Pax et Discordia

srijeda, 28.09.2005.

Pazi, divlji biciklist

Nakon što smo utvrdili što znači ta teška strana reč "ašov", možemo na malo svakodnevnije teme. Evo, danas mi se dogodilo nešto što me neizmjerno razveselilo. Na zelenom valu od HNK do ulice Republike Austrije se nalazi biciklistička staza koja meni stvara traume. Naime, je, lijepo je to označeno dvjema debelim crtama i crtežom bicikla na svakih stotinjak metara, ali eto, pošto službena statistika kaže da su Hrvati 50% nepismen narod, nema razloga da pješaci takve stvari poštuju. Zato se ono što bi inače trebalo biti ugodna vožnja dijelom ceste koji je rezerviran samo za bicikliste obično pretvori u slalom između pomičnih prepreka s dodatnim elementom naglog pomicanja prepreka u potpuno nasumičnom smjeru. No, danas je udarac uzvraćen. Bar malo. Naime, vozim se ja tako izbjegavajući srednjoškolce kad odjednom shvatih da petnaestak metara ispred mene tip izlijeće iz dućana ne gledajući ni lijevo ni desno i - paf - pravo na biciklističku stazu. Pa, petnaest metara je dovoljno i za slijepca da prilagodi brzinu i smjer, no ja sam već prije nekoliko mjeseci zaključio da ću malo educirati pješake koji ne paze kako hodaju te stoga nisam lagano smanjio brzinu, nego proračunao kako moram zakočiti i skrenuti tako da prođem deset centimetara ispred njega, naravno, u što većoj brzini.

U najvažnijem trenutku, nekih dva metra od mete, taman trenutak nakon što sam bijesno pozvonio, moja draga kočnica, ljubim je u gumice, jednom kad joj istekne vijek trajanja pozlatit ću je i staviti na počasno mjesto na polici, odlučila je zablokirati kotač. Efekta na samo kočenje nije bilo - pri toj brzini ga i ne može biti previše - ali je zato proizvela onaj divni zvuk klizanja po asfaltu koji obično prethodi sudarima i ozljedama. Poanta je da sam ja u svakom trenutku imao kontrolu, ali čovjek kojeg sam tada educirao to nije znao i došlo je do efekta CIN-CIN SSSSSSKT VUUŠŠŠŠŠŠŠ.

Uslijedio je dijalog lagano izobličen Dopplerovim efektom:
"Vidi ga kako se vozi!"
"A što znači ova tu bijela linija?"
"Ma... ma... (nerazumljivo) a šta bi napravio ovom autu (nerazumljivo) kao po hipodromu (nerazumljivo) (nerazumljivo)". Uglavnom, čovjek se derao dok god je bio u slušnom dometu.

Dakle, dragi biciklisti i svi ostali koji pizdite zato što vaši bližnji ne poštuju prometne propise, povedite se za mojim primjerom. Djecu od ranih nogu uče kako da prelaze cestu iz jednostavnog razloga njihove sigurnosti (neki to, očito, ne nauče na vrijeme što je dokaz da evolucija i prirodna selekcija nisu završeni uspostavom civilizacije). Međutim, izgleda da mnogi naši sugrađani nisu naučili što je to biciklistička staza i čemu to služi. Zato treba pribjegavati metodama dresure kako bi isti to što prije naučili i kako bi se u promet uveo red. Naime, na ljudima se primjenjuje odgoj, njima je dovoljno nacrtati crtu, naznačiti čemu služi i eventualno podsjetiti koji put kad neoprezno mahnu rukama i ostatak života će paziti dok hodaju po pločniku. Međutim, za stoku je primjerenija dresura i šok-terapija i, iako se na prvi pogled može činiti da moj Dopplerov sugovornik neće ništa naučiti iz ovog susreta, vjerojatnije je da će pri sljedećem izlasku iz dućana dobro gledati oko sebe, ne iz uviđavnosti prema biciklistu kojemu je možda stao na put, nego čisto iz brige za vlastitu sigurnost.

28.09.2005. u 14:38 • 207 KomentaraPrint#

srijeda, 21.09.2005.

...gdje voz se pretvara u vlak

Svi se sjećaju prvog poslijeratnog javnog prikazivanja srpskog filma u Hrvatskoj. Bile su to "Rane" Srđana Dragojevića i distributer se od zanovijetanja onih koji obično zanovijetaju u tim prilikama ogradio tako što je film - titlovao na hrvatskom. No, od toga nije nastao presedan, možda i zato jer "prijevod" nije bio bogznakako profesionalno odrađen, a možda i zato jer su svi ostali zaključili da se stvar jednostavno - ne isplati.

Ovih dana izašao je novi broj jednog hrvatskog SF fanzina u kojemu je objavljena SF priča mladog beogradskog autora Pavla Zelića koji je time postao najprevođeniji srpski pisac u Hrvatskoj općenito. I ova i njegova starija priča objavljena u istrakonskoj zbirci "Bolja polovica" prije godinu i pol - prevedene su na hrvatski.

Iz nekog razloga, onaj prvi prijevod je ostao prilično nezamijećen, ali mogu reći da bih ovu zadnju akciju sad vjerojatno popljuvao namrtvo da urednik spomenutog fanzina nije moj osobni prijatelj (osim što sam se sinoć u SFeri izderao na njega da je ustaša i pohrvaćivatelj Srba). Ovako, neću jer, kao prvo, čovjek mi je prijatelj, a kao drugo (vi sad vidite koje je važnije), porazgovarali smo i dao mi je svoje argumente koji donekle imaju smisla.

Činjenica je da je petnaestogodišnje HDZ-ovo čerupanje hrvatskog jezika ostavilo velike posljedice. No, još je veći efekt izazvalo fizičko razdvajanje dvaju jezika čiji su se govornici u proteklih sedamdeset godina zajedničkog života mogli gotovo savršeno međusobno razumjeti bez ikakve potrebe za prevođenjem. I dogodilo se to što se dogodilo, povijest Hrvata i Srba se razdvojila prije petnaest godina i današnje mlađe generacije imaju znatno većih problema s razumijevanjem literature s istoka nego što su imali njihove starije kolege. Argument koji je iznio Bojan bio je banalan i prilično logičan - on neke riječi jednostavno nije razumio, a neke je očito pogrešno razumio (Just for the record: nipošto nije riječ o neobrazovanoj osobi, dakle, ako ih on nije razumio, vjerojatno ne bi ni mnogi drugi). Na primjer, i ja sam bio uvjeren da je "ašov" srpska riječ za lopatu ili lopaticu. Međutim, ispalo je da je to motika ili, po narodski, štihača. Kako je rekao Bojan, to je samo primjer kojeg se sjetio u trenutku dok smo razgovarali, jer postojalo je i nekoliko riječi za koje jednostavno nije znao što znače. I zato je, nakon kratke prepiske s autorom, da ne bi bio nedosljedan, preveo cijelu priču.

S druge strane, jedino što sam te večeri imao za reći bilo je nešto o smislu svega toga kao i o varijanti "prisilnog obrazovanja" čitalačke publike. Ono, mi ćemo vama gurnuti pod nos priču s nekoliko nepoznatih izraza pa će vas to motivirati da naučite nove stvari. Sada, nakon prospavane noći, imam nešto više argumenata.

Kao prvo, ako ovaj slučaj gledamo kao presedan, znači li to da bi se u Hrvatskoj uskoro trebalo početi prevoditi i, na primjer, Jergovića? Čovjek evidentno koristi riječi koje nisu dio onoga što se obično naziva hrvatskim književnim jezikom. Što je s ostalim bosanskim autorima? Što je s Crnogorcima? Ukoliko se, kao princip, priče na stranim (ili polustranim) jezicima krenu prevoditi na hrvatski, hoćemo li ih prevoditi zato jer nisu hrvatski (u tom slučaju, kako uopće prepoznati bošnjački - ili kako se već zove - i crnogorski - ako uopće postoji?) ili zato jer u njima ima nepoznatih stranih riječi? Ako je ovo drugo, koliko nepoznatih stranih riječi treba biti u tekstu da bi ga se išlo prevoditi i što ako se dogodi da se u nekom srpskom tekstu nađe manje nepoznatih riječi nego u onome koji je napisan na izvornom hrvatskom?

Kao drugo, treba odlučiti želimo li se mi razumjeti sa Srbima bez prevođenja? (Dobro, ja želim, ali to se uvijek može izvući na taj način da znam još jedan strani jezik) Ako hrvatski jezik ima svoje specifičnosti - a ima - koje bi bilo šteta izgubiti - a bilo bi - bi li onda neprevođenje i ostavljanje hrvatskog i srpskog bliskima prije ili kasnije stopilo ta dva jezika u jedan, kao što se boje dežurni krolingvisti?

Pa, ukratko, to su, da prostite, pizdarije. Hrvatski i srpski su sedamdeset godina "živjeli" zajedno pa se nisu stopili. Ista stvar je s Česima i Slovacima koji danas također žive u različitim državama pa si, koliko znam, međusobno ne prevode knjige (ako griješim, neka me netko ispravi). Uz sve to, s druge strane stoji argument poteškoća koje nastaju kad ste pripadnik malog naroda. Kao osoba koja piše, grozim se pomisli da negdje postoje ljudi koji bi htjeli da se hrvatsko-srpsko-bosansko-crnogorski kulturni prostor od gotovo 20 milijuna ljudi stisne na samo hrvatski od 4-5 milijuna. Nepismenima to nije bitno, ali ja bih volio da stvari koje napišem, a koje su čitljive petorici u Zagrebu, budu čitljive i onoj dvojici u Pančevu bez da se mora trošiti novce na prijevod ili preskakati preko jezične barijere.

Dakle, da, ja sam za prisilno obrazovanje.

Bojan vjerojatno nije razmišljao o presedanima, a na njegovu odluku je vjerojatno utjecala i činjenica da je isti autor već "preveden" godinu i pol ranije. Međutim, možda bi trebalo razmisliti o budućim slučajevima i uspostaviti neka pravila i donijeti neke odluke. Na primjer, koliki će stupanj neprijateljstva morati pregrmiti onaj tko u Hrvatskoj objavi tekst na srpskom jeziku? Jedini dosadašnji slučaj za koji znam je bio onaj "Dnevnika jednog rezerviste: Idemo na Zagreb" kod kojeg je u predgovoru izdavač objasnio da je tekst ostavio na srpskom jer nije htio mijenjati "lokalne izraze i žargon koji čine velik dio vrijednosti knjige". No, to je samostalna knjiga koju se uvijek može staviti negdje sa strane, ili na policu sa srpskom književnošću kraj kojih oni obično ne prolaze. Ali što je s komercijalnim časopisima koji bi, na užas pravovjernih, jednog dana mogli, bok uz bok, objavljivati i hrvatske i srpske autore? (Oni stručni - najčešće filozofski - to već rade, ali oni takve stvari ionako ne čitaju, preteške su im.) Svaki urednik će se vjerojatno buditi u znoju zamišljajući larmu o povratku "bratstva i jedinstva" i sličnome kad graknu branitelji, majke, lokalni političari i slični i, u svemu tome, prevesti nekoliko riječi se zapravo čini kao najlakše rješenje.

No, ja bih svejedno stvar objavio na srpskom. Što se tiče vokabulara, jebiga, ako su riječi bitne za priču, naveo bih ih u uvodu pa tko voli, nek' izvoli. Što se tiče reakcije onih, vjerojatno bi stvar prošla potpuno nezamijećeno, a i ako ne bi, malo dobre reklame još nikoga nije ubilo.

21.09.2005. u 10:08 • 21 KomentaraPrint#

utorak, 20.09.2005.

Za popizdit

2005-03-10

Jel vam se ikada dogodilo da se probudite negdje prije ranog jutra s gomilom glasova koji vam se svađaju u glavi - ali doslovno - i iako znate da je uzrok tome mješavina visoke temperature i REM faze koja nije primijetila da ste se probudili i odbija se ugasiti, ne možete nikako istjerati te glasove van? E, tako je meni bilo jutros; u trenucima kad bih se koncentrirao, uspio bih uspostaviti neki normalan tok misli, ali čim bih se opustio i pokušao zaspati, graja bi se vratila. Sad, pretpostavljam da mozak reproducira i rekombinira uzorke koje je zadnje primio, a pošto sam neposredno prije spavanja odgledao epizodu Oza, možete misliti kako je to zvučalo - gomila crnih zatvorenika koji se nadvikuju jedni s drugima, na rubu pobune, i sve na engleskom. Sva sreća, nakon nekih 20-30 minuta komešanje je prestalo; ne, nije se temperatura spustila - da bar - nego je valjda REM-faza primijetila da su mi oči otvorene i odlučila se samilosno isključiti.

Ali ozbiljno, što da čovjek napravi kad već četiri i pol dana vuče nekakvu polutemperaturu između 37 i 37,5 i ne može je se riješiti? Ajde da se bar lijepo popne na 38 ili 38,5 pa da znam, okej, ozbiljno je, idem doktoru. Ali ne, ono pili li ga pili na sitnije Cile sitnije. Mislim, okej, nazvao sam danas doktoricu, ali nije mi rekla ništa što nisam očekivao da će reći, viroza, pijte tekućine, vitamina, kapi za nos itd. A što će drugo?

Najgore od svega je što sutra počinje Istrakon i što cijeli tjedan očekujem da će temperatura početi padati, evo, sutra, i do petka će sve biti okej. Ali ne, nit bi se gospodin ozbiljno razbolio nit bi ozdravio. I sad, hoću ići, neću ići, a možda padne u subotu, a možda ne… Pa jel nije za popizdit?

Pa, pošto trenutno nemam pametnijeg posla, a nisam u punoj snazi za ozbiljnije pisanje, možete očekivati redovite zdravstvene biltene na ovim stranicama. Mislim, ako može papa, mogu i ja, što je on bolji od mene? Iako ne znam koliko to ima smisla s obzirom da sa svih četvoro posjetitelja ove stranice redovito komuniciram bilo mailom bilo telefonom. Al dobro, kao što rekoh, nemam pametnijeg posla.

Naravno, ako me moja lijenost ne odgovori od toga.

Dakle, čitamo se opet za mjesec dana.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Hrvatska sprdnja

2005-03-09

Eto, dobro skrivena istina je izašla na vidjelo: hrvatske vlasti ne samo da se nisu previše trudile uhvatiti generala Antu Gotovinu, nego su čak i aktivno sabotirale istražitelje Haaškog suda u njihovom poslu. Samim pismom Carle del Ponte pale su u vodu sve teorije zavjere kako "neki žele spriječiti Hrvatsku da uđe u EU prije Srbije i ostalih" i pokazalo se da su najveća prepreka tom koraku sami Hrvati. Iako, zapravo, ništa od toga nije preveliko iznenađenje; hrvatske su se vlasti - bar one nakon višestranačkih izbora - oduvijek isticale po svojoj kratkovidnosti. Koga briga hoće li zemlja ući u EU ako će to značiti da ću ja izgubiti sljedeće izbore?

No, s druge strane, može se reći: kakav narod - takva vlast. Sad, možda Hrvati i imaju razloga biti sentimentalno raspoloženi prema jednom od vojnih zapovjednika koji je sudjelovao u spašavanju opstanka cijelog naroda, ali postoji cijeli niz ostalih pokazatelja koji govore o tome da je Hrvatska zemlja diskutabilne vrijednosti i kredibiliteta, bar što se tiče kriterija razvijenog svijeta.

Na primjer, kada su zemlje iz posljednjeg kruga priključenja, kao što su Češka, Mađarska, Slovenija, Poljska, započinjale pregovore o priključenju, njihovi pregovarački timovi već su iza sebe imali i do godinu dana pripreme. Međutim, danas, oko tjedan dana prije hrvatskog početka pregovora - ako ga bude - hrvatski pregovarački tim još uvijek nije kompletiran (osim čelnih ljudi koji su proglašeni uz prigodnu svečanost). Dakle, čak i ako bi pregovori nekim slučajem - a sigurno ne hrvatskom zaslugom - počeli 17. ožujka, moguće je da bi evropski pregovarači došli u Zagreb samo da bi shvatili da - nemaju spremne sugovornike.

Drugim riječima, Hrvatska je danas tragično nespremna za započinjanje pregovora o ulasku u EU! Je li moguće da je uzrok svemu ovome to što su, potaknuti euforijom iz 2000. godine, kad je HDZ spektakularno bačen u prašinu, evropljani pomislili da se mali narod s periferije napokon upristojio i odlučio ući u krug civiliziranih? I da su, nakon posljednjih izbora shvatili da su se prenaglili i da bi ipak trebalo još malo pričekati? U takvoj situaciji, general Gotovina je zapravo dar s neba - prije svega HDZ-u, zato jer bi priznati da se trenutna vlast nije pripremila za proces pregovaranja bio fijasko stoljeća, a onda i Zapadu koji bi onda moralo priznati da se preračunao i da su sve pripremili za pripajanje zemlje koja zapravo za to uopće nije spremna.

Mogli bismo nastaviti u istom tonu i reći da hrvatski obrazovni sustav zaostaje 50 godina za evropskim. Da, neki fakulteti uspijevaju proizvesti vrhunske stručnjake koji onda imaju priliku otići u inozemstvo, ali činjenica je da Hrvatska, jedna od tehnološki najnerazvijenijih evropskih zemalja, koja bi trebala dodatno jačati znanost kako bi uopće dostigla evropski prosjek, ne mari za znanost; nedavno je smanjen broj stipendija, udio obrazovanja u državnom proračunu je među najmanjima, ako ne i najmanji u Evropi, a isto vrijedi i za udio studenata i ljudi s VSS-om u ukupnom stanovništvu.

Dalje, o pravnom sustavu i korupciji je dovoljno rečeno, kao i o plavim kovertama u hrvatskim bolnicama. O gospodarstvu dovoljno govori činjenica da Hrvatska bar tri puta više uvozi nego izvozi, što zbog zastarjelosti, što zbog toga što je privreda poklonjena onima koji su je samo upropastili.

U nespremnost Hrvatske da uđe u EU govori i nedavno izjava skupine "intelektualaca" o "stanju hrvatske nacije i kulture" koje je, zapravo, najobičniji ksenofobični pamflet skupine penzionera koji u ovoj državi, na žalost, još uvijek bolje kotiraju od mladih ljudi koji su i dalje samo radna snaga za punjenje mirovinskih fondova.

U takvoj slici, što je jedan general nego izgovor?

Evropa se ne boji postojećih ratnih zločinaca, nego onih koji će to tek postati jer u školi nisu naučili ništa o konc-logorima. Boji se četiri milijuna stanovnika koji pravnu državu smatraju nedostižnim idealom zato jer je nikada nisu imali i koji su zato skloniji uzeti pravdu u svoje ruke. Boji se nezaposlenih - bivših poljoprivrednika, službenika, metalaca - koji će nagrnuti preko Macelja, a neće biti kvalificirani za ništa osim metenja ulica. Boji se crne rupe koja će gutati sredstva iz fonda za nerazvijene, a nikada se neće uspraviti na vlastite noge zato jer će onu pomoć koja se usput ne pokrade posrkati birokracija i nesposobni političari. Boji se dva milijuna nepismenih u doba kad se golema većina poslova obavlja preko interneta. A za to nisu krivi ni Gotovina ni Carla del Ponte ni Haaški sud. Krivi su Hrvati jer Evropa ne želi protektorat, nego ozbiljnu državu koja je sposobna brinuti se sama za sebe, obrazovati svoj pomladak, zaposliti svoje stanovnike, unapređivati svoja poduzeća. Međutim, Hrvatska to očito nije. Ozbiljna država bi te probleme riješila, ali će zato sprdačina od države, kakvu vode seoski manipulatori, a vijeće mudraca je odavno pokosila skleroza, učiniti sve kako bi se štovateljima zastave i nacije omogućilo da i dalje polugoli plešu oko logorske vatre i jedu sirovo, genetski nemodificirano meso, i prijeteći reže na sve koji bi im htjeli uvesti struju.

I mogu oni koliko hoće prekidati hrvatsku šutnju.

Hrvatska sprdnja se, unatoč svemu, i dalje nastavlja.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Smrt

2004-12-29

Priča prva
Prije nekoliko godina, u vrijeme dok sam bio novinar, poslali su me u posjet Josipu, Vukovarcu kojega su deložirali iz baraka na Črnomercu pa je pozvao novinare da im se javno izjada. Bila je to još jedna u nizu tragičnih priča kakvih je u Hrvatskoj u proteklom desetljeću bilo na tisuće (a neke ni do danas nisu završene): obitelj je u jesen '91. napustila Vukovar i zatim se mjesecima potucala po raznim stanovima, domovima i kućama ljudi koji su ih htjeli primiti. Napokon su se skrasili u toj črnomerečkoj baraci iz koje su ih tada, u ljeto '99., krenuli tjerati.

Ono zbog čega iznosim ovu priču nije ni prognanički jad koji se godinama valjao Hrvatskom, ni sudbina ljudi koje se istjeruje iz mjesta gdje su svili gnijezdo, ni priča o bešćutnosti sustava ili ljudi koji zbog vlasništva ignoriraju bilo kakvu ljudskost. Ovdje sam samo htio iznijeti jedan detalj. Naime, iznoseći okupljenim novinarima detalje gdje je bio, koliko dugo, kako je tamo došao, zašto je otišao dalje, u jednom trenutku naš je domaćin spomenuo da su iz jednog stana otišli "jer su ih morile uspomene". Kakve uspomene, upitali smo. Tu smo bili u trenutku pada Vukovara, rekao je, i to je jako pogodilo moju kćer koja se od toga nikad nije oporavila, da bi se na kraju bacila se s četvrtog kata.

U sljedećem trenutku refleksno sam, po inerciji, upitao "Koliko je imala godina?" Sedamnaest, odgovorio je i novinarski vrijedno sam upisao odgovor u svoj notes, a onda me je nešto zapeklo. Podigao sam pogled i shvatio da svi šute, ne znajući što da kažu, i da naš sugovornik također šuti i gleda u pod, nervozno grizući usnu. Nespretno sam mu stavio ruku na rame, a zatim je povukao, osjećajući se glupo, ne znajući što da kažem, napravim, napišem. Sjedio sam trenutak-dva, a onda sam ustao. Ne sjećam se je li se razgovor nastavio, ti su se detalji izgubili u petogodišnjem zaboravu, ali sjećam se da sam pogledao uokolo; dan je bio sunčan, sredina ljeta, sjedili smo u hladu krošnji sa sjeverne strane autobusnog terminala i desetak metara od nas stajali su - kako će ovo sad zvučati? - normalni ljudi koji su živjeli svoje normalne živote, čekali su autobus, odlazili na tramvaje, vozila su se smjenjivala na peronima, ptice su lepršale po krošnjama, a jedan je Vukovarac sjedio na stepenicama barake iz koje ga tjeraju i pričao o svom izgubljenom djetetu.

Noge su mi same krenule i našao sam se unutra; u kući se nalazilo nekoliko ljudi koji su pakirali stvari, ali nisam ušao da bih ih promatrao. Trebalo mi je nekoliko trenutaka, bar nekoliko trenutaka da se saberem, da ne razgovaram ni s kim i da malo smirim bujicu koja mi se kovitlala u utrobi.

Nakon minute-dvije vratio sam se na poprište i završio svoj novinarski posao. Doznali smo sve što nas je zanimalo, izmijenili telefonske brojeve za slučaj da se dogodi nešto zanimljivo, pozdravili se i rastali. Na putu natrag smo, nas nekoliko iz različitih redakcija, vodili razgovore o tome što smo upravo čuli, ali sve mi je to djelovalo nekako prazno.

Došao sam u redakciju, odmah sjeo za kompjuter i napisao možda pomalo i emotivan tekst, ali s obzirom na grč u utrobi nisam mogao nikako drugačije. Kad sam ga završio, nešto mi je nedostajalo. Ne, ništa u vezi s tekstom, nego nešto u vezi s okolinom. Oko mene je sve bilo na svom mjestu, isti ljudi koje sam znao otkako sam postao novinar, iste prostorije, isti kompjuteri. Ali nešto je bilo drugačije, bio je to onaj pomak koji neki opisuju, ona "drugačija boja svijeta" koja ne izvire iz samog okoliša, nego je uzrokovana filtrima - ili njihovim uklanjanjem - smještenima negdje između oka i mozga.

Desetak minuta sam kružio uokolo ne znajući što bih sa sobom, tražeći mjesto gdje ću moći na miru razmisliti ili se bar malo pribrati, a onda sam na kraju otišao na WC. Kad sam zatvrio vrata za sobom, nekoliko trenutaka sam duboko disao, a onda sam se opustio i onaj grč je provalio iz mene i rasplakao sam se. Naravno, potrudio sam se da se ništa ne čuje jer, hej, ne može si valjda ozbiljni novinar dozvoliti da kolege doznaju da cmizdri na zahodu? Ali nekako mi je bilo lakše. Kad sam izašao, život je mogao nastaviti svojim tokom.

Priča druga
Upravo sam pročitao knjigu Hugha Thomasa "Španjolski građanski rat". Riječ je o vrlo opsežnom djelu, gotovo enciklopediji, koja se smatra The Knjigom koju trebate pročitati ako vas zanima taj dio povijesti. Jedna od stvari koja je ostavila snažan utisak na mene bila je golema količina smrti koja se u tom periodu valjala tom zemljom. Bilo je tu pobjedničkih pokolja kad bi vojska ušla u neki grad, anarhističkih milicija, hrabrih, ali neorganiziranih, koje bi bile zbrisane u prvom naletu protivnika, bandi koje su harale na republikanskoj strani i eliminirale neistomišljenike, strijeljanja, bombardiranja, egzekucija.

Naravno, toga ima u svakom ratu, ali stvari ti zaista počnu izgedati malo drugačije kad ih pobliže upoznaš, na primjer kad ti se kaže da je poginuo taj-i-taj - imenom i prezimenom - koji je bio "perspektivan pisac", ili taj-i-taj koji je šest mjeseci skupljao pomoć u Engleskoj, a onda se došao boriti s puškom u ruci.

Ono što sam posebno zapamtio bio je slučaj republikanskog teretnog broda Mar Cantabrico. Evo o čemu se radi.

Nekoliko dana prije početka 1937. godine jedan je američki biznismen od State Departmenta zatražio dozvolu za prodaju avionskih motora i još neke opreme republikancima u vrijednosti od oko tri milijuna dolara. To mu je i odobreno, ali je istovremeno u Senatu i Kongresu pokrenuta kampanja da se proglasi embargo na izvoz oružja u Španjolsku. Strahujući da će vlasti u posljednji trenutak spriječiti transport, teret su na brzinu počeli ukrcavati na Mar Cantabrico. Pokazalo se da je strah bio opravdan jer je rezolucija o embargu izglasana već 6. siječnja 1937. uz samo nekoliko glasova protiv. Međutim, zbog tehničke pogreške u Senatu, stupanje na snagu odgođeno je na 8. siječnja. Dan ranije Mar Cantabrico je žurno isplovio ukrcavši samo dio pošiljke. Da stvari ne prođu jednostavno, neka dva američka pilota koji su ranije služili republici izjavili su da im je ista ostala dužna 1200 dolara i nagovorili su obalnu stražu da zaustavi brod s nalogom za pljenidbu. Dok su prolazili dragocjeni sati, vodila se pravna bitka da bi se na kraju zaključilo da ukrcani teret nema veze s pilotskim plaćama i Mar Cantabrico je nastavio put. Međutim, sve do izaska iz teritorijalnih voda pratili su ga brod i avion obalne straže, za slučaj da embargo stupi na snagu, u kom slučaju bi teretnjak bio vraćen u luku i njegov teret zaplijenjen. No, to se nije dogodilo, brod je u Vera Cruzu ukrcao još neke potrepštine i zaputio se preko Atlantika.

Kad je došao u Biskajski zaljev, Francova mornarica je presrela brod, zaplijenila teret i strijeljala kompletan španjolski dio posade.

Priča treća
Računa se da je od početka Homo sapiensa do danas planetom prodefiliralo 36 milijardi ljudskih bića. Većina njih je danas, naravno, mrtva. Umrli su ili poginuli na ovaj ili onaj način i svi su oni imali svoje živote, obitelj, prijatelje, poznanike; svi su svojom smrću ostavili prazninu. No, o ogromnom broju tih praznina mi ne znamo ništa - smrt nas pogađa tek kad nam je blizu dok, ako se nalazi daleko od nas, predstavlja samo statistiku.

Što ikome znači 70.000 mrtvih u Aziji? Zapravo, gotovo ništa. To je samo broj. Ustvari, da je prvog dana objavljena vijest "Kraj Sumatre potres, tsunami odnio 70.000 života" rekli bi "u jebote", a zatim nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Veći efekt je postigao svakodnevni rast žrtava; kad su u nedjelju javili "tsunami pogodio obale južne Azije, 2000 mrtvih, strahuje se da bi konačan broj mogao biti mnogo veći" postavljen je prvi kamen, za orijentaciju. Sve ostale vijesti nakon toga uspoređuju se s prethodnom. Kad je broj porastao na 8000, to je izgledalo tragično. Na 15.000 čovjek je u glavi imao sliku velike katastrofe. U utorak poslijepodne brojka od 30.000 je i dalje nominalno spadala pod vijest, a kad je navečer objavljen podatak o 55.000 poginulih jedino što sam imao za usporedbu bio je Lovecraft - tihi i nevidljivi užasi sastavni su dio prirode i samo čekaju da izađu na površinu..

Danas, kad je službena brojka oko 70.000, čovjek ne može ništa drugo nego isključiti se kako bi sačuvao zdrav razum.

Možda bi sve to i ostalo u domeni hladne statistike da usporedo s brojkama nisu dolazili i detalji: cijela sela zbrisana s lica zemlje, stotinjak ronioca koje je u jednom trenutku voda samo odvukla, djeca koja su se brčkala u plićaku kad je plićak odjednom presušio, a onda se vratio, ribarske brodice od kojih nijedna nije preživjela. Evropski turisti, 1500 Šveđana, 200 Talijana, Čeha… Istih onih Čeha - ili bar njihovih prijatelja ili rođaka - koji dolaze na Jadran da bi im se domaći rugali kako sa sobom nose paštetu i krastavce…

I kako sad da čovjek u svemu tome ostane normalan, a da se ne sakrije u bolesni cinizam i hladnu nezainteresiranost?

U neku ruku, kod Auschwitza, Dresdena, Hirošime i Nagasakija je bilo lakše. Znalo se tko je to učinio, kako i zašto i, ako ništa drugo, čovjek je mogao iskoristiti mržnju kako bi pokrpao emocionalne rane, bar za prvu ruku. Međutim, znate li kako nastaje potres? Ovako: stavite dlan na neku ljepljivu površinu po kojoj neće kliziti, recimo nalakirani drveni stol ili nešto slično. Zatim ga počnite lagano gurati po površini. Najprije se neće dogoditi ništa, jer trenje je veliko i sila koju ulažete nije dovoljna da ga pomaknete. No, kako sila bude rasla, dlan će se trznuti i pomaknuti nekoliko centimetara. Vi možete otprilike pogoditi kad će se to dogoditi, ali teoretski je gotovo nemoguće unaprijed pogoditi točan trenutak. Potresi nastaju po vrlo sličnom mehanizmu. I što to znači?

To znači da su trenutak i mjesto potresa te broj poginulih isključivo stvar sreće. Hladne, neproračunljive sreće. Kockice ili ruleta. Nema krivaca, nema odgovornih. Nema se koga kriviti, ostaje samo strah pred nezainteresiranom hladnoćom univerzuma.

Sad je pravo vrijeme da se zapitamo: zašto zapravo žalimo za mrtvima? Je li nam žao što ih više nema, što više neće uživati u blagodatima života, što će propustiti sve lijepe - i ružne - stvari koje ćemo mi tek doživjeti, ili je zapravo riječ o sebičnosti, o tuzi zbog gubitka osoba koje su nama nešto značile, zbog događaja koji će u nama stvoriti prazninu i bol zbog gubitka. Dakle, tugujemo li zbog sebe ili zbog njih? Kome je bolje, mrtvima ili živima? Da malo citiram Balaševića koji u pjesmi o Vukovaru kaže:

Znaš ti, nema oslobođenih
Svaku tišinu ti granata prošara
Spašen je onaj prvi pogođeni
A svi su drugi večni taoci košmara…


Kad se zaista malo bolje pogleda, mrtvima je svejedno. Oni su mrtvi; više ništa ne osjećaju, više ništa ne žele, više ih ništa nije briga. Sasvim je nebitno postoji li duša ili ne, živi o tome ionako nikad ništa neće saznati. Sedamnaestogodišnja djevojka iz prve priče je mjesecima prolazila kroz bol i patnju, a tada se svega toga riješila; predmet žalosti više je bila sama patnja koja ju je natjerala na taj potez, nego sama činjenica da se ubila. Dalje, dok sam čitao priču o španjolskom brodu, cijelo vrijeme sam si zamišljao mornare koji užurbano ukrcavaju teret, strahuju hoće li stići na vrijeme pobjeći iz Amerike, pogledavaju brod koji ih prati, zatim prelaze Atlanski ocean i onda, nakon svih peripetila, završavaju pred streljačkim vodom. Kako su se osjećali prije smrti? Ja bih se osjećao prilično jadno na njihovom mjestu, a mogu reći da nisam bio previše sretan ni dok sam čitao. Međutim, oni su se svoje nesreće riješili, dok su milijuni njihovih sunarodnjaka ostali u gladi, ranama, infekcijama, protjerani u progonstvo, u tugu za domovinom, u smrt u patnji i bijedi.

Nikako ne treba zanemariti ni vlastiti strah od smrti. Je li tuga zbog smrti bližnjeg zapravo samo odraz straha i podsjećanja na vlastitu smrtnost? Koji je glavni osjećaj koji nas obuzima dok zamišljamo golemi val koji se u nekoliko sekundi ruši na desetke tisuća ljudskih bića i puni uzavrelo more paničnim zamasima ruku i nogu dok pokušavaju izbjeći neizbježni kraj? Suosjećanje s davljenicima ili panični strah od slične sudbine? Njima je sada svejedno, kratko su patili dok su umirali, ali sada im je svejedno. No, mi smo ostali, sa stravičnim prizorima u glavi. Može li se nešto takvo i nama dogoditi?

Danas u Aziji vjerojatno vladaju šok i nevjerica, kao što će se i po Evropi sljedećih dana paliti mnoge svijeće. Sedamdeset tisuća - da ponovim još jednom - sedamdeset tisuća mrtvih, i račun još nije zaključen. Katastrofa, kataklizma, nesreća, pomor. Užas. Ali ne za one koji već blaženo snivaju, nego za one koji su ostali iza njih i koji se s Velikim Prelaskom tek trebaju suočiti i koji će, dok se to ne dogodi, u sebi nositi slike užasa koji ih je pogodio u nekoliko kratkih minuta prvog dana poslije Božića, ljeta Gospodnjeg 2004.

I to je jedino što nam preostaje ako želimo sačuvati zdrav razum. Vjerovati da smrt nije tragedija; možda je kraj, možda ne, nije važno. Ali mrtvi ne pate. Pate živi, a čovjeku koji pati nije važno je li poginula sedamnaestogodišnja djevojka, posada jednog broda, trogodišnje dijete ili 70.000 neznanaca s drugog kraja svijeta.

Imamo izbor. Vjerovati da je tako ili se izgubiti u ludilu zbog saznanja da je svemir jedna velika klopka koja samo čeka kako će čovjeku nanijeti što više bola i nesreće.

20.09.2005. u 12:37 • 1 KomentaraPrint#

Sukob čega?

2004-11-04

Malo me zbunila ova afera koja se sad provlači oko ministra Žužula. Kao, firma njegove žene je dobila od druge firme pola milijuna kuna, nakon čega je Država toj drugoj firmi oprostila šest milijuna kuna duga. Da sad ne idem u tehničke i ostale detalje, nije mi baš jasno zašto se Žužula optužuje za "sukob interesa". Dugo sam razmišljao, a onda sam si išao i malo skicirati glavne aktere i njihove interese i to je onda ispalo ovako:

1. Njegova žena oće pare
2. On joj oće dat pare

I sad meni nije jasno: gdje je tu "sukob interesa"? Mislim, slažu se, ne? Ko se onda s kim tu sukobljava kad su svi na istoj strani?

also in the news…

Čitam u Njutanjem litu da se nekadašnja Tuđmanova miljenica i jedna od cijenjenijih HDZ-ovih dvorskih novinarki napokon popela na glavu dovoljno velikom broju ljudi (ili se onima bitnima popela dovoljno visoko) da su je odlučili stresti. Pa, s obzirom da sam vidio cirkus koji je napravila od javljanja iz Washingtona, jedino mogu reći: good riddance. Tko nije gledao, nek mu ne bude žao, kraj nje je čak i Hloverka ispala pozitivka. Kad se to ukomponira s čerečenjem već spomenutog Žužula koje se upravo odigralo u Dnevniku - a kojemu se nema što prigovoriti ni s koje strane jer je isti bio u studiju i dobio je priliku odgovoriti na sve optužbe - izgleda da se naša državna televizija napokon pretvara u nešto što se može nazvati profesionalnom kućom. Eh, zaista te ništa ne baci među zvijezde kao poštena konkurencija. Iako, kraj ovakve konkurencije i nisu se baš morali puno truditi…

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

I ustade Lazar

Kako je došlo do ovoga? Pa, ukratko, u nekoliko koraka:

1. Ja reko "Idem ja malo filozofirat" i napravio blog
2. Ja malo filozofiro
3. Ja se ulijenio
4. Ja bio nezadovoljan posjetom
5. Ja ubio blog
6. Prošlo mjesec dana
7. Ljudi pitali "E, di ti je blog"
8. Ja reko "Ja se ulijenio"
9. Ljudi rekli "Ne seri, vrati blog"
10. Ja vratio blog.

Ako vam ovo gore nije jasno, ne uzbuđujte se previše. To je samo indikator. Nečega već.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Apolitika

2005-04-25

Ne tako davno, u vrijeme dok su dnevne "novine" 24 sata tek počinjale izlaziti, njihov pokretač i glavni urednik na sav je glas galamio kako je riječ o razbijanju medijske blokade, potpuno novoj pojavi na hrvatskom novinskom tržištu, a kroz svu tu samoreklamu probili su se i stavovi kako dosad postojeći mediji preveliku pažnju poklanjaju političarima. "U Hrvatskoj je sustav vrijednosti potpuno poremećen. Najviše pažnje se poklanja političarima, onda estradnim zvijezdama, a onda svima ostalima. Pa nisu Sanader i Račan jedini ljudi u državi da se samo o njima piše, dok svi ostali moraju tumarati po marginama medijskog prostora," grmio je Babić.

No, bilo je to tada, 24 sata su se pojavila na novinskim kioscima i svi smo se uvjerili na što to liči i što je Babić zapravo mislio kad je rekao da u njegovom listu državni protokol neće biti na prvom mjestu. Danassmo mogli vidjeti još jedan primjer, u "izvještaju" (tekst možete pročitati ovdje) sa Sferakona najvećeg festivala znanstvene fantastike u ovom dijelu Evrope koji se održava već skoro tri desetljeća i redovno privuče između 500 i 1000 posjetitelja.

I od sve te raskoši, inozemnih gostiju, gomile šarenih kostima, nekoliko prezentacija hrvatskih književnih djela, diskusija o domaćoj SF književnosti, štandova brojnih udruga koje su se predstavile posjetiteljima - dakle, od svih tih ljudi koji u svom životu rade nešto što veseli njih i druge, koji su produktivni - Babićeve su novine objavile tri rečenice o Iviću Pašaliću, političaru koji se na Sferakonu našao sasvim slučajno. Da, znamo da je takav poredak stvari, da su političari danas viša bića i da je sve što se događa u Hrvatskoj samo odraz postojanja Velikih i Moćnih, da je narod tu zbog Njih, a ne oni zbog Naroda i da su Oni najbolje sredstvo pomoću kojeg će se neki priglupi i polupismeni uredničić uspeti na ljestvici slave i moći. Ali eto, lijepo je vidjeti da čak i oni koji se ponekad prave revolucionarima, ljudima koji će preokrenuti stvar i otvoriti oči priprostom puku, zapravo najčešće nisu ništa drugačiji. Pa makar imali brčiće kao Che Guevara.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Sretan Dan Republike

2004-11-29

Svim državljanima Izraela želim čestitati obljetnicu događaja koji je otvorio put za utemeljenje Republike Izrael - sjednice Vijeća Sigurnosti na kojoj je donesena odluka o parceliranju Palestine koja se dogodila na današnji dan 1947. godine i time pokrenula proces koji je rezultirao stvaranjem židovske drzave u njenim prirodnim i povijesnim granicama, što je omogucilo da svi narodi tih prostora nastave obitavati jedni pored drugih u miru, slozi, suživotu te bratstvu i jedinstvu.

Shalom.


A sad za ozbiljno: u današnjem TV-kalendaru je zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu spomenuto na kraju - jednom fotkom i jednom rečenicom, kao da je riječ o nekom marginalnom događaju koji nas se ne tiče previše. Sad, nije da sam jugonostalgičar (dobro, možda malo, ali ne onako kako se to inače predstavlja), ali čini mi se da je spomenuti datum jedan od najbitnijih, ako ne i najbitniji događaj za noviju hrvatsku povijest iz kojeg je proisteklo više-manje sve što se kasnije događalo.

E, Obrade, Obrade, vuk dlaku mijenja, ali ćud ne može i da hoće…

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

The North will rise again! (2)

2004-11-25

Poslao mi Boris jedan zgodan link na kratku analizu "rata crvenih i plavih država", pa ako vas je zainteresirao tekst koji sam linknuo prije tjedan-dva, pogledajte i http://www.strategypage.com/articles/the_war_of_red_and_the_blue_states.asp
Ako vam nije jasno o čemu ja to, podsjetite se ovdje.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Ovo je jebeno bizarno!

2004-11-18

I čak ne znam je li bizarnija sama činjenica ili to da mi je trebalo jedanaest godina da je otkrijem. Pogotovo meni, koji pamtim povijesne datume i izvlačim paralele, veze i vezice tamo gdje nikom normalnom to ne bi palo na pamet. Naime, čitajući [url=http://miljacka.blog.hr]quod scripsi, scripsi[/u] otkrio sam da su

paz' sad

Berlinski zid i mostarski Stari most

srušeni ISTOG DATUMA, s četiri godine razmaka.

I sad recite da ne postoji netko gore s jebenim smislom za humor.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Interliberska je tuga pregolema

2004-11-12

Ne znam koliko ljudi koji ovo čitaju imaju iskustva s dežuranjem po štandovima. Ono malo što sam svojedobno prodavao Studentski list nije me baš proslavilo tako da sa zebnjom očekujem današnji odlazak na Interliber. Naime, da, hrvatski SF je u takvom materijalnom stanju da autori moraju sami ići uokolo i prodavati svoje knjige, nešto k'o Jehovini svjedoci J No, šalu na stranu, pozivam sve koji ovo pročitaju na vrijeme da na Interliberu posjete SFerin štand i KUPE neku od vrlo kvalitetnih autorskih zbirki domaćeg SF-a. Ni one sferakonske nisu loše, ali autorske su bolje. Evo, ne morate kupiti baš moju, iako se neću previše ljutiti, ali koju god da kupite svakako će vam se isplatiti, jer interliberski popust iznosi oko 43 posto, pa vi sad vidite.

Ako ne volite stajati pred štandom i prebirati po knjigama pod oštrim okom prodavača (iako se obično trudim da ljudima ne stvorim osjećaj k'o da su u konc-logoru), svratite na SFerin sajt gdje možete doznati više o knjigama iz Biblioteke Sfera te Sferakonskim zbirkama, pa odlučite unaprijed što ćete kupiti J

Puno pozdrava i vidimo se na Interliberu jer vi želite

vi želite

vi želite

vi želite


kupiti Sferine knjige…

A i ako ne želite, onda samo navratite i recite nam da smo super, donesite nam poneki keks i potapšite nas po glavi. Vjerujte, i to puno znači J Nalazimo se u paviljonu 6, sredina desno, umotani u smeđi papir. Štand dijelimo s Autorskom kućom. Hvala unaprijed.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Svi smo mi Ameri

2004-11-03

Da, uvijek je lako biti general poslije bitke, ali zaista, koga su iznenadili rezultati američkih izbora? Možda samo naivne idealiste, vjernike u "demokraciju" i američki san, neupućene, poluzainteresirane i sve one koji vjeruju da je cijeli svijet sličan njihovoj bližoj okolini, ili bar onome kako tu svoju bližu okolinu vide.

No, prava istina je da se ovog tjedna u supersili preko bare dogodilo nešto vrlo normalno.

Tkogod je smatrao Sjedinjene Američke Države kolijevkom demokracije, ultraliberalnom predvodnicom slobodnog svijeta ili bilo kakvim prigodnim superlativom kakvim patriotski osvješteniji Amerikanci vole sami sebe nazivati, možda je bio zbunjen, ali rezultati posljednjih izbora samo su još jednom svijetu potvrdili relativno poznatu činjenicu: Amerikanci su neobrazovan, nezainteresiran, povodljiv i, prije svega, konzervativan narod koji svoje interese - i to kratkoročne interese - stavlja ispred interesa ostatka svijeta. Zaista, u zemlji gdje najviše predstavničko tijelo troši stotine milijuna dolara kako bi potaknulo škole da pod seksualnim odgojem ne govore o kontracepciji, nego o apstinenciji, u zemlji gdje djeca svaki dan prije nastave s rukom na srcu pjevaju nacionalnu himnu kako bi im se od najranijih nogu utuvilo u glavu da su Država i Nacija najvažnija stvar na svijetu, čiji je školski sustav paradigma zatucanosti i nebrige u cijelom zapadnom svijetu, što je logičnije nego da na izborima pobijedi - i to s najviše glasova u povijesti - čovjek čiji IQ iznosi 91, koji je najveći suficit u američkoj povijesti u dvije godine pretvorio u deficit, koji je postao sinonim za gospodarske prijevare počinjene u korist osobnih prijatelja i koji je očigledno lagao svojoj naciji uvevši je u krvavi rat? Kad se sve to tako posloži, izborna pobjeda dosadašnjeg predsjednika zapravo je najočekivanija stvar na svijetu.

Dakle, mora da su Amerikanci zaista natprosječno glup narod.

Ili možda nisu?

Zapitajmo se: kakvu su to glupost napravili Amerikanci, a drugi narodi izbjegli u svojoj mudroj stoljetnoj povijesti? Hoćemo redom? Talijani su, na primjer, ponovo izabrali Berlusconija nekoliko godina nakon što je isti bio prisiljen odstupiti s premijerskog mjesta zbog niza financijskih i medijskih skandala. Kao rezultat, Italija je jedna od rijetkih zapadnih zemalja s predsjednikom protiv kojega se vodi nekoliko sudskih sporova zbog prijevare i lopovluka. Dalje, Austrijanci su prije nekoliko godina doveli na vlast stranku čovjeka koji je cijelo vrijeme bio obično populističko blebetalo bez i jedne rečenice ozbiljnog političkog programa. Dalje treba spomenuti Ukrajinu i Bjelorusiju: u obje zemlje dobar dio glasačkog tijela podržava autokrate koji su svoje novčanike sašili od nacionalne zastave, između ostalog i zato jer tako u njih više stane; zatim daleki Peru u kojemu je parlament vrlo brzo došao pameti i opozvao predsjednika koji se u svojoj fotelji brzo pokazao kao slučaj za ozbiljno kliničko promatranje, samo da bi na nekim od sljedećih izbora isti opet dobio gomilu glasova. No, ne trebamo ni ići tako daleko - u Velikoj Britaniji je Margaret Thatcher imala dovoljno vremena da saspe u prah britanski zdravstveni sustav i pokopa još nekoliko aspekata društva samo zato jer se glasačima sviđala čvrsta ruka (i treba imati na umu da nije ona bila ta koja je izgubila izbore, nego su je, preplašeni njenim rastućim radikalizmom, iz fotelje izvukli njeni rođeni konzervativci). Naravno, nikako ne treba zaboraviti ni činjenicu da su i Adolf Hitler i Slobodan Milošević na vlast došli (ili je potvrdili) slobodnom voljom naroda.

I, naravno, šećer na kraju: kako je danas rekla voditeljica na Radiju 101, "dok smo pratili rezultate američkih izbora, prisjetili smo se situacije od prije godinu dana kad su mnogi intelektualci, građanski pokreti, pametni ljudi, pokušali doprinijeti razvoju normalnog društva potičući ljude neka, ako ništa drugo, 'začepe nos i glasaju', samo da bi na kraju promatrali kako većinu dobivaju oni drugi". Ako netko nije shvatio, da nacrtam: nakon deset godina pljačke, pretvorbi i privatizacije, bilo je dovoljno mahnuti nacionalnom zastavom, nekoliko puta viknuti "BU!" i malo podbosti niske strasti da bi u Sabor ponovo zasjeo HDZ.

Želi li još netko reći da su Amerikanci glupi? Ustvari, da, glupi su, ali ništa gluplji od svih ostalih - Talijana, Britanaca, Ukrajinaca, Nijemaca, Srba, Hrvata, Peruanaca i svih ostalih; čovječanstvo čini golema masa ljudskih bića koja je tragično nesvjesna svijeta u kojemu živi, nesvjesna svega osim svoje najuže okoline i svojih najužih interesa koje će gurati pa makar ih, dugoročno, oni odvukli u smrdljive, ali tople ognjeve pakla. To što su trenutno najjača svjetska sila samo im daje priliku da ih drugi krive za svoje greške i probleme.

Dok bi, zapravo, svima koristilo da se malo češće pogledaju u ogledalo.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Svi smo mi gotovina

2005-03-19

Bilo je dražesno neki dan u prilogu slovenskog POP TV-a gledati kako građani Zadra izražavaju svoju bezrezervnu podršku generalu koji je zapovijedao akcijom "Maslenica" koja je, početkom '93., oslobodila dobar dio zadarskog zaleđa i time deblokirala taj grad. Kao, Ante Gotovina je heroj bez kojega bi poginulo mnogo ljudi, bez kojega bi Zadar bio razrušen, bez kojega bi četnici postali pomorska velesila. Suočeni s pitanjem bi li ga predali Haagu u zamjenu za ulazak u EU, svi do jednoga odgovorili su kako i pristoji pravim domoljubnim Hrvatima koji znaju što je nacionalni ponos, tko su heroji Domovinskog rata i čija je ova zemlja Hrvatska.

Zapravo, nisu Zadrani dali nikakav neuobičajen odgovor; ako je Gotovina zaista svojeručno spasio Zadar od razaranja i smrti, onda ga i treba odlikovati, a ne slati na sud. Međutim, dežurni cinici i paranoici će, naravno, imati drugačije mišljenje.

Ono što se može reći za akciju "Maslenica" je da je, ako ništa drugo, a ono bila dobro tempirana kako bi vladajućem HDZ-u pripomogla da pomete oporbu u lokalnim izborima koji su održani manje od mjesec dana kasnije. Vremenska koincidencija bila je predobra da bi mnogi kritičari propustili optužiti vrhušku da se koristi nacionalnim nabojem i ratom kako bi ostala što duže na vlasti, ne ustručavajući se pritom ni od korištenja vojske u dnevnopolitičke svrhe. Naravno, Gotovini se tu nema što prigovoriti. On je, kao vojnik, samo sluao naređenja pretpostavljenih, dakle i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske. No, kako god da se okrene, mora se priznati da je pritom bio samo kotačić u mašineriji, a ne vođa, heroj koji je na vrancu konju ujahao u ravnokotarska sela na čelu svojih trupa i time oslobodio tamošnje Hrvate dvogodišnjeg jarma.

Ova se epizoda savim lijepo uklapa u seriju manipulacija kojima su Hrvati izloženi od strane nacionalističke propagande. Ako danas na ulici zaustavite bilo kojeg prolaznika i upitate ga "što EU želi od Hrvatske", možete biti poprilično sigurni da će kao iz topa ispaliti "Antu Gotovinu". I pritom taj prolaznik ne bi ispao nikakva natprosječna budala jer, zaista, ako su hrvatski mediji ičim probili uši svojim konzumentima, onda je to suradnja s Haaškim sudom i izručenje odbjeglog generala.

No, nitko pritom neće spomenuti da je Ante Gotovina već drugi put za redom ispao žrtva hrvatske nacionalističke vrhuške: prvi put još za Tuđmanove ere, kad mu je njegov vrhovni zapovjednik zabranio da ode na istražni razgovor i time sa sebe skine sumnju za ratne zločine, a drugi put kad je njegovo ime iskorišteno za podizanje nacionalne tenzije potpuno zanemarujući sve ostale sitnice u finoj igri živaca koje hrvatske vlasti već godinama igraju s Haaškim sudom.

I kao što se Tihomiru Blaškiću nije isplatila suradnja s HDZ-om - upravo zahvaljujući Tuđmanovom uskraćivanju dokumenata isti je dobio 45 godina, da bi ga tek Mesić i Račan nakon dolaska na vlast izvukli iz zatvora - tako je vjerojatno da je i Ante Gotovina shvatio da su heroji domovinskog rata tek moneta za potkusurivanje i skupljanje bodova, da su i on i građani Hrvatske samo cash kojim vladajući kupuju svoj ostanak na vlasti. To da će mu hrvatska država pomoći da se obrani od optužbi davno je prestala biti garancija jer, na kraju, čovjek zna s kim ima posla.

Da sam ja Ante Gotovina, ni ja se ne bih predao. Osim, možda, pod uvjetom da hrvatske vlasti obećaju da mi neće pomagati u obrani.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Nagrada

2005-03-16

Htio bih obavijestiti svo troje mojih obožavatelja, koji to ionako već znaju, da sam dobio treću nagradu na istrakonskom natječaju za priču "U fazi" koja je objavljena u zbirci "Ispod i iznad". Hvala uredniku Davoru Šišoviću i čestitke ostalim autorima koji su uvršteni u zbirku, a posebno kolegi sa SFerine literarne radionice Darku Macanu, koji je osvojio prvu, te Nenadu Stojkoviću, koji je osvoji drugu nagradu.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Kings and queens of D-Nile

2004-12-14

Gledam jučer u "Internacionalu" prilog o novom američkom zakonu o obavještajnim službama (ili kako se već službeno zove) i kaže jedan senator otprilike ovako: "Mislim da su se ratovi u Iraku i Afganistanu mogli izbjeći da nam je obavještajni sustav bolje funkcionirao" (to jest, da su uspjeli spriječiti napad na WTC 11. rujna 2001.)

Nije li to predivan prikaz kako funkcioniraju ljudski umovi zatočeni unutar beskonačne petlje u koju su se sami zapetljali? Dakle, da su FBI i CIA uspjeli uhvatiti onih devetnaest sluđenih jadnika prije nego što su se sjurili u Blizance sve bi bilo u redu, ne bi bilo potrebe za hvatanjem Osame bin Ladena, ne bi bilo problema s "iračkim oružjem za masovno uništenje", Amerikanci ne bi bili mobilizirani za rat? Međutim, eto, dogodilo se što se dogodilo, Osama i Saddam su potali neprijatelji br.1 i sad se u Iraku gine na sve strane.

Ovo mi se čini kao jako dobra usporedba obitelji u kojoj muž svakodnevno tuče ženu i onda, nakon toga, vrišti na prebijenu siroticu "Vidiš što si me natjerala da učinim" i onda je prebije još malo, za bis. On nije kriv što je tuče, ona ga je na to natjerala. SAD nisu krive što su krenule u osvajački rat na drugoj strani svijeta, Arapi su ih na to natjerali zato jer ih američke obavještajne službe nisu spriječile.

Ali eto, sad imaju lijepi zakon koji će reformirati sigurnosne službe koje će spriječiti nove napade tako da Amerikanci više neće morati pičkarati po Trećem svijetu. Dakle, bilo je lijepo iz usta jednog službenog Amerikanca čuti da ratovi u Afganistanu i Iraku nisu bili nužnost, proizvod strateškog planiranja o tome što je dobro za sigurnost SAD-a, nego čista odmazda, odgovor na čin grupe pojedinaca.

Da ne bi netko pomislio da je i ovdje riječ o "glupim Amerikancima", kasnije sam se sjetio da sam i osobno sudjelovao u jednom razgovoru u kojemu je ključnu ulogu odigrao centar u mozgu zadužen za denial (ne mogu se sjetiti kako se to kaže na hrvatskom). Išlo je to otprilike ovako.

Vrijeme: 1997/8.
Akteri: ja i jedna mlada desničarka.

Ona: "Srbi su krivi za loše stanje u kojemu se Hrvatska nalazi."
Ja: "Čekaj malo, kakve veze imaju Srbi s ekonomijom?"
"To je zbog rata, a oni su ga započeli."
"Ali Hrvatska danas više nije u lošem stanju zbog rata, nego zato jer su HDZ-ovci pokrali sve živo!"
"Da, ali sve je to zbog rata. Da nije bilo rata, HDZ se ne bi tako dugo održao na vlasti i ne bi imao toliku većinu. Da nema toliku većinu, ne bi mogli tako otvoreno krasti."
"Čekaj malo, ali Hrvati su ti koji kradu! Kakve veze imaju Srbi s tim što Hrvati potkradaju Hrvate?"
"Pa oni su to omogućili. Da nije bilo njih, ne bi se stvorile okolnosti u kojima je to moguće."
"Znači, ti kažeš da su Srbi krivi što je HDZ opljačkao Hrvatsku?"
"Da."

Nakon svega ovoga, jasno je zašto mi je ponekad žao što nisam upisao psihologiju. Jebeš kvantnu fiziku, OVDJE su pravi izazovi!

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Ovisničke priče (1): Dido, "No Angel", 1999.

2004-11-29

Dragi prijatelji, moje ime je Dalibor Perković i ja sam ovisnik. O čemu? Pa, o mnogim stvarima; nekoliko kompjuterskih igara, nekoliko dobrih bendova i autora, nekoliko dobrih filmova i knjiga. Zajedničko im je to što moja sklonost prema njima prelazi sve granice zdravog razuma. Ovdje ću pokušati racionalizirati svoje ovisnosti i na njih nakačiti što više ljudi kako bismo zajedno mogli osnovati obožavateljski kult. Hvala što ste me saslušali.

Prva na redu je moja najnovija ovisnost. Prije oko tjedan dana sam otkrio album Dido Armstrong "No Angel" i od tada ga slušam i nekoliko puta na dan. Tako nešto mi se još nikad nije dogodilo i zato ću sada i ovdje iznijeti svoj slučaj."


Dakle, slušam Dido ovih dana - ma što slušam, predoziram se! - i pitam se što je to tako čarobno u njezinoj glazbi. Riječi su jednostavne, melodije također; okej, aranžmani su savršeni i vidi se da su ih radili znalci, ali zbog dobrog aranžmana plitka pjesma će - eventualno - dobro zvučati na nekoliko prvih slušanja, a kasnije će početi živcirati, bar one koji imaju sluha. Djevojka također ima i lijep glas, ali ovdje vrijedi isto što i kod aranžmana - jedno je izvedba, forma, a drugo djelo koje ima dubinu.

Pa, najjednostavniji odgovor glasio bi: cura ima talenta. I, dobro, to je prihvatljiv odgovor, samo što zapravo ne odgovara ni na kakvo pitanje. Recimo, od puberteta su mi Pink Floyd mjerilo svih vrijednosti u glazbi, ali kod njih znam zašto - Gilmourove dobre solaže , Watersovi savršeni tekstovi koji odišu cinizmom; kvalitet i smislenost jednostavno zrače iz cijelog benda. No, što je s Didom?

Krenimo od tekstova. Riječ je o temama koji često graniče s pravom poezijom; ima tu promatranja kišnih ulica, usamljenosti, zgaženosti životom, optimizma, pesimizma, uzvraćene ljubavi, neuzvraćene ljubavi (prikazane s obje strane), želje za bijegom, životne sreće… I sve to u vrlo kratkim i jednostavnim slikama koje jednostavno moraju pogoditi neku žicu u nekome tko naginje blagoj melankoliji poput mene. Pogotovo zato jer se uz bok iskrenim i zaljubljenim stihovima poput

Push the door, I'm home at last and I'm soaking through and through
Then you handed me a towel and all I see is you
And even if my house falls down now, I wouldn't have a clue
Because you're near me


mogu, kao kontrast koji pojačava njihovu iskrenost, naći i pravi mali biseri ženske gadosti kojih se ne bi postidjela ni Alanis Morissette:

So you're with her, and not with me, I know she spreads sweet honey
In fact your best friend, I heard he spent last night with her
Now how do you feel


Da ne bi sve bilo crno-bijelo, tu su i nijanse:

If you were a king up there on your throne, would you be wise enough to let me go
For this queen you think you own
Wants to be a Hunter again, wants to see the world alone again
To take a chance on life again, so let me go.


Isto tako, vedrina koja zrači iz stihova ne može se svesti na plitku lepršavost kakve je glazbeni svijet oduvijek pun, jer optimizam koji izvire iz

Even at a time like this when the morning seems so far
Think that pain belongs to you but it's happened to us all
It's all right to make mistakes you're only human
Inside everybody's hiding something
Take time to catch your breath and choose your moment


ima svoje uporište u puno čvršćim temeljima od obične plitke zabave.

Sve ovo govori da nije riječ o nekakvoj veseloj zvjezdici čije se pjesmice mogu puštati na tulumima da se škvadra malo otkači i zaboravi na svakodnevni život, nego o promišljenoj autorici koja promatra život i svijet oko sebe, a onda na površinu izvlači detalje i prikazuje ih u najblještavijem svjetlu tako da nikome ne ostanu skriveni.

Međutim, da nema glazbene podloge, moguće je da bi ovi stihovi ostali samo hladno slovo na papiru. Naime, ovakvim izvlačenjem pojedinih dijelova možda bi se čak i kod Britney Spears pronašao koji dubokoumni redak ili dva (po sistemu "I ćorava koka nađe zrno"). No, kad se sve to pogleda uzimajući u obzir i glazbu, postaje jasno da Dido ima svoj đir: ako su stihovi naznačavali melankoliju, glazba nas njome zasipa u svakoj sekundi. Dugi tonovi u pozadini, pažljivo birana mješavina elektronike i akustike vode nas na putovanje golemim prostranstvima ljudske duše gdje prevladavaju sjenke; neke tužne, neke vedre, neke tople, neke hladne, neke koje volimo i neke kojih se bojimo, ali svaka na svoj način lijepa i iskrena. I pritom koristi sva moguća sredstva: sinkopirane ritmove, pozadinske vokale, hladne sintisajzere i ritam-mašine, tople afričke bubnjeve, a nije rijetkost osjetiti i ugodne vibracije dobre, stare akustične gitare. Zanimljivo je kako se u nekim trenucima čini da u svojim aranžmanima skriva pojedine zvukove kako bi stvorila osjećaj nevidljivog. U Hunteru mi je u jednom trenutku trebalo vremena da shvatim da u jednoj vokalno-akustičnoj dionici ritam daje - zvečka. Naime, da nema tog ritma u pozadini, dionica bi vjerojatno zvučala suho i sirovo; no, zvečka je odabrana tako da jako nalikuje zvuku struganja žica na gitari tako da se treba prilično koncentrirati da bi se shvatilo da tu ima još nečega osim pevaljke i tambure. Sličnih stvari ima posvuda: slušate bogato orkestriranu dionicu i onda vas nešto iznenada pogodi, neki zvuk, neki glas, neki ton, i onda shvatite da je to akord dobio još jedan ton ili da je neki pozadinski vokal otpjevao kratku dionicu i završio prije nego se probije u prvi plan, prije nego ga uspijete svjesno registrirati.

Naravno, sve su to trikovi zanata, ali to što se te post-produkcijske sitnice i ovdje tako uspješno i tako masovno koriste pokazuje da nije riječ o amaterima.

Vjerojatno nije slučajno to što je autorica sakupila prilično solidno glazbeno obrazovanje (svira klavir, violinu i gitaru, provela je neko vrijeme u British classical ensembleu (što god to bilo, ali morate priznati da dobro zvuči) i prije solo karijere je godinama skupljala iskustvo u nekoliko lokalnih bendova), a nije škodilo ni to što očito potječe iz glazbeno nadarene obitelji (brat vodi grupu Faithless i radi produkciju za njih još nekoliko, a neki otac koji bi završio pola gimnazije i poslije posla pije pivo i gleda nogomet vjerojato ne bi kćer nazvao po mitskoj kraljici Kartage; ovo možda nema veze s glazbom, ali pokazuje da nitko iz te porodice neće biti nova Gerry Halliwell). Iskustvo u glazbi iskorišteno je do kraja: zvuk je toliko bogat i odiše dubinom da vjerojatno ne bi bilo pretjerano reći da bi, da je rođena stotinu ili više godina ranije, Dido Armstrong obrađivali na satovima glazbene kulture poput Debussyja, Dvořaka ili Čajkovskog (naravno, pod uvjetom da je u to doba ženama bilo omogućeno da komponiraju).

Da je riječ o školovanim stručnjacima govori i to da, iako na cijelom albumu ima jako, jako malo čistih akorda i čistih harmonija - sve neke šestice, sedmice, devetke, povisilice i snizilice koje se isprepliću jedne preko drugih, s povremenim disonantnim tonovima koji samo naglase prave stvari u pravom trenutku - glazba ni u jednom trenutku ne prelazi u psihodeliju ili solo-iživljavanje (nije da imam nešto protiv spomenutih, no ovdje ih jednostavno nema); "No Angel" je pedeset minuta umjerene, mainstream glazbe koju pažljivo komponira jedna ili dvije osobe, a izvodi ansambl profesionalnih glazbenika.

Doduše, ne može se reći da je Didina glazba nešto revolucionarno originalna. Pronađe se tu svega: My Lover's Gone zvuči kao glazbeni stil koji smo čuli milijun puta, ali ne možemo točno odrediti gdje, dok se u Thankyou pomalo nazire Susan Vega; Alanis sam već spomenuo, a u bogatstvu zvukova bi se vjerojatno pronašlo mnoštvo glazbenih utjecaja koji su meni kao ne prevelikom stručnjaku promakle. No, to se ni u kom slučaju ne može nazvati kopiranjem ili krađom; dobar glazbenik će pokupiti mnoštvo tuđih ideja, prihvatiti ih, preraditi i iskoristiti kako bi na novi način proizveo nešto što je autentično njegovo. Koliko mi se čini, Dido je u tome potpuno uspjela.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Džentlmenska riječ s njokima

2004-11-09

Danas me jedan telefonski poziv podsjetio na neka dobra stara vremena. Naime, nazvali su me iz jednog od ZET-ovih sindikata i upitali pratim li još uvijek stanje u ZET-u za zagrebačku rubriku Novog lista. Kad sam gospođi(ci) rekao da nisam novinar već dvije godine, ispričala se na što smo izmijenili nekoliko ljubaznih riječi i zatim se pozdravili. Sad mi je žao što je nisam pitao tko joj je dao moje ime i jesu li sindikalni vođe u ZET-u još uvijek isti ljudi koji su to bili u moje vrijeme.

A koje je to vrijeme bilo… Kad sam spustio slušalicu, prisjetio sam se jedne simpatične zgode od prije četiri-pet godina kad je u redakciju stigao telefonski poziv od jednog od trojice ZET-ovih sindikalaca. Poruka nije bila pretjerano jasna, ali ono što se iz nje dalo zaključiti bilo je da predsjednik sindikata održava izvanrednu konferenciju za novinare i da bi bilo dobro potrčati u Ozaljsku. A stvar je obećavala; bilo je to doba kad je Zagrebom drmao Zlatko Canjuga čiju su nepopularnost sindikalci obilato koristili svako malo prijeteći štrajkom i tražeći povećanje plaća. No, kad sam došao tamo, nisam naišao na uobičajenu užurbanost kakva prati bombastična okupljanja, nego samo na još nekoliko kolega iz Vjesnika, Večernjeg i Jutarnjeg. Kad smo se okupili, pojavio se i spomenuti sindikalac i pozvao nas da krenemo za njim, da malo popričamo uz ugodniju atmosferu.
"Oprostite, a press-konferencija?" upitali smo. "Zar neće biti u vašim prostorijama?"
"Ma neee," odvratio je. "Zakaj bi sve uvijek bilo tak' formalno. Idemo tu, prek' puta, u restoran…" kojemu sam zaboravio ime, ali nije pretjerano bitno.

Pokazao se to kao ugodan restorančić s tihom glazbom, uređenim prostorijama i, treba li uopće napomenuti, ne pretjerano podesan za nekakve nabrijane medijske spektakle. Tok "konferencije" postao je jasan kad je sindikalac sjeo i upitao nas što ćemo popiti, a nakon toga i što ćemo pojesti. Novinari su se najprije pogledali u čudu, a onda, ovisno o preferencijama, ili namušeno progunđali sebi u bradu da imaju i pametnijeg posla od toga da provode vrijeme s rastrošnim sindikalcima dok ih u redakciji čeka ozbiljan posao, ili jednostavno prihvatili sudbu kletu i naručili. U svakom slučaju, djevojke iz Jutarnjeg i Večernjeg su na brzinu popile piće i otišle, dok smo kolega iz Vjesnika i ja - obojica mladi i naivni - pokušali čovjeku objasniti da smo zahvalni na ručku (koji je kasnije, naravno, on platio, nismo pitali je li iz svog ili sindikalnog novčanika), ali ima li on nama što za reći ili ne?
"A kaj, vama se nekam' žuri?" upitao je dobrohotno. "Dajte sjedite tu, da malo popričamo k'o ljudi, ne treba uvijek juriti za poslom."
"Da, ali gledajte, nama je sad radno vrijeme i mi bi ipak trebali nešto i napisati za novine, znate ono, dnevni pogon…"
Sindikalac nas je pogledao onako kako iskusan čovjek gleda dva blentava klinca koji ne kuže baš najbolje ono što je svakom telcu jasno, razmislio sekundu-dvije i onda ispalio: "Pa, naravno da imam nekaj za reći. Htio sam samo javno reći da se sada vidi koliko vrijedi 'džentlmenska riječ' gospodina Canjuge koji je prije šest mjeseci obećao da će se osnovati povjerenstvo…" i nastavio je s nekoliko rečenica koje su se ticale izvjesnog obećanja starog šest mjeseci - u doba kad su ZET-ovci prijetili štrajkom - koje tadašnji predsjednik Gradske skupštine i gradskog HDZ-a nije ispoštovao. Kad je završio, još je dodao: "Znam da nema sad smisla da izvodimo nekakve akcije, ali samo sam htio podsjetiti koliko vrijedi Canjugina riječ. Tako, a sad se poslužite, dragi prijatelji."
Na to smo se kolega iz Vjesnika i ja pogledali, slegnuli ramenima, napisali nekoliko rečenica u svoje novinarske blokiće, a zatim prionuli na njoke i nekakve šnicle u umaku s još nekakvim finim prilozima i salaticama.

Ne treba ni napomenuti da smo se obojica vratili u svoje redakcije zadovoljni: dobili smo sasvim pristojan ručak, a uz to i priliku da još malo popljujemo Canjugu. Što još čovjek može tražiti od života? Na putu do tramvaja smo još malo uskladili priče, za svaki slučaj, a onda se rastali kao stari drugovi koji su podijelili jedno tajnovito iskustvo. Kad sam sve to ispričao šefu, starom iskusnom novinaru, samo se nasmiješio i rekao: "Dobro, sad sjedni i to napiši." I napisao sam, onako kako se to već radi: najprije kratki uvod, zatim pola bombastične rečenice, zatim kratak podsjetnik o čemu se zapravo radi, rezime događaja od prošle godine - prijetnja štrajkom, pregovari, međusobno pljuvanje Canjuge i sindikata - ostatak bombastične izjave i, na kraju, zaključak. I od jedne i pol rečenice izrečene između dva zalogaja njoka nastade tekst od jedne kartice. Posao zaključen, možemo doma.

Treba napomenuti da dotični gospodin nikad od nas dvojice nije zatražio nikakvu posebnu uslugu. Jednostavno: pozvao nas je u goste, nahranio nas je i dao nam štofa za kratki, ničim izazvani tekstić. U principu, jasna mi je i njegova računica - produbit će dobre odnose s novinarima, ime će mu se pojaviti u novinama, a usput će malo u prolazu opaliti i po svima mrskom Canetu i pokupiti još poneki sitni bod u sitnim unutarsindikalnim previranjima. A hajde vi sad nemojte napisati ništa nakon što vas je tako lijepo nahranio. No, nije da bi ga zbog toga trebalo osuđivati. Isus je rekao: tko nahrani gladne, Bog će mu platiti. Ili tako nekako. A da nas je nahranio, e, pa, bogami, nahranio nas je. Bogovski.

Eh, to su bila vremena…

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Poraz birokracije

Kad je Milošević pretpotopne 1987. krenuo u svoj pohod, najprije po institucijama, a onda i stvarnim svijetom, jako je dobro pogodio žicu. Znao je da mu za ono što želi treba podrška naroda, pa je svome osvajanju dao ime koje nikome normalnom ne može zvučati loše: "Antibirokratska revolucija".

Jer, narod mrzi birokraciju.

Zaista, tko bi je volio? Birokracija bi trebala biti samo tkivo državne mašinerije, alat u službi svih oko nje - kako upravljačima, tako i građanima. Međutim, s vremenom, mali sivi činovnici u malim sivim uredima prigrabili su moć da odlučuju o stvarima o kojima im nitko nije dozvolio da odlučuju, dok su svi ostali segmenti društva postali su ovisni o njima.

Naravno, nijedna država ne može bez birokracije. I što je veća država, to veći i strašniji postaje taj organizam, jer više je različitih dijelova koje treba koordinirati, više propisa koje treba ujednačiti i više građana koje treba opslužiti. No, istovremeno, birokracija postaje sve složenija, sve slojevitija sve dok, tako isprepletana sama sa sobom, u jednom trenutku ne preraste u samostalan organizam koji ima svoje ciljeve, svoje metode djelovanja i, na kraju, sredstva kojima će te ciljeve provesti. Njezini ciljevi mogu, a ne moraju biti istovrsni ciljevima ostatka društva; no, njezini ciljevi su prije svega usmjereni ka vlastitom odranju i prosperitetu.

Naravno, birokracija si u svakom trenutku želi povećati moć. Njezin dio posla osnosi se na slijepo funkcioniranje po pravilnicima i zakonima; oni predstavljaju njezin krvotok. Bez zakona i pravilnika birokracija staje i moć prelazi direktno upravljačima i/ili građanima. Da se pita birokraciju, sve u životu bi bilo propisano: kad se jede, kad se spava, kad se gleda TV i kad se ševi. I zato, što je više papira u igri, birokracija je sretnija jer više odluka mora proći kroz njene ruke.

Jedna od najglomaznijih birokracija u svijetu je ona evropska, u Bruxellesu. Kako je, tokom 50 godina, rasla Evropska unija, tako je rastao i glomazni aparat koji je, povrh već postojećih državnih uprava, služio kako bi uskladio interese različitih nacija koje su se priključivale. Danas je to već samostalno carstvo koje je iz jednog moćnog centra rasprostrlo svoje nervne završetke i svoje udove po cijelom kontinentu, labitrint kilometara hodnika, tisuća kvadratnih kilometara papira i tko zna koliko tisuća činovnika koji odlučuju o svemu - od cijene grčkih rajčica, do kvote danske ribe. I ta je birokracija sretna; nalazi se u centru svijeta i pod njome stenju mnoge moćne države i narodi. No, svaka moć želi privući još moći, a moć je najefikasnija kad je organizirana i centralizirana.

Na jeziku prava, to znači ustav. Ustav je centralni dokument, srce sustava zakona i pravilnika; sve što živi u svemiru legislative izvire iz ustava; ustav je Bog koji je prvi i posljednji sudac. A njegovo svećenstvo je birokracija.

I zato nije čudno da je ogromna količina truda utrošena na sklapanje jednog dokumenta. Birokracija je dosad bila tijelo, a tijelo je dovoljno poraslo i ojačalo da zaključi kako mu treba srce.

No, puk je rekao "ne". I zato je normalno da se birokracija uspaničila jer joj je dodatna poluga vlasti za kojom je tako žudila odjednom izmaknuta upravo u trenutku kad je već stavljala nogu na nju. Neprestano ponavljanje koje slušamo zadnjih dana, da "odbijanje Ustava ne znači korak nazad u ujedinjenju Evrope", na način na koji je rečeno znači upravo suprotno. Tko je gledao "Predsjedničke laži" shvatit će: "Ne postoji bombarder B3". "Nisu otkriveni nikakvi pokreti fundamentalista". "Sve je normalno, nema razloga za brigu". Naravno, ako mirno sjedite u svojoj fotelji i ako vam netko iznenada dođe i kaže "ne brini, sve je pod kontrolom, sve će biti u redu", što ćete drugo napraviti, nego početi brinuti?

No, zaista, može li odbacivanje evropskog ustava značiti korak nazad? Ovisi u čemu. To je svakako korak nazad u uspostavljanju jedne vrste Evrope, ali Evropa koju zagovaraju birokrati iz Bruxellesa nije i jedina Evropa. Umjesto unitarističke tvorevine u kojoj će centralna vlast propisivati proizvodne kvote i druge stvari, možda je moguće imati Ujedinjenu Evropu i po nekim drugim principima. Oni najvažniji - slobodan protok ljudi, roba i ideja već je ostvaren. Sve ostalo je manje bitno.

Naravno, birokracija će i dalje voditi borbu za svoje interese; bitka je izgubljena, ali rat može trajati vječno. U tom ratu Ustav je, možda ni kriv ni dužan, pao samo kao prva žrtva.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Kutak za poetski međutak

2005-02-21

Urbana legenda pripisuje Tinu Ujeviću pjesmicu na vratima zagrebačke podzemne željeznice. Pjesmica ide otprilike ovako:

[quote]Dadoh jedan dinar
Prevarih se grdno,
Mislio sam: srat ću
Al' sam samo prdn'o[/quote]

Navodno, pri svakom preuređenju spomenute ustanove uprava se potrudi da rečeni uradak ostane netaknut. Zašto uopće pišem o ovome? Pa, nakon tko zna koliko desetljeća zanemarivanja, mislim da bi bilo u redu pobrinuti se i za ovaj dio Ujevićeve ostavštine. U komuniciranju s prijateljima na izvjesnom stranjskom forumu, pomislio sam da bi spomenutu strofu vrijedilo prevesti. Ispalo je ovako:

[quote]Paid two pence then closed the door,
Got tricked by sudden change of heart
Instead of shitting as I planned
All I could was fart[/quote]

Ukoliko je netko upoznat s drugim prijevodima, lijepo molim nek mi javi.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Još jedan papir

2005-07-31

Nebo se uzdrmalo, neke zvijezde su se sasule od vibracija, Zemlja se pomaknula, Sunce je od šoka na nekoliko sekundi prestalo fuzionirati atome vodika i deuterija...

Nakon 13 godina, ja, Dalibor Perković, rođen 15. srpnja 1974. u Malom Lošinju (sasvim slučajno, vidi biografiju), pri čistoj svijesti i zdravoj pameti (iako bi se o tome dalo raspravljati) sam diplomirao. Sretni događaj se dogodio na sam rođendan prije šest dana (tako da su u referadi napravili nekoliko tipfelera ne znajući više što je koji datum, nakon čega sam im obećao da više nikad neću diplomirati na svoj rođendan), i sada sam sretno nezaposlen. I više nemam ultrajeftini CARNetov internet pristup. Mamu im njihovu, skinuli me čak četiri dana prije diplome. Trebao sam baš u inat njima past na diplomskom pa tražit account nazad.

Ili možda bolje ne.

Uglavnom, ako netko negdje dozna da se traži profesor fizike, slobodno mi javite. Pozdrav svima.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Vrijeme je za EPePe

2005-05-17

Prije tri tjedna na Sferakonu, na promociji ukupno sedam knjiga hrvatskog SF-a, netko je rekao kako su autori objavljeni u Biblioteci "Sfera" ustrajni u tradiciji loše samoreklame. Također, nekoliko okupljenih se složilo da je najbolji potez koji izdavač mog romana može povući taj da me ne zove na promocije "Sve krvi čovječanstva".

O tome koliko sam nesposoban reklamirati sam sebe dovoljno govori i činjenica da su od izlaska spomenute knjige iz tiskare prošla četiri tjedna, a da na mom vlastitom blogu o tome nije bilo ni spomena. Ne pitajte zašto, fakat nije bilo namjerno. Neki bi to nazvali skromnost, neki idiotizam, a neki autizam. Valjda ima po malo od svega, iako postoje tumačenja da je prvo posljedica druga dva.

No, da obavim već jednom i tu formalnost: u izdanju Naklade "Zoro" prošlog je mjeseca izašao moj prvi roman "Sva krv čovječanstva". Riječ je o psihološkoj space-operi u kojoj, u pozadini velikih zbivanja, likovi sami sebi postavljaju jako neugodna pitanja za koja nisu sigurni da žele doznati odgovore. Ima tu politike, spletki, svemirskih bitaka (dobro, samo jedne), špijuna, ali i sumnji, kompleksa krivnje, preispitivanja svojih odluka prije, za vrijeme i nakon njihovog donošenja, i raspleta za koji će svaki čitalac za sebe morati odlučiti je li dobar, loš ili jednostavno jedini moguć.

Knjigu je uredio Davor Šišović, ilustraciju je naslikao Aleksandar Žiljak, a buduće čitatelje bih možda trebao upozoriti da NE ČITAJU UREDNIKOV POGOVOR prije nego što pročitaju cijeli roman zato jer u svojoj zadnjoj četvrtini isti (pogovor, ne urednik) sadrži prilično nezgodan spoiler. Već mi je jedna osoba rekla da urednika zbog toga treba umlatiti sapunom u čarapi (gledali ste Twin Peaks, zar ne?), ali pustit ću zainteresirane strane da se same razračunaju, a ja samo prenosim upozorenje.

Knjiga se već nalazi u nekim knjižarama, a nešto jeftinije se može nabaviti direktno od izdavača po cijeni od 130 kuna. A možda bi vam se isplatilo i da mi pošaljete mail. Isto tako, nadam se da će se što veći broj primjeraka naći u knjižnicama, iako je to već daleko izvan mog utjecaja.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Ratatatira

2005-03-21

Kad već drvim o EU i Hrvatima zagrljenima u kolo, evo malo humora koji mi je stigao u mailbox.

To jest, možda bi i bio humor da nije toliko blizu istini.

[quote]
Postovani,
Slobodni smo Vas obavijestiti da u povodu 17. ozujka stranka SIN organizira promotivnu akciju na Trgu Bana Jelacica.

Nase aktivnosti pocinju u 10 i 30 sati a odrzavaju se pod motom:

"NE BUDI NEZADOVOLJAN! NAPROTIV!"


Srdacno Vas pozdravljamo

Stjepan Mikulic

Glavni tajnik SIN-a

Detaljniji program pod nazivom "Jesti, piti i veseo biti" iliti "U se, na se i poda se" slijedi:

10:30-11:30 ceskanje jaja

11:30-12:00 druzenje sa pemzionerima na Trgu; okrugli stol "Kako prezivjeti sa 1000 kn"

12:00-12:30 kopanje nosa

12:30-13:00 ljepljenje plakata "Gotovina moj dozivotniprecjednik" po banderama

13:00-13:30 ljepljenje plakata "Zivot damo, sir i vrhnje ne damo" po izlozima

13:30-14:30 misa na otvorenom, vodi gdin karizmatik Sudac

14:30-15:30 zakuska nakon mise; sir, vrhnje i grah

15:30-16:00 tancanje i ples za dame i gospodu, dame biraju

16:00-16:30 tancanje i ples za dame i gospodu, gospoda biraju

16:30-17:30 masovni posjet Zavodu za zaposljavanje; trazenje radnih mjesta

17:30-18:00 masovni posjet Zagrebackoj banci na Trgu; dizanje nenamjenskog kredita

18:00-19:00 trazenje oglasa "krediti bez jamaca" po banderama

19:00-19:30 miran razlaz i priprema za jos jedan konstruktivno-produktivni sutrasnji radni dan u RH[/quote]

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

U očekivanju šezdesetosme

2005-01-05

Netko je jednom rekao da se društveni procesi događaju u ciklusima od 40 godina tako da se izmjenjuju po 20 godina liberalizma i 20 godina konzervativizma. Ako se pogleda dvadeseto stoljeće, može se reći da je stvar zaista i funkcionirala: nakon raskalašenih dvadesetih uslijedio je uspon nacionaliz(a)ma, konzervativne 40-te i 50-te, zatim seksualna revolucija 60-ih, njeno ispuhavanje krajem 70-ih te Thatcher/Reaganovski konzervativizam 80-ih. Ako pogledamo dalje u povijest, vidjet ćemo da se čak i "revolucionarna" 1848. uklapa u ovakvo razmišljanje. Doduše, još revolucionarnije 1770-te potpuno ispadaju iz kombinacije, ali tu se uvijek možemo pokriti jednostavnom izjavom da ovdje nije riječ o egzaktnoj znanstvenoj teoriji, nego o neobaveznom promišljanju. Osim toga, to je dovoljno daleko u prošlosti - više od 200 godina - da diskrepanciju možemo proglasiti "greškom u proračunu" ili "utjecajem nepoznatih faktora" ili nešto slično.

Ako prihvatimo da su 90-te bile intermezzo, onda po logici stvari slijedi da bi ovo desetljeće trebalo rezultirati novom revolucijom koja bi trebala biti još burnija od '68. No, je li to realno očekivati?

Na prvi pogled, ritam se potpuno poremetio Bushovim pobjedama na izborima 2000. i 2004. Ono što je trebalo biti liberalno desetljeće u povijesti će biti poznatije po terorizmu i ksenofobiji, ratu u Iraku i sveopćem preuzimanju moći od strane američkih neokonzervativaca. Međutim, ako se samo malo prisjetimo povijesti, odmah u oči upada jaka paralela - Vijetnamski rat! Poput Iraka, i taj je sukob praktički počeo u prvoj polovici "liberalnog desetljeća", a predstavljao je imperijalistički rat svjetske supersile protiv gerilaca u maloj zemlji na drugom kraju svijeta. Postoje i razlike - protivnici SAD-a u Vijetnamu bili su komunisti, dobro organizirani pokret koja je iza sebe imalo ideale s kojim se identificirao i velik broj ljudi u zapadnom svijetu, ideale koji su govorili o boljem životu, ljubavi i pravdi. S druge strane, SAD danas protiv sebe ima razdvojene skupine koje, ako ih išta povezuje, onda su to ksenofobija, isključivost i netolerancija, a sve to bazirano ne na svjetovnim idealima nego na religijskom fanatizmu koji ne vodi ni u kakvu budućnost, nego u mračnu prošlost. Isto tako, Amerikanci su u Vijetnamu imali bar formalni legitimitet - tamo ih je pozvala tada legalna vlada kako bi joj pomogli da se riješi gerilaca potpomognutih susjednom državom. U Iraku je, s druge strane, izvršena čista agresija jedne suverene države na drugu suverenu državu i to pod izgovorom jednako opravdanim kao što je bila Hitlerova invazija na Poljsku (s tim da se Hitler morao malo više potruditi; Nijemci su morali inscenirati pravi napad na pograničnu radio-stanicu, dok su Bushu bile dovoljne lažirane satelitske snimke).

No, kad se malo bolje pogleda, te razlike i nisu toliko bitne; ono što je bitno je da se u napadnutoj zemlji vodi gerilski rat, da je napadnuta zemlja na drugom kraju svijeta i da u Sjedinjenim Američkim Državama postoji velik broj ljudi koji se protive tom ratu.

Ovdje bi možda bilo dobro napraviti digresiju kako bi se spomenula činjenica da je George W. Bush brojčano dobio više glasova od ijednog drugog predsjednika u američkoj povijesti. Odmah iza njega su Ronald Reagan i Richard Nixon. Ovaj podatak možda zvuči porazno za same Amerikance, međutim, možda vrijedi spomenuti i to da je John Kerry, jedan od najbezličnijih i najbezveznijih kandidata u američkoj povijesti, dobio samo tri milijuna glasova manje od tog najboljeg rezultata. Ne želim ovdje reći da su Amerikanci glupi, nego upravo suprotno: oni koji su glasali za Kerryja zapravo su glasali protiv Busha, što znači da je vladajući kreten ipak uspio okupiti solidnu opoziciju. A takav procvat opozicijske Amerike nije se dogodio još od - pogađate - šezdesetih godina 20. stoljeća.

Da se sad vratimo na projekciju tekućeg desetljeća. Zašto je vrlo vjerojatno da je pred Amerikancima velika društvena revolucija? Iz nekoliko razloga - prvo, u Iraku se vodi rat koji SAD ne može dobiti. Tu zaista nije bitno što su protivnici još konzervativniji i zatucaniji; u svijesti liberalnih Amerikanaca američki vojnici koji se svakodnevno vraćaju kući u crnim vrećama poginuli su uzalud - ili, čak, ne ni uzalud, nego još gore: zbog materijalnog interesa dinastije Bush. Isto tako, američka opozicija svjesna je da se uzrocima rata debelo manipuliralo. Dalje, zahvaljujući globalizaciji, ali i spretnom manevriranju ekonomijom sadašnjih vlasti američko gospodarstvo proživljava jednu od najdubljih gospodarskih kriza u povijesti što rezultira smanjenim socijalnim pravima i sve većom nezaposlenošću. Da, Amerikanci još uvijek imaju pred očima slike 11. rujna i još uvijek ih grije onaj patriotski zanos potpomognut slikom koju stvaraju mediji da su za njihove probleme krivi svi ostali. No, jedan je pametni Amerikanac davno rekao: možeš neke ljude varati neko vrijeme, ali ne možeš cijelu naciju varati cijelo vrijeme. Vrijeme otvaranja očiju će doći, a kad dođe - a do kraja desetljeća ima još dugih šest godina - bit će burno i bolno.

A što je s Evropom? Pa, stara frajla već proživljava svoju revoluciju, burniju nego ijedna druga u povijesti - sveopće ujedinjenje. Možda na prvi pogled izgleda da ovaj proces samo pomaže okoštavanju starih struktura, birokracije, korporacija, više klase, ali prava je istina da ona najviše pogoduje komunikaciji i protoku ideja, što je oduvijek bilo najbolje oružje promjena. Isto tako, i Evropu pogađa posljedica globalizacije - nezaposlenost zbog jeftine radne snage Trećeg svijeta. No, izgleda da se Evropljani tome malo uspješnije prilagođavaju, bilo aktivnim otporom (štrajkovi u Njemačkoj i Francuskoj), bilo dodatnim ulaganjem u obrazovanje radne snage. No, to ne znači da promjene dolaze sporije, nego samo da nastupaju drugačijim putevima.

U jednom intervjuu prije nekoliko godina Michael Hardt je rekao: "Globalizacija je preduvjet za globalnu revoluciju". Ja zapravo ne govorim o toj revoluciji, ali to samo pokazuje da se društveni procesi kreću u istom smjeru; ne istim brzinama niti istim putevima, ali definitivno u istom smjeru.

A ovo desetljeće je još daleko od kraja.

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe

2004-11-24

U nedostatku bilo kakvih događaja - a trenutno mi se ne filozofira previše - s obzirom da sam već tjednima prikovan za krevet zbog nečega što se zove Fizika čvrstog stanja, ima 240 stranica i oko 1000 formula, htio bih podijeliti s društvom koje zalazi ovamo jednu crticu iz svoje obiteljske povijesti, a koja govori s kakvom se beskrupuloznošću zločinački komunistički režim na ovim prostorima obračunavao s neistomišljenicima, pa makar oni došli i iz vlastitih redova. Naime, moj je djed još '42. stupio u Partiju (i nakon dvadeset dana završio u Jasenovcu; očito ga je, u najboljoj hrvatskoj tradiciji, netko otkucao), a nakon bijega iz logora (nemam pojma kako; možda je, u najboljoj hrvatskoj tradiciji, nekoga otkucao pa su ga pustili) nekoliko mjeseci kasnije završio i u partizanima. Na kraju rata je završio u UDBi iz koje je, kao i iz Partije, svečano izbačen '52. Zašto? Pa, u kućnoj arhivi imam službenu dokumentaciju slučaja, i ovo što ćete pročitati je vrhunski dokaz hrvatskog mučeništva pod zločinačkim protunarodnim ateističkim režimom.

Napomena: ovo nije zajebancija. Svaka riječ je autentična. Ako ne vjerujete, javite mi se i poslat ću vam fotokopiju. Ako mi su bude dalo. I ako je nađem. Ovo sam prekucao prije izvjesnog vremena i pitajboga gdje je završila moja kopija.


Na sastanku biroa Kotarskog Komiteta KPH Novska 25. IV 1952. pretresan je slučaj Perkovića Stjepana, bivšeg šefa UDB za kotar Novska te je na tom sastanku donijeta sledeća: ODLUKA, da se imenovanog Perkovića kazni isključenjem iz KK KPH Novska i iz članstva KPJ pa u tom pra??? (rub papira pa se ne vidi kraj riječi, možda je "pravcu") donosimo
ovo:

O B R A Z L O Ž E N J E

Perković je bio povezan sa jednom kartaškom grupom u Novskoj koja je putem kartanja za novac azardirala i na taj način, što su se medjusobno prethodno dogovarali i sastajali u privatnom stanu pojedinih kartaša, a više puta u stanu Perkovića, gdje je on sa svojom ženom pripremao piće i jelo za prisutne.
Tako kartajući je zaradio oko 20.000 Dinara, samo od Slavnić Milana, rukovodioca mljekare u Novskoj, koji je pronevjerio oko 200000 Din. iz blagajne zajedničke mljekare ispostava Novska, a istog je Slavnića Perković vrbovao tj. dozivao ga u svoju kucu na kartanje preko Tušek Đure koji je već i od ranije na glasu kao kartaš.
Svojim učešćem je Perković dao povoda i drugima da to čine, a sem toga nije poduzimao potrebne mjere protiv onih lica za koje je znao da se bave kartanjem.
Sem ovoga se je u cilju kartanja Perković pario i ulazio u društvo politički negativnih ljudi, kao što je učitelj Kušanić u Rajić, pa cak i popa, kod kojeg je Perković išao tako daleko, da mu je i drva cepao.
Moglo se konstatovati da je Perković izbjegavao sastanke biroa ovog komiteta u večernje vrijeme zbog toga, što se je u to vrijeme sastajao sa kartašima.

Smrt fašizmu - Sloboda narodu

20.09.2005. u 12:37 • 1 KomentaraPrint#

The North will rise again!

2004-11-18

Našao sam nešto vrlo lijepo na tuđem blogu. Nije naročito produktivno, vjerojatno će većina odmahnuti rukom, neki će reći da su to gluposti. Također je vrlo, vrlo dugačko, a još k tome i na engleskom. Ali je lijepo.

Govori o tome kako neki - i to vjerojatno marginalna manjina - Amerikanci razmišljaju o sebi, svojoj zemlji i sunarodnjacima. Na žalost, to što predlažu vjerojatno se nikad neće ostvariti. Bila bi to utopija, a utopije su, kao što znamo, unaprijed osuđene na propast. Ali ako želite bar na trenutak, barem u mislima, stati na barikade, mahnuti zastavom i reći budalama što ih ide, kliknite na donji link, počnite čitati i nemojte odustati dok ne dođete do kraja.

I, ako netko već ne zna: "red states" su pretežno republikanske države (Jug i Srednji zapad), dok su "blue states" države koje tradicionalno glasaju za demokrate (Sjeverozapad - pogotovo Nova Engleska i New York - i Kalifornija).

[url]http://stevegilliard.blogspot.com/2004/11/they-voted-for-this-mess.html[/url]

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Novi Parsek

2004-11-17

Vrijeme je da objavim svekolikom općinstvu da je novi broj "Parseka", najstarijeg fanzina u Hrvata, napokon postavljen na web na adresi http://parsek.sfera.hr. U njemu možete pročitati osvrt na nekoliko novijih SF filmova (i onih koji se tako osjećaju), jednu SF priču, nekoliko SMSF-ova (ako ne znate što je to, pa, Parsek je pravo mjesto da to doznate), jednu priču te izvještaj s evropske SF konvencije održane ljetos u Bugarskoj. Ugodno čitanje

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Koga je briga za knjiga

2004-11-16

Zadnjih dana - oko Interlibera i nakon njega - intenzivirala se rasprava o nakladništvu i knjižarstvu u Hrvata. I sad mi ne pada na pamet otkrivati toplu vodu; niti sam izdavač, niti se bavim prodajom; ima ih dovoljno koji o tom aspektu problema mogu govoriti mjerodavnije. No, kao osoba koja voli čitati, lutati po knjižarama, listati naslove - ma, kvragu, jednostavno kao osoba koja voli knjige - ne mogu se oteti dojmu da su gospoda biznismeni sami krivi za nedaće koje ih spopadaju. Iako, nije da se ovo može nazvati zluradošću - demokracija je sustav gdje su jadikovke regularan način privlačenja pažnje i ni u kom slučaju nisu proporcionalne količini jada u koji je netko uvaljan. Poljoprivrednici jadikuju - i štrajkaju - da bi povisili cijenu žita za deset lipa, sindikati jadikuju - i štrajkaju - da bi dobili dodatnih pola posto na povećanje plaće, a izdavači jadikuju kad se pojavi "nelojalna" konkurencija koja prijeti ne da će ih zbrisati s lica zemlje, nego da će dotična gospoda morati prihvatiti pravila tržišnog natjecanja i za opstanak se pobrinuti preko poboljšanja usluga i smanjenja cijena, a ne preko državnih subvencija kao do sada.

Preskočit ću ekonomske analize za koje ionako nisam stručan i iznijet ću stvari onako kako izgledaju iz moje potrošačke, čitalačke perspektive (i pritom elegantno zanemariti činjenicu da smo moja bolja polovica i ja prije godinu i pol uspostavili privremeni moratorij na kupovanje knjiga iz jednostavnog razloga - fizičkog nedostatka prostora u našem pretrpanom jednosobnom stanu). Idemo redom: nakladnici jadikuju da država ne vodi računa o stanju u izdavaštvu, vape za pomoć, subvencije i slično, prijete da se "hrvatska kultura" nikada neće oporaviti od ovako sušnog razdoblja; predlažu zakone kojima bi se neke stvari regulirale, a neke stvari zabranile. Zanimljiv je ovaj stav nekoga tko je krenuo u privatni biznis - ako meni ne ide, država mi mora pomoći; ako ja propadnem, cijeli narod će patiti (čak i ako zanemarimo ono Hemingwayevo "No man is an island...") No, danas, petnaest godina nakon pada komunizma, čak i vrapci na grani znaju da zakoni slobodnog tržišta funkcioniraju na principu ponude i potražnje. A tu je računica jednostavna - ako ljudi ne žele čitati knjige, oni ih neće kupovati. I točka. I nikakva država, subvencije, akcije i zakoni tu neće pomoći. S druge strane, ako ljudi žele čitati - i kupovati - knjige, oni će ih kupovati

AKO

im budu pristupačne. To jest, ako cijena bude odgovarala onome što oni od te knjige očekuju. Sad, vjerujem da uopće ne treba posebno spominjati kako se riječ "pristupačno" i cijena od 100 do 200 kuna mogu samo na silu pojaviti u istoj rečenici.

Možda bi bilo dobro napomenuti da ovdje pod "knjigom" mislim na beletistiku - romane ili zbirke priča, eventualno poezije ili eseja, dakle nešto što je napisao jedan čovjek (ili više njih, ali svaki za sebe), što nije namijenjeno daljnjem stjecanju znanja ili koristi kao što su udžbenici, priručnici, i što nije zahtijevalo neki istraživački rad na koji bi se onda dodatno potrošilo vrijeme. Uz sve to, osobno, meni "pristupačna knjiga" znači "ne skuplja od 100 kuna", s tim da se idealna cijena opasno približava brojci od 50 kuna. Recimo, 60 bi bilo u redu, 70 isto tako, ali već nakon 75 već dolazim do područja u kojem si počinjem postavljati pitanja tipa "treba li to meni zaista" i "ne bih li bolje utrošio te novce ako njima platim dio režija, a sljedeći mjesec ćemo vidjeti što ostane, pa ćemo onda dalje razmišljati".

I onda iz više-manje svake knjižare izađem praznih ruku jer, naravno, cijene od 150 kuna pa naviše nisu previše kompatibilne s opisanom filozofijom.

Naravno, navedene brojke su rezultat čisto subjektivnih okolnosti i apsolutno prihvaćam da će neka tuđa skala biti pomaknuta prema gore ili prema dolje. No, princip je isti - ako sam spreman kupiti četiri knjige i za njih platiti ukupno 200 kuna, to nikako ne znači da ću jednako rado kupiti jednu knjigo po 200 kuna, pa da je ne znam kako lijepa, šarena i mirišljava. A to je, izgleda, logika koja ne može doprijeti do mozgova hrvatskih knjižnih biznismena. Zato su se toliko i uzjogunili kad su se na kioscima pojavila jeftina izdanja; hej, kako konkurencija može biti dobra ako ja pritom gubim novac?

Čak ni ako ih pola propadne zbog pojave biblioteka Jutarnjeg i Večernjeg, neće to biti ni upola tragedija kakvom je oni žele prikazati. Napredak je moguć samo na leševima manje sposobnih, a to je nešto što Hrvati tek moraju naučiti.

20.09.2005. u 12:37 • 1 KomentaraPrint#

2004-11-08

Ekipa se upravo vratila s Essekona, SF-konvencije u Osijeku. Lijepo smo se zabavili, iako više po osobnoj liniji zahvaljujući nekim članovima osječkog SF-kluba GAIA nego samom programu koji se i ove godine sveo na nekoliko igrača i večer SF-književnosti. Detaljniji izvještaj će valjda izaći u Parseku za koji mjesec (ako prije toga ne popizdim i ne objavim ga ovdje), a do tada telegrafski: ugostila nas je predsjednica kluba u čijem je stanu preko vikenda zaživjela prava mala SF-komuna s osam članova - kuhali smo, prali suđe, zezali se, onda smo otišli obići Tvrđu i od svih lokalnih znamenitosti naletjeli na - SANADERA!!! Nakon toga brzo smo se povukli nazad u bivše kino "Slavija" i proveli vrijeme u druženju i degustiranju medovine koja je, kako je netko lijepo rekao, već postala tradicionalno piće na hrvatskim SF konvencijama.

Sljedeći takav događaj odvija se u Pazinu sredinom ožujka. Informacije su negdje na netu, ne znam točno gdje, ali ne bi ih trebalo biti teško naći. U međuvremenu, tulum se nastavlja u srijedu na Interliberu gdje će u 17 sati početi prezentacija knjiga iz Biblioteke Sfera. Nitko nije obećao medovinu, ali tko zna…

20.09.2005. u 12:37 • 0 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Veljača 2016 (1)
    Siječanj 2016 (1)
    Prosinac 2015 (1)
    Ožujak 2015 (1)
    Siječanj 2015 (1)
    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)