ponedjeljak, 11.10.2021.

Dovoljno

Setamo dok sunce zalazi i vecernja svjetla se pale. Hladnoca nas onda prisiljava da krenemo doma. Pjevusim neku djecju pjesmicu, a Ona me slusa. Pokusava skinuti cipelicu, po obicaju.
Ubrzavam korak da stignemo doma prije sumraka.

Prije par dana navrsila je godinu dana. Svakog dana je sve veca i ljepsa. Gledam je kako raste.

Ona je materijalizirana ljubav.

Kao da je sve sto sam ikad voljela sadrzano u Njoj.
I da... Jos uvijek se nisam sasvim priviknula da sam mama. Ponekad sam umorna. Ponekad zelim trenutak za sebe. Ali...

Onda je pogledam. I pomislim da nikad nisam stvorila nesto tako savrseno.

I tad mi je dovoljno.

Umor nestane. Trenutak dijelim sa svojom malom ljubavi. Dok se vecernja svjetla pale, meni je srce puno.
Ne dovoljno. Prepuno.

Sretan dan djevojcica, savrseno moje.


21:01 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>