auLora
Fragmenti #2
Snovi
Svijetlost sramežljivo prodire u naš prostor, pronalazi moju i tvoju šutnju. Pas spava, okrenut naopačke. Smiješan je i poželim ga dodirnuti, pomaziti. Shvatim da ako to napravim, taj će trenutak nestati. Šuljam se mislima, čitam mu snove, brišem ono neugodno. Nogice mu se ritmički pomiču, kao da trči, galopira.
Pitam se izgledam li i ja ponekad tako dok sanjam. Pružam li ruke, smijem li se?
Kada bih se sada našla u nekom drugom vremenu, trčala bih do mjesta na kojem znam da ima ciklama, tamo iza kuće moje bake. Zatim bih provjerila dvije pločice koje su napravljene da zarobe malu, crnu pticu.
Trčim, lebdim i molim se da ne nađem ništa. Dok se približavam, slavobitno se smiješim. Čujem sebe kako kažem – bravo.
Prijateljstvo
Sjedim, a noge mi ne dotiču tlo, pa se osjećam kao djevojčica kojoj nisu dopustili piti kavu. Durim se.
Sunce mi prži lijevu stranu lica dok se ispred nas pojavljuje veliki zavoj. Vidim u daljini dim u Lumbardi, pitam se odakle? Pomislim – smeće. U nosnicama neobjašnjivo prepoznajem miris paleža. Izmišljam, odakle mi takve ideje?
Dok se smješkam i iščekujem te, tijelo mi se nehotice kreće malo u jednu, malo u drugu stranu. Iritantno je.
Poželim odmah ispružiti noge u koljenima.
Čujem zvonjavu telefona. To si ti. Okreni se, kažeš.
Vidim te u crvenom autu (krv), s tušem na očima (smrt) i rumenilom na obrazima (život). Veselim ti se kao malo dijete kavi. Ili viskim potpeticama.
Volim putovati.
Rez u mojim butinama
Bijeli trajekt izlazi iz magle. Lebdi nad morem, valovima, milijunima malenih odsjaja sunca. Sveti Krševan.
Popenjem se na sam vrh. Promatram u daljini ljude koji se opraštaju i one koji dočekuju. Nestvarno je, poželim ih pomiješati i materijalizirati smjesu radosti i boli. Pipam ju pod prstima, kvrgavu, mekanu. Smjesu radosti i boli.
Ne, vjetar ne miluje moje lice. Kapljice kiše ne dodiruju moju kožu. Vrati me u prošlost, molim te.
Sretna sam i puna iščekivanja. Sunce mi prži stopala, a kratke hlaćice napravile su maleni rez u mojim butinama. Ugledat ću te za nekoliko trenutaka. Bit ćeš prekrasan, svijetlih očiju i duše. I čekat ćeš samo mene, na nekom brzom motoru ili u crvenom autu (krv). Uhvatim samu sebe kako ti mašem, a ti to znaš.
Znam da ćeš mi prvom rečenicom dokazati koliko si nestrpljiv, a to zapravo ne želiš biti. Macho man možda? Lelujaš između dvije krajnosti, premećeš se između pokazivanja i skrivanja.
Zašto si ostavila hlaće doma, pitaš. Ja se sretno smiješim. Znam kako ti je.
Volim Svetog Krševana koji me dovodi k tebi.
Osjećam povjetarac koji više to nije, kapljica kiše pretvara se u nešto više. Na istom sam mjestu, samo je zemlja vratila jedan krug suncu. Tu sam, nešto više od godinu dana prije.
Sjedimo u autu, izbezumljeni. Na mojem se licu isčitava poraz, nevjerica. I bol. Najviše od svega, bol.
Nemoj Aulora, ne sada. Kasnije možda. Kada upropastiš još poneki cvijet, pronađeš neko drugo proljeće.
Sex
Ne volim kada se stvari stavljaju na svoje mjesto. Tada ne mogu pronaći gumicu za kosu, rozu i čupavu, ili šalicu za kavu. Znam da tamo ne bi ni smjele biti, u nekom pretincu gdje se nalazi igla i konac. Ipak, lijepo je znati da upravo na tom mjestu mogu zavući ruku i pronaći upravo ono što mi treba.
Kao i želju za seksom, onda kad se ne bi trebala javiti. Jer nije pristojno.
Sakupljam kosu u punđu, molim se da tako ostane.
Ženski sinonim za muške testise
Pokušavam nanovo kuhati. Režem krompire na malene ploškice, šampinjone sa mrvicama zemlje. Poželim ih oprati. Ne, gljive se ne peru. Nije li tako?
Čujem kako oštrica noža prodire moju kožu, čineći je krhkom. Vidim krv. Crvenu boju na blijdožutoj podlozi namirnice.
Ti dolaziš, pjevušiši. Volim kad to radiš.
Pitam te imaš li flaster. Posežeš za svojom torbom, svojim malenim carstvom, ženskim sinonimom za muške testise.
Moja posjekotina sada je zaštićena.
Oduvijek si bila moj zaštitnik, moj vlastiti flaster. Oblikovan samo za mene.
Fragmenti
* * *
Ležim, čekam (kišu, lavež, obećanje?). Vidim poštaricu, vrh tjemena prekriven smeđom kosom, ostavlja omotnice na stolu. Ima li nešto za mene?
Pridižem se, lebdim, čitam. Odustajem.
* * *
Hodam po parketu, dodirujem štednjak, uzimam čašu. Njegova kuća?
Što je u tom prostoru moje? Što je naše? U nekim trenutcima «mi» je strani pojam, u nekim tako topao i poznat.
Ispreplićemo se, pazimo da se ne sudarimo, dajemo si prostora. Ovaj dom predstavlja laboratorij.
U epruvetice unosimo svoje radnje, miješamo ih sa kapljicama navika, testiramo strpljene. Očekujemo rezultat – veliki prasak ili pak puzzla koju pravilno smještamo u odgovarajuće udubine?
* * *
Kriza identita. Koji smiješan pojam. Izlika za PMS, dosadu, prekuhanu tjesteninu.
Neka žena petlja po mojoj kosi. Predajem se njenim prstima, uspavana sam. U sljedećem trenutku osjećam bol, neznatnu i u tragovima. Palim cigaretu, uživam u svojoj tišini. Pogledavam njihove usne, ritmički se pomiču, oblikuju slova, riječi.
Ne čujem. Aulora, sjedni ovdje. Aulora, pridigni se. Aulora, jeli voda u redu?
Ne protivim se ničemu, radite što hoćete.
Plaćam. Koliku napojnicu dati? Vadim 20 kuna iz novčanika i odlazim.
Kriza identiteta ostala je nekako neopipljiva, izgubio se pojam i značenje. Zdrava sam.
Otkrila sam lijek za PMS, dosadu, prekuhanu tjesteninu.
* * *
Plamen se polagano širi, miluje dno tave. Za nekoliko minuta voda će provrijeti. Ne mogu čekati, želim to sad i odmah. Ubacujem luk, češnjak i slaninu. Opet čekanje ,miješanje, čekanje. Ne mogu. Želim to sad i odmah.
Kad bih odlučivala, kuhanje bi bila olimpijska disciplina. Smiješim se pri samoj pomisli na to.
« I natjecatelj broj sedam posustaje u guljenju krumpira, dok ga naveliko pretječe domaćin, kojem je sir već izriban, a mrkva očišćena!»
Stanem i nemogu vjerovati koliko mi je vremena trebalo da se sjetim zadnje namirnice i radnje povezane s njom. Mrkva? O Bože.
* * *
Palim televiziju, gasim je. Idem i vraćam se. Sada ni ja ne znam što bih započela. Tu, samo korak dalje sija sunce, miluje stol, slikovnicu. Žuti kišobran.
Vaginalna manipulacija, postoji li to?
Letim, slobodna. Dolje u podnožju vidim crveni krov, istrošene crijepove, djevojčicu u kabanici. Kiša?
Sanjam kako sam muškarac. Osjećam se ugodno u svom tijelu. Sjedim, osluškujem. Pitam se čuju li žene isto što i ja?
Maštam kako grudnjak pada na pod, oponašajući zvuk vremena koji usisava potrošene riječi.
Ustanem, napravim prvi korak. Što li je to? Zašto je tako čudno?
Želim natrag tijelo žene.
* * *
Crni kofer na krevetu, ubacujem traperice, modru majicu, cipele na visoku potpeticu. Veselim se, idem kući.
Zvoni mobitel. Pileća jetrica za večeru? Sve, sve želim. Nije važno.
Dok odlazim, more me pozdravlja, bijela mačka i djevojčica u rozoj jakni.
Prokrastincija.
Želim Ti reći nešto o prokrastinaciji.
Jedna od velikih istina o ovom pojmu je ta da joj ime savršeno odgovara.
ProKrastinacija. Teško izgovorljiva, iznimno ovisna, parazit u svojoj staničnoj osnovi. Napada u bilo kojoj životnoj fazi, šulja se neočekivano, njen lagan korak vreba Tvoj dolazak iz bilo kojeg ugla. Teška malicija.
Ona dalmatinska, istinska, ukorijenjena. K'o stablo hrasta.
I sada, dok ovo pišem, lebdi mi nad leđima, lagana i prpošna. I šapće mi na uho: "Ostavi to sada. Zapali cigaretu, gledaj u onaj okrhnuti dio fasade susjedove kuće, kontempliraj o smislu postojanja. Kasnije ćeš zavšiti taj post. Ne sada."
Neki bi to nazvali lijenošću. Možda je istina. Ja više preferiram zvati je ovako, djeluje ozbiljnije, zvučim pametnije. A to svi volimo, jel da?
Obično se prišulja onda kada imate važnih životnih zadaća, čineći sve ostalo bitnijim, privlačnijim, mirisnijim. Ja sam je upoznala prije nego što sam trebala početi pisati svoj diplomski rad.
(Lažem, svaki put je iznova upoznajem kad trebam otići kod zubara. Ili ginekologa. Kad moram oprati suđe. Ili staviti kokosovo ulje na kosu. Sljedeći put ću. Sutra ću. Evo, sad ću.)
Prilikom započinjanja pisanja mog diplomskoj rada trebale su se poklopiti zvijezde. Sa točno određenom temperaturom mora. I mjesečevom mjenom. U blizini nije trebalo biti nikakvih novih beauty postova, niti nova kolekcija MAC kozmetike.
O, da. I moje jednogodišnje prekrasno djetešce je isto tako trebalo surađivati.
(Stanka za jedan dobar LOL.)
ProKrastinacija i svi njeni oblici i mirisi se jako vole šunjati po noći, lagano puzajući po Tvojoj sobi. Onda kada najslađe spavaš, prijanjajući uz svaki Tvoj udisaj. Nemajući nimalo obzira, budi Te, a Ti osjećaš svaki centimetar svoje kože iz koje želiš iskočiti.
I onda si obećaš, sutra auLora, sutra ćeš napisati prvu rečenicu. Ili nazvati starog prijatelja. Ili otići na papa test. Ili naći posao. Zatražiti oprost. Jesti više voća. Biti sretniji.
Uvijek sutra.
Olakšaj mi i budi obziran, pa podijeli oblik u kojem dolazi tvoja ProKrastinacija.
Znam. Tu je negdje, ponad tvojih leđa.
Oznake: prokrastinacija, psihologija, roditeljstvo, diplomski rad
04.09.2014. u 18:38 | 3 Komentara | Print | # | ^
