aurum

ČETVRTO POGLAVLJE

Od svih kvalifikacija je najvažnija LJUBAV . Ako je ona dovoljno jaka, potaknuti će čovjeka da stekne i sve ostalo, a sve ostalo bez nje nikada ne bi bilo dovoljno.

Ova se kvalifikacija često prevodi kao intenzivna želja za oslobođenjem od kruga rađanja i umiranja, i za sjedinjenjem s Bogom. Izrečeno na takav način, zvuči sebično i daje samo jedan dio pravog značenja. To nije toliko želja koliko volja, odlučnost, riješenost. Da bi proizvela rezultat, ta odlučnost mora ispuniti čitavu tvoju prirodu, ne ostavljajući mjesta nijednom drugom osjećaju. To je prava volja da se bude jedno s Bogom, ne da bi pobjegao od zamora i patnje, već da bi zbog tvoje duboke ljubavi prema Njemu mogao djelovati s Njim i onako kako On to čini. Budući da je On Ljubav, te ako želiš postati Jedno s Njim, moraš i ti biti ispunjen savršenom nesebičnošću i ljubavlju.

U svakodnevnom životu to znači dvije stvari: prvo, da paziš da ne povrijediš nijedno živo biće; drugo, da stalno očekuješ priliku da pomogneš.

Prvo, da nikoga ne povrijediš ! Tri su grijeha koji nanose svijetu više zla nego bilo što drugo; ogovaranje, okrutnost i praznovjerje; to su grijesi protiv Ljubavi. Čovjek koji želi ispuniti svoje srce božanskom ljubavlju mora se neprekidno čuvati takvih grijeha.
Gledaj što ogovaranje čini. Sve počinje jednom zlom misli koja je sama po sebi zločin. U svemu i u svakome ima dobra; u svemu i u svakome ima zla. Bilo koje od toga možemo pojačati razmišljajući o tome, te na taj način možemo pomoći ili ometati evoluciju; možemo činiti volju Logosovu ili Mu se oduprijeti. Ako misliš na zlo u drugome, činiš tri nevaljale stvari istovremeno :
1. Ispunjavaš okolinu tom zlom mišlju, umjesto nekom dobrom, te na taj način doprinosiš patnji svijeta.
2. Ako u čovjeku postoji zlo o kome misliš, ti ga time pojačavaš i hraniš; time činiš svoga brata gorim umjesto boljim. Ali najčešće toga zla i nema, ti si ga samo zamislio; tada tvoja nevaljala misao postaje iskušenje koje tjera tvoga brata na zlo, jer ako on još nije savršen, ti ga možeš učiniti takvim kakvim si ga zamislio.
3. Sam svoj um ispunjavaš zlim mislima umjesto dobrim; time kočiš svoj vlastiti rast, a za one koji mogu vidjeti – postaješ ružan i žalostan predmet umjesto lijep i privlačan.

Ne zadovoljavajući se što je tako povrijedio i sebe i svoju žrtvu, čovjek koji ogovara se trudi svim silama da i druge ljude učini suučesnicima svojih zlodjela. Željno im priča svoju ružnu priču nadajući se da će mu povjerovati; a tada se oni pridružuju izlijevanju zlih misli na jadnu žrtvu. I tako to ide iz dana u dan, i ne čini to jedan čovjek već tisuće. Počinješ li uviđati kako je nisko i strašno to ogovaranje? Moraš to potpuno izbjegavati. Nikada ne govori ružno o bilo kome; ne slušaj kada bilo tko ružno govori o drugome, već mirno reci : « Možda to i nije istina, a da i jest – uviđavnije je i ljepše o tome ne govoriti. »

O okrutnosti. Postoje dvije vrste: namjerna i nenamjerna.
Namjerna okrutnost je svjesno zadavanje bola drugom živom biću; to je najveći od svih grijeha i djelo više đavla nego čovjeka. Možda ćeš reći da nijedan čovjek ne može učiniti tako nešto; ipak, ljudi su to često činili, te svakodnevno čine to još i danas. Inkvizitori su činili to, a mnogi vjernici su činilo to u ime svoje vjere. I ljudi koji provode vivisekciju to čine; mnogi školski učitelji to redovito čine. Svi ti ljudi nastoje opravdati svoju brutalnost izgovarajući se na običaje; ali zločin ne prestaje biti zločinom zbog toga što ga mnogi čine. Karma se ne obazire na običaje; a karma okrutnosti je najstrašnija od svih. Barem u Indiji ne može biti nikakvog opravdanja za takve običaje, jer je dužnost nenasilja poznata svima. Sudbina okrutnih stići će i svakog onog tko namjerno ide ubijati božja stvorenja i zove to «sportom».
Takve stvari kao što su ove spomenute, znam da ne bi nikada činio; i radi Božje ljubavi, kada god ti se pruži prilika otvoreno ćeš govoriti protiv toga. Ali postoji i okrutnost govora, ne samo djelovanja; i čovjek koji izgovori riječ s namjerom da rani drugoga kriv je za taj zločin. Ni to nećeš činiti; ali ponekad i jedna nepažljiva riječ može učiniti isto toliko zla kao i zlonamjerno izrečena.

Zato moraš pripaziti na nenamjernu okrutnost. Do toga obično dolazi zbog nepažljivosti. Čovjek je toliko ispunjen pohlepom i škrtošću da nikada i ne pomišlja na patnju koju uzrokuje drugima time što ne obraća dovoljno pažnju na svoju ženu i djecu, ili ih pušta da gladuju. Netko pak misli na svoju vlastitu požudu i nije ga briga koliko će duša i tijela upropastiti da bi ju zadovoljio. Da bi uštedio nekoliko minuta posla, čovjek ne plati svoje radnike propisanog dana, ne razmišljajući o teškoćama koje im time uzrokuje. Toliko je patnje uzrokovano samo nepažnjom, zaboravljanjem da promislimo kako će neko naše djelo utjecati na druge. Ali karma nikada ne zaboravlja, i ne obazire se na to što ljudi zaboravljaju. Ako želiš stupiti na Put, moraš misliti na posljedice svega što činiš, da ne bi bio kriv za okrutnost iz nepažnje.

Praznovjerje je još jedno sigurno zlo, i uzrokovalo je mnoge strašne okrutnosti. Čovjek koji je sklon praznovjerju, prezire one koji su mudriji, nastoji ih prisiliti da misle kao i on. Pomisli samo na strašno klanje koje je rezultat praznovjerja da životinje treba žrtvovati, ili ono koje je uzrokovano još okrutnijim praznovjerjem, da je čovjeku meso potrebno za hranu. Sjeti se kako se zbog praznovjerja postupa sa potlačenim klasama u našoj voljenoj Indiji, i neka ti to bude primjer kako ta zla osobina može širiti bezobzirnu okrutnost čak i tamo gdje ljudi znaju za dužnost bratstva. Mnoge su zločine počinili ljudi u ime Boga Ljubavi, pokretani tom noćnom morom praznovjerja; budi zato jako pažljiv da ni traga od toga ne ostane u tebi.

Ta tri velika zla moraš izbjegavati jer je svako od njih sudbonosno za sav napredak, jer to su grijesi protiv Ljubavi. Ali ne samo da se moraš kloniti zla, moraš biti aktivan u dobročinstvima.
Moraš do te mjere biti ispunjen intenzivnom željom za služenjem da si stalno spreman pomoći svima oko sebe; ne samo čovjeku, već i životinjama i biljkama. Moraš svakodnevno služiti u malim stvarima, da bi ti to postalo navikom, tako da ne izgubiš rijetku priliku, kada ti se pruži, da učiniš nešto veliko.
Jer ako čezneš da budeš jedno s Bogom, to nije samo radi tebe, već da bi mogao biti kanal (provodnik) kroz koji Njegova ljubav može teći i doprijeti do tvoje braće.

Onaj tko na Putu ne postoji radi sebe već radi drugih, zaboravio je na sebe, da bi mogao bolje služiti drugima. On je poput pera u Božjim rukama, kroz kojeg Njegova misao može teći i naći odgovarajući izraz ovdje dolje, što bez toga ne bi bilo moguće.
Istovremeno, on je živi plamičak vatre koji zrači u svijet Božansku ljubav koja mu ispunjava srce.

Mudrost koja ti omogućava da pomogneš, volja koja usmjerava i vodi mudrost, ljubav koja inspirira volju – to su tvoje kvalifikacije.
Volja, Mudrost, Ljubav, su tri aspekta Logosa; a ti koji se želiš uvrstiti u Njegove redove, moraš u svijetu pokazati ta svojstva.
*****

DODATAK

TEOZOFSKO DRUŠTVO
Teozofsko društvo osnovano je 17. 11. 1875. godine. Danas ima sjedište u gradu Adyaru , Madras, Indija. Ciljevi društva su :

1. Da se oformi jezgra univerzalnog bratstva među ljudima bez obzira na razlike u rasi, vjeri, spolu, narodnosti, kasti ili položaju;
2. da se potakne komparativni studij svih religija, filozofija i nauka;
3. da se potakne istraživanje nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovjekovih latentnih moći.

Članovi društva mogu pripadati bilo kojoj postojećoj vjeroispovijesti ili pak ni jednoj, mogu prihvaćati bilo koju filozofiju ili pogled na svijet.
Ujedinjava ih samo prihvaćanje ciljeva Društva, njihova želja da otklone vjerske i nacionalne netrpeljivosti među ljudima, te želja da se zbliže sa svim ljudima dobre volje u potrazi za vječnim istinama i podijele sa njima plodove svoga studija. Ono što ih veže nije neko zajedničko vjerovanje, nego zajedničko traženje i težnja za Istinom.

TEOZOFIJA
« Teozofija » znači « božanska mudrost » ili mudrost koju imaju savršeni ljudi, po mudrosti slični Bogu. To nije neko novo naučavanje. Teozofija je drevna Mudrost koja je nastala kao rezultat istraživanja generacija prosvijetljenih mislilaca i vidovitih ljudi. Kroz vjekove ona se javljala širom svijeta i njene osnovne postavke čine temelje svih religija. Ipak, niti jedna religija ju ne može svojatati samo za sebe.
Teozofija čini život razumljivim i smislenim i ukazuje na to da pravednost i ljubav upravljaju evolucijom. Smrt se sagledava u svom pravom svijetlu kao običan događaj koji se periodički ponavlja u našem beskonačnom životu, otvarajući vrata punijoj i svjetlijoj egzistenciji .
Teozofija uči čovjeka da spozna razliku između svog duha (svog pravog JA) i svog uma i tijela, koji mu služe kao instrumenti i omogućuju da se izrazi u mentalnom i fizičkom svijetu . Ona unosi svijetlo u drevne (svete) spise i otkriva njihova tajna značenja.
Članovi Teozofskog društva proučavaju ove istine, a naziv «Teozof» zaslužuju oni koji nastoje živjeti po njima. Svatko tko je voljan učiti, biti tolerantan, gajiti više ideale i ustrajno raditi, bit će dobrodošao član, a o njemu samom ovisi da li će postati i pravi Teozof .

***** završetak.