11

subota

srpanj

2020

Ravnoteža (dinamička)

Oči mi se obično otvore istog trenutka kad prve jutarnje zrake Sunca provire iznad horizonta.

Često mi treba nešto više vremena da se ubacim u pogon. Ali kad se ubacim u pogon, rješavam n stvari paralelno.
Noći i te trenutke razbuđivanja koristim za razmišljanje.

Ovo je život kojeg nisam imala u planu.
Ispao je bolje u nekim elementima.

Ponekad vidim gdje bih završila da sam na nekim raskrižjima odabrala druge staze.

Recimo, da sam davne jeseni odlučila razvijati filozofsko-umjetničku, a ne znanstvenu stranu sebe.
Da sam davnog proljeća odlučila ostati živjeti život koji me činio duboko nesretnu, iz obaveze.
Da sam odlučila život posvetiti karijeri, a ne ljudima koje volim.

Neobično je vidjeti sebe u ljudima koje susrećeš. Ipak, u mnogima vidim svoju sudbinu u slučaju "da je tako bilo".

Znam točno što bih izgubila da sam napravila bilo koju od tih odluka.
I iz današnje perspektive nisam spremna izgubiti to što sam dobila.

Dobila sam... Osjećaj ispunjenosti na kraju dana.
Toplinu. Ljubav. Prijateljstvo.
I za preživljavanje bitno: ravnotežu.

Znam da nekad balansiram između krajnosti. Na to sam osuđena.
Ali nikad, otkad sam donijela te odluke, nisam bila ni otprilike toliko blizu konačnom porazu kao davne jeseni i davnog proljeća.

Imam dobrih dana. Imam zaista dobrih dana. Nije da su sve modra neba bez oblačka i cvjetići u cvatu...
Ali to su dani kad uhvatim ravnotežu i mogu prihvatiti ono što sam danas.
Kad osjećam da volim i da sve što radim, radim iz ljubavi.

Imam loših dana. Njih prebrodim korak po korak.
Da, borit ću se dok sam živa. I to je u redu.
Svatko ima neke svoje izazove. Ne tražim poštedu od svojih.

Kad sam u ravnoteži, vidim širu sliku. Sve se nekako uklapa i ima smisla.
Ljudi koji su u mom životu imaju smisla. Točno su tamo gdje trebaju biti.
Bili u mojoj prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti.

Sama sebi imam smisla. U svim vremenima.
Imam jasan odgovor na ono "Zašto?", iako se on stalno mijenja.
A onda shvatim...

Ne postoji, čak ni za istu osobu, jedinstven odgovor na to pitanje.
Shvaćam da rastem i da prerastam neke perspektive koje su me prije kočile.

Dok svjetlost Sunca prodire iza horizonta, duboko je osjećam.
Postoji Svjetlo u meni. Postoji smisao. Postoji Ravnoteža.

10

petak

srpanj

2020

Od misli preko nula i jedinica do osjećaja

Svoje misli godinama sam zapisivala na papiru. Ti tajni dnevnici su davno nestali.
Dobar dio njih je spaljen. Ne žalim za izgubljenim. Otišli su u toplinu, svjetlost i pepeo.
Isto tako ću i ja jednog dana. I neću žaliti.
(Prevelika sam obožavateljica prolaznosti da bih htjela nešto vječno.)

Prošlo je 14 godina otkad su nastali prvi zapisi ovdje. U početku su imali i fizičku verziju.
Pisana slova na papiru.
Prestali su biti materijalni prije gotovo desetljeće.
U mojim ranim dvadesetima, kao posljedica terapije, javio se tremor.
Mogu kontrolirati ruke većinu vremena. Samo kad treba napraviti pokrete koristeći finu motoriku, zakažu.
Razlog je to zašto ne mogu više ni crtati. Ili zašto mi fotografije ispadaju mutno.
Ili zašto mi je fizički rukopis užasan.

Dakle, sve što sam ikad zapisala zadnjih godina, postoji samo u obliku nula i jedinica. I meni je to u redu.
Taj koncept mi se sviđa. Nematerijalno ostaviti nematerijalnom.

Zanimljiv je to put. Većinu dana ni ne znam o čemu ću pisati. Sve dok ne otvorim računalo i prsti počnu svoj ples.
Misao se slijeva u električni signal. I odjednom vidim pred sobom tu neobičnu sliku.

Većina mojih tekstova nije nastala promišljeno. Nastaju gotovo u dahu.
I uvijek se čudim kad ih vidim pred sobom.

Ne procesiram osjećaje kao obični ljudi. Možda zato jer ih doživljavam drukčije.
Toliko sam dobra u taloženju da nekad nisam u stanju iskazati ni one jednostavne.
Istaložim u sebi sve tuge i sreće i ljutnje i opijenosti... Ljubavi, mržnje...

Sve ono što nisam spremna ostaviti Ništavilu.

U tekstu oni kristaliziraju, dobivaju oblik. Tek tad ih postajem svjesna.
Kao da su tek tad postali nešto stvarno i opipljivo.
Tek kad su, bili oni čitani ili ne, pretvoreni u niz malih riječi.

Kao nekom magijom, dobivaju Život.

Za Nju

Bila je sitna, blaga ženica krhka izgleda. Ne mogu reći da sam puno karakteristika naslijedila od nje.
Možda tamnu boju očiju. Ljeti gotovo maslinastu kožu. I to je to.

Ali ona je samo izgledala krhko. Zapravo je bila jedna od najžilavijih ljudi koje znam.
Od djetinjstva je znala samo za težak rad. Rad na zemlji.

Radila je sve do par mjeseci pred smrt. Nikad se nije bunila da joj je teško.
Uživala je u gledanju polja kako oživljavaju nakon zime. Bujaju u proljeće. I daju plodove najesen.

To joj je davalo neko tiho zadovoljstvo. Osjećaj da je nešto uzgojila vlastitim rukama.
Bila je strpljiva. Vjerovala je da sve ima svoje vrijeme. I sjetva i žetva, rekla bi.

Nikad nije imala neko veliko formalno obrazovanje. Nekoliko razreda osnovne.
Ipak, u računu je nitko nije mogao zeznuti kad bi prodavala povrće na tržnici.

Znala je izvagati na gram, ali bi uvijek ubacila malo više. Nekoliko paprika. Rajčica.
Što god da bi prodavala u tom trenutku. I ljudi bi joj se vraćali, tjedan za tjednom.

Bila je vjernica. Ne jedna od onih koje moraju biti u prvom redu pred oltarom.
Držala se mirno u nekom prikrajku. "Tu sam zbog Boga, ne zbog ljudi", rekla bi.

Bila je zdrava gotovo cijelog svog života. Do te zadnje godine. Prvo žućni kamenci.
Onda joj je tokom operacije otkrivena velika infekcija i tumor u žućovodu.

Nikad nije rekla da je boli, a sigurno je boljelo. Dolazili smo joj svakog dana.
Sve do dana kad se jednostavno nije ugasila. Zaspala zauvijek.

Prošla je godina dana od onda. Danas joj odlazim na grob zapaliti svijeću.
Izmoliti molitvu. Za moju baku. Neka sad odmara... Miruje.

09

četvrtak

srpanj

2020

Uputstva za uporabu (Baratati s oprezom)

Ponekad bih voljela da ljudi dolaze s uputstvima za uporabu. Ipak u bazi jesmo jedan od kompleksnijih bioloških strojeva ikad nastalih. Pogotovo ljudi poput mene. Poluslomljeni. Možda samo da negdje imamo naljepnicu "Baratati s oprezom". Često bi bilo dovoljno.

Ponekad mi se dogodi da si preopteretim sustav. Zapravo, dosta često. Rođena sam s umom koji jednostavno gladuje za novim spoznajama. Novim izazovima. Nikad nije dovoljno. Vrti i povezuje informacije u milijun kombinacija.
Također sam rođena s emocionalnom krhkosti toliko da sam veoma često na granici loma. Puna sam ožiljaka i pukotina. On ponekad smatra da je to nezrelo. Ne shvaća da su sve pukotine i ožiljci upravo rezultat odrastanja.

Imala sam sreću ili nesreću (kako god to želite gledati) biti u vezi s osobom koja također ima određene probleme. Za njega ožiljci nisu bili tuga, nego ljutnja. Nismo uspjeli. Možda je kriva kombinacija, ne želim bacati krivnju na osobu koja je zakazala.
I znam da nije lako. Znam da sam ponekad teret. Da se ponekad vjerojatno pita što mu je ovo trebalo. Što je sad krivo.

Ponekad ništa nije krivo. Ponekad je kriva sitnica. Nešto zanemarivo. Kamenčić na putu kojeg normalni ljudi ni ne osjete. Nama se pretvara u gromadu koja se kotrlja prema nama i prijeti.

Imam problema s tugom. Zapravo nije to ni tuga (a nije ni d-mol). To je... Materijalizirana bol. Ne trenutka. Nego bol zadnjih desetljeća mog života. Svaki pojedini trenutak u kojemu su stvari pošle krivo, osjetim ga istovremeno.
Uz to, onaj brzi dio mojeg mozga pretvori tu bol u monstruoznu konstrukciju.

Ima dana kad se mogu kontrolirati. To je većina dana. Činim se gotovo sretno, iako sam zapravo stalno na rubu provalije.
Ima dana kad ne mogu. Ne zato jer želim odustati. Nego zato jer držanjem kontrole na produljene vremenske periode čovjek postane umoran. Ovo je Sizifov posao.

Voljela bih da dolazim s uputstvima za uporabu. Zbilja. I ja bih ih iskreno voljela pročitati i proučiti. Da znam i da mogu naučiti kako spriječiti padove.
Ili barem s nekom naljepnicom upozorenja.
Baratati s oprezom.

08

srijeda

srpanj

2020

8.7.2020. (Osobni post)

Večer pada. Palim cigaretu. Umorna sam.

Imam osjećaj da ovih dana vrtim opet previsoke okretaje.
Čim počinjem intenzivno pisati je tako.
Znam što će ih smanjiti, ali će ujedno smanjiti i moju mogućnost da razmišljam.

Svako jutro se budim u 4. Nekad i nekoliko puta ranije.
Pokušavam se ugasiti, ali bezuspješno. Polusvjesna.
U 6 već kuham kavu i spremam po kući.

Možda sam predugo zatvorena doma.
Van izlazim u dućan. Ili do Njegovih.
Ili kad se On odluči izvesti me.

Danas je ljut na mene. Možda s pravom.
A meni treba mrvičak razumijevanja.
Ipak, šutimo, svatko sa svoje strane kreveta.

Odlučujem se ipak privremeno ugasiti.
Znam točno koja mi miligramaža treba.
Nadam se snu. Želim se ne buditi do jutra.

Isključujem se do sutra.

O sumnji i skepsi

U mojoj prirodi je da se pitam. U ljudskoj prirodi je da se pitamo. Da propitkujemo. Da sumnjamo. Pogotovo kad smo suočeni s pitanjima koja se čine iznad nas.

Puno je pitanja iznad granica naše spoznaje. Naše mašte. Našeg uma. To ne znači da su pitanja nerješiva.
To ne znači da trebamo odustati, reći da je problem nemoguć. Reći da je pojava nadnaravna.
Za mene je to malodušnost. Odricanje od pravog čuda jer nismo sposobni napraviti korak dalje.

Jer, neka pitanja zahtijevaju pristup "korak po korak". Neke od njih već su napravili veliki ljudi prije nas. Znani i neznani.
Ne mirim se s prihvaćanjem lakih odgovora samo zato jer su prikladni. Ili lijepi. Ili nam imponiraju.
Ne mirim se s prihvaćanjem nečeg što nam govori da smo posebni, a nema veze ni s komadićem istine.

Zašto? Zato jer time poričem našu istinsku posebnost. Znatiželju. Čuđenje. Postavljanje pitanja.
Možda nikad ne stignemo istinu. To je jedna mogućnost koja se lako može dogoditi.
Možda apsolutna istina ne postoji. Ali, negdje sam napisala, i neke od radnih verzija potiču čuđenje i maštu.

Znam da ne mogu sve svesti na jednadžbu. Bilo bi lako da mogu. S jednadžbama znam.
Ali ovo je jednadžba s previše varijabli. Ipak, spoznati barem komadić Onoga Što Je...
Nije li to divnije od bilo kakvog mita ikad ispričanog?

Uhvatiti komadić zvijezda. Uvidjeti da si komadić zvjezdane prašine koja je otvorila oči.
Otvorila oči i počela proučavati svoje porijeklo.
Možda je pitanje "Zašto" osobno pitanje, ali "Kako" uistinu nije.

Mnogi od mehanizama koji su doveli do Nas su veoma dobro proučeni.
Teorije se poklapaju s eksperimentom. Kad se ne poklapaju, dovode do novih pitanja.
Novih teorija. Novih eksperimenata. Novih spoznaja.

I svaki put dodajemo komadić slagalice u širu sliku. Možda je taj komadić mali, a slika beskrajna.
Ali znamo mrvičak više. Mrvičak koji donosi još čuđenja. I ushita.
Mi smo skup atoma koji je obavijen u svijest. Sve i da nismo jedini, dužnost nam je pitati se.

Ne morate imati znanstveno obrazovanje da bi postavljali kvalitetna pitanja. Pitajte. Otkrivajte. Sumnjajte. Čudite se.

07

utorak

srpanj

2020

O zračenju (od Praska do praska)

----------------------------------------------------

Ne znamo što je točno bilo u Početku. Stanje se opisuje kao kaša nepojmljivo visoke temperature i gustoće.
Vjerojatno nije bilo "praska" u "Velikom prasku". Ali uslijedila je nagla ekspanzija, opet, nepojmljivo velike brzine. Nastalo je tkanje prostor-vremena.
Ipak, iz tog vremena ne možemo vidjeti sliku pradavne svjetlosti. Odnosno, tek rođeni Svemir nije propustan za zračenje koje bi moglo putovati velikim udaljenostima.

Prva slika koju imamo, našeg Svemira u povojima, upravo je trag prvog zračenja u trenutku kad je Dijete Svemir postao proziran. Naziva se kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje. I ono nas obasipa sa svih strana današnjeg, odraslog Svemira. Čini dio šuma kojeg možete uloviti na starijim televizorima. Što možete vidjeti na njemu?
Točke. Točke koje su mrvicu hladnije i mrvicu toplije od ostalih. Začetke budućih struktura, budućih mreža galaksija.

Zapravo, najviše informacija koje dobivamo iz Svemira, dobivamo analizom zračenja iz njega. Rijetko je to obična vidljiva svjetlost. Jer, ono što zračenje čini je puno šire. Od radiovalova niske frekvencije do X- i gama- zraka izuzetno velike frekvencije. Naše oči su ograničene na sredinu spektra i na jedno usko područje, ali smo zato izumili detektore koji nisu. Oči koje vide stvari koje mi ne možemo vidjeti.

Zračenje nam daje uvid u drevne i daleke regije Kozmosa, daje nam da opazimo i nevidljivo, daje nam da vidimo davno prošlo i radimo predviđanja o budućnosti.

-------------------------------------------------

U početku nije postojala tvar kao takva. Tek hlađenjem Djeteta Svemira nastaju prvi, jednostavni atomi. Puno vremena nakon toga, gusti oblaci puni jednostavnih atoma počinju balansirati između dvije sile. Gravitacije i nuklearne. Srca zvijezda se pale. U njima, najjednostavniji vodik postaje helij. Zatim se jezgre helija spajaju, tvoreći sve elemente do željeza.
U procesu se oslobađaju ogromne količine energije.

Prve, drevne zvijezde su velike i vruće. Njihovi životi su kratki. Umiru nasilnom smrću, u raspršenju oblaka atoma iz kojih će se roditi nove, mlade zvijezde i zračenja nevjerojatne snage i silovitosti. Jedna zvijezda koja se uzdiže iz pepela Drevnih je naše Sunce. Nekoliko generacija zvijezda je moralo umrijeti da bi se ono rodilo.

Kako znamo sve to? Gledajući zračenje koje se širi Svemirom. Naime, energija koja se oslobađa u procesu nuklearne fuzije ostavlja trag. Atomi koji nastaju u procesu su vrući, titraju, ostavljajući jedinstven zapis, spektar zračenja. Njihov otisak prsta.

-------------------------------------------------

Nakon što je srce naše zvijezde upaljeno, dugo nakon, na kamenčiću koji se formirao plešući oko nje, prva svjesna bića su otvorila oči. Nije ni čudo da su mnoge drevne kulture diljem svijeta štovale Sunce i zvijezde. Nekako je u našem instinktu znanje da nam Sunce daje život. I da nam ga može oduzeti. Poželjeli smo imati tu istu moć.

Nažalost, u kozmičkim razmjerima nedugo nakon toga, otkrili smo moć atoma. Shvatili smo da su energija i materija lice i naličje istog. I kako pretvoriti malo materije u puno energije.
Bili smo bahati. Prebrzo je naše znanje raslo da bi ga pratio rast svijesti. I u jednom trenutku tu moć smo iskoristili da uništimo i da prijetimo. Prijetnja je još nad nama i generacijama iza nas. Sve dok ne naučimo odgovorno koristiti sile Svemira. Jednom sam napisala da za vrstu koja postoji tako kratko nije neobično da slijedi iste obrasce koji su nam zapisani u genetskom kodu. Teritorijalnost. Pohlepa. I strah. Njihovi smo zarobljenici.

Ipak, postigli smo dovoljno već saznanjima opisanim u ovoj priči. Nemojmo osuditi našu vrstu na propast samo zato jer smo zaboravili otkud smo došli...
Jer smatramo da mi, kao i Sunce, možemo život dati i oduzeti.

06

ponedjeljak

srpanj

2020

Priča o dva brata i dinamitu

Ovaj post je zapravo duži odgovor na komentar od kolege Kupusa. Možda neće svima biti zanimljiv, ali doista mi nedostaje pričanje priča djeci.
Dok se na štednjaku krčka varivo od mahuna, a iz pečnice prodire opojni miris narančina biskvita (ne, neću slikati), uzet ću trenutak da zapišem priču.

Godine su prošle otkad sam znanost zamijenila edukacijom. Nisam požalila. Gotovo svaki moj sat počinje kratkom pričom.
Ovo je priča o dva brata i dinamitu.

Kaže pjevač s ovih područja, bila jednom dva brata. Njegova pjesma nije završila dobro. Završila je u mržnji.
Ovo je zapravo priča o dva brata, mržnji, ljubavi i dinamitu.


-------------------------------------------


Moja djeca (da, zovem ih svojom djecom, iako prva generacija mojih upravo završava fakultet) znaju da je dinamit po kemijskom sastavu ester dušične kiseline i alkohola glicerola. Njegovo sistemsko ime ostavljam vam za domaću zadaću (kao što dajem i svojoj djeci). Znaju i da je izrazito nestabilan i da će eksplodirati na dodir, utjecaj visoke topline ili iskre. Toliko o kemijskoj lekciji, ovo je kratki sažetak iz organske kemije bitan za razumijevanje priče.

Dakle, vraćamo se na braću. Bila jednom dva brata. Prošla su vremena od njihovog života, tako da ne znamo kakav im je bio odnos dok su bili živi. Možda su bili bliski. Možda su se otuđili. Tko zna. Bili su sinovi bogatog industrijalca. Stariji od njih je bio nadaren. Nadaren za znanost. Mlađi brat je bio praktičnije prirode i radio u očevoj firmi. Firma se bavila, između ostalog, proizvodnjom i distribucijom nitroglicerina.

U ono vrijeme, nije postojao prihvatljiv način da se nitroglicerin stabilizira. Koliko god opreza bilo uloženo, nesreća je bila neizbježna. Izgubljeno je 5 života. Jedan od njih je bio mlađi brat budućeg izumitelja dinamita. On je bio shrvan. Godine je posvetio zatvoren u laboratoriju, odlučan da nađe način da se slične nesreće spriječe zauvijek.
I našao je način. Pomiješao je nestabilni nitroglicerin s posebnom vrstom zemlje. Nastala je stabilna masa koju se moglo oblikovati u štapove. Nama dobro poznati dinamit.

Izum iz žalovanja, bratske ljubavi i plemenitih pobuda neki drugi ljudi su iskoristili za ubijanje svoje braće. Shvativši da da je učinio krivo, čovjek je oročio sav svoj imetak. Dao ga za buduće generacije znanstvenika, društvenjaka i mirotvoraca. Ime čovjeka bilo je Alfred Nobel.

Ne nastaju sva otkrića iz plemenitih pobuda. Nažalost nam je negdje duboko usađeno u prirodi uništavanje, povređivanje, ubijanje. Ali mnoga od njih nastala su iz iskrenog uvjerenja da se svijet može učiniti boljim mjestom. I da je odgovornost na nama, samo da je moramo preuzeti.

Nemam genijalnost jednog Nobela. Ali sam osoba koja priča priče. Sve što radim je u nadi da potaknem iduće generacije da učine bolje od nas.
Da budu bolji od nas. Nažalost, zbog svijeta kakvog im dajemo u naslijeđe, i morat će biti.

05

nedjelja

srpanj

2020

Kvaziznanost

Postoje stvari na koje sam alergična. Vjerojatno je na vrhu top liste kvaziznanost.
Postoji štetna i manje štetna kvaziznanost. I jedna i druga su proširene do te mjere da su se zavukle u svaku poru svakodnevnog života.

Što se tiče štetnih, postoje 3 moderne, usko povezane kvaziznanstvene teorije:
O teorijama oko štetnosti cjepiva (da, ima pojedinaca koji razviju nuspojave, ali ipak su nužna za zaštitu populacije od zaraznih bolesti), frekvencije 5G mreže koje navodno uzrokuju korona virus (neću objašnjavati da svaka vaša mikrovalka emitira frekvencije bliske i više od 5G mreže, pa ne vidim da ljudi masovno spaljuju mikrovalne pečnice) do mikročipiranja od strane Billa Gatesa (zanimljivo je da ljudi koje je najviše strah tog mikročipiranja daju na uvid sve svoje osobne podatke putem društvenih mreža, kao i sadržaj svakog obroka kojeg su pojeli u zadnjih nekoliko godina, broj cipele, te lokaciju i svaku aktivnost koju su proveli- kad i s kim).
To je maligna kvaziznanost. Ljudi koji su je izmislili vjerojatno znaju da im teorija ne drži vodu, ali znaju i da ima mnogo naivnih, znanstveno nepismenih ljudi. Ljudi koji je šire, mnogi od njih, vjerojatno ne znaju.
Vjerojatno žele najbolje. Zaštititi one koje vole. I u strahu su. Manjka im povjerenja u "službenu verziju" i "ljude u bijelim kutama".

Što se tiče modernih, manje štetnih:
Trenutno su jako popularne New Age filozofije. Nisam poklonik. Mistične energije, vorteksi, kvantna stanja svijesti. Velike riječi iz znanosti za šuplje ideje. "Uskladite svoju energiju čakra s vibracijama Svemira i postići ćete više kvantno stanje svijesti". Tipična rečenica. Koja mi govori da osoba:
a) ne razumije koncept energije, b) ne razumije koncept vibracije, c) ne razumije što znači "kvantno". Ili razumije dovoljno da zna da se ideja može unovčiti. Knjige, predavanja, čak putovanja, sve s ciljem da vam se digne vibracijski nivo. Ili opustoši novčanik.

Što se tiče jednostavno glupih, tu imamo različite teorije zavjere: ravnozemljaše, ljude guštere, čovjek-nikad-nije-bio-na-Mjesecu propagandu... Nastavite niz.

---------------------------------------------------

Zašto pišem da je ovo štetno? Zato jer obično ne mogu otvoriti nijedan portal, a da ne vidim nešto od nabrojenog. Od veoma štetnog do jednostavno glupog. Kvaziznanost nas čini neosjetljivima na čuda i napredak koji jesmo postigli u pravoj znanosti. Čini nas tupima. Nudi nam lagane odgovore na pitanja koja imaju izrazito veliku težinu za našu vlastitu, budućnost naše djece i budućnost čovječanstva. Nudi nam osjećaj lažne sigurnosti, osjećaj da smo posebni i moćni.

Problem je kad povjerujemo u iluziju. A sve to, upravo jest iluzija.


---------------------------------------------------


Ne postoje lagani odgovori. Ne postoje još konačni odgovori na užasno velika pitanja.
Ali nije li onda daleko više pravedno od nas da priznamo da ne znamo?
Da se pitamo. Da istražujemo. Da se obrazujemo.
Da vjerujemo neobičnim ljudima u bijelim kutama koji su vjerojatno posvetili život da daju barem komadić slagalice.

Znanstvena metoda je užasno moćna i teška stvar. Čisto zato jer će propitkivati i ideje najvećih velikana. Ispadnu li krive, samo u jednom jedinom slučaju, njihovo životno djelo, njihova teorija pada. Znanost propitkuje. Ne staje na lakim odgovorima.


---------------------------------------------------

Godinama već, koliko radim u sustavu obrazovanja, razmišljam zašto ni na jednoj školi ne postoji predmet "znanstvena pismenost". Postoji biologija, fizika, kemija, ...
Ne postoji predmet koji će naučiti mlade ljude razlikovati između validne znanstvene teorije i kvaziznanosti.
Čak je i rijetki profesori pokušavaju uklopiti u svoj kurikul.

Postaje užasno nezgodno postavljati pitanja. Negdje oko puberteta, želja za znanjem i sva pitanja zašto, kod učenika se pretvaraju u rezignirano prihvaćanje svega serviranog.
Želim odgajati generacije koje se pitaju. Koje imaju zdravu dozu sumnje.

I koje imaju hrabrosti učiniti tri stvari. Pitati "Zašto?". Biti spremni istraživati. I biti spremni prihvatiti da je ono u što vjeruju možda krivo.

Najbolje što imamo i dalje je jedan veliki upitnik.
Ali upitnici su ti koji su nam donijeli nove horizonte.
Vjerujem u nas. Vjerujem u nas kao vrstu.
Vjerujem u generacije koje dolaze.

02

četvrtak

srpanj

2020

Determinizam

Nisam jedna od onih koji vjeruju u sudbinu u bilo kojem obliku. Tako da neću pisati s te perspektive.
Također, neću ni razmatrati filozofiju determinizma. Svjesna sam da tu ima jako puno velikih imena.
Ali ovo su ipak osobna razmatranja (i nastavak na jednu raspravu u realnom svijetu).

Mislim li da postoje stvari koje su nam predodređene? Naravno da mislim.
Mislim li da je apsolutno sve o nama negdje već zapisano? Nikako ne.

Imali smo sreću ili nesreću biti vrsta koja postavlja pitanja. Po tome smo gotovo unikatni.
Nije nam dosta da se stvari rade na određeni način. Gotovo svaka osoba pitat će se i zašto.
(Ili barem dijete. Negdje u odrastanju izgubi se ona prvotna znatiželja koju dijete ima.)

Ipak, ponekad kao da se nismo daleko pomakli od ostatka životinjskog svijeta.
Nije li žalosno da vrsta koja cijepa čestice manje od atoma ponekad i dalje pokazuje mentalitet čopora?

Mi ubijamo. Mi smo sposobni nauditi na načine koje nijedna druga vrsta ne može ni pojmiti.
Mi uništavamo. Mi smo sebični. Uskogrudni. Teritorijalni. Okrutni.
Je li negdje u našem genetskom kodu neka šifra koja nas tjera na najgore od nas?

Ujedno pokazujemo ljubav. Sućut. Ushit. Prihvaćanje. Opraštanje.
Štujemo lijepo. Uzvisujemo dobro.

Je li doista naša sudbina, kao vrste i kao pojedinca, samouništiti se?
Uništiti ljubav i sućut i ushit i prihvaćanje i oprost?
Zaogrnuti se uskogrudnosti, sebičnosti, teritorijalnosti, okrutnosti?

Ne prođe dan, a da ne svjedočim barem nekoliko primjera najboljeg i najgoreg od nas.
Nisam idealist. Ali nisam ni cinik. Ne vjerujem u uspostavljanje savršenog društva.

Ne vjerujem u savršenog pojedinca. Ali ne vjerujem ni da smo nepopravljivi.
Želim imati vjere. Želim imati širom otvorene oči. Možda se čini kontradiktorno,
Ali želim oboje. Istovremeno. Želim i znati, i imati mogućnost da se nadam.

Naši najbolji i najgori činovi nisu određeni našim predispozicijama i reakciji okoline.
Ne kažem da ne igraju ulogu. Ali više smo od toga. Bića koja znaju plivati protiv struje.

Odabrati teži put zato što je ispravan. Oduprijeti se našoj "kletvi". Našoj "sudbini".
Odabrati biti bolji od onog čime smo ograničeni.
Ne prepuštati se inerciji. Pokazati da smo ljudi. I da smo slobodni.

<< Arhiva >>