Evo, kako se bliži referendum, propaganda se zahuktava, a situacija zakuhava, pa da i ja ubacim koje zrnce soli u lonac. Dakle, ovo je NAGRADNA IGRA! U komentaru odgovorite na sljedeće pitanje:
Što Hrvati mogu napraviti izvan EU, a da neće moći napraviti ako uđemo? (Ili varijanta: što imamo sada, a izgubit ćemo u EU? Suzdržite se od apstrakcija tipa "suverenitet" i slično, govorimo o pojedincima, ne o državi.)
(Naime, pretpostavka je da je ulazak u EU lošiji od ne-ulaska, pa da konačno vidimo zašto.)
Ako i vas zanima odgovor na ovo pitanje, slobodno si ga kopirajte i šaljite dalje. Ako ne, onda ništa.
Još nemam pojma što bih stavio kao nagradu, ali smislit ću nešto.
... iako smo, jelte, već zaključili da bi "skepticizam" bio "sumnjanje", a ne slijepa vjera u vlastitu bezgrešnost i stalno guslanje po istoj žici...
... i iako smo, također, zaključili da ovakvi tekstovi nemaju smisla jer oni prema kojima su usmjereni jedva dođu do kraja rečenice, a ako nekim čudom i prijeđu na sljedeću, već zaboravljaju o čemu se radilo u prethodnoj...
Dakle, cijeli tekst je ovdje:
Umišljeniji od Francuza, tvrdoglaviji od Engleza, neodgovorniji od Grka
a za one koji su negdje na pola između pomanjkanja volje, pomanjkanja vremena i pomanjkanja mogućnosti, evo nekoliko meni najdražih dijelova:
Evo, da malo skačem po živcima "eurosepticima". Iako, ako pogledamo što zbilja znači riječ "skeptik" (dakle, onaj koji sumnja u više-manje sve), prije bi se reklo da sam ja euroskeptik, nego oni koji u EU vide izvor svih zala i zapravo su ksenofobični fanatični paranoici koji nisu u stanju prepoznati koherentni argument pa makar im ga servirali na tacki s peršinom, limunom i autentičnim hrvatskim sirom i vrhnjem i s čašom autentične, 100% higijenski i bakteriološki provjerene hrvatske vode koja je najkvalitetnija na svijetu i zapravo je apsolutno jedini razlog zašto nas Zapad želi u svom okrilju jer mi sami znamo da nema nijednog drugog razloga zbog kojeg bi nas neto želio, a ako netko vidi neki drugi razlog, mora da je totalni idiot.
Huh, sve stalo u jednu rečenicu!
Ni sat vremena nakon završetka izborne šutnje i objave prvih neslužbenih rezultata, imamo razloga za strah i zebnju. U Novom listu izašao je tekst (još jedan u nizu u raznim medijima) o mogućem sastavu buduće Vlade. U njemu se pobrojavaju sektori i resori koje će preuzeti pojedine osobe iz Koalicije. Pa tako doznajemo tko će se sve baviti kojim askpektima gospodarstva, tko će preuzeti vanjske poslove, tko će biti zadužen za branitelje, tko za upravu, tko za unutarnje poslove i tako dalje.
Međutim, ni sada se još uvijek ne zna tko će preuzeti znanost i obrazovanje.
Zanemarimo na trenutak mogućnost da novinarka tom sektoru nije dala prioritet pa da se nije previše ni trudila iskopati informaciju. Malo vjerojatno, ali čak i kad bi to bio slučaj, govorilo bi to nešto o stavovima medija, ali i onih blizu ili čak u samim centrima moći koji im daju podatke, o jedinoj djelatnosti koja se bavi dugoročnom budućnošću društva.
No, nešto je ozbiljnija opcija da je taj tekst potpuno točan, da "Neven Budak nije u igri više, kao ni riječki rektor Pero Lučin, a spominjala su se imena Riječana Željka Jovanovića ili Romane Jerković". Uz sve to, ovi ljudi za koje do sada nismo ni čuli neće moći ući u izvršnu vlast "jer onda više neće tko imati popuniti njihova mjesta u Saboru".
Drugim riječima, sve se popunilo, sve je osigurano, sve strategije su već postavljene u startni položaj - razrađuju ih, naime, ljudi koji su znali bar otprilike čime će se baviti - ali pitanje obrazovanja i dalje je otvoreno. Nema strategije, nema ideje, nema osobe koja će ih provoditi.
Ono čega se najviše možemo bojati - a što je, s obzirom na dosadašnje djelovanje, na žalost, i najizglednije - jest da će se pozicija ministra znanosti i obrazovanja popunjavati u zadnji čas, po ključu osobnog povjerenja mandatara i naplate za dosadašnje zasluge, a ne po ključu stručnosti, znanja i iskustva. Na mjesto minista opet bi mogao doći netko koga na brzinu, u zadnji čas, treba zbrinuti, pa hajdemo ga gurnuti u fotelju za koju se nitko ne otima previše, samo tamo neki profesori nešto gunđaju. Ma lako ćeš ti to, pa imaš doktorat, reći će mu, znaš kako je na fakultetu, što se tu uopće ima raditi, samo procesirate plaće i povremeno napišete neki pravilnik. A ako zapne, imate stručnjake, HAZU, Vijeće za kurikulum, Ljilju Vokić...
Sve u svemu, kad su prošli put imali priliku nešto napraviti za najosjetljiviji sektor u ljudskom društvu, stavili su nam Vladimira Strugara.
Sve nekako vuče na to da ni ovaj put neće biti puno bolje.
Prenosim post jednog prijatelja s Facebooka.
Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.
Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.
Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.
Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike
The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće
"Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
George Orwell
"Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
Miroslav Krleža
"No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
John Donne
o autoru:
Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (3)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (7)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (3)
Lipanj 2011 (5)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (13)
Ožujak 2011 (14)
Veljača 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (2)
Bilješke:
Iron law of oligarchy
TVTropes
The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)