NOJEVI I PURE

Milivoj, dijete rođeno u velikom gradu, zavolio Slavoniju i kaže kako mu je grada dosta kad je tamo dan dva. Kao dijete dolazio je djedu na selo i tako od malih nogu stvarao svoju odluku zauvijek ostati ovdje na obroncima Požeške gore, s kojih gleda prostarnu ravnicu prekinutu rijekom Savom.

Naravno da sam imao moju sliku toga čovjeka, koji je svoje postove uglavnom pisao na engleskom jeziku, pa ih nisam mogao čitati. Mislio sam da je to neki intelektualac, inžinjer poljoprivrede i neki drugi vrhunski stručnjak.
Iznenadio sam se kad je pred mene izašao mlad čovjek, kratko ošišan, jednostavno odjeven, razgovorljiv, jednostavno fin.

Crkva Svetoga Emerika Oriovac

Sjedimo u njegovom urednom dvorištu, pod lugošom žutoga lišća i ugodno razgovaramo. Školovao se u Austriji na polju zemljoradnje a do prošle godine je bio jedan od najvećih uzgajivača nojeva u Hrvatskoj. Član je nekih međunarodnih organizacija, pa često putuje svijetom. Nesloga je i ovdje odigrala svoju ulogu. Umjesto da se uzgajivači udruže i tako nastupe na tržištu, oni se nisu mogli dogovoriti. Hrvatska posla! Posljedica je da Milivoj danas ne uzgaja nojeve nego pure.

Spomenik Franji Barunu Filipović

Staja mu je u drugom selu, Radovanju. Naravno da smo je obišli i upoznali Jelicu i Mirka. Oni su jedna obitelj. Mirko radi s Milivojem a Jelica se „brine“ za njih dvojicu. Dok smo mi razgledali staju, koja se nalazi na brežuljku iza kuće, s kojeg se pruža lijepi pogled u dolinu prema Savi, Jelica je ponudila pravu slavonsku užinu: domaćei sir s kajmakom i kulen. Ne samo zbog ovako dobre užine nego i zbog dvorišta, osjećao sam se kao kod kuće. Crni pas, zavezan na lancu, koji se svaki čas oglašavao, podsjetio me je na mog psa Sokola, kojeg je zbog starosti ubio lovac, čika Tuna. Dugo sam poslije vrebao čiku Tunu i bacao se na njega kamenjem jer mi je ubio psa.
Lijepom razgovoru nikada kraja. A mene čakaju druge obveze današnjega popodneva. Opraštam se od mojih dragih domaćina, od ovog lijepog sela i vraćam se prema Novoj Gradišci.

Strogo se držim ograničenja brzine. To mi zapravo i odgovara, jer mogu u miru gledati lijevo i desno bez „opasnosti“ da nervozni domaći vozači iz mene trube. Iako sam vozeći ovamo znao da ovom selu nikad kraja, ipak o tome nisam vodio računa.

Razmišljam o Franji Barunu Filipović. Pada mi napamet podatak, kako je 8. kolovoza 1873. bio izdan u Schönbrunu, carskom dvoru u Beču, carski manifest kojim se reguliraju prava i dužnosti bivših graničara i rješavaju mnoga upravna i financijska pitanja. Iz fonda osnovanog tom prigodom sagrađena je zauzimanjem tadašnjeg poglavara bivše granice generala Franje Filipovića, u Zemunu nova školska zgrada za Veliku realku u samome gradskom parku, projekt zagrebačkog arhitekta Nikole Kolara. 30. svibnja 1880. zgrada je, uz nazočnost mnogih građana, svečano otvorena. Okićena je, a pri ulazu u zgradu podignuta je spomen-ploča s natpisom »Za vladanja cara i kralja Franje Josipa I. i za upravljanja hrvatsko-slavonskom vojnom krajinom po generalu topništva, Franji barunu, Filipoviću Filipsbervskom 1879«. Godine 1918. spomen-ploča je skinuta, bačena i uništena. A zar se danas isto tako ne uništavaju uspomene na hrvatske velike ljude i događaje? Očito je da se povijest ponavlja.

Uz užinu sam pio dosta, ta ne vina i rakije, nego kisele vode i očito precijenio kapacitet mojega mjehura.Pada mi napamet zgoda iz gimnazijskih dana. Tih sam godina bio kinoaparater u rodnom selu. Na početku predstave vrata su se zaključala, kako se nebi ulazilo bez karte, i do kraja predstave se nisu otključavala. U kinu nije bilo WC-a. I dok sam jednom mijenjao rolu filma u kabinu mi sav zajapuren uleti čika Ilja i kaže mi:“Jesil ti lud? Oćeš da čojku pukne mijur (mjehur- o.a.)?“ Zašto mi je ova zgoda s čikom Iljom pala napamet? Na ovoj je cesti nemoguće stati između dva sela i popišati se. Kod mene je selo udaljeno od sela po nekoliko kilometara. Babina Greda je udaljena čak devet, a Županja 8. Ali ovdje kuća do kuće. U Bilom Brigi me je već uhvatila kriza. Uzalud sam tražio prigodno mjesto da obavim „malu nuždu“. I kad više doista nisam mogao izdržati, kako i meni nebi „puko mijur“, stao sam na jednom mjestu, gdje u nizu kuća manjka samo jedna, malo skrenuo desno, upalio žmigavce i deder. Vozači, koji su kraj mene prolazili su doduše svirali, ali to me nimalo nije smetalo.Bože, kako malo treba čovjeku da bude sretan!

Nastavak slijedi

- 00:07 -

Ukupno Komentara (25)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI