nedjelja, 20.05.2007.

Istinita priča

Djevojka duge, plave kose kopa po sjećanju i tako se sjeti njih ( njega) dečka u kojeg je prvi put bila zaljubljena..imao je smeđu, kratku kovrčavu kosu i zelene oči, a njihova priča krenula je ovako:
-Djevojčica duge, plave kose hodala je po Tuzli( gradu BiH), 2 je mjeseca trebala boraviti kod tete, prije nego što krene na more u Zadar .Pošto je bila sama, odlučila je pronaći prijatelje u Slavinovićima (dio Tuzle), izašla je ispred zgrade i ugledala dvije djevojčice kako se igraju ispred hotela. Upoznale su se, a kad ih je djevojčica duge, plave kose upitala gdje žive uperile su prstom u hotel. Aldijana je živjela s bratom i majkom dok je ''Debela'' (nitko ne zna zašto su je tako zvali, jer nije bila debela) živjela s majkom. Oba dvije su bile djeca šehida (djeca čiji su očevi poginuli u ratu). Aldijanin brat se sjeća oca, zapravo se sjeća se samo njihove kuće u Zvorniku, dvorišta i igranja u dvorištu, Aldijanu za oca vežu samo slike. Debela se rodila na dan kad su njenoj majici javili da joj je muž poginuo dok su gađali selo Miričini s planine Ozren .Djevojčica duge, plave kose čuvši tu priču bila je pažljivija prema njima iako je u duši bila mala vještica, arogantna guska. Nije se razbacivala stvarima o ''cickala'' stvarima koje ima jer nije željela Aldijanu i Debelu povrijediti, one nisu imale doma i svaki dan su očekivale deložaciju iz hotela .Jednog dana Aldin se vraćao s igrališta, ugledao njih tri kako sjede na travi ispred hotela, došao je do njih i na prvi pogleda se zaljubio u djevojčicu duge ,plave kose, ali da stvar bude bolja ni ona nije bila ravnodušna prema zelenim ,prodornim očima. Dane su provodili zajedno na igralištu , na večer su išli u kino ili zajedno gledali filmove kod kuće. Djevojčica duge, plave kose upoznala je njegovu mamu, dražesnu ženu koja kopa rukama i nogama kako bi svojoj djeci omogućila što bolji život. Došlo je i zadnjih 10 dana koje je djevojčica duge ,plave kose provodila u Tuzli…jedva je čekala doći na more, vidjeti roditelje i prijatelje, ali je znala da ako ode, više nikad neće biti kao prije. Razmijenili su brojeve telefone, adrese…došao je dan kada su se trebali oprostiti, sjedili su ispred hotela Aldin ,Aldijana, Debela i djevojčica duge, plave kose i pričali do dugo u noć, jer je ona rano u jutro trebala krenut. Obećali su jedno drugome da će se redovno čuti, stvarno je tako i bilo. Sms poruke stizale su svakodnevno dok jednog dana djevojčici duge, plave kose nije puko film( ni danas ona ne zna zašto!), poslala mu je sms da ju više ne zove, ne piše i da ona nikad ne bi mogla biti s nekim tko živi u hotelu i tko svaki dan očekuje deložaciju. Ne zna kako se tada osjećao (a ona se osjećala kao da je svijet oslobodila), nikad neće saznati. Pokušavala ga je zvati, dobiti, ispričati se ali su njezine riječi ostavile dubok ožiljak, kao kad nekog ubodeš nožem, rana će s vremenom zacijeliti, možeš tisuću puta reći da ti je žao, ali rane ostaju…VERBALNE RANE SU BOLNIJE NEGO FIZIČKE…

Ona danas ima 17 godina, živi u Zadru, školuje se, ali joj taj događaj iz djetinjstva ne da mira…Ona bi ga zaista htjela čuti ,vidjeti….zna da se preselio, napravio kuću, uspješan je student. Čak i da se vide (danas, na cesti) ne bi se prepoznali, prošlo je 6 godina, a ona se boji da bi je on pljunuo facu.
Ma zašto se boji ,to je bi na kraju i zaslužila…..


Azra Buljubašić
20.05.2007.g>

20.05.2007. u 19:47 • 22 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.