11. SVATOVAC
Alaj voljim ići u svatove,
još u one ge je janje moje.
Udat ću se među đeverove,
da ne moram tovarit vozove.
Udat ću se udava mi draga,
al se bojim nabasat na vraga.
Sinoć Iva donio mi šljiva,
pe me nudi ajde moja budi.
Oj da mi se mati razudati,
sad bi istom znala đevovati.
Voljim piti vina i rakije,
i ljubiti što je najmilije.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Svatovi su u Šokadiji uvijek poseban događaj i to ne samo za one koji toga dana stupaju u brak. Onima, kojima je to svejedno, koji su to već «prebrodili», je važno ići u veselje, jer su svatovi uvijek predstavljali nekakvu «slobodnu zonu»; u njima je uvijek bilo daleko više dozvoljeno negoli pri nekom običnom veselju, u svatovima vrijede druge moralne norme. Jasno da je takvom «raspoloženju» pomogla i neumjerena konzumacija alkohola, pa je onda sve «ljepše», sve su «motke» spuštene jako nisko.
Nije onda čudo da ova žena pjeva:»Alaj voljim ići u svatove”. Međutim ne volji ona ići u svatove zbog svatova, zbog veselja, nego iz posebnog razloga u posebne svatove:
»Još u one ge je janje moje.» Neće ona u njima gledati svoju buduću ulogu mlade, kontrolirati i »kopirati» što se sve dogodilo «štoj usvit» a što ne. Ma to nju ne zanima. Važno je da je u tim svatovima njeno «janje». A šokački su svatovi uvijek dugi. Počimalo se već u petak navečer i to s tamburašima, pa do jedan ili dva sata po ponoći, onda u subotu već od oko 9 sati pa do narednog nedjeljnog jutra, dok kum ne ode kući, a rijetko je kada kum išao kući po mraku. U nedjelju se, uz još više slobode slavilo, opet sve uz tamburaše do noći. Ovo sam ovako malo opširnije opisao da vidimo koliko vremena svatovi nude onima koji ne moraju uvijek biti na vidiku, koji se mogu «povući u stranu», zabaviti mimo tamburaša, odnosno sa nekim drugim »tamburašom». To sve zna ova diva koja tako rado ide u svatove. Već joj se na glasu «vidi» kako jedva čeka.
Prilika je to da i ona razmisli o svojoj udaji, o njenim svatovima. A ona je već sklopila plan, zna za koga će se udati:»Udat ću se među đeverove, da ne moram tovarit vozove»! Ovdje najprije moramo napraviti kratki jezični ekskurs, moramo budnim čuvarima hrvatskog jezika objasniti, da mi dobro znamo o čemu se radi. Ovaj «voz» odnosno ovi «vozovi» nisu vlakovi. Ovi su vozovi zaprežna kola natovarena sijenom ili slamom. I Šokci se željeznicom još uvijek voze u vlaku! Malo je doduše nezgodno kad nekoga, koji je vlakom dugo putovao pitate, da li se navlačio? A on se u stvari navazio. Jasno!
Dakle, ova se diva hoće udati u kuću s više sinova. Čudno je da ne želi jedinca, da sve naslijedi, da bude prava gazdarica. Ne ona hoće «urpu» da ne mora tovarit vozove, raditi posao koji baš nije lak. Možda je lijena? No to nas ne zanima. Nudi ona nama daleko zanimljivije stihove.
Dakle ona u svakom slučaju razmišlja o udaji. Zašto? U našem bi kontekstu, želimo li mu ostati vjerni, a zašto ne, mogli ustvraditi, da se želi udati kako bi riješila svoj «gorući» problem: da uvijek ima «'no» što joj treba. Ili moram biti još jasniji? Hajde, da riješi svoj seksualni problem, da se više ne mora sakrivati iza tuđih gamara, po tuđim baščama, bježat nastan, da to konačno može radit kad joj volja, «ko i sav pošten svit». Unatoč njenog očito čvrstoga i konkretnoga plana ona se ipak boji: udaja (vidi zašto) joj je jako važna, čak joj je draga, jer kaže: «Udat ću se udaja mi draga”. Tvrdnja potpuno jasna. Međutim ovu jasnoću ipak muti sumnja:»Al se bojim nabasat na vraga»! E, ženska glavo, nemoš imat i jare i pare. Izgleda da taj baja iz velike familije, s puno braće koji će umjesto tebe «tovarit vozove» ipak nije najsretnije rješenje. Možda bi ipak bilo bolje ići za nekoga sigurnijeg, pa makar morala raditi i teže poslove?
Ona već očito razmišlja i o toj soluciji, jer kaže:«Sinoć Iva donio mi šljiva, pe me nudi ajde moja budi “. No ovaj se Iva čini pomalo naivan. Donio joj šljiva, jakog li mamca, i odmah, bez uvijenja «nudi ajde moja budi». Iva bi svoj problem očito htio riješiti s malo «ulaganja». Nisam siguran da je on za ovu divu prava prilika.
Svatovski tamburaši - Županja 1930. godine
Međutim kada čujemo njenu želju:»Oj da mi se mati razudati, tad bi istom znala đevovati”, stvar postaje jasnijom. Mogla bi se ona mirne duše udati i za ovoga «škrtoga» Ivu, pa ako ne ide ona će se razudati, dakle razvesti. U «ovom grmu» leži velika želja:»tad bi istom znala đevovati»! Da mi je ova pamet a 'ne godine! Ona se ne boji svoga novoga statusa raspuštenice, kako se to kod nas kaže. One su, čast izuzecima, uvijek «uživale» poseban «glas», njima je bilo «dopušteno» što drugima, posebno udanim, ženama nije. Ova naša upravo žali za tim. Mogla bi birati jer se više ne bi radilo o planovima za buduću udaju, nego «šišaj baja dok ide». Ako nije dobar ovaj, ima drugih. A i momci su, da ne govorim o oženjenim «ljudima», uvijek ovakve raspuštenice imali rado kao «pričuvne». U stvari one su bile glavne, njima se uvijek moglo ići, i najčešće od đevojke pravo k ovoj «kurtizani». Mlađi su kod njih, ako su im bili «po mjeri», imali i svojevrsne «tečajeve prvih koraka», puno je njih «prohodalo» kod ovakvih bivših snaša (samo što onda doma nitko nije peko pogaču). Kod nas je naime običaj da kada dijete prohoda baka u tu čast peče pogaču. Bake obično nisu zamjećivale ovakve «prve korake», vidjele nisu i tako i tako. Jedino su mogle čuti, recimo:»Joj, joj, jesil čula da vaš Mata ide k noj raspuštenici? Bože mili, tako lip momak pa daj spo na nju, gaduru?» Nekad je zabrinuta mama znala zvati i dadu u pomoć, dakle autoritet. No očevi tome nisu baš pridavali veliku pozornost, jer su možda i oni prošli istu «škulu» i samo se podsmijavali od veselja «štoj sin proodo».
Ovakve su žene imale i jednu daljnju ulogu: bile su savjetnice! One su, hvala Bogu na temelju bogatog vlastitog iskustva, rado savjetovale đevojke, učile ih kojekakvim «vještinama lovljenja». Jedna, veoma oprobana vještina je bila i navodna trudnoća. Ako se đevojki sviđa momak ona će već naći priliku, pa ako on baš i nije jako zagrijan, i ona će s njim «ostati noseća» ili kako se to još kod nas još kaže «kuljava», jer to je već određeno jamstvo sigurne udaje. Često su puta ovakve «trudnoće» trajale do zaruka, koji su morali biti na brzinu, dok mlada «još nema trbu'», zbog «svita», zbog «sela, da selo šnjima ne ispira usta». Znali su se na brzinu organizirati i svatovi. No za čudo nedogu poslije svatova se utvrdi, da je dijagnoza bila kriva. Ali diva je postigla što je htjela, njena mama je jako ponosna što joj se kći udala u «dobru kuću». U ovakvim slučajevima je najlošije prošao nesretni, bolje rečeno «neoprezni» mladoženja, kojega skoro nitko nije ništa ni pitao. On bi morao ponovit «tečaj» jer je očito pao na ispitu. Nerijetko ovakvi postanu «stalni studenti», jer im se «profesorice» jako svide, i nude im ono što kod kuće nemaju, a osladilo im se.
Djeveruša i djever u Babinoj Gredi 1968. godine
Još spomenimo i jednu daljnju ulogu ovih «prosvjetiteljica»: kortešovanje. Ne znate što je to? One su stari «instituti za upoznavanje budućih supružnika». Još vam nije jasno? One «sastavljaju» mladiće i đevojke, koji se kod njih, u njihovom «institutu» «pobliže» upoznaju, ali sve bez obveze na ženidbu. Ako što bude, bude, ako ne nikome ništa! Bojite se da su onda one ostale «kratkih rukava»? Makar šta! One su sve «kandidate» poznavale «u dušu», sve su ih one prije, ali i poslije «isprobale». Ma nebi one prodale «mačka u vreći». Njihova je «roba» uvijek bila dobro provjerena! Kod ovakih su raspuštenica uvijek bili najbolji divani. Njihovi su divani bili u pravilu jako dobro posjećeni, bili su najveseliji. Društvo je uvijek bilo dobro izmiješano, kod njih su se smjele igrati «društvene igre» koje su u drugim «poštenim kućama» bile tabu tema. I ti su divani uvijek duže trajali! Nikome se nije žurilo. Jedino ako je domaćica imala s nekim posebnim «poslovnim partnerom», dakle nekim oženjenim «čojkom» kasniji termin, onda je to već na vrijeme dala do znanja, kako ovaj ne bi morao čekati, ili, kao onaj u pjesmi «Jednoga jutra», morao doista doći kući «jednoga jutra».
Dakle, kod ovakvih je žena uvijek vladala potpuna sloboda. Onda nije čudo da su to i priznavale:»Voljim piti vina i rakije i ljubiti što je najmilije”! Tko prizna pola mu se prašta!
KRAJ PRVOGA DIJELA ANALIZE. DRUGI DIO SLIJEDI
|
