nedjelja, 05.07.2015.

25 godina sklada

- revitalizirani post od 23.7.2010.
Prije neki dan spazio sam u novinama naslov da su žene najljepše u trideset i prvoj godini. Nisam trošio vrijeme na to čime i kako je takva glupost potkrijepljena, ali sam se prisjetio naslova sjedeći nasuprot četrdeset i petogodišnje žene koja je izgledala bolje i privlačnije nego velika većina žena svih ostalih godišta, a po svemu sudeći izgledati će tako još godinama. Neizbježno mi je palo na pamet kako mora da je izgledala u tinejdžerskoj dobi, u svojim dvadesetima i tridesetima - nevjerojatno! Mora da je izgledala još bolje! S druge strane, premda možda u četrdesetima ne izgleda tako sjajno kao ranije, što ranije to je sjajno izgledajućih vršnjakinja bilo više, dok ih je u njenim današnjim godinama ipak sve manje, pa zapravo sada izgleda bolje nego ikad. Koliko god zapanjen njenim nesvakidašnje atraktivnim izgledom, pravo iznenađenje doživio sam tek kada je usputno napomenula da se u dvadeset i pet godina braka nije ni jedanput posvađala sa suprugom. Nisam se uspio suspregnuti:

– Ma nije moguće!

Potaknuta mojom nevjericom, potrudila se objasniti mi. Pričala mi je barem sat vremena, ako ne i sat i pol, i koliko god osim njenih riječi nemam drugih dokaza, bila je vrlo uvjerljiva i ubijedila me je da je nešto tako moguće, a sklon sam vjerovati da kod nje i jest tako. Nakon što smo se rastali nisam mogao prestati razmišljati i iznenada se sjetio nečega za što mi nije jasno kako mi nikada nije palo na pamet: pa ni moji baka i djed se u više od pola stoljeća braka nikada nisu posvađali!

Najbliže što bi se među njima moglo okarakterizirati kao svađa događalo se vrlo rijetko, kad baka nije bila zadovoljna nečim što je djed govorio, da bi rekla:

– Ali, Pero…?!

Nakon toga on se odmah korigirao, a ako ona ni nakon toga nije bila zadovoljna, što se dogodilo zaista iznimno rijetko, to ga je toliko razljutilo da je završavao s:

Ništa ti ne znaš! – i nakon toga više nisu nikada razgovarali o toj temi.

Kako sam se prisjetio bake i djeda, prisjetio sam se i jedne tetke i njezinog supruga koji je nedavno preminuo nakon što su više od pedeset godina živjeli zajedno. Njih dvoje su se znali strastveno i žustro prepirati, ali to je uvijek bilo oko nekog intelektualnog pitanja ili nekog načelnog stava, što mi je prikrilo činjenicu da se međusobno nisu nikada posvađali, a već pomisao da bi jedan drugome mogli dobaciti nešto uvredljivo je nezamisliva. Prisjetio sam se i druge tetke čiji se prvi brak raspao nakon nekoliko oštrih okršaja, ali u drugom braku – iako je ona kadikad znala odrješno podići glas – njezinog drugog supruga ništa nije moglo izbaciti iz takta i samo se smireno smješkao. I – ah, da! – prisjetio sam se i svojih roditelja koji su se znali svađati kao pas i mačka dok su bili u braku, a nakon razvoda se odnosili samo s najvećim uvažavanjem. Prisjetio sam se i nekoliko slučajeva prijatelja koji su se razvodili, suglasno, mirno i prijateljski, bez cirkusa i galame.

Vjerojatno nije slučajno što se moju sugovornicu može opisati kao osobu tradicionalnijih nazora, što su moji baka, djed i tetke rođeni u prvoj polovini prošlog stoljeća, što je u svim slučajevima u obiteljima samo jedan član radio, a njegova primanja su bila dovoljna da svi žive pristojno, možda bi se moglo pronaći još nešto zajedničko što je moglo imati utjecaja, ali na osnovu ovoga čega sam se prisjetio mogu reći – može se, može. Teorije koje tvrde da je za dobar brak zdravo povremeno se svađati djeluju mi kao kure mršavljenja kojima se nastoji popraviti učinak nezdrave prehrane i još nezdravijeg života. Kao što osobi dobre linije dijeta nije potrebna, tako ni onima koji skladno žive nije potrebno da se oko toga svađaju.




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker