„Neka današnji dan obgrli prošlost sjećanjem i budućnost čežnjom.“
Khalil Gibran
60 bi svijeća danas bilo na mojoj rođendanskoj torti, kada bih htio slaviti. Ali ja sam protiv takvih slavlja. Neka slave mladi koji jedva čekaju punoljetnost, a što bih ja danas trebao slaviti osim Boga, koji mi je poklonio mojih 60 godina? A Bog ne treba takvih slavlja, ne treba tortu sa 60 svijeća.
Današnji dan je prigoda napraviti nekakvu životnu bilancu, pogledati unazad i vidjeti, da li bi svaku od ovih 60 svijeća mogao ubrojiti u lumen moga dosadašnjeg života. Nemam namjeru pisati memoare niti ću ih ikada pisati. Memoare pišu veliki ljudi. Ja nisam velik, tek 176 centinetara visok! Samo ću malo s vama, mojim dragim blogerskim prijateljima, razmišljati naglas o mome životu, pokušati, kako kaže Gibran „obgrliti prošlost sjećanjem“.
Rođen u poslijeratno vrijeme u jednom slavonskom selu na Savi u velikoj višegeneracijskoj obitelji, kao 25. član zadruge, kako se to kod nas zvalo, imao sam za tadašnje teške materijalne prilike, ipak dobro djetinjstvo. Dok poslijeratni drugovi i nas nisu „oslobodili“ svega što smo posjedovali (traktora, vršalice i drugih tada rijetkih strojeva) i moga oca i njegovu braću (njih 6!) natjerali da se moraju podijeliti, jer je za egzistenciju zadruge nestalo metrijalne baze, taj bi dio moga života čak mogao ubrojati u lijepe dane. Poteškoće su tek tada nestale. Otac je bio privatni obrtnik, ali zarade nije bilo velike. Preživljavalo se. Doduše nitko u to vrijeme nije „odskakao“, svi smo u selu bili u istom čamcu. A i prohtjevi su bili nepoznanica.Važnoi je bilo biti sit.
Prva prekretnica u mom životu dogodila se kada sam imao 5 godina. Tada je u selo, prvi poslije rata, došao mladi, veoma pobožni i angažirani župnik. Budući da je naša kuća blizu crkve, a moja mama prala crkveno rublje, veze s župskom kućom su uvijek bile dobre. Taj je mladi i za to vrijeme izuzetno hrabri župnik (što ga je često stajalo straha pred zatvorom) živio sam u velikom župskom dvoru. I tako sam ja preko dana bio kod njega, da bi kod kuće samo prespavao. Stalno sam bio na vjeronauku i sa šest godina primio prvu pričest, premda još nisam išao u školu (to je u našemu selu bio prvi takav slučaj) i naravno bio ministrant. Dobro se sjećam da sam nedugo poslije prve pričesti na krizmi pozdravio tadašnjeg đakovačkog biskupa Stjepana Bäuerleina, na čemu mi je on zahvalio jednom lijepom slikom koju još uvijek čuvam. Jedno od pastoralnih težišta toga župnika bila su zvanja. Oko sebe je okupljao djecu i mladež i odgajao ih u kršćanskom ali i nacionalnom duhu onoliko koliko u to vrijeme nije bilo opasno. Naravno da se on (kao i moja mama) nadao da ću postati svećenik. Ali kada sam trebao odlučiti, odlučio sam drugačije.
Bio sam učenik osmoga razreda osnovne škole. Želja mi je bila postati profesionalnim glazbenikom. Nije ta moja želja bila plod nekakvog dječačkog hira. Već u četvrtom sam razredu počeo svirati u školskom tamburaškom orkestru i spadao u napredne učenike, pa je nastavnik s nama posebno puno i brižno radio. Ali glede teških materijalnih mogućnosti mojih roditelja profesionalni sam glazbenik mogao postati jedino preko vojno muzičke akademije, što moje roditelje nebi ništa koštalo. Podnio sam zahtjev i bio primljen. Još se dobro sjećam testa sluha u Vukovaru. I sve je bilo gotovo, samo su roditelji trebali potpisati svoju privolu. Otac je potpisao ali majka nije htjela. Njeni su razlozi bili: nositi ćeš uniformu i nećeš moći ići u crkvu. Ona je ostala pri svom, a ja ostao bez akademije.
I kada je školska godina već bila skoro dva mjeseca stara, upišem se preko volje u gimnaziju, jer nešto sam morao. Zemlje nismo imali toliko da bih se bavio poljoprivredom. Još sam uvijek žalio za propuštenom akademijom, pomalo svirao po svatovima i uz put išao u gimnaziju, dok nisam shvatio da druge mogućnosti nema. U kolovozu naredne godine, kada sam savršio prvi razred, umre mi otac sa 64 godine. Dugo je bolovao, a nismo imali zdravstvenog osiguranja, budući tada privatni obrtnici nisu morali plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje. Sve one takne zalihe su otišle na njegovo liječenje, tako da smo poslije njegove smrti ostali potpuno nezbrinuti majka, starija sestra i ja. Sviranjem sam zarađivao za dnevne potrebe, a preko školskih praznika sam radio u poljoprivrednoj zadruzi na teškim fizičkim, ali ipak dobro plaćenim poslovima. Tri sam godine u školu išao pječice i to osam kilometara u jednom smjeru. Tek sam u četvrtom razredu uspio kupiti bicikl.
1965. godine sam maturirao. Stipendiju nisam tražio jer sam znao da je neću dobiti. Moj otac je za vrijeme II. Svjetkog rata bio na krivoj strani. Zapravo nije bio na ničijoj. Najprije je bio domoran, a zbog bolesti je otpušten i nije više bio u nikakvoj vojsci. Stipendije su se u to vrijeme isključivo davale djeci palih boraca i djeci drugova, koji su svoju djecu i bez toga mogli školovati. To je za mene bilo prvo veliko razočaranje društvom i politikom.
Nije mi bilo druge nego ići u vojsku, pa sam se dragovoljno prijavio samo da se te obveze (tada se to zvalo čast služiti domovini) što prije riješim. I tako sam od rujna 1965. do ožujka 1968. bio u Makedoniji, u Štipu, 850 kilometara od kuće. I ovdje sam profitirao glazbom, jer sam svirao u domu vojske, tako da pravi vojnički život skoro nisam ni osjetio.
Po povratku iz vojske sam, kao i puno drugih mladih ljudi, bio bez posla. Jedini mi je prihod bila pokoja gaža u svatovima. Premda sam i poslije vojske bio ministrant, izabrali su me za predsjednika omladinske organizacije u selu ali i za člana omladinskog komiteta. Svi su zanli da nisam član partije, dapače da sam prakticirajući vjernik, ali to najprije nikome nije smetalo. Sve je nekako išlo dok se u jesen 1968. godine na jednoj sjednici komiteta omladine nije vodila diskusija o zapošljavanju mladih. Nacrtala se sva politička prominencija, i po običaju obećavala kule i gradove. Poslije sam se ja javio za riječ i ogorčen vlastitom nezaposle-nošću izgovorio, za nazočne drugove očito preteške ali istinite riječi. Dobro se sjećam da me je kolega, koji je sjedio uz mene, vukao za hlače i tiho govorio:“Šuti, budalo!“ A ja nisam htio šutjeti. Poslije te sjednice sam morao predsjedniku komiteta SK „na kavu“.Epilog ovoga dugog razgovora je bio: „Idi, javi se u mlinsko poduzeće, na posao!“ Drugovi su mi priredili dobar ispit. Tamo sam trebao sijati brašno. Naravno da sam prihvatio taj posao, jer nisam se libio nikakvog posla. Kasnije sam doznao da su me namjerno poslali tamo računajući da ću taj posao odbiti, pa bi oni trijumfirali. Ali nisam im dao gušta. Bilžila se 1970. godina, u politiku se uvuka stanovita dinamika, kojoj se ja, kao mlad čovjek, razočaran radničkim samopuravljanjem, nisam mogao otrgnuti. Ubrzo sam postao persona non grata. S vremenom je sve više rasla opasnost da bih mogao završiti u zatvoru. I u veljači 1970. godine, nakon što mi je jedan visoki općinski političar, ali pošten čovjek, Slavonac, i moj bivši učitelj iz osnovne škole, savjetovao da se što prije uklonim, jer mi se nešto lošega sprema. On mi je po noći u selo donio pasoš i odvezao me svojim fićom do Slavonskog Broda, gdje sam sjeo na vlak i u Njemačku.
Drugovi kao da su znali da su mi time izrekli najtežu kaznu. Nikada nisam mogao niti sanjati da ću morati napustiti Slavoniju, gdje sam se unatoč svega osjećao kao u raju. I ja, mladić s 24 godine, naučen na društvo, svirač, uvijek u centru nekakvih veselih događanja, sjedim sam u mojoj podstanarskoj sobici i očajavam. Unatoč opasnosti koja je na me vrebala u Hrvatskoj, nakon dva mjeseca sam se htio vratiti, jer sam shvatio da takav život nije moj i da ga takvoga ne želim. Ali nemili događaji u zemlji vezani uz „Hrvatsko proljeće“ su me otrijeznili pa sam shvatio da mi je ostati tu gdje jesam.
Budući da sam u školi osam godina učio njemački jezik, brzo sam se snašao. Prvu sam godinu morao zbog boravišnih papira odraditi u jednoj metalnoj firmi, a poslije toga sam došao u grad, gdje još uvijek živim, jer je tu bilo dosta mojih mještana. Došavši u grad upoznao sam jednoga svećenika, Nizozemca, koji je bio župnik, i s njim se sprijateljio. Rekao sam da sam odrastao u župskom domu. Dakle vjerski sam odgojen kao u to vrijeme i svi drugi – konzervativno. A onda je došao II. Vatikanski sabor, koji je uveo dosta toga novoga, pa me je to zbunilo. Nisam više znao što je u vjeri važno, što ne. Borio sam se sam sa sobom i tražio moj put k Bogu. To je bilo razlogom, da sam 1972. počeo studirati teologiju.
1973. godine sam se oženio. Vjenčanje je bilo drugi dan poslije moga rođendana. Imao sam punih 27 godina, dakle dovoljno zreo da znam u što sam se upustio. U jesen 1974. godine, premda studij još nisam bio završio, počeo sam raditi u mojoj sadašnjoj „firmi“, da bih od 1978. do 1982. uz posao studirao socijalni rad.
U braku smo, moja supruga Lucija i ja, u roku od četiri godine, dobili troje djece: Mihalelu, Matu i Anu. Danas sam djed. Imam petero unučadi: Elenu, Antoniju, Tomislava, Maria i Niku.
Ovo je bila, doduše poduža, moja biografija, bez većih ocjena pojedinih etapa moga dimaničnog života. Što reći? Sve što sam proživio bilo je dobro. Sigurno sve nije bilo sjajno. Dosta svjećica se nije upalilo, ali ja ih nebih mijenjao.I kada bih mogao, što si mnogi priželjkuju - imati ovu pamet i one mlade godine -, ja to nebih. Nalazio sam se u teškim situacijama, patio sam i očajavao. Najviše me je ubijala, a i još uvijek ubija, nostalgija za Slavonijom. Ali eto uz pomoć mojih pjesama, mojih prijatelja, i s tom teškom nostalgijom sam se nekako aranžirao. Ovdje moram posebno zahvaliti mom prijatelju Mati, kojega sam upoznao na internetu i koji me je „natjerao“ da u jesen prošle godine otvorim moj blog i upoznam sve vas drage moje blogerske prijatelje, od kojih sam imao čast neke i osobno upoznati. Premda bi moglo čudno zvučati, ali plod moje nostalgije je moja knjiga pjesama „Romanca mojoj Slavoniji“ koja je izašla 1995. godine i druga, simptomatičnog naslova „Lutanje, sreća i laž“, koja izlazi ovih dana. Možda upravo naslov ove druge knjige pjesama najbolje plakativno govori o mome životu. Čini mi se da sam poučen dugim, često bolnim osobnim iskustvom, ali i iskustvom na tisuće mojih klijenata tijekom 32 godine moga profesionalnog rada, shvatio što je u životu važno: vjera u Boga, obitelj, prijateljstvo koje smatram svetinjom, zadovoljstvo na temelju pravih vrijednosti, mir zdravlje i zadovoljstvo.
Drugi dio Gibranijevog citata s početka kaže:“...obgrli...budućnost čežnjom“! Cijaloga moga života ja čeznem.No najjača moja čežnja je čežnja za rodnim krajem, mojom Slavonijom. I morati ću je i dalje grliti čežnjom, kad već ne mogu rukama.
|
