Slavonija u srcu i dusi - Baca Iva 2008

Ante Knežević
NEMOJ SINE, SRUŠIT' STAN

Nemoj sine srušit' stan,
ne otvaraj srcu ranu,
imam samo život jedan,
ispisan je baš na stanu.

Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

Kada umrem, sin moj,
sruši, prodaj sve na stanu,
koljebicu samo nemoj,
uspomene nek' ostanu.

Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
tan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

U koljebskom toplom gnijezdu,
prvo mliko ti si sis'o,
iz njeg gledam zadnju zvizdu,
tako nam je Bog propis'o.

Stan je sine, svatove tračio,
stan je kuću u selu kućio,
stan je bio 'ranitelj Šokaca
stan je bio kovnica novaca.

Od kako sam noćas, prevrćući po časopisu za književnost, umjetnost, kulturu i povijest «Hrašće» tražeći neke druge teme i tekstove, otkrio pjesmu Ante Kneževića, s kojim me je upoznao moj prijatelj Mata Blažićev, «Nemoj sine, srušit' stan», nikako mi ona ne ide iz glave, neda mi mira.
Ova me se pjesma doima kao svojevrsna duhovna oporuka oca, koji je očito ili cijeli svoj život proživio na stanu, ili se taj stan do te mjere «usadio» u njegov život i snažno ga determinirao. On, očito već u godinama, nije siguran u svog «modernog» sina kojemu vjerojatno taj stan ne predstavlja ništa ili čak nekakovo opterećenje. Očito nije to sin kao Ilija Andrin, koji u svojoj crtici «Sa stana» kaže:»Kad bih se s dadom vozio doma, u kolima, i prolazio pored koljeba, svaki je stan drugačije mirisao, svaka je šikara imala svoj dah i svoju poruku. I sve sporedne linije su bile obrasle drugačijom travom i svaka je imala svoj vagaš, a ja bih tad uspoređivao tragove kolskih kotača, uspoređivao ih s drugim te se u sebi veselio što bih uvijek mogao prepoznati trag naših «rafova» i tragove potkova naših kobila.
Sanjao sam kad ću narasti da i ja kočijašim i kobile «ćeram» kud ja hoću i kud je ravnije. Sanjao sam kad ću i ja smatat cigaru i držati uzde među koljenima, a onda zaklopiti tozu, netegnuti kajase da kobile dignu glave i krenu kasom.
Sanjajući rastao sam, narastao, vraćao se, došao i nažalost, kasno se vratio. Mnogi su porušeni, oronuli i obrasli trnjem, mnogi su prazni, ali neki žive, neki oživljavaju i kada ih takve vidim, u meni raste sreća, vraćaju se sjećanja u koja bih želio vratiti i svoje kćeri i sina, a brižnu majku i oca u mladost i sve rođene i pokojne koji su me koje čemu korisnome naučili, upućivali u život stanarski.«

Zato ovaj dado naprosto preklinje sina «Nemoj sine, srušit stan, ne otvaraj srcu ranu»! Ta ne ruši bar dok sam živ ono što mi je život značilo, ono što je bilo moj život, «ispisan baš na stanu».

Ova je pjesma ne samo duhovna oporuka oca sinu, nego me se doima kao duhovna oporuka stare generacije Šokaca novoj, jer očito vide u opasnosti propast onoga što im je život značilo, što ih je činilo onim što jesu.

«Narod bez prošlosti je narod bez budućnosti!» Nije to moja mudrost, a zar nije istinita? Josip Lovretić (30.06.1865 – 27.10.1948.), svećenik, povjesničar, etnograf Šokac rođen u Otoku, kojega se smatra začetnikom hrvatske etnografije, jednom je rekao:»Sve što je u narodu iz naroda je. Smije se pobilježiti i ostaviti narodu na spomen”. Ja bih čak rekao: mora se ne samo pobilježiti nego sačuvati i ostaviti mladim naraštajima na spomen. Ne odnosi se to samo na jezik, književnost, opis pojedinih običaja, slike, pjesme, nego i na ahritekturu, onu jedinstvenu slavonsku, šokačku. Gdje se možemo diviti takovim lijepim štagljevima kao u Šokadiji, gdje tako lijepim kućama, dvorišnim zgradama, vanjskim pećima i ambarima kao u Šokadiji? A sve je to »u narodu i za narod».I sâm sam nažalost bio tužnim svjedokom rušenja ovakvih prastarih svjedoka kulture življenja šokačkog kraja. Morali su praviti mjesto modernim stajama, garažama, kupaonicama, kućama na kat!

Što se to dogodilo sa slavonskim selom?
Povijest je Slavonije moguće najkraće, dakako površno, odrediti kao povijest slavonskog sela i seljaštva. Premda i gradovi Slavonije imaju svoju dugu povijest, selo je ipak davalo pečat životu ovoga podneblja za većinsku populaciju. Veza grada i sela imala je svoj život, ali više službeni, rekao bih proceduralni (npr. odlasci mladića u vojsku, odlasci na sudove, u "velike" kupovine, slanje djece u više škole i sl.). Gradjanski stalež i seoski puk, medjutim, uvijek su ostajali na vidnoj distanci.
Dok se za grad na prijelazu stoljeća nikako nije mogla upotrijebiti sintagma gradska zajednica, selu je, pak, ona u cijelosti pripadala. Selo je uistinu živjelo život zajednice. Kao takvo, ono je u sebi oslikavalo elemente seljačkog društva.

Običaji su takodjer činili selo svojevrsnom zajednicom: tu su običaji kod jela i posla, kod zajedničkih poslova (moba), običaji prela i posila, pravni običaji kod dijeljenja u zadruzi, običaji u druženju. Osim ovih su i godišnji običaji koji se mogu podijeliti na domaće i javne. Svi ti običaji (Badnjak, Božić - prvi dan, drugi dan, treći dan, Stara godina, Sveta tri kralja, Poklade, Cvjetnica, ...) pokazuju uniformnost života svakog mladića i djevojke, starih i mladih, svakog domaćinstva, pa time i cijelog sela. Oni su propisivali ponašanje svim žiteljima sela.

Selo, kao zasebni kolektivitet s njemu svojstvenom kulturom, izučavali su brojni povjesničari, etnolozi i sociolozi. Njegovu je kulturu najsadržajnije sažimala riječ seljak. Seljak otjelovljuje način života, kako proizvodnjom sredstava potrebitih za život, tako i odnosom prema uživanju tih dobara. U proizvodnji i u trošenju seljak je uvijek bio okrenut zajednici. Odnjegovane vrijednosti seljačke kulture potvrđuju ljubav za zemlju, brigu za porodicu i okrenutost kolektivitetu kojemu se pripadalo. Uslijed prodora robnonovčane privrede i industrijalizacije dolazi do zaživljavanja individualizama, koji razara zadruge, a na površinu isplivava stalež neimućnika. Zadrugari su ponosni kad svi žive u slozi i ljubavi. Tu svoju slogu iskazuju riječima:”Pogleđi u moju štalu, a pogleđi u tvoju, pa ćeš viđeti ko je gazda”.Ili “Pogleđi u moj čopor, a pribroji svoj, pa ćeš znat, šta ko vridi”.

Nove vrijednosti, koje ulaze u život sela, razbijaju autohtonost i zatvorenost seljačkog životnog ciklusa, te se selo sve više udaljava od seljaka. Seljak je postao pojam kojim se odredjuje mjesto življenja, a ne i način. Sve se rjedje ovim pojmom misli na kulturu, na cjelinu životnog ciklusa pojedinca i kolektiviteta. Sliku je te cjeline danas moguće oživjeti jedino kroz ostavštinu, kroz ono što nazivamo kulturnom baštinom, koja nam pouzdano predočava sve segmente životne cjeline kolektiviteta i pojedinca, sela i seljaka.
Slavonsko selo obilježavala je zajednica i zajedništvo kroz život zadruga, instituciju susjedstva, vjerski život, običaje i drugo. Danas se ta obilježja sve više smještaju u sferu pamćenja, sve ih se manje živi.
Promjene izazvane modernizacijom tijekom stoljeća učinile su slavonsko selo prepoznatljivim jedino grografski. Kultura življenja sve je sličnija onoj u gradu. Seoski pogled na život i svijet više je oblikovan informatizacijom društva i procesima globalizacije negoli običajima i tradicijom predaka.

Poslije ovoga malog sociološkog ekskursa, koji mi se činio važnim za razumijevanje onoga što se i zbog čega dogodilo s i u slavonskom selu, vratimo se našem dadi, njegovoj oporuci i njegovom sinu.

Otac očito zna koliko taj stari stan vrijedi njegovom sinu. Znao on da će ga ovaj “baštinik” srušiti, ili još gore prodati prije očeve smrti. A vjerojatno zna nažalost i to, da toga sina takav otac koji mu nije ostavio “bogzna šta”, njegovi osjećaji, njegov “promašeni i zaostali” život na blatnom stanu i sa stanom jednostavno ne zanima. Zato otac pokušava pojačati argumente: “Stan je, sine, svatove tračio, stan je kuću u selu kućio, stanj je bio ranitelj Šokaca, stan je bio kovnica novaca.” I očito u velikoj nuždi dada, koji je čitavog svog života uvijek nekome morao popuštati, popušta i pred svojim sinom samo da ga udobrovolji:”Kada umrem, sine moj, sruši, prodaj sve na stanu, koljebicu samo nemoj, upomene nek ostanu.” Tko zna da li će ova velika molba, ma ja je doživljavam kao krik očajnika, udobrovoljiti ovoga “modernog Šokca” koji je možda već novac od prodanog stana uložio u nekakav statusni simbol, “bijesni auto”. Teško nama ako nam statusni simboli moraju biti automobili, kojekakvi izumi modernog doba! Teško nama ako nam je do takvih simbola stalo!Takav simbol danas jeste – a već ga sutra nema. I što onda? A mi bar imamo toliko slavnih simbola koje nemoramo kupovati skupim novcima, za njim nemoramo kuće stavljati pod hipoteku – imamo svoju stoljetnu zlatnu, slavnu, dičnu, junačku prošlost. Imamo svoje na čitavome svijetu najbogatije narodne nošnje, najljepšu pjesmu, autohtono, jedinstveno glazbalo na svijetu – tamburu, imamo jezik naš. Još prije više od stotinu godina Šokci su imali pravopis šokačkog jezika! Koji se još narod na svijetu može pohvaliti takvom kulturnom tradicijom? Stidimo se i tog stana, i te nošnje, i te pjesme jer nam je očito nečiji turbo folk s istoka ili juga ljepši, stidimo se jezika našega, stidimo se uopće reći da smo seljaci, jer upravo ti tako moderni i utjecajni možda i “Šokci” su tu riječ koja je bila sinonimom poštenja, radinosti, čestitosti, pjesme i veselja proglasili psovkom, riječju kojom se vrijeđa.

Otac vadi i posljednji adut iz rukava:”U koljebskom toplom gnijezudu, prvo mliko ti si siso, iz njeg gledam zadnju zvizdu, tako nam je Bog propiso.” Žao mi je ovoga oca. Sve što je u životu radio bilo je najmanje za njega. Svi su bili “preči” pa i taj nazahvalni sin, kojeg je možda stid reći da je rođen na stanu, da je u koljebi odhranjen. Za ovakve moderne sinove je i argument:”tako nam je Bog propiso” preslab. Koliko im je Bog uopće važan? Kakvu ulogu u njihovom modernom, materijaliziranom, lopovskom vremenu, u kojem stare vrline više ništa ne vrijede jer su neisplative, igra Bog? I s njim se nemogu napraviti novci. A uz to on ne popovijeda materijalno bogatstvo. On je po svome Sinu rekao: ”Blago siromasima, jer njihovo je kraljevstvo nebesko!” Isus je rekao:”Tko među vama želi biti najveći, neka bude sluga!” Ovi su doduše sluge svemu onome što posjeduju, a misle da su gazde! Osim toga Isus i njegova vjera zahtijevaju pomoć bližnjemu, idealno prijateljstvo, odricanje. Ali životna “filozifija” ovakih je:”Jedi, pij i uživaj!” Ali ne u društvu, ne u zajednici, ne u komšiluku. Ja sam, meni, moje, samo moje, što više meni! Nikad dosta.

Tako će evo završiti život jednoga poštenoga, radinoga, štedljivoga Šokca. Možda će prije vremena umrijeti od jada i tuge vidjeviši da mu je srušena i posljednja uspomena, isčupama i zadnja “žila” koja ge je još hranila. I možda “zadnju zvizdu” iz svoga stana, iz koljebe neće vidjeti. Možda će umrijeti negdje “ostavljen” u nekakvom staračkom domu od tuge i jada. A tako malo je želio, tako malo tražio!

--- pocetak ---

O uglazbljenjoj pjesmi
ŠOKAČKE PODUKE
Ilije Andrinog

„Učio me dado i moj dida
Da se kapa praz svakog ne skida.
Čuvaj, dite, poštenje šokačko
Ljubi ono sve što je hrvatsko.“

Neznam koliko sam već puta ponovio ovu pjemsu. Ona mi se i radi glazbe ali možda više radi teksta, uvukla pod kožu i jednostavno me sili da o njoj kažem ono što mislim.

Pred očima mi je slika šokačke zime. Visoki je snijeg prekrio ravnicu, obukao je u bijelo ruho kao udavaču, sve odaje nekakav posebni, svečarski ugođaj. Šokci, paori, nakon naporne jeseni odmaraju svoje tijelo al ne i dušu. Vrijeme je to dugih divana, čijala perja, svinjokolja, ali i svatova. Pa čak i one prigode namijenjene čisto tijelu, Šokci korsite i za dušu. Na čijalu se doduše radi određeni posao, ali je on, reklo bi se, u pozadini. U prvome redu je to zgoda za komunikaciju, pa kao takva ima itekakvu vrijednost. Dobro, da se ta komunikacija proširi i na ogovaranje nije nikakvo čudo, kad su „uposlenici“ uglavnom žene. Muškarci, momci ne čijaju perje, nego od ostataka prave peruške za mazanje kolača, nakite (vrčice) za kapu. Njihova je nazočnost svima znana. Ili im je đevojka na čilu, kako se to kod nas zove čijalo, pa koriste prigodu da se sastanu, ali još važniju, da po završetku budu zajedno ali nasamo. Naravno da to ništa ne izmiče budnim očima baba i starijih snaša,onoj „Mari i Klari“ iz Ilijine pjesme „Kraj ambara“ koje će to već ujutro proglasiti „komšilukom“ a možda i „čitavim atarom“.

Stariji muškarci, očevi i djedovi ne idu na ovake poslove. Ta tko bi čitavu dugu večer izdržao slušati žene? Zato oni, po onoj pametniji popušta, radije ostaju kod kuće i uz toplu peć divane (razgovaraju) međusobom, ili pak sa svojim sinovima. Zima je godišnje doba kada oni imaju vremena. Njihov dnevni posao je ograničan na hranjenje marve (stoke), sušenje mesa, čišćenje snijega, cijepanje drva. Sada, sjedeći uz toplu peć, se mogu posvetiti i razgovorima s djecom u kojima ih uče i podučavaju.

Stari je šokački običaj da se kapa, iz poštovanja, skida (nažalost skidala) pred crkvom, pred nekom uvaženom osobom sela ali i pred kumovom kućom i pred svakom starijom osobom. Međutim ova sintagma ima i još jedno značenje. „Ne skidati kapu praz svakoga“ znači nikoga ne moliti. Klinčiti se? Možda, ali ne mora uvijek to biti razlog. Ja sam svoj gazda, ne ovisim od nikoga i zašto da „prid svakim skidam kapu“, zašto da se „njekom klanjam“. Dakle čak se više radi o ponosu nego o inatu. A u umjerenom ponos sigurno nije ničega lošega.

Kad iza ove poduke nebi slijedilo „Čuvaj, dite, poštenje šokačko“ onda bi čak mogli reći, da je Šokac odgojen na inat. Ja tvrdim da je inat sastavni dio Šokca, da bez inata nema „pravog“ Šokca. U mojem sam „Mati“ rekao:“[I] Ma jebem ti ja Šokca koji ne zna pravit inat. Ta di bi bila Slavonija bez inata? Dok je Šokac nosio bile čorape drugi su odali bosi, dok je on bio obistan, krisko prid tamburašima, drugi su samo sanjali o kruvu, dok je on rasipo imanja, davo novce za ljubavi kojekaki Tena, drugi još ni ni bilo!“
Inat ne mora uvijek biti negativna osobina čovjeka. Iz inata se može recimo „njekom pokazati da i ja mogu“. Dakle inat može biti motivacija za postizanje određenih materijalnih napredaka. „Štaj on bolji no ja“, „Kad more on, mogu i ja“, „Pokazaću ja njemu da i ja mogu“, sve su to eto povodi toj motivaciji. Dakle inat je najprije osobina koja se mafinestira u materijalnom smislu. Inat, kao motivacija duhovnog nepretka loš je savjetnik, zapravo nikakav. Meni bar nije poznat ni jedan primjer, da je netko iz inata postao boljim. Kod Šokaca postoji i inat u međuljudskom pa čak i emotivnom odnosu. Nije rijedak slučaj da se „đevojka“ iz inata jednom, udala za drugoga momka. No taj inat nije bezrazložan. Njen je prvi momak morao „prolit sirće“, dakle morao ju je povrijediti prevarom s nekom drugom, nekakim „skokom ustranu“ s nekom „komšenicom“ ili pak odugovlačeći sa ženidbom. Vjerujem da Šokac nikada nije izgubio djevojku jer bi joj rekao da ju ne voli. Makar šta! Šokac sve njih „voli“, pa makar ih bilo deset. One će same, već prema stupnju zaljubljenosti, polako shvaćati da se u njega ipak nemogu pouzdati i tražiti drugoga.

Što sve spada u „poštenje šokačko“? Prije nego odgovorimo na ovo pitanje morali bismo malo analizirati riječ „poštenje“ u šokačkom smislu. Kao pošten čovjek slovi onaj koji nikoga nije prevario (pa niti đevojku dok je još bio momak – bar što se zna), koji živi od truda svojih ruku, čovjek u kojega se može pouzdati, dakle čovjek od riječi. To je eto ono što nam kod riječi „poštenje“ u šokačkom kontekstu pada na um.

Mogli bismo, dakle, reći, da je Šokcu ipak važnija prva poduka:INAT,a tek onda POŠTENJE. Nisu ovaj ni dada ni dida svojem unuku tek tako „dilili“ poduke napamet. Znaju oni što su njima prenijeli njihovi stari. To je dakle isti odgoj, koji se prenosi već stoljećima od generacije na generaciju. A prošlost je potvrdila da je to bilo ispravno, jer prošlost šokačka je duga, a bila je i slavna. Ta ime nam se spominje već 1702. godine!

„Ljubi ono sve što je hrvatsko“. Ta ne misle ovi iskusni šokački „pedagozi“ na neko nekritično, južnjačko, ruralno, tomsonovsko hrvatstvo. Šokačko je hrvatstvo racionalno. Možda su nam zbog toga neki „veliki Hrvati“ i spočitavali da nismo dovoljno samosvjesni, jer nam je često puta na prvom mjestu bilo naše šokačko, a tek onda hrvatsko podrijetlo. Ima itekako pravo Martin Vuković kad kaže:“Ta, tko bi nama koji se dičimo tim imenom, riči našom slavonskom, ruvom i običajima, koji osluškujemo zvono pastirsko, koji mirišemo Peićevu crnicu, koji udišemo Kozarčeve šume, koji se sladimo iz papučkih i krndijskih vinograda, koji ne brišemo sjećanja na naše bake i blagoslov žita, koji stalno gledamo sliku majke iza tkalačkog stana, koji i danas čekamo dadina kola i konje, koji ju slavimo i kojoj se dičimo - zar svi mi nismo Šokci i Šokice koji su Šokadiju obranili od svih nasrtljivaca na njezino hrvatstvo.“

Nikada Šokci nisu iznevjerli svoje hrvatstvo. Živimo u vremenu kad upravo nama, Šokcima, kapu kroje baš ti „veliki Hrvati“ koji svoje hrvatstvo znaju itekako unovčiti. To Šokac nikada nije radio, jer on je pošten prema svakome pa i prema svojoj domovini! Naše je geslo uvijek bilo: tuđe neću – svoje nedam! A zar i to ne spada u to naše poštenje? Mi se nikada nismo zanosili nikakvim idologijama, pa dolazile one s lijeva il zdesna. Nikada nas nisu povijali idološki vjetrovi, nikada naše „ćurakle, štrikano špencle il reklju“ nismo okretali naopako, što nas je sigurno puno puta stajalo čak i života. Dakle Šokac je kongruentan. I to također spada u njegovo „šokačko poštenje“.

"Voli zemlju na kojoj si nico
A sa praga da se nisi mico.
I duboko ti pusti korinje
Da sačuvaš to šokačko ime."

Nitko nezna toliko voljeti zemlju kao Šokci. Zemlja ga je od pamtivijeka hranila. Između Šokca i zemlje nastala je jedna, za neupućene, čudna simbioza. Usudim se reći: ljubav.

Kako se s koljena na koljeno prenosilo „šokačko poštenje“, tako se prenosila i ljubav prema zemlji. Ovdje se misli na zemlju crnu, oranicu, koja stoljećima hrani Šokca. A on nikada nije bio gladan. S puno ljubavi obrađivao je svoju zemlju, milovao je, udvarao joj i u nju vjerovao. Dok su drugi morali ići bijelim svijetom trbuhom za kruhom, Šokac je bio sit pa često puta i objesan. Ali to mu nitko nije poklonio doli njegova „zemlja, na kojoj je nico“. Nama Šokcima predbacuju da smo statičari, neodlučni, da se samo držimo te zemlje od koje, baš u novo vrijeme, i nema nekakve koristi. Šokac nikada nije bio u neprilici da mora eksperimantirati. On je znao: pa ako godina baš i ne urodi neću biti gladan. Međutim ta zemlja nije samo bila njegova hraniteljica. On ju je doživljavao, a poneki i danas, iako se njih već pomalo smatra čudnim, i kao majkom. Jer kako majka hrani svoju djecu, tako crna zemlja već stoljećima hrani svoje Šokce. Dakle voli, dite, tu svoju zemlju, jer ona će te rijetko iznevjeriti. U nju je već stoljećima pouzdanje, ona je polog sigurnosti.
Ljubav Šokca prema zemlji nikada ne prestaje. Pa ako je on više i ne obrađuje, ako ode iz Šokadije u grad, on joj ostaje privržen. Nabolje nam to kaže A.G. Matoš u svojoj „Običnoj šetnji – 1913: „Nije mi bilo suđeno da idem za ovcama, da hvatam ribu u ritovima, da sviram gajde u kolu na mjesečini, da se tučem i opijam po vašarima, da ašikujem s djevojkama po bostanima i salašima, da padam od umornosti kod žetve u rađam djecu kao svoj gazda. Moje građanstvo ostade tek na površini, na odijelu, pa shvaćam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor ...“

Do sada je ton „odgojnih mjera“ bio po prilici moderatan. Međutim sad od savjeta prelazi u zapovijed:“A sa praga da se nisi mico“! Znaju i dada i dida da su tu, na tom pragu, rođene i odresle generacije njegovih potomaka. A znaju oni i to, da bi „micanje s praga“ značilo propast. Okrenuti pragu leđa ravno je izdaji. Nije ovo blaga molba, čak vapaj Kneževićevog dade koji moli sina „Nemoj, sine, srušit stan“. Zbog toga se ovaj „savjet“ i doima kao stroga zapovijed, kako bi se naglasilo njena važnost. Međutim nije dovoljno samo ostati na pragu, nego treba:“duboko pusit korinje“. Dobro ukorjenjeno stablo i jaki vjetar teško ruši. Biti ukorijenjen znači ne samo deklarativno prihvatiti „sve što je šokačko“, nego se to sve u Šokcu mora inkorporirati. On mora biti uvjereni Šokac a ne samo od zgode do zgode kao obuče „ćurakle“ da drugi vide. On mora voliti tu svoju Šokadiju, sve što je njeno mora biti i njegovo, jer inače neće biti u stanju „sačuvati šokačko ime“ prenoseći ga na svoje potomke.

"Učila me i mama i baka
Nikud, dite iz svojeg budžaka.
Čuvaj svoje izvezeno ruvo
Jer njega je i prađed sačuvo."

U istom smjeru ide i mamin i bakin nauk. Možda zbog one simbioze Šokca s njegovom crnom zemljom, zbog te ljubavi prema zemlji, ali i prema „svem što je šokačko“, Šokac se najbolje osjeća u „svojem budžaku“. A ako i ode onda cijeli svoj život pati od nostalgije, jer „nige ni lipo ko doma“. On će doduše prihvatiti prednosti grada i „gospockog“ života, al će patiti zbog manjka „šokačke nadgradnje“. Zato će pokušati zadovoljiti, ta ja bih rekao malo zaliječiti svoje „rane“ izazvane izbivanje iz Šokadije i recimo u Zagrebu tražiti utjehu i tu nadgradnju u udruzi „Šokadija“. Već spomenuti Martin Vuković, Šokac, Babogradac, kaže u predogovru monografije udruge „Šokadija „ Zagreb i ovo:“I zar treba išta više tražiti za sliku osjećaja, neki bi se usudili reći, naravi naših. Od rođenja na slavonskoj crnici, do posljednjeg daha, ma gdje Šokac bio. Mnogi, u Zagrebu. Upravo njima: u gospodskim odilima, s riči svojom šokačkom -ikavicom otegnitom, njima koji se nikada i nigdje nisu postidili svojega i svojih, njima kojima je na Zrinjevcu mirisala Slavonija a na Trgu svirala tambura, njima koji su pokazivanjem naštirkanih rubina i zlatom izvezenih marama Esplanade hotel pretvorili u svoj cintor i nedjeljnu prijepodnevnu svetkovinu...“

Ničija narodna nošnja nije tako bogata kao šokačka. Zlatnom niti izvezene „kukme“ i „šamije“, „krpe“, „rubine“ i „zapregovi“ ženski, „prsa“ na rubinama muškaraca, na „gaćama i rubini“, a za kapom broš od tri dukata! Ali šokačko „ruvo“ je mnogo više od narodne nošnje. Zima je oduvijek bila vrijeme kad se tkalo i prelo,vezlo, šlingalo i „sastavljalo“. Djevojački se miraz, dakle ono što će ona udajom odnijeti u svoj novi dom, počeo „namicati“ već od njenog rođenja. Tkali su se „otarci“ i „otarčići“, „stojnici“ i „ponjave“, torbe i vreće, „gube“ i „asure“, ponjavci i tepisi. Šlingali se jastuci i jastučići, „šliferi“ i „miljeta“. Bezbrojne su „trube tkanja“ doživjele svoju matamorfozu u „kućaru“, na „siniji“ i „trpezi“, u krevetu, na „federsicu“ i konjima, u „šifunjerima“ i „ladičarima“. Kod nas je bio običaj da mlada seli uoči svatova. Ovaj selidbeni „transport“ mora proći kroz cijelo selo da svi vide „kaki je miraz mlada odnila“. I sve se to neprocjenjivo blago čuvalo od „prađeda“ do praunuka. Rabilo se samo u posebnim zgodama, tako da je bilo od koristi generacijama.

"Ne miči se iz ove ravnice
Na njoj rastu Šokci i Šokice."

Mama i baka i sa svoje strane, na svoj suptilniji, ženski način potvrđuju savjete dade i dide. I što žele reći:Ta, budi svoj na svome i svoj među svojima! Nigdje ti neće biti bolje, nigdje nećeš biti gazda. Ali isto tako: nedaj da se raseli Šokadija, da izumre, da nas nestane, da je infiltriraju „došlje“ koji je ne vole nego samo izrabljuju. U mojem sam „Mati“ rekao i ovo:“Al osim mene! Neće oni prćkat po mojoj zemlji! Samo ja to smijem, jer meni ona neće zamjerit, ona je moja!“

"Daj i' Bože kao žitni vlati,
Neka ravnicu prikriju Hrvati."

Da se Slavonije prije, davno prije, ovako ali ustrajno molila Bogu, vjerjujem da bi glede napučenosti autohtonim pučanstvom stanje danas bilo daleko bolje. Nisu samo bolesti bile uzrokom visokok mortaliteta, nego i „bijela kuga“. U šokačkim obiteljima je bilo jedno, silom dvoje djece, jer „troje đece je živo rasulo“. Pa čak i onda kad je Šokac mogao posjedovati zemlje koliko je htio, nije baš ulagao u „veliku obitelj“, da se „grunt nemora dilit“. Ova je molitva došla prekasno.

No nemoramo se baš bojati da će tijekom vremena nestati Šokadije. Uvijek se rodi „njeko pravo dite“ kojega dada i dida, mama i baka od malena uče, evo baš ovako kao ovi u pjesmi. Zato upravo ovdje vrijedi ona:“Na mlađima svijet ostaje“.
Nemogu a da u ovome kontekstu ne spomenem jedno „tako dite“, nadu roda našeg dičnog šokačkog, Ivana Brkića iz Vrbanje, koji je kao učenik 8. razreda osnovne škole napisao:

"SLAVONIJO, DOK TI IME TRAJE..."
Pišem, da mi ne umre Slavonija. Pjevam, da probudim slavonske atare, ambare, đerme i stanove. Ne dam posila, češljopere, komušanja, ne dam kola i konje, ne dam moje kurjače. Ostavite lipu rič šokačku, bile misirske ponjave, gube i ponjavce. Čuvajte mi koršove, plejane zdile i tanjure, avane i stublike, naćve i okna, pustite dicu da se sakriju u čardak, da se kupaju u valovu, neće više marva tu vodu popit.

Čuvajte mi veškorpu, polosmaku, srp i kosu, spremite lampu petrolejku u kredenac i kanape, jastuke od perja, perine u starinske krevete...
Uželio sam se prove i kiselog mlika, rezanaca s makom i štrudle. Sio bi' u upregnita kola, zavitlo kandžijom, pa kroz selo, a onda prtenim putom do stana.

Ej, miline. S tornja zvono zvoni, prikrstim se i šapnem: "Bože, čuvaj mi Slavoniju!"
Amen!

A evo i moje pjesme, koja govori o ljubavi Šokca i njegove crne zemlje:

CRNA MAJKA

Ore te, zemljo, paor tvoj,
al ko da te miluje, nježno,
pila si ti i njegov znoj,
gazi po tebi, sinovski brižno.

Ta koliko put je reko ti:mati,
jer ti ga raniš od rođenja,
sve šta moš rasipno mu dati,
nige na svitu takog voljenja.

Nikad na tebe on bisan nije,
pa ni kad se potepe na tebe,
ta teško mu, slabo se smije,
i u žetvi on stalno jadan zebe.

Al zato kad ste vas dvoje sami,
sjedne, grubom te miluje rukom,
ko s pravom majkom on divani,
tuži se, reda muku za mukom.

Ti ga brižno primamiš da legne,
tvoja toplina mu ćera brige,
sve no teško u njem se slegne.
Ta take majke nema nige!

Tolike si sinove na noge digla,
'ranila vike kruvom bilim,
ni jedna te mati još ni stigla,
Šokac te pronio svitom cilim.

Šokca nebi bilo brez tebe.
Tvoja mu brazda belka bila.
Šokac i njegova mati crna,
Vječno stara a vječno mila.

--- pocetak ---

KIŠA PADA

- 02:16 -

Ukupno Komentara (5)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

NEMOJ, SINE, SRUŠIT STAN

- 18:43 -

Ukupno Komentara (1)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

ŠOKAČKE PODUKE

- 22:13 -

Ukupno Komentara (0)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

PRID ŽETVU

- 10:57 -

Ukupno Komentara (2)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

EROTIKA U ŠOKAČKIM PJESMAMA objevljenim na CD-u "Stari glas" i "Konji bijelci" Udruge za promicanje i očuvanje šokačke baštine "Šokadija" Babina Greda

- 00:40 -

Ukupno Komentara (1)

Po sokacki divani ------------U Miraz spremi

Linkovi

Ovo je moje društvo drago

PJESMA SLAVONIJI