petak, 16.07.2021.

Strah od smrti

Imam listu stvari kojih se bojim. Mislim da se bojim s pravom. Bojim se za svoje Voljene. Da imam tu mogucnost, maknula bih mogucnost da ih boli i da nisu dobro. Bojim se nemoci, da cu jednog dana morati ovisiti o nekome. Bojim se da ce mi se stanje drasticno pogorsati. Panicno se bojim praznine, jer je ona znak da stvari idu krivo. Bojim se gubitka kontrole, jer me ponekad drzi samo brutalna disciplina.

Ali smrti me nije strah?

Ne kao takve. Ne bojim se prestati postojati, postojao je dugi niz godina kada sam to i tiho prizeljkivala. Nije me strah da cu se jednog dana ugasiti, vidim to kao prirodni i zapravo logicni proces.

Nikad zapravo nisam htjela zivot vjecni.

Cak ni u vjernickim fazama. Ako je Nebo milostivo, dopustit ce da se jednog dana samo ugasim, nestanem, prestanem postojati u bilo kojem obliku.

Ali sad jos nije vrijeme za to.

Imam osjecaj da sam jos tu, nakon svega, s razlogom. Koliko god taj razlog bio meni tajanstven. Imam i sebicnih motiva, zelim gledati Malecku kako staje na svoje noge i podupirati je putem. Zelim jos neko vrijeme s Voljenim. Nakon toga... Ionako je svejedno.

Dugo sam mislila da imam dvije moguce sudbine.

Ili cu se ugasiti, ili izgorjeti. Obje su danas jednako vjerojatne. Ponekad osjecam taj osjecaj izgaranja, u visokim okretajima, u hiper stanju. Cesto osjecam i gasenje, tiho klonuce u mraku.

Ali jos sam tu.

Jos sam tu i disem. I od svojeg vremena, koliko god to bilo, ucinit cu najbolje. Svaki trenutak koji imam, dragocjen je i vrijedan zivljenja. U banalnim sitnicama pronalazim ljepotu. Zivim. I nije me strah.


20:31 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>