05
ponedjeljak
siječanj
2015
.i know it's freezing but I think we need to talk.
Bila je 2005.-a.
Godina kada sam upisala srednju školu.
Godina kada je Bright Eyes objavio pjesmu Lua, koja je postala moja omiljena.
Godina kada je izašla je treća epizoda Ratova zvijezda.
Zvao se Dječak. Ispravak, ja sam ga zvala Dječak.
Nisam ga upoznala te godine. Upoznala sam ga prije...Ali te godine je postao Dječak.
Tko je on bio i kakav je bio? Počnem li ga opisivati vjerujem da ću koristiti previše superlativa, koje, vjerujte mi na riječ, nije zaslužio. Ali tada, u žutim hodnicima moje srednje škole, bio je crno-bijeli film koji bi povremeno provirio iz mnoštva.
Nemojte misliti da je crno-bijelo ikada značilo nešto negativno...To je jednostavno bio moj način da primjetim samo ono bitno. Boja je bilo previše i umarale su me. Ponekad bi mi zbog njih promaknule bitne stvari. Zato npr. uvijek znam prepoznati njegov osmijeh...Čak i 10 godina kasnije. Prepoznajem ga, kao i njegov hod. I njegov glas. Nema boje. Nekad nema slike. Nekad nema tona. A nekad nema ni njega, pa ostanu samo uspomene.
Najčešće me glazba vrati k njemu u mislima.
Sjetim se kako nam je to bila glavna poveznica i nasmijem se.
Samo smo se u tim godinama zaljubljivali u ljude koji slušaju istu glazbu kao mi. A bilo je lijepo biti dijete.
Nevinost života, emocija, težnji.
Tada su bili dovoljni pogledi. Neki usputni dodir, kao kada mi je dodao moju bocu vode koja se kotrljala stepenicama. Tada sam imala vremena. Bila sam strpljiva.
Mislim da nije bio svjestan toga, ali bio mi je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala. Iako nikad nije bio u potpunosti prisutan, znao je ono što se nalazilo u najvećim dubinama moje duše.
Uvijek sam vjerovala da bi se naše duše prepoznale da se jednom negdje sretnu...
Danas je stranac. Dragi stranac. Toplo hladna uspomena na odrastanje.
Nekad ga pronađem u Našem gradu. Ali rijetko navraćam. Moj život je negdje drugdje, kako Kundera kaže.
Našim linijama nije bilo suđeno da ostanu dugo isprepletene.
Ali zauvijek će ostati atavizam 2005.-e.
Godina kada je život postao malo teži.
Godina kada se jedna Djevojčica strahovito nadala poljupcu.
Godina kojoj se vraćam kad trebam malo djetinje snage i naivnosti.
Prošlo je 10 godina...Mnogo se toga promijenilo, a ja sam u snovima još uvijek u istom hodniku.
komentiraj (11) * ispiši * #
03
subota
siječanj
2015
.courage is not the absence of fear, but the mastery of it.
U novoj godini želim više hrabrosti. Za djelovanje, za govorenje, za riskiranje.
Nisam jedna od onih koje donose bezbroj novogodišnjih odluka i potom se nijedne ne drže. Vjerujem da je svaki dan jednako prikladan za odlučit promijeniti svoj život. Ali, ako s vremenom i godinama dolaze neke promjene u nama samima, voljela bih da ove godine to bude već spomenuta hrabrost.
Zašto hrabrost? Zato što sam najveća kukavica koju poznajem. Zato što glumim da sam toliko jaka i da me ništa ne pogađa i da se ne bojim rizika, ali zapravo umirem od straha. Bojim se koga ću razočarati, kako će tko reagirati, hoće li me netko odbiti.
Ponekad mi se čini da bih se bojala i vlastite sjene da nije zašivena za mene.
Imam sreće što imam sjajne prijatelje koji su uz mene bez obzira na odluke koje donosim. Dogodi se tako da me trpe u svim stanjima i raspoloženjima te mi uvijek pomognu pri racionalizaciji odluka.
No, kako sam točno došla do razmišljanju o hrabrosti... Tako da sam gledala u bijeli prozorčić još nenapisane poruke i nisam smogla hrabrosti da napišem ono što mi je na srcu.
Zato ću to podijeliti s vama, jer možda negdje u bespuću interneta dođe do osobe kojoj je namijenjeno.
Znam da sam sjebana, prepuna neriješenih stvari i duhova prošlosti, ali kada si me poljubio sve je stalo. Poljubi me još jednom, pa da život ponovno krene.
Oznake: hrabrost, nova godina, 2015, početak
komentiraj (12) * ispiši * #
