U stara je vremena bio običaj da svaki kralj na svom dvoru ima i dvorsku ludu. Luda je imala pravo kralju i plemićima reći svu oči svu istinu, pa makar ona bila i gorka. Ako je bila pregorka onda su znali reći:“Ah, to je rekla luda!“
Jednoga dana kralj pokloni svojoj dvorskoj ludi zlatni luđački štap s praporcima i zvončićima i reče:“Ti si sigurno najveća luda koje ima. Ali ako ikada sretneš još veću od sebe, predaj joj ovaj štap.“ Luda je godinama nosila taj štap.
Jednoga dana luda dozna da kralj leži na samrti. Doskakuta do kraljeve sobe i reče mu:“Kralju, čujem da polaziš na daleki put.“ „Ne želim“, odgovori kralj, „ali moram!“ „Što, moraš? Dakle ima neka moć koja je iznad vas, moćnika na ovoj zemlji. Ali ti ćeš se sigurno opet vratiti?“ „Neću“, zakuka kralj. „Iz te zemlje u koju moram ići nema povratka.“
„A ha“, izusti luda, „ali ti si se sigurno dugo pripremao na to putovanje. Mislim da si se pobrinuo, da te u toj zemlji, iz koje nama povratka, i prime kao kralja.“ Kralj je vrtio glavom:“To sam propustio. Nikada nisam imao vremena da se priredim za taj put.“ „A ha, onda sigurno nisi znao da ćeš jednom morati na taj put“, reče luda. „Naravno da sam znao da ću jednom morati krenuti na taj put. Znao sam, ali nikada nisam imao vremena pripremiti se za njega.“
Onda luda lagano položi svoj zlatni luđački štap na kraljev krevet i reče:“Zapovijedio si mi da ovaj štap predam ludi većeoj od mene. Kralju! Uzmi štap! Znao si da moraš u vječnost i da se odtuda nećeš vratiti. I unatoč toga nisi se pobrinuo da ti tamo otvore kraljevski stan. Kralju! Ti si najveće luda!“
--- pocetak ---
|