aurum

Autori : C. W. Leadbeater, C. Jinarajadasa, A. Besant, J. Krišnamurti.

Za potrebe teozofskog studija prevedeno u Zagrebu 1983.


PRVO POGLAVLJE

Filozofija – religija – nauka

Teozofija je filozofija jer pred nas jasno stavlja i objašnjava Plan evolucije duše i tijela u našem sunčevom sistemu. Ona je religija utoliko što, nakon što nam je izložila uobičajeni tok evolucije, pokazuje i savjetuje metodu kojom se taj tok može skratiti, tako da bismo svjesnim naporom mogli brže napredovati prema cilju. Ona je nauka, jer ono čemu nas uči ne smatra predmetom teozofskog vjerovanja, nego predmetom neposrednog promatranja putem učenja i istraživanja.

Teozofija kao filozofija

Teozofija kao filozofija nam objašnjava da je sunčani sistem uređen vrlo temeljito i da je taj mehanizam izraz veličanstvenog života, čiji je tek maleni dio čovjek sam. Ona se i bavi upravo tim malenim dijelom, koji se nas najneposrednije tiče, i iscrpno ga proučava putem triju glavnih točaka : sadašnjosti, prošlosti i budućnosti.

Što je čovjek ?

Baveći se sadašnjošću čovjeka, teozofija nam opisuje čovjeka onako kakav on uistinu jest, onako kako ga vidi osoba razvijenih sposobnosti. Uobičajena je tvrdnja da čovjek ima dušu.
Teozofija, međutim na osnovu neposrednih istraživanja, mijenja ovu konstataciju tvrdeći da je čovjek duša koja ima tijelo. Uistinu čovjek ima više tijela, koja su samo njegovi instrumenti u različitim svjetovima, odnosno različitim oblicima materije.
Čovjek posjeduje vidljivo tijelo od fizičke materije, pomoću kojeg saobraća sa fizičkim svijetom.
Pomoću jednog drugog, nevidljivog tijela, koje se naziva astralno tijelo, saobraća sa svijetom emocija. To astralno tijelo prožima fizičko tijelo.
Osim toga čovjek posjeduje još jedno nevidljivo tijelo, koje se zove mentalno tijelo i koje prožima oba već spomenuta ! Pomoću mentalnog tijela čovjek saobraća sa svijetom konkretnih misli.

Ono što ljudi nazivaju smrću samo je napuštanje jednog instrumenta i to onog, koji pripada fizičkom svijetu, što na pravog čovjeka, na dušu koja boravi na višoj razini, ne utječe ništa više nego skidanje kaputa na naše fizičko tijelo. Ovo nije rezultat spekulacije, već promatranja i eksperimenata.

Čovjekova prošlost i budućnost

Teozofija može mnogo toga kazati o čovjekovoj prošlosti. Proučavanje prošlosti temelji se na činjenici, da sve, baš sve što se dogodi ostavlja svoj trag (to je svojevrsno pamćenje Prirode), tako da se u toku proučavanja pred očima istraživača odvijaju prošli događaji, baš kao da se to zbiva ovog momenta. Istražujući na takav način, doznajemo da je čovjek božanskog porijekla i da je iza njega već duga evolucija.
Doznajemo, također, da je život čovjeka kao duše nešto što nam se čini beskonačno dugačko, a da je ono što smo obično nazivali ljudskim životom uistinu tek jedan dan u životu duše.
Čovjek je proživio već mnogo takvih dana, odnosno života, i proživjet će ih još mnogo.
Ako želimo razumjeti pravi život, ne smijemo ga promatrati samo u odnosu na jedan dan (koji počinje rođenjem, a završava smrću), već u odnosu na dane koji su prošli i na one koji će tek doći.
O čovjekovoj budućnosti može se također mnogo toga saznati, prvenstveno od ljudi koji su mnogo dalje odmakli na putu evolucije. Oni posjeduju iskustvo, na osnovu kojeg sami stvaraju zaključke.

Čovjekova sudbina, sve što stoji pred njim, spoznaje se kroz iskustvo iz života u život. Svaka inkarnacija znači dublje otkrivanje unutarnjih moći, veće znanje, veću sposobnost služenja bližnjima. Svaka inkarnacija je korak bliže u nastojanju da postanemo pomoćnicima u predstojećem razvoju Univerzuma.

Majstori

Postoje savršeni ljudi, i mogućnost da se dođe u dodir s Njima i da nas oni podučavaju velika je istina koju je teozofija donijela zapadnom svijetu.
Još jedna čudesna činjenica jest, da svijet ne srlja slijepo u anarhiju, kako se na prvi pogled čini. Naime, njegov napredak je pod nadzorom savršeno organizirane Hijerarhije, tako da konačna propast i najmanjeg djelića cjeline je najnemogućija od svih mogućih stvari.
Čak i letimičan pogled na rad Hijerarhije neizbježno pobuđuje čežnju za suradnju s Njom, čežnju da joj se služi i u neznatnom poslu, da bi se jednom, u dalekoj budućnosti, postalo dostojnim pristupiti vanjskim dijelovima Njenih redova.

Teozofija kao religija

Sve ovo dovodi nas do religijskog aspekta teozofije. Kad netko upozna te stvari postaje nezadovoljan sporim odvijanjem evolucije kroz eone, želi što prije postati koristan i teži da upozna kraći, ali strmiji Put što vodi do punog razvoja naših Moći.
Nema načina da se izbjegne uraditi sve ono što je potrebno da bi se to postiglo. Međutim, napraviti isti posao u kraćem razdoblju, to zahtijeva određeni napor. To se ipak može učiniti, jer su to već mnogi učinili. Svi se oni slažu u tome da se trud višestruko isplati.
Time se postepeno prelaze granice različitih vehikla (tijela i nivoa) i tako oslobođeni čovjek postaje inteligentnim suradnikom na velikom planu evolucije svih bića.

Teozofija kao nauka

Teozofija ima i svoj naučni aspekt. Ona je nauka o životu, nauka o duši.
Služi se metodom uzastopnih promatranja, prikupljajući i sređujući rezultate, na osnovu kojih donosi zaključke. Na taj način proučila je mnoge razine Prirode, stanja ljudske svijesti u toku života i stanja te svijesti nakon takozvane smrti.
Teozofija time pruža svima - koji traže spoznaju u sumnji, svijetlo u mraku, znanje u neznanju - pravi smisao života.