Gospodarenje
U kućnoj ekonomiji zadruga Živić-Krlavini pokazuje izrazitu, svijesnu težnju za gospodarskom neovisnošću. Kako takvu gospodarsku samostalnost ipak nije moguće potpuno ostvariti, u praksi se ona provodi tako da se potrebe nastoje ograničiti na ono što zadruga može sama proizvesti, a kupuje se samo ono bez čega ne može biti. To se dakako ne odnosi na industrijske i obrtničke proizvode s područja ratarskog i uopće gospodarskog pribora i alata. I pored dobrih imovinskih prilika, zbog ove težnje za samostalnošću zadruga se odriče mnogih materijalnih dobara koje pruža suvremena industrijska proizvodnja, a koje bi inače zadruzi novčano mogle biti dostupne. Dok se danas kod većine seljaka opaža težnja za što većom prodajom vlastitih proizvoda, da bi se dobivenim novcem moglo kupiti i ono što seosko gospodarstvo ne može samo proizvesti, kod Krlavina ne nalazimo ni radio aparata, ni električnog glačala (u kući je već više godina uvedena električna struja), niti na jelovniku riže ili nekog drugog mesa osim onog što je uzgojeno na vlastitom gospodarstvu, a da se o predmetima tzv. široke potrošnje i ne govori. K tome valja pridodati i štedljivost koja se provodi u svemu, a vidljiva je već i na prvi pogled: nitko u kući ne puši, nitko ne pije, djeci se rijetko kad kupuje kakva poslastica, a niti mladi muškarci i momci ne mogu se vidjeti u gostionici. No, možda upravo zbog svega toga zadruga i može graditi novu kuću.
Ekonomsku bazu zadruge čine žitarice i uzgoj goveda i svinja. Godišnje se utroši više od 3000 kg pšenice samo za kruh, bez tjestenine i kolača koji se često mijese. Osim pšenice, žita, sije se i ječma, prvenstveno za hranu svinjama, a nešto ga se i prži pa služi kao kavin nadomjestak. Raženo se brašno u manjim količinama pridaje kruhu, no raž se prvenstveno sije zbog marve. Sije se isključivo ozima pšenica. Zadruga obrađuje polja tropoljnim sistemom. Prve godine siju pšenicu, druge godine kukuruz, a treće godine tzv. trećak, što je najčešće zob, graorica ili šećerna repa, iza toga ponovno pšenicu pa tako redom. Šećernu repu Krlavini ne siju toliko zbog prodaje, koliko da se zemlja odmori. Svake jeseni gazdarica sprema mnoštvo staklenki s ukuvanim: to je u prvom redu rajčica, zatim mljevena ukuhana paprika, kisela paprika, krastavci. Oko Nikolinja kolju se svinje. Od njih zadruga ima cijele godine dovoljno masti uzevši u obzir i ogromne table suhe slanine u pušnici. Kao i svuda u tim krajevima, osim plećaka i butina, gotovo sve ostalo meso stavlja se u kobasice, krvavice, kuline, kulinove seke, koje kad se osuše, uz kiseli krastavac, predstavljaju tokom čitave godine čest obrok, osobito froštuk. Graha se također mnogo sadi, a kuha se najčešće upravo onda kad je u kući kakva svečanija zgoda i bolji jelovnik. Tada, dok se kuvačica bavi spremanjem ostalih jela, uz rub štednjaka po čitav dan pomalo vrije lonac s grahom koji je tada ugodna promjena uvečer. Od ostalog povrća u prehrani važniju ulogu ima još kupus, osobito kiseli, i krumpir.
Mlijeka se nešto proda, no najvećim se dijelom potroši u kući, napose posljednje dvije - tri godine otkad se povećao broj male djece. Naravno da sira i kajmaka ima uvijek na pretek, a najviše se troši kao dodatak obrocima, osobito mlijeko kojega se puna zdjela nađe na stolu gotovo nakon svakog obroka (kusaju ga kašikama svi iz iste zdjele).
Od voća se, napose od šljiva, najvećim dijelom ispeče rakija koja se i pokraj velike trezvenosti domaćih ipak prilično utroši u kući, ali je zadruga prodaje, pa i na malo. Dio se voća -krušaka, jabuka i šljiva - suši, a jedu ga najviše djeca. U prehrani djece, a i odraslih, važnu ulogu ima i med. Nekad su Krlavini u okolici Broda imali i svoj vinograd. Iako ga danas više nemaju, domaćeg vina ipak se nisu odrekli. Svake jeseni u brodskom vinogorju zadruga kupi koja kola grožđa pa ga kod kuće sami prešaju. Vino im je uvijek dobro, a na stolu se nađe samo u svečanijim zgodama ili kad treba ponuditi dobrog komšiju ili gosta.
Od onih 20-30 ovaca zadruga tijekom godine po koju i proda. No, uzgojem se bavi najviše zbog vune za čorape i nešto za tkanje ponjava. Nekad su se tkale i vunene pregače, a mnogo i obojci za opanke. Sami ovce ne kolju, jer ovčetinu ne vole. U kući ih nisu nikad muzli, pa se sadašnji novodoseljeni Hercegovci tome čude i žale ih, što kraj tolikih ovaca nemaju ni kaplje ovčjeg mlijeka ni grudice sira. Vunu kod kuće samo operu, a na dalju obradu, do predenja, daju u grad.
Jedna je od važnijih zadružnih gospodarskih djelatnosti gajenje i obrada lana i konoplje, pa to možda najbolje ilustrira spomenutu zadružnu težnju za ekonomskom samostalnošću. Dok se po ovim krajevima lan već malo sije, a i konoplja tek nešto više (i to većinom za prodaju državnim kudeljarama), Krlavini domaćim lanenim tkanjem, koje se kao i nekada miješa s pamukom, pokrivaju znatni dio svojih potreba u platnu. Od lana se u prvom redu izrađuje platno za posteljinu ali i odjeća, tako da i muško i žensko a dijelom i djeca nose naročito blagdanske rubine i gaće od platna satkanog doma. Od konoplje tkaju se asure (osnova konoplja, a pučka stare krpe), grubi pokrovci za konje i kuhinjske krpe. Snaše drže na tavanu pet stativa, od kojih se svake zime snesu u sobu barem dvoje, katkad i više, što ovisi bilo o raspoloživoj količini lana i konoplje bilo o trenutnim potrebama. Za muškarce se rijetko kupuje gotova odjeća; i bolju za blagdane, a osobito radnu za poslene dane kroji i šije gazdarica Marija, premda danas već manje, jer slabo vidi. Marija to ne radi po nekoj dužnosti, već je naučila krojiti i šivati, u kući je šivaći stroj, pa čemu plaćati skuplju gotovu odjeću! - Stariji muškarci i žene još nose domaće opanke pa i nedjeljom, a stari gazda Mijo druge obuće i nije imao na nogama, osim, kao i ostali, zimi kad je blato, klompe.
Lan u cvatu
Pokošeni lan
Konoplja
Opstanak zadruge i dioba
Danas (1963.godine) je zadruga Živić-Krlavini još čvrsto na okupu i nema velike vjerojatnosti da bi u skoro vrijeme moglo doći do potpunog rascjepa odnosno diobe na pojedine obitelji. Slobodno se može reći, da je takva misao zadrugarima, barem znatnoj većini njih, sasvim strana. Ilustrira to i jedna okolnost. Da se, naime, zadruga podijelila bilo u trenutku donošenja zakona o maksimumu, bilo kasnije, tijekom poslijeratnih godina, stekao bi takvom diobom svaki pojedini vlasnik pravo na svojih vlastitih 17 jutara zemlje, a kada bi takvu zemlju zajednički i obrađivali činilo bi to 5 x 17 jutara, što je otprilike količina koju je zadruga posjedovala prije. Ipak, do nekih će promjena unutarnje organizacije svakako doći (o tom je već bilo govora), a dođe li i do promjena u svezi s vlasništvom, morat će se zadruga pridržavati nekih principa. Po tradicijskom običajnom pravu, dioba bi u ovom slučaju tekla tako da bi se sva pokretna i nepokretna imovina, osim hrane, dijelila između djeda Mije i njegova četiri sina, dakle na pet jednakih dijelova. Što bi se u času diobe zateklo hrane, dijelilo bi se prema broju glava, djeci vjerojatno manje. O tim diobenim običajima nije ni sam Marijan mogao ništa detaljnije reći. Ženska djeca (u ovom slučaju Eva) nemaju pravo na svoj dio, a što je u neposrednoj vezi s tim, kad se djevojka iz zadruge udaje, osim svog sanduka, ne odnosi ništa. Zato bi provedbom običajnog prava, u slučaju diobe, Eva - budući da je neudana - najvjerojatnije ostala sa ocem. U zadruzi zbog svega toga otpada i potreba sastavljanja oporuke, koliko bi se ona odnosila na zajednički, kućanski imetak. Tek ima li u zadruzi tkogod svoju osebinu, vlasnik može, ali ne mora, o njoj sastaviti oporuku. Da je sva zadružna zemlja ostala na okupu, takav bi slučaj bio i kod Krlavina, gdje je Marija u kuću donijela svojih 34 jutra. U tom slučaju Marija bi tu zemlju mogla oporučno ostaviti bilo kome, s tim da djeci mora kolektivno ostaviti nužni dio ili bi zemlja, kad bi Marija umrla bez oporuke, sama po sebi pripala mužu, odnosno njenoj djeci. Osebina, u krajnoj liniji postoji i sada (ako zadrugu promatramo sa stajališta tradicijskih obiteljskih oblika), otkad je Ivan kupio 10 jutara zemlje. Radi se samo o tome kako promatramo sadašnje društvene odnose unutar zadruge. Budu li svi članovi i dalje zajednički obrađivali dosadašnju zadružnu zemlju i zajednički kuhali na jednom ognjištu (a samo stanovali na raznim stranama - uostalom, kao i dosada), tada je kuća i dalje zadruga, a Ivina zemlja osebina, koju bi Ivan mogao sam obrađivati i na čijim prihodima zadruga ne bi morala participirati. Ovo ne bi bilo ni u suprotnosti s tradicijom, jer je to i nekad u zadrugama bila česta pojava.
Bilo kako bilo, u kući se još zasada, barem izvana, ne zapažaju značajniji znakovi koji bi ukazivali na potpuni raspad zadruge. U koliko pak zadruga ostane cjelovita i na okupu i dalje, imovinske promjene, koje su sada u toku, mogu biti samo pozitivna pojava. No, upravo te imovinske promjene slijede zapravo potrebe zadružne obitelji koja obuhvaća već četiri generacije s dosta članova, a to je i nekada u ovim krajevima vodilo prema diobi.
Kraj 
|
