
© Mata Petričević Blažićev Babina Greda
Tu, između zemlje i galaksija u svemiru, između njihovih prašina, nalazi se moj kraj, moja Slavonija.Ona mi je bila poput majke koja me u svojoj hrastovoj kolijevci njihala, kad bih usplakala.
Ona me uzela u svoje krilo i hranila svojim plodovima, ona je bila moje svjetlo u mračnoj noći. Njene zelene pokošene livade, koje ranom zorom mirišu, bile su moje igračke. Njena zemlja značila mi je život i opstanak.
To plodno tlo bilo je poput majčinih grudi koje hrane dijete.
Njene njive bile su raskoš boja za moje djetinje oči, a pokošena djetelina imala je miris neubranog, mladog cvijeta koji još puno toga mora saznati o Slavoniji.
A tek njene prekrasne šume što odišu ljepotom i bojama mirisa.
To staro slavonsko drveće: hrast, grab, bukva i kesten još uvijek živi u zelenim njedrima ravnice.
Ima li što ljepše od slavonskog hrašća?
Male slavonske kuće odisale su mirisom hrastovine, petroleja i slobode, slavonske duše.
Slavonija je bila utočište svim ranjenim, nesretnim dušama. Bila im je poput majke kojoj se mogu uvijek, ama baš uvijek vratiti u zagrljaj i nastaviti sretno živjeti.
Pričaj mi još, bako! Kamo je sve to nestalo?
Kamo nestade stara Slavonija, kuda joj je dio duše otišao?
Hoće li se ponovno vratiti svojoj djeci u zagrljaj?
Vedrana Verić, VIII. raz.
Osnovna Škola "Mijat Stojanović"
Babina Greda
|