
Gledam ovih dana tisuće crveni, zajapurenih lica mladih ljudi iz čitavoga svijeta kako gore što od jarkoga sunca, što od alkohola što od žara navijanja za svoju nogometnu momčad.
Sinoć je u Štutgartu oko 40 tisuća Hrvata, isto tako žarko crvenoga lica, najprije pjevalo po štutgardskim ulicama i trgovima, u svaki mikrofon najavljivalo pobjedu naše reprezentacije, u zrak dizalo znak „victori“ -pobjede. Priča mi danas jedan prijatelj, koji je također bio u Štutgartu, da je puno tih zajapurenih lica jednostavno gorjelo od suza i razočaranja poslije utakmice koja je za našu reprezentaciju značila kraj daljnjeg natjecanja.
I sve me to podsjeti na jedan događaj, koji se u Njemačkoj zbio prije nekoliko godina. Jedan student dođe na veliki trg ispred sveučilišta, ostavi svoju tašku, uzme karnister benzina i polije se. Upali se šibica i prije nego što je netko mogao intervenirati ovaj je mladi čovjek izgorio, da ga se nije moglo prepoznati. Policija je uzela njegovu torbu i u njoj našla njegovo oproštajno pismo. U njemu je pisalo:“Život bez nade u svijetu bez ljubavi prestao je ovom besmislenom gestom!“
Ova otvorena potresna bilanca jednoga ljudskoga života sadrži tri pitanja koja moraju zanimati svakoga od nas:
1. Tko nam daje živu nadu koja je iznad umiranja i prolaznosti?
2. Tko nam jamči nosivu, i na kraju jedinu ljubav?
3. Tko nam obećava smisao života sa svim njegovim dubinama i tajnama?
Pitanje o nadi, ljubavi i smislu nosimo u srcu, ali odgovori na njih nisu u našoj ruci. Tako dolazimo do granice i moramo skromno priznati našu ograničenost. A kada iz neke više ruke primimo živu nadu, osobni odnos s Isusom, imamo snage koja nas prelazi, toliko da nam je previše. Ljubav Isusova nosi naš život tako savršeno, da u njemu možemo naći smisao našega života. Osim toga ljubav je ova neizmjerna pa je možemo davati i drugima, braći ljudima.
Za očajno i besmisleno samospaljivanje doista ima alternative: pospimo se ljubavlju Božjom, zapalimo se vatrom Duha Božjega kako bi postali živa baklja nade na kojoj bi se ljudi grijali. Posuti se benzinom i izgorjeti do pepela doista je besmisleno i očajno. Ali gorjeti za Isusa, upaljeni njegovom ljubavlju, postati toplim plamenom nade za svijet, itekako ima smisla. Vatra Božja nas ne sažiže do pepela. Vatra ljubavi razbugtava se u život, u smisaoni život ovdje i na drugome svijetu.
Ljubav Isusova bolja je vatra!
|