Auroraisa

Pozdravljam te poljupcem poslanim u ovu mrklu noć, moj najdraži mali Anđele!
Godine su se nanizale, kao crna biserna ogrlica. U svakoj crnoj perlici tračak je svjetla, koji nosi dio tebe, najdraža moja. Ni jedan trenutak ovog života nije prošao bez misli na tebe. Sjećanja su živa kao prvog dana.
Ljubav je još budna, prožeta bolom, jer te moje ruke ne mogu dotaknuti…
Prožeta srećom, jer sam imala čast, privilegiju majke da te imam bar malo uz sebe.
Ovaj trenutak je samo tvoj i moj!
Ovaj trenutak prebiremo uspomene, vraćamo pritajene boli, tražimo istine.
Ti u bjelini Anđela prebireš svoje male nebeske snove, a ja …
Sjedim na krevetu, pred pregrštom tvojih igračaka, novih nikada ne obučenih haljinica, dudicom u jednoj i slikom u zlatnom okviru u drugoj ruci, te velikom prazninom u srcu važem svoje želje, htjenja, boli na nevidljivoj vagi života.
Suze osjećam u grlu, kao nabujalu rijeku, ali neću plakati. Ne, Anđele moj.
Znam da te moje suze bole, da ti ruka hrli zrakom na moje obraze. Osjećam miris tvog tijela i znam da si pored mene.
Zato neću plakati.
Bit ću noćas hrabra za nas.

Na grudi stišćem tvoju sliku i prvu haljinicu i pitam se, da li rastu Anđeli?
Šapni mi, mila, da li si ista kao onog dana ili si dosegla moju visinu?
Reci mi, Anđele moj mili, kako se broje godine u Njegovu carstvu bjeline?

Na noćnom ormariću palim svijeću, Princezo moja za tvoj rođendan.
Samo jednu malu lila boje.
Neka osvijetli put mojih ruku do tebe, Najdraža, samo na jedan mali trenutak.
Neka anđeli zasviraju na harfi u čast tvog rođenja!
Neka te zagrle čvrsto u spomen na mene...

Volim te Isa, anđele moj!
Mama