Pax et Discordia

nedjelja, 30.10.2005.

Biseri su među nama!

Nedjelja popodne, a ja dežuram na poslu i nemam pametnijeg posla nego surfati internetom. Pa sam tako naletio na nešto što želim podijeliti s vama.

Dakle, adresa je http://ovoono.blog.hr/, a čovjek se možda zajebava - ako da, onda mu svaka čast, dobro se zajebava - a možda i misli ozbiljno. Meni se čini da misli ozbiljno, a ako griješim, okej, popušio sam.

Dakle, spomenuti kolega na svom blogu piše o raznim teorijama zavjere i tako objašnjava (citirajući, naravno, i ugledne znanstvenike o kojima smo nedavno čuli) da su nedavni uragani u Meksičkom zaljevu posljedica specijalnog rata protiv SAD-a (ili tako nekako). Ono što me fasciniralo je njegovo objašnjenje fizikalne pojave poznate kao "stojni valovi". Ono što me dodatno fascinira u svoj toj fascinaciji je da je najprije linkao tekst o "stojnim valovima" s Wikipedije (gdje je sasvim lijepo objašnjeno o čemu je riječ, provjerio sam), a onda je isto to potpuno pogrešno prepričao u cijelom odlomku gdje je svaka rečenica nebuloza za sebe.

Ostatak teksta je posvećen dokazima da se meteorologija koristi kao oružje, a sve u stilu onih fotografija NLO-a i sličnih stvari.

Sljedeći biser na istom blogu moram citirati:
"Tzv. testovi za HIV jedini ne otkrivaju virus za koji kao testiraju, nego samo antitijela na virus - a prisutnost antitijela u svih ostalih bolesti nije znak bolesti nego naprotiv zdravlja organizma, jer antitijela su znak uspjesne borbe tijela protiv virusa."

Ne, nije problem u ovom citatu, nego u kasnijoj interpretaciji da ovakva medicina predstavlja "mazanje očiju" i - paz' sad - "umjetno proglašavanje ljudi bolesnima".

Ja sam čuo da su liječnici milijun puta ponovili da HIV-pozitivna osoba nije automatski i oboljela osoba. Vjerojatno ste isto čuli i vi. Kako onda nije on?

Vjerojatno je riječ o selektivnoj gluhoći. Ili selektivnoj pameti. Prihvaća gluposti, a za pametne stvari nema kapaciteta.

Uh, al me iživcirao...

30.10.2005. u 17:01 • 21 KomentaraPrint#

Ksenofobi undermenschi

(Da, znam da je u naslovu dvostruka množina. Pa što? Vi nikad niste rekli "Bitlsi"?)

Moja osnovnoškolska profesorica iz biologije nam je jednom objasnila kako su nastali hibridi. Kao što vjerojatno svi znate, a ja ću, za svaki slučaj, ponoviti, biljke na stabljici imaju i muške i ženske spolne organe. Kad dođe sezona oplođivanja, kukci ili vjetar prenose pelud s jedne na drugu biljku i tako miješaju njihove gene. Ako slučajno dođe do oplodnje peludom s vlastite biljke, ta se pojava zove samooprašivanje i u tom slučaju biljka-potomak neće baš biti reprezentativan primjerak svoje vrste: bit će kržljava.

Hibridi su nastali tako što je neki znanstvenik u svom stakleniku uzgajao kukuruz koji nije imao kontakta s kukcima, nego ga je on, uz pomoć spužve ili vate "samooprašivao". Naravno, svaka generacija bila je sve kržljavija i slabija, sve dok jednog dana nije zaključio da je dosta i ukrstio dvije kržljave biljke koje su bile proizvod samooprašivanja kroz nekoliko pokoljenja. Rezultat je bio, da citiram profesoricu, "divna, bogata biljka s velikim listovima i velikim plodom".

Kod ljudi je ovo još istaknutije; znanstvena je činjenica da je velika vjerojatnost da će potomak dvoje rođaka biti defektan. Isto tako, svatko tko malo gleda oko sebe vjerojatno je primijetio da ljudi koji žive u izoliranim zabitima izgledaju malo drugačije od stanovnika područja kroz koja su prolazile migracije ili, još izrazitije, stanovnika gradova. Dalje, ne jednom sam čuo tvrdnju da su Hrvatice među ljepšim ženama u Evropi, dok se među ružnijima spominju, na primjer, Engleskinje, i čak i ako pokušamo isključiti lokalpatriotizam, može se reći da po fizičkoj razvijenosti Hrvati svakako nisu loši u usporedbi s ostalim stanovnicima kontinenta.

Svim štovateljima superiornosti i teorije božanskog porijekla Hrvata da odmah izlijem kantu hladne vode na glavu: ako su Hrvati doista ljepši i fizički razvijeniji od ostalih, to je samo zato jer nas je tokom zadnjih hiljadu godina jebao tko god je stigao. Tako danas sa sigurnošću možemo reći da svaki Hrvat, uz originalna krvna zrnca, ima i keltske, latinske, mađarske, mongolske, turske, francuske, njemačke, austrijske, mađarske i srpske komponente, dok u mnogima sigurno ima i još koječega drugug.

S druge strane, Engleze su zadnji put pregazili 1066. godine i odonda se razvijaju križajući se međusobno, bez prevelikog ulaska tuđih gena u njihov genetski rezervoar.

Ako malo pogledate oko sebe, shvatit ćete da su najljepši ljudi upravo "mješanci". Kao što je rekao jedan od mojih bivših šefova, jedna od najljepših amerikanki, Whitney Houston (čovjek je malo starija generacija, pa mu nije pala na pamet Halle Berry), sasvim vidjlivo nije čista crnkinja; miješanje rasa proizvelo je nove dimenzije ljepote i, rekao je, zamislite kad se u sve to ubaci i kineska krv!

(Da ne bi netko pogrešno shvatio, fizička ljepota ne mora nužno biti ideal kojemu treba težiti; ali činjenica je da ona dosta govori i o fizičkom zdravlju osobe. Neka istraživanja su pokazala da su mjere ženskog lica povezane s lakoćom ili težinom trudnoće i poroda, dakle i s podobnošću za produženje vrste; naravno, muški mozak programiran milenijima evolucije odmah te signale prevodi u "ljepotu". Nešto slično vjerojatno vrijedi i za muško lice, samo što se tim problemom malo tko bavi.)

Iz svega ovoga proizlazi da genetsko miješanje može donijeti samo korist cijeloj ljudskoj vrsti; prije tko zna koliko milijuna godina, kad su se reproduktivni organi živog svijeta podijelili na muške i ženske, došlo je do velike "revolucije u evoluciji" jer je to omogućilo dodatno miješanje gena i dodatno povećanje različitosti među primjercima jedne vrste što je, dalje, omogućilo pronalaženje novih puteva za poboljšanje i napredovanje. I zato se možemo samo zapitati: odakle potječe ksenofobija i koja je njezina evolucijska uloga u svemu tome?

U dominantno patrijarhalnom društvu stranci općenito nisu dobrodošli. Međutim, njihove žene jesu - što je drugo muški nagon za oplođivanjem što većeg broja ženki (iako su nedavno otkrili da postoji nešto što se zove "monogamni gen" koji posjeduje određen postotak čovječanstva) nego potreba da se genetski materijal što više proširi i izmiješa? Kod žena je, s druge strane, ponekad prisutna želja za egzotičnim, za nečim drugačijim (odatle romantični latinski ljubavnik), što se može protumačiti kao želja da se vlastiti genetski materijal pomiješa sa što različitijim genima kako bi se proizveo što kvalitetniji potomak.

U društvu koje se iz patrijarhalnog polako razvija u ravnopravno, ksenofobija predstavlja atavizam. Može se reći da je nekada imala svoju svrhu: u prošlosti, tuđe pleme koje bi došlo na susjedni pašnjak predstavljalo je prijetnju. Zato mu je trebalo pobiti muškarce (i preoteti žene) jer bi u suprotnom vlastito pleme moglo trpjeti. Danas, kad se društvo transformiralo iz skupa plemenskih zajednica u zajednicu pojedinaca koji onda unutar tog društva, više ili manje neovisno o porijeklu, sklapaju interesne zajednice, ksenofobija, s genetskog stanovišta, predstavlja slijepu ulicu i kočnicu razvoju ljudske rase, a ksenofobi svih oblika faktor koji može samo štetiti vrsti kao cjelini. Zato je u interesu homo sapiensa da se svojih ksenofoba riješi na bilo koji dostupan način.

Cinici bi rekli: Hitler je imao dobre ideje, samo što je malo pobrkao kriterije.

Jedina točka optužnice po kojoj naslov "Ksenofobi undermenschi" ne funkcionira je to što je prilično izvjesno da se ksenofobija ne prenosi genetski, nego odgojem. To donekle omogućuje da se problem ne riješi odstrelom, nego na neki drugi način. Pogotovo zato jer je ljudski um tako izgrađen da u svakom pojedincu, pa i onom najtolerantnijem, u nekom kutku čuči strah od nepoznatog. Ipak, postoje ljudi koji su toga svjesni i bore se protiv toga, a postoje i oni koji to nisu, što bi već moglo imati svoj korijen u genima. No, to tek treba istražiti.

30.10.2005. u 11:38 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.10.2005.

Ptice

Ako netko voli ptičice, evo ovdje može vidjeti nekoliko sličica naše dvije papigice. Oprez za one koji imaju slabiju vezu, slike sve zajedno imaju 500 kB pa bi se moglo sporije učitavati.

27.10.2005. u 15:52 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 26.10.2005.

Best off (4)

Evo i posljednje epizode našeg malog znanstvenofantastičnog druženja u kojoj ću napokon obraditi i neke hrvatske autore.

Predrag Raos: "Null Effort", "Brodolom kod Thule", "Mnogo vike nizašto"
Na ovom popisu je najprije trebao biti samo "Null Effort", ali sam naknadno zaključio da ni druga dva nisu toliko loši da bi ih se samo tako izbacilo. No, "Null Effort" je jedini za koji se može reći da je cjelovit, kompaktan, snažan roman. Dok je osamstostranični "Brodolom" svakako ono što bi neki nazvali "kapitalnim djelom", problem je u tome što se prvih 400 stranica sastoji od zbirke eseja ubačenih u usta glavnih likova i nešto radnje da popuni rupe, dok je druga polovica jedna jedina impresivna kontinuirana akcija. You have been warmed.
"Mnogo vike nizašto" je, s druge strane, zbirka viceva. Recimo. Riječ je o relativno kratkom romanu koji je zabavan i lako se čita, ali nipošto nije plitak - hrvatska moderna književnost u svom najboljem izdanju - u kojemu polovicu poglavlja čini radnja, a polovicu "isječci iz novina", "intervjui", "novinske analize" gdje do izražaja dolazi Raosov cinizam koji će postati javno poznat tek u devedesetima.
Ako u MVN "dolazi do izražaja, u "Null Effortu" se taj cinizam pretvara u orgiju iživljavanja nad likovima koji upadaju iz jedne nevolje u drugu i ništa im nije jasno osim da su velike sile na djelu. Riječ je o "svemirskom SF-u" (umalo sam napisao space-operi, a onda sam zaključio da možda to ipak nije to, iako možda ima dosta elemenata, no, neka to ostane za daljnju diskusiju) u kojemu se vodi besmisleni rat iz razloga koje su vjerojatno svi zaboravili. Da sam čitao "Tanku crvenu liniju", a ne samo gledao film, možda bih ih išao uspoređivati, ali nisam, pa je bolje da šutim. Uglavnom, nadam se da ste shvatili što sam htio reći.

Frank Herbert: "Dina"
Ovo je još jedan od romana iz serije "muka ti je dok čitaš, ali ima dobar aftertaste". Doduše, ovdje je taj aftertaste bio tako jak da se javljao prilikom svakog odlaganja knjige, ono, čitam, čitam i strašno je naporno, ništa mi nije jasno, ali čim je zatvorim i odem raditi nešto drugo, počne me hvatati maestralna atmosfera i psihološka isprepletenost likova koje je Herbert stvorio.
Iskreno, nemam pojma koliko je ovo dobra književnost. Čitao sam dosta davno, kad nisam puno pažnje poklanjao takvim stvarima; psihologije ima, stil je svakako originalan, ali možda bi bilo najbolje ljubiteljima Krleže preporučiti oprez pri rukovanju. Svakako mislim da bi trebali pokušati i vidjeti kako im ide, vjerojatno će se nekima svidjeti, a nekima ne. No, ovo nije bez veze jedan od SF klasika.

Phillip K. Dick: "Do Androids Dream of Electric Sheep"
Pročitao sam samo nekoliko Dickovih romana tako da ne mogu reći je li ovaj atipičan ili mi se to samo čini. No, pitanje je bi li postao tako poznat da o njemu nije snimljen jedan od najboljih SF filmova svih vremena. Za razliku od "Ubika" i "Tecite, suze moje, reče policajac", nit pripovijedanja prilično često zastranjuje i čini se da "Androidi" nisu toliko dorađeni kao ova dva. Naravno, poznavaoci Dicka će znati o čemu je riječ, a možda će znati i navesti supstance pod čijim je utjecajem autor bio prilikom pisanja pojedinih romana, no, krajnji rezultat je takav kakav jest.
Ne, ovaj roman nije na ovoj listi zbog "Blade Runnera". Štoviše, film i roman su toliko različiti da se može reći da Ridley Scott pokazao kako treba snimati filmove bazirane na literarnim predlošcima: zajebi predložak i drži se zakonitosti medija u kojem radiš. Ne bih se uopće iznenadio da mi netko kaže da redatelj uopće nije pročitao roman; okej, vjerojatno jest, ali snimio je film kao da nije. Pa je svejedno ispalo remekdjelo.
A sad dosta o filmu. Ovaj roman je na listi zbog - zadnje dvije stranice. Vjerojatno je stvar u čisto subjektivnom doživljaju, ali Dick općenito me ne fascinira previše, pa tako nije ni ovdje. No, iz nekog razloga su me zadnje dvije stranice odvalile. Ovo je jedan od rijetkih romana nakon čijeg zatvaranja sam se osjećao kao pogođen maljem; nije da je riječ o nekoj posebnoj poruci, možda je jednostavno stvar u tome da sam tada bio u (kasnom) pubertetu i da sam taman počeo otkrivati čudesni svijet psihologije likova.
Ali pretpostavljam da je ovakva preporuka nešto što će svatko morati razmotriti sam za sebe. Ja ne mogu ponuditi ništa objektivnije.

Ivan Gavran: Sablja
Na žalost, "Sablja" je na momente prilično loš roman. Dijalozi su drveni i fabula ima puno tumora koje bi trebalo odstraniti. Ono što ga izvlači su likovi koji su onakvi kakvi trebaju biti: ljudski i slojeviti, kao i srednji, neesefični dio, koji mi se čini najbolje napisan.
I, ljudi moji, zračne bitke... Članovi komisije za dodjelu SFERE će sigurno reći kako su stvari iz prethodnog odlomka bile presudne za dodjelu nagrade za 2003. godinu "Sablji", ali mislim da to slobodno možete zanemariti; i da ih nije bilo, upravo su opisi zračnih borbi ono što je uzdiglo ovaj roman na pijedestal najboljeg hrvatskog (hrvatsko-bosanskog?) SF romana u zadnjih 15 godina, dakle nakon Raosa. Jebo psihologiju, jebo fabulu, jebo sve, mogu reći da su dogfights koje Ivan opisuje nešto najfascinantnije što sam u životu čitao. A, istovremeno, neke od njih sam preskočio zato jer je stvar bila toliko napeta da sam htio što prije vidjeti što će se dogoditi, a onda sam im se kasnije vratio. Onaj tko voli dobar SF i ne smetaju mu povremene početničke greške - za koje je ionako odgovoran urednik - u ovome će uživati. Onaj tko voli dobru književnost na nekim će se dijelovima iznervirati, ali će sigurno pronaći i dijelove za sebe. Još jednom, "Sablja" ima dosta loših strana, ali dobre pretežu nad njima nekoliko puta.

Evo, to je to. Naveo sam 17 romana i skoro cijelog Asimova (više od 10 romana) tako da mislim da sam ispunio najavljenu kvotu. Sad mi padaju na pamet razna druga djela koja bi možda bilo dobro spomenuti, ali ako je ovo bio Best 20, onda neka tako i ostane (na primjer, Asimovljev "Bogovi lično" koji je, kako kažu, bio njegov odgovor na primjedbe da "ne zna pisati ozbiljne stvari; roman jest bio ozbiljan i dobar, ali na mene osobno Zadužbine i ostali su ostavili puno jači utisak). Hvala što ste čitali i vidimo se uskoro.

A ako mislite da imate nešto za dodati, slobodno navratite u SFeru pa to možemo raspraviti i uživo.

26.10.2005. u 09:22 • 1 KomentaraPrint#

petak, 21.10.2005.

Kutak za sportski trenutak

U pauzi bestofiranja, samo bih htio spomenuti nešto lijepo što je jučer izašlo u Jutarnjem. Naime, nakon što je Dinamo izgubio od Naftaša iz neznamkoje lige, novinari su otišli napraviti reportažu o tom klubu. Uz lijepe rečenice tipa "momčad nezaposlenih od kojih tek nekolicina radi na poslovima jedva dostatnim za preživljavanje, poput svirača trube na sprovodima, radnika koji postavljaju otrove protiv iševa i štakora u kućanstvima ili rade u obližnjem Croscu gdje nose cijevi teške i po stotinu kilograma, izbacila je iz Kupa skupinu nogometaša koji zarađuju stotine tisuća eura, a imaju vozni park koji se može mjeriti s Realovim", "Jedan od junaka utakmice bio je i vratar Damir Pinjagić koji se za vrijeme slavlja kod suigrača raspitivao o jeftinoj Bosch pumpi za svoj nekoliko desetljeća stari Golf" i "Pinjagić bi sa svojim sadašnjim prihodima trebao raditi oko 57 godina kako bi si priuštio Lamborghini kakav vozi Silvio Marić", ekipa je na stranicu stavila i sljedeću tablicu:

DINAMO
(godišnji ugovori)
Turina, 50.000 eura
Etto, 80.000 eura
Drpić, 60.000 eura
Ćorluka, 30.000 eura
Buljat, 50.000 eura
Modrić, 50.000 eura
Chago, 30.000 eura
Mamić, 60.000 eura
Marić, 80.000 eura
Eduardo, 120.000 eura
Ljubojević, 150.000 eura
Izmjene: Šarić, Mitu

NAFTAŠ
(mjesečni prihod)
Damir Pinjagić, postavlja cijevi, 3500 kn
Ivan Spajić, nezaposlen, 2500 kn (hranarina od kluba)
Ervin Smajlagić, nezaposlen, 2500 (hranarina od kluba)
Dario Čingel, nezaposlen, 2500 kn (hranarina od kluba)
Goran Korman, nezaposlen, 2500 kn (hranarina od kluba)
Franc Anušić, nezaposlen, 2500 kn (hranarina od kluba)
Patrik Oković, šef skladišta, 3500 kn
Mustafa Menzil, nezaposlen, 2500 kn (hranarina od kluba)
Tihomir Bradić, radnik u deratizaciji, 3000 kn
Mladen Mađarić, postavlja cijevi, 3500 kn
Franjo Božić, nezaposlen, 4000 kn (hranarina od kluba)
Izmjene:
Drago Peroković, nezaposlen, 2000 kn (hranarina od kluba)
Vladimir Vaclavek, nezaposlen, 2000 kn (hranarina od kluba)
Tomislav Knezek, svira trubu na sprovodima za 100 kuna

Na kraju, ja bih rado tu nabacio neki cinični komentar, ali ovo je samo za sebe toliko veličanstveno, da se osjećam premali i nevrijedan. Jedino bih htio čestitati Naftašima i najiskrenije im poželjeti puno sreće u životu, i sam Bog zna da bi im dobro došla.

21.10.2005. u 14:08 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 18.10.2005.

The best off (3)

Prije redovnog literarnog kutka da se osvrnem na biser koji je upravo izašao na naslovnici blog.hr. Riječ je o reklami za "popis predvidljivosti u američkim filmovima" by Jesus Quintana. Sam popis je okej, ništa posebno, ali zanimljivo kako su na naslovnici naveli jedina dva primjera koji su zapravo logični i postoji jako dobar razlog zašto su u američkim filmovima. Pa da malo razjasnimo stvari ljudima kojima su strane kulture smiješne, čudne i nedokučive:

Svi telefonski brojevi u bilo kojem američkom filmu počinju sa 555!

Nadam se da nitko nije pomislio da je ovo slučajno. Naime, početni broj 555 je rezerviran za filmove i nitko od građana ga nema. Kad ne bi bilo tako, moglo bi se dogoditi da u nekom filmu slučajno objave nečiji privatni telefonski broj. I ta bi ih osoba, naravno, tada mogla tužiti.

Nisam siguran koliko je čvrsto ovo pravilo jer mi se čini da sam gledao neke američke filmove iz nezavisne produkcije i tamo telefonski brojevi nisu počinjali s 555. No, za Hollywood ovo apsolutno vrijedi.

Svi sjednu za šank i naruče pivo. I dobiju pivo. Kao da ne postoji više vrsta piva u Americi.

To je zato što puno barova u Americi ima svoj designated beer. Svatko tko ulazi u bar vidjet će svjetleću reklamu iznad ulaza i znati da će, ako traži samo "pivo" dobiti baš to. Ukoliko je u nekom baru designated beer, recimo, Heineken, ako traži "pivo", dobit će Heineken. Ako želi nešto drugo, recimo Stellu, morat će izričito tražiti Stellu.

Naravno, još jedna kvaka u nespominjanju marke piva je to što se u Americi svaka reklama plaća. I kad god netko traži piće neke marke, budite sigurni da je sponzor pljunuo lovu za to.

A sad idemo na SF.

Frederic Pohl: "Gateway" ("Kapija")
Sad je došlo vrijeme da se krene kopati po dalekoj prošlosti mog sjećanja. Ono čega se sjećam o "Kapiji" navodi me na pomisao da bih, poput "Disposesseda", u tom romanu puno više uživao danas nego kad sam bio klinac; pola romana čini prepucavanje s psihijatrom što je podžanr prema kojemu sam razvio sklonost tek nakon puberteta. Tako da, eto, ja zbilja ne znam koliko to jest dobro, mogu reći da mi se samo čini da je dobro. I da vjerujem da bi roman dobro legao i nekom ljubitelju psihološki profilirane književnosti. Treba napomenuti da su mi kasniji nastavci "Kapije" čak i u srednjoj školi pomalo išli na živce, tako da ih preporučujem samo fanovima.

Robert Silverberg: "The Book of Skulls" ("Knjiga lobanja")
Ovaj me roman pomalo podsjeća na Salingerovog "Lovca u žitu" iako zapravo ne znam zašto. Možda je stvar u tome da su glavni likovi podjednako stari (iako je "Lovac" stariji srednjoškolac, a Silverbergovi su studenti), a možda je i riječ o polaganom, blago ciničnom stilu i općem okruženju. Ovo definitivno spada u kategoriju "književnost", iako je upitno koliko je to zapravo SF. Da Silverberg nije tipični SF pisac, pitanje je bi li itko ovu knjigu trpao u taj žanr. Zapravo, što više razmišljam o njoj, sve sam više siguran da je riječ o izletu u mainstream iako službeno postoje fantastični elementi; ovo je definitivno jedan od romana na koji misle fanovi kad arlauču da je novi val 60-ih "ubio znanstvenu fantastiku".

Ursula K Leguin: "Always Coming Home"
Kao prvo, ovo nije roman nego zbirka priča, pričica, izmišljenih narodnih predanja i epova, pjesama, običaja, a sve to vezano uz narod koji naseljava Kaliforniju u nekoj neodređenoj dalekoj budućnosti. Kao drugo, ne znam može li se ovo nabaviti igdje kod nas, riječ je o prilično nekomercijalnom i manje poznatom djelu. Dok sam je čitao, poprilično me živcirala i bila mi je naporna, ali sad kad razmišljam o njoj, shvaćam da je riječ o vrlo ugodnoj poetskoj knjizi. Ovako retrospektivno (jer, kao što rekoh, živcirala me dok sam je čitao) čini mi se da je čak ostavila veći dojam na mene od "Lijeve ruke tame" kojoj bih dao pet minus, što je ispod Leguininog prosjeka. VRLO se ne preporuča onima koji vole Clarkea ili Bujoldicu, ali ljubiteljima bilo čega što je dobilo Nobelovu nagradu će jako dobro sjesti.

18.10.2005. u 00:30 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.10.2005.

The best off (2)

Evo i nastavka. Ako nekome izgleda da sam dobio nagli napad skribomanije, pa baš i nije; prethodni tekst sam napisao jučer ujutro, ali server nije radio cijeli dan pa sam ga uploadao tek danas ujutro. A sada sam u redakciji, čekam službeni kraj današnjeg robovanja i nemam pametnijeg posla, pa rek'o, da nastavim.

Arthur C. Clarke: "Randesvouz with Rama" ("Sastanak s Ramom")
Prije svega treba reći da Arthur Clarke ne piše ono što bi se moglo nazvati književnošću. Njegovi romani i priče su tehnološke slikovnice koje nije da nemaju baš nikakvu literarnu vrijednost, ali pasionirani ljubitelj Tolstoja, Krleže i Prousta će ih vjerojatno odbaciti s gađenjem. No, vrijeme je reklo svoje i Clarke je glatko uletio u SF Hall of Fame i to potpuno zasluženo. Naime, riječ je o vrlo inteligentnim, originalnim i potpuno znanstveno utemeljenim djelima; ako želite vidjeti "kako bi to zaista izgledalo", čitajte Clarkea.
Što se tiče spomenutog romana, ja zapravo nemam pojma koliko je "Rama" ili bilo koje drugo njegovo djelo prava književnost; onih legendarnih šest komada iz "Kentaura" sam pročitao još krajem osnovne škole, dok mi ostale stvari, koje sam pročitao kasnije, i nisu bile nešto posebno (doduše, te "ostale stvari" nisu pokupile tako dobre kritike tako da ni sad nisam ništa pametniji). No, znam da sam "Ramu" iščitavao godinama i to onako kako se čita Biblija: danas bih mogao ovu stranu, danas bih mogao ovo poglavlje, danas bih mogao otvoriti nasumice pa da vidimo na što ću naletjeti... A likovi? Filozofska pozadina? Stil? Nemam pojma, imao sam 12 godina i, ako se ne varam, to je prva SF knjiga koju sam ikada pročitao. Više se ne sjećam tko mi ju je poklonio za rođendan, ali bila je pun pogodak.

Isaac Asimov: Zadužbina, roboti, carstvo i sve ostalo
Ako ljubitelji "ozbiljne književnosti" preporučim oprez prilikom uzimanja Clarkea u ruke, savjetujem im da od Asimova bježe kao vrag od tamjana. Činjenica koja fascinira fanove, da je Dobri Doktor tokom nekoliko desetljeća spisateljske karijere pisao u prosjeku po šest kartica svaki dan (SF je u toj masi, očito, manji dio) svim će poznavaocima reći nešto i o prirodi njegovih tekstova; pitko i plitko. No, čovjeka ne treba potcjenjivati; s književnog stanovišta njegov rad i nije bio nešto posebno, ali postoji razlog zašto je njegovo ime ostalo među klasicima žanra koji se i danas čitaju. Ustvari, vjerojatno ne bi puno pogriješili ako bi Asimova proglasili za najboljeg dječjeg SF pisca; ukoliko na taj način pristupite njegovim djelima - što ne mora biti samo izgovor, jer u njegovom pisanju zaista ima mnogo dječje naivnog, ali u pozitivnom smislu - vjerojatno ćete u njima uživati. Važna napomena: njegova tri ciklusa o Robotima, Carstvu i Zadužbini (na hrvatski priglupo pre-prevedenoj kao "Fondaciji") se mogu čitati bilo kojim redom (iako preporučam ovaj kojim su navedeni), ali kod romana unutar ciklusa treba biti jako oprezan; neki se direktno vežu na prethodne pa, ako ih mislite čitati, svakako se najprije se konzultirajte s poznavaocima.

Nastavak slijedi.

16.10.2005. u 15:10 • 3 KomentaraPrint#

The best off

Poslao mi prijatelj mail u kojem kaže da bi baš htio počet čitat SF i da mu preporučim nešto. Ustvari, kaže, mogao bih staviti na blog svoj Top 20 jer, kao, kad svi to rade, mogu i ja.

Onda sam malo razmislio i zaključio da bih baš i mogao. Samo što su mi top liste uvijek bile malo blesave, ono, po čemu neka knjiga zaslužuje baš šesto mjesto, i po čemu je ona sedma gora od nje, a peta bolja?

Zato neću napraviti top-listu nego kompilaciju, The Best Of....

Još jedna zeznuta sitnica kod preporuka knjiga drugim ljudima je ono što je rekao mcn, da se ne može svakom preporučiti sve. Neki ljudi vole Krležu, neki Hornbyja, neki Harolda Robbinsa i ako im preporučiš SF knjigu iz krive kategorije, neće im se baš svidjeti. Zato ću uz svaki SF roman koji navedem spomenuti par rečenica, čisto da ljudi znaju što mogu očekivati.

Naravno, počinjemo s Jednom i Jedinom, neponovljivom, vrhunaravnom i apsolutno božanstvenom:

Ursula Leguin: "The Disposessed" ("Čov(j)ek praznih šaka")
Ekčuli ne znam je li mi ovaj roman toliko dobar zbog njegove literarne vrijednosti ili zato što sam osobno vrlo sklon anarhizmu. S jedne strane, ovo jest literarno remek-djelo s kojim se malo toga u povijesti ljudskog roda može usporediti: opis jednog (zapravo dva, ali na kraju ipak jednog) svijeta toliko je dubok, toliko profinjen, toliko realan i trodimenzionalan, počevši od ekologije, geografije, društva pa sve do onog najvažnijeg - ljudi, likovi su toliko realni i živi i ljudski, da na kraju djeluje realnije od svijeta u kojemu živimo. S druge strane, ako se gleda strogo propagandno, ovaj roman može jednako tako biti anarhistički manifest koliko i protuanarhistički pamflet, zato ga tako ni ne treba gledati. Napomena: "The Disposessed" je hard-core književnost; ako su vam Krleža i Hemingway dosadni, preskočite ga. Ne čita se lako i spor je, i nije uvijek lako reći "ako se potrudite, isplati se", jer, kao što rekoh, ne vole svi sve. Ako vas ne fasciniraju prve četiri rečenice, odustanite odmah.

Kurt Vonnegut: "Cat's Craddle" ("Kol(ij)evka za macu") i "Galapagos"
Upitno je koliko Vonnegut piše SF (ne mislim na njegovo službeno distanciranje od žanra, to može, a i ne mora, biti propaganda). U SF-u je fantastični element pokretač radnje, dok je kod Vonneguta isti samo izgovor preko kojeg autor prelijeva goleme količine žući i cinizma. Izvor zabune je što on koristi tako klasične SF motive da ga se, tehnički, ne može svrstati nigdje drugdje.
Treba napomenuti da su neki ljudi nakon čitanja "Galapagosa" imali noćne more. Naime, dok je "Kolijevka" pravi, dobar, kompaktan roman, "Galapagos" je zapravo piščevo cinično i sadističko iživljavanje nad svojim likovima i ljudskim rodom. Mislim, kako drugačije objasniti stvar da autor kod imena likova koji će uskoro umrijeti stavlja zvjezdice, i onda vam se neki grč polako uvlači u utrobu dok promatrate kako se zvjezdice pojavljuju kraj sve više i više imena? Dakle, ako imate slab želudac, preskočite ovaj roman, a bogami i cijeli opus gospodina Vonneguta, jer među svim cinicima, on je ne kralj, nego BOG. "Kolijevka za macu" nije ništa manje cinična, ali je zato taj cinizam malo mekši, profinjeniji, a kroz roman se provlače i autorova razmišljanja o sitnicama iz svakodnevnog života koja ga čine nešto kompletnijim od "Galapagosa". Napomena: "Klaonica 5" i "Sirene s Titana" mi uopće nisu bile toliko dobre; možda jednostavno nije riječ o tako dobrim romanima, a možda sam se i zasitio Vonnegutove kaotičnosti. Vrijedilo bi, ako netko nije pročitao ništa od toga, da najprije pročita njih, a tek onda "Galapagos" i "Kolijevku", pa neka kaže kako je to njemu izgledalo.

Iain M. Banks: "Consider Phlebas" ("Sjeti se Flebasa"), "Excession" i "Player of Games"("Igrač igara" iako bih ja to radije preveo samo kao "Igrač"), "A Look to Windward"
Iako neki smatraju "Use of Weapons" njegovim najboljim romanom, meni se čini da mu nedostaje čvrsta nit radnje koja bi imala početak sredinu i kraj. Mislim, okej, ima to jasnu radnju koja na kraju završava, ali ima previše vrludanja za moj ukus. Ili to ili sam se već malo zasitio Banksa jer to je bio posljednji od njegovih romana kojeg sam pročitao.
Naime, Banksa se nije lako zasititi, ali je moguće. Svi njegovi romani iz svemira Kulture imaju istu nit koja je usmjerena na bombardiranje čitaoca specijalnim efektima; ovdje ne mislim na bombe i eksplozije, nego na otkačenost likova - pogotovo dronova - i totalnu kaotičnost utopijskog društva gdje su ljudi bezbrižni i iz dosade rade bizarne pizdarije. I to svi, ama baš svi. Iako mu likovi nisu jača strana (ili se to samo meni negativcu tako čini), svakako su zabavni i ni u kom slučaju prozirni i plitki. Moj problem s Banksom je što cijeli vrckavi stil i cijeli šareni svemir koji opisuje stoje u nesrazmjeru s crnim tonovima koji povremeno izađu na površinu svega toga; nije problem što oni postoje, ali mi se nekako čini da to tehnički nije dobro izvedeno. Ali to je već moje sitničarenje i vrlo je moguće da sam totalno u krivu.
Što se tiče gore navedenih naslova, čitanje "Flebasa" mi je upropastila preporuka. Naime, nakon što sam pročitao tri-četiri Bujoldice, došao sam u SFeru i pitao ekipu može li mi preporučiti nešto slično. "Na koji način slično?" upitao je Gale. "Pa, ono, tipična space-opera, natjeravanje, svemirski brodovi, ali da nije pisano za kretene..." (u to doba sam dosta radio i nije mi se baš dalo čitati nešto teško, oprostite mi). "Okej, evo ti ovo," reče Gale i uvali mi "Flebasa".
I sad, skok s Bujoldice na Banksa je prilično drastičan, pogotovo kad ga ne očekujete, tako da sam se cijelo vrijeme čitanja pitao zašto mi nešto ne štima i koji vrag nije u redu s ovim romanom. A onda sam došao do kraja i rekao "Aaaaaa, znači u tome je stvar!" (ne u smislu raspleta nego "Znači, ovo je takva knjiga...") Ono, cijelo vrijeme misliš da čitaš svemirske marince, a zapravo su ti uvalili dobru književnost.
"Excession" mi se čini najmanje psihološki profiliran od svih spomenutih (uključujući i "Use of Weapons"), ali je riječ o takvom vatrometu ideja, otkačenih dijaloga, zavjera, podzavjera i pod-podzavjera da ga moram preporučiti svima koji se žele čitati nešto zahtjevno, ali se pritom žele i opustiti. Ovo je upravo zbog toga meni najdraži Banksov roman, iako možda i nije objektivno najbolji. A najbolji je, po mom mišljenju, "Player of Games": malo usporen, ali s čvrtom niti od početka do kraja, ne odvaja se od glavnog lika cijelo vrijeme i upravo zato mi se čini psihološki najdorađeniji. Ali jebiga, ja sam ionako konvergentna ličnost so go figure.
I, za kraj, "A Look to Windward" umalo nije dospio na ovu listu jer mi je na momente bio zaista usporen s puno suvišnih stvari, ali kad pogledam preko ramena, čini mi se da je zaista riječ o dobrom romanu. I moguće je da sam se dotad već zasitio Banksa jer ovaj mi je bio među posljednjima. A ljubitelji imena svemirskih brodova u Banksovim romanima će ovdje doći na svoje; neću ništa otkrivati, samo ću napomenuti da se radi o stranici i pol dijaloga koje bi svaki fan trebao znati napamet.

Toliko za sada; postavio sam si visoke ciljeve pa sam se malo i umorio. Ovako retrospektivno, vidim da sam možda i premalo mjesta posvetio Ursuli, ali problem je u tome što sam je dosta davno čitao pa se puno njenih romana gubi u magli. Zato još malo nje u sljedećem broju.

16.10.2005. u 09:02 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 12.10.2005.

Heroj, a ne zločinac

Današnja epizoda "Pravde za sve" (The Practice) je bila legendarna, ali iz sasvim bizarnog razloga. Evo, kao uvod, najprije jedan dijalog:

"Majka mu je bila alkoholičarka, a otac ga je zlostavljao."
"Seksualno?"
"Da (...) Otac je hrvatski diplomat i stalno je negdje na putu."

Dakle, lik o kojemu je riječ je ubio ženu i najboljeg prijatelja nakon što ih je već drugi put našao u krevetu (prikazan je kao simpa tip, ali to sad nije bitno). Uglavnom, nakon što otkriju da mu je stari rvacki diplomat, skuže da tip ima diplomatski imunitet. Na sud dolazi službenik Ministarstva vanjskih poslova i kaže: "Žao mi je što to moram reći, ali dužni smo ga pustiti. Tražili smo od hrvatske vlade da im odrekne imunitet, ali oni to u pravilu ne rade." I tip, umjesto doživotne, zaradi progonstvo iz SAD-a u Hrvatsku gdje će valjda započeti novi život.

12.10.2005. u 01:33 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.10.2005.

Repent! The end is nigh!

U nedjelju ujutro sam se vratio s RiKona koji se, nakon jedne preskočene godine, opet održao ovog vikenda u Rijeci. Više informacija o samom događaju za mjesec-dva ćete moći pročitati u Parseku, a ovdje ću malo o briljantnom predavanju Korada Korlevića pod nazivom "Ima li života u svemiru?"

Sad, ne može se baš reći da se Korado nije držao teme, ali pitanju iz naslova posvetio je, recimo, posljednjih petnaestak minuta, a ostalo je bio uvod: što je svemir, koliko je velik, kako izgleda, što je život, kako nastaje i kako sve može nestati. Evo nekih naglasaka iz predavanja koji su me fascinirali:
- ekspanzionistička tehnološka civilizacija će s vrlo velikom vjerojatnošću propasti u roku od nekoliko stotina godina. Eksponencijalni rast dovest će do trošenja raspoloživih resursa nakon kojega planet više neće moći podržavati sadašnji stupanj tehnologije. Istovremeno, porast dekadencije zapadne civilizacije - u smislu smanjenja sklonosti rizicima (nakon nesreće Space Shuttlea i smrti sedmoro astronauta, američki svemirski program zaustavljen je na nekoliko godina; što bi bilo da ih je poginulo stotinu?) - spriječit će ljudsku vrstu da dođe do drugih resursa.
- ljudska evolucija - to jest prirodna selekcija - je zaustavljena; nema više opstanka najuspješnijih. Kao rezultat imamo pad prosječne inteligencije i teže rješavanje tehnoloških problema.
- čovjek je kao vrsta postao ovisan o tehnologiji. U promijenjenim okolnostima - energetska kriza, udar asteroida, promijenjena klima - došlo bi do masovnog pomora Homo sapiensa.
- "Kad sam došao na SF konvenciju prije dvadeset godina vidio sam ljude u skafanderima i slično. Danas ih vidim s mačevima i u srednjovjekovnim odorama što znači da su ljudi sve manje skloni pomicanju granica, danas počinjemo bježati u svjetove koji su za nas ugodniji i prijateljskiji. Međutim, ukoliko se takav trend nastavi, tko će kolonizirati Mars? Tko će krenuti u svemir ako svi budu htjeli ostati kod kuće i igrati se u virtualnim svjetovima?"

Da spomenem i jedan dosta blizak primjer. Znate li tko radi u hrvatskim brodogradilištima? Ukrajinci, Bugari, Rumunji. Znate li zašto? Zato jer Hrvati za taj posao nisu zainteresirani usprkos tome što je nezaposlenost velika. Hrvati su prefini. Pa, civilizacije su padale i za manje gluposti.

10.10.2005. u 09:09 • 7 KomentaraPrint#

petak, 07.10.2005.

Mali oglas

Moja mama poklanja mačića starog dva mjeseca. Odrastao u stanu, za nuždu naučio koristiti lavor s pijeskom. Uglavnom bijeli s nekoliko većih tamnih mrlja. Zainteresirani neka mi se jave na mail. Ja bih ga vrlo rado uzeo, ali sin od gazdarice je alergičan na mačju dlaku.

07.10.2005. u 22:25 • 0 KomentaraPrint#


Ipak...

Je li itko primijetio Sharon Stone u nekoliko zadnjih epizoda "Pravde za sve" ("The Practice")? Ja slučajno pogledao jednu epizodu u utorak nakon što sam malo kasnije došao kući i nakačio se (ne zbog SS, taman je jučer gostovanje završilo, a serija je zbilja dobra... za sad). Ono što je zanimljivo je da fatalna glumica ovaj put i nije glumila totalno fatalno; jes' da je luđake prilično lako glumiti (iako se i to može zasrati), ali ovaj je put bila sasvim u rangu okolne vrlo dobre ekipe. I sad si ja mislim, kako to da je u svim onim blokbasterima posao odrađivala preko one stvari (pun intended), dok je u jednoj više-manje normalnoj seriji napokon pokazala i nešto glumačkog talenta?

No, to je zapravo logično. Kao prvo, vidio sam je i u nekom ranijem filmu gdje je isto tako glumatala i suhoparno izgovarala rečenice, pa se onda u "Sirovim strastima" malo popravila (ne previše, doduše), "Sliver" sam gledao napreskokice, a "Specijalist" (ili kako se već zvalo ono sa Sylvesterom Stalloneom) je bio toliko loš sam po sebi da se njena loša gluma izgubila poput prljave vrećice na Jakuševcu. No, čovjek uči dok je živ, a kažu da je SS jedna od najinteligentnijih osoba u Holiwoodu pa eto, valjda je vidjela što joj fali, poradila na tome et viola...

Isto tako, činjenica je da se u spomenutim filmovima i nisu tražile neke glumačke sposobnosti; "Sirove strasti" nisu zamišljene kao psihološki triler nego pornić za ćudoredne, a i u ostalima je poanta bila u njenom seksipilu, a ne dramskoj umješnosti. No, stara je istina da je čovjek onoliko dobar koliko ga okolina povuče (čast izuzecima) i u okolnostima kad zbilja treba glumiti, Sharon Stone je posegnula u bunar i izvukla na svjetlo dana nešto glumačkog talenta. I, zapravo, ispala jako dobra (no pun intended).

Ovo bi mogao biti i poticaj za hrvatske glumce. Jedan od najboljih novijih filmova, "Tu", je ispao dobar između ostalog i zato jer redatelj i scenarist nisu glumcima dali previše teksta pa je stvar ispala okej, nije bilo prenemaganja, osjećajnih dijaloga i sličnog. Međutim, jedna druga teorija kaže da su hrvatski glumci zakurac zato jer s tekstovima koje dobijaju bolji niti ne mogu biti. Pa, ako ćemo pogledati primjer gospođe Stone, rješenje je jednostavno - dajte ljudima normalan tekst i normalan scenarij i imat ćete i dobre glumce.

No, naravno, onda bi trebalo počistiti neke tekstopisačke sinekure u koje se ekipa uvaljala, a to je u Hrvatskoj oduvijek išlo malo teže, zar ne?

07.10.2005. u 22:21 • 4 KomentaraPrint#

Nakrao se Ante, prezime mu znate

Ovih dana, na jednom od razgovora sa svojim budućim šefom, čuo sam ponovljenu jednu veliku istinu koju nikad nije na odmet dodatno ponavljati: nitko nije kriv dok se ne dokaže da je kriv; nitko nije lopov dok ga sud ne proglasi lopovom, nikoga se ne može optuživati bez dokaza. U skladu s tim, inteligentniji Hrvati su proteklih petnaest godina mogli samo galamiti kako je HDZ banda lopova koja je opljačkala Hrvatsku. Ali bez dokaza, bez sveobuhvatne policijske akcije koja bi raskrinkala čitavu organizaciju, sve je to bio samo prdec u prazno, a neki elementi galame sačinjavali su i klevetu koja se onda mogla i utužiti. No, presuda Anti Jelaviću došla je kao melem na ranu, iako je i to vrlo uvjetno. Da, sad se možemo slavodobitno smješkati i zaluđenim masama govoriti "Rekli smo vam", ali jebiga, malo je kasno. Država je oglodana, novci su spremljeni, pljačka stoljeća postala je ekonomska činjenica i jedna presuda, pa čak i eventualno razotkrivanje cijelog mafijaškog lanca tu ne može puno pomoći. Pogotovo s obzirom na broj onih koji u cijelom ovom slučaju vide "komunistički proces" i "protuhrvatsku zavjeru"; još jednom se pokazuje da je mahanje nacionalnom zastavom ne samo najunosniji, nego i najzahvalniji posao. Nema tog sranja kojeg možete napraviti, a da vam neka budala ne oprosti samo zato jer ste "naš čovjek", "dobar Hrvat" i neznamštosvene.

Da čovjek ne povjeruje da se radi o istoj biološkoj vrsti.

07.10.2005. u 00:42 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 05.10.2005.

Umrla Đekna. Konačno.

Došao je i taj dan, trakavica zvana "Pregovori još nisu počeli, a kaće, nezna se" je završena i datum ulaska Hrvatske u EU - najveću konglomeraciju nacija u povijesti - polako se počinje pomaljati iza brda. Da, još je daleko, ali je sad bar na vidiku. I to na užas svih koji tancaju po koncertima mog prezimenjaka, vape za sirom i vrhnjem s natprosječnom količinom nehigijenskih bakterija i spremni su jesti travu samo kako u njihov smrdljivi tor ne bi ušao dašak svježeg zraka i donio miris različitosti.

No, dobro, ajmo sad malo ozbiljnije. Iako Evropa nije potpuno loša stvar kako je prikazuju oni koji se osjećaju nelagodno pred svime što se nalazi izvan vidokruga njihovog rodnog brda, nije bogami ni potpuno dobra. Ono čega će se najviše trebati bojati u budućnosti je rastuća evropska birokracija, golemi mastodont koji će u dugim hodnicima svaki proces donošenja odluka toliko zapetljati da će i sama demokracija doći u opasnost da postane spretno održavana iluzija. U povijesti se pokazalo da su velika carstva propadala upravo zbog toga - jedan centar moći želio je diktirati pravila igre velikom broju različitih komponenti i, naravno, stvar je bila osuđena na propast. I dok moderna politička teorija - bar ona liberalna (ne neoliberalna) - govori u prilog usitnjavanju uprave što većem spuštanju odlučivanja na građane, EU ide upravo u obrnutom smjeru - objedinjavanju moći u jedan centar u kojemu će se donositi odluke za cijeli kontinent.

No, to nije toliko hrvatski, koliko općeniti problem. Zapravo, na neki način male zemlje ulaskom u EU dobivaju više moći nego što je to slučaj s onim velikima; dok je u neuređenoj džungli međunarodnog prava vladao zakon jačega, u EU je prije samo nekoliko dana jedna mala Austrija - primljena u članstvo prije samo 15-ak godina - lupila šakom o stol i izgurala svoje, u inat gigantima kao što su Velika Britanija i Francuska. Ne, evropske birokracije se puno više trebaju bojati Francuzi, Englezi i Nijemci čije su snažne države sada prisiljene poštivati pravila koja vrijede za sve. Nedavno se to i pokazalo prilikom prošlogodišnjeg radničkog bunta u Njemačkoj, kad vlada nije mogla dati radnicima ono što je htjela jer su je u tome spriječila pravila iz Bruxellesa. Pa, ako je to problem velikih, neka se veliki time pozabave. Hrvatima u EU može biti samo bolje.

05.10.2005. u 10:41 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.10.2005.

Jesus Christ Superstar

Dobio sam na mail link na zgodan tekst o doživljajima jednog studenta na jednom od konzervativnijih američkih sveučilišta. Riječ je o još jednoj epizodi iz epa znanost vs. religija dodatno začinjeno nedostatkom smisla za humor određenih struktura.

Tekst možete pročitati ovdje, a prije nego što netko kaže "glupi Amerikanci, to se samo kod njih može dogoditi", prenijet ću tekst iz svog starog bloga, ako ga eventualno netko onomad nije pročitao.


3. 11. 2004.

Svi smo mi Ameri


Da, uvijek je lako biti general poslije bitke, ali zaista, koga su iznenadili rezultati američkih izbora? Možda samo naivne idealiste, vjernike u "demokraciju" i američki san, neupućene, poluzainteresirane i sve one koji vjeruju da je cijeli svijet sličan njihovoj bližoj okolini, ili bar onome kako tu svoju bližu okolinu vide.

No, prava istina je da se ovog tjedna u supersili preko bare dogodilo nešto vrlo normalno.

Tkogod je smatrao Sjedinjene Američke Države kolijevkom demokracije, ultraliberalnom predvodnicom slobodnog svijeta ili bilo kakvim prigodnim superlativom kakvim patriotski osvješteniji Amerikanci vole sami sebe nazivati, možda je bio zbunjen, ali rezultati posljednjih izbora samo su još jednom svijetu potvrdili relativno poznatu činjenicu: Amerikanci su neobrazovan, nezainteresiran, povodljiv i, prije svega, konzervativan narod koji svoje interese - i to kratkoročne interese - stavlja ispred interesa ostatka svijeta. Zaista, u zemlji gdje najviše predstavničko tijelo troši stotine milijuna dolara kako bi potaknulo škole da pod seksualnim odgojem ne govore o kontracepciji, nego o apstinenciji, u zemlji gdje djeca svaki dan prije nastave s rukom na srcu pjevaju nacionalnu himnu kako bi im se od najranijih nogu utuvilo u glavu da su Država i Nacija najvažnija stvar na svijetu, čiji je školski sustav paradigma zatucanosti i nebrige u cijelom zapadnom svijetu, što je logičnije nego da na izborima pobijedi - i to s najviše glasova u povijesti - čovjek čiji IQ iznosi 91, koji je najveći suficit u američkoj povijesti u dvije godine pretvorio u deficit, koji je postao sinonim za gospodarske prijevare počinjene u korist osobnih prijatelja i koji je očigledno lagao svojoj naciji uvevši je u krvavi rat? Kad se sve to tako posloži, izborna pobjeda dosadašnjeg predsjednika zapravo je najočekivanija stvar na svijetu.

Dakle, mora da su Amerikanci zaista natprosječno glup narod.

Ili možda nisu?

Zapitajmo se: kakvu su to glupost napravili Amerikanci, a drugi narodi izbjegli u svojoj mudroj stoljetnoj povijesti? Hoćemo redom? Talijani su, na primjer, ponovo izabrali Berlusconija nekoliko godina nakon što je isti bio prisiljen odstupiti s premijerskog mjesta zbog niza financijskih i medijskih skandala. Kao rezultat, Italija je jedna od rijetkih zapadnih zemalja s predsjednikom protiv kojega se vodi nekoliko sudskih sporova zbog prijevare i lopovluka. Dalje, Austrijanci su prije nekoliko godina doveli na vlast stranku čovjeka koji je cijelo vrijeme bio obično populističko blebetalo bez i jedne rečenice ozbiljnog političkog programa. Dalje treba spomenuti Ukrajinu i Bjelorusiju: u obje zemlje dobar dio glasačkog tijela podržava autokrate koji su svoje novčanike sašili od nacionalne zastave, između ostalog i zato jer tako u njih više stane; zatim daleki Peru u kojemu je parlament vrlo brzo došao pameti i opozvao predsjednika koji se u svojoj fotelji brzo pokazao kao slučaj za ozbiljno kliničko promatranje, samo da bi na nekim od sljedećih izbora isti opet dobio gomilu glasova. No, ne trebamo ni ići tako daleko - u Velikoj Britaniji je Margaret Thatcher imala dovoljno vremena da saspe u prah britanski zdravstveni sustav i pokopa još nekoliko aspekata društva samo zato jer se glasačima sviđala čvrsta ruka (i treba imati na umu da nije ona bila ta koja je izgubila izbore, nego su je, preplašeni njenim rastućim radikalizmom, iz fotelje izvukli njeni rođeni konzervativci). Naravno, nikako ne treba zaboraviti ni činjenicu da su i Adolf Hitler i Slobodan Milošević na vlast došli (ili je potvrdili) slobodnom voljom naroda.

I, naravno, šećer na kraju: kako je danas rekla voditeljica na Radiju 101, "dok smo pratili rezultate američkih izbora, prisjetili smo se situacije od prije godinu dana kad su mnogi intelektualci, građanski pokreti, pametni ljudi, pokušali doprinijeti razvoju normalnog društva potičući ljude neka, ako ništa drugo, 'začepe nos i glasaju', samo da bi na kraju promatrali kako većinu dobivaju oni drugi". Ako netko nije shvatio, da nacrtam: nakon deset godina pljačke, pretvorbi i privatizacije, bilo je dovoljno mahnuti nacionalnom zastavom, nekoliko puta viknuti "BU!" i malo podbosti niske strasti da bi u Sabor ponovo zasjeo HDZ.

Želi li još netko reći da su Amerikanci glupi? Ustvari, da, glupi su, ali ništa gluplji od svih ostalih - Talijana, Britanaca, Ukrajinaca, Nijemaca, Srba, Hrvata, Peruanaca i svih ostalih; čovječanstvo čini golema masa ljudskih bića koja je tragično nesvjesna svijeta u kojemu živi, nesvjesna svega osim svoje najuže okoline i svojih najužih interesa koje će gurati pa makar ih, dugoročno, oni odvukli u smrdljive, ali tople ognjeve pakla. To što su trenutno najjača svjetska sila samo im daje priliku da ih drugi krive za svoje greške i probleme.

Dok bi, zapravo, svima koristilo da se malo češće pogledaju u ogledalo.

03.10.2005. u 23:15 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)