četvrtak, 15.07.2021.

Prva hospitalizacija

Pricam danas sa sestrom. Pita me gdje je najbolje da ide mlado bice od jedva sesnaest godina sa simptomima bolesti nalik mojima. Objasnjavam joj opcije. Po recenom, tom mladom bicu trebat ce hospitalizacija.

Sad, tko je ikad bio hospitaliziran, zna da su prvi dani cisti horor. Na promatranju si, dijelis sobu sa 7 ili 8 teskih slucajeva. Zbunjen si, uplasen, ne spavas. Cesto netko vristi iz cista mira. Cesto netko bude vezan. Samoozljedjivanje i ozljedjivanje drugih se redovito dogadja. Kao i slucajevi pokusaja ili uspjelih suicida.

Ne sjecam se odredjenih djelova svoje prve hospitalizacije. Samo u tragovima. Belgijanke koja je dosla jedne noci vezana, vikala je do zore. Onda one poremecene zene koja mi je pokusala ukrasti mobitel, i onda mi izgrizla punjac. Hladnoce bolnickog odjela. Mucnine zbog puno lijekova. Nepostojece privatnosti.

Ali ja sam to prosla zaogrnuvsi se u boje, zaogrnuvsi se u svijet koji vanjski mrak nije mogao taknuti. Imala sam dovoljno svojeg unutrasnjeg mraka.

Kad sam dosla na otvoreni odjel, prodisala sam. I dalje je to tesko mjesto, ali barem se moze ici na radnu terapiju (isla sam na dvije dnevno) ili prosetati bolnickim krugom. Od ljudi koji su bili skloni napadati druge sam bila sigurna. Naime, treci dan otkako sam stigla na otvoreni vec sam kartala belu s ekipom koja je bila u ratu i vecinom se lijecila od PTSPa. Otad sam bila nedodirljiva potencijalnim nasilnicima.

Onda sam nasla i ekipu mrvicu stariju od sebe. Druzili smo se i pretvarali da uopce nismo u bolnici. Neki od njih su bili i umjetnici, tako da smo imali zajednicki nazivnik. Tu je bila i jedna osoba koja ce kasnije postati velik dio mog zivota i koju cu i danas zvati iskrenim prijateljem.

Ogrnula sam se jos cvrsce u boje. U sebi sam bila dosta lose, izvana sam zracila sve moguce nijanse.
Stvarala sam intenzivno. Skice, ukrasne sitnice, slike, skulpture. Ako me ista drzalo, to je bilo stvaranje i clanovi mojeg malog veselog kruga. Grupne terapije su me deprimirale. Individualni razgovori frustrirali. Lijekovi uzrokovali stalne mucnine i vrtoglavice. Ali nisam odustajala.

Dva mjeseca nakon prijema preselili su me na Odjel 5. U usporedbi s ostalim odjelima, hotel. Mogla sam birati izmedju vise vrsta terapija (dobila sam i izvrsnu psihijatricu koja ce intenzivno raditi sa mnom i konacno napraviti plan lijecenja koji funkcionira). Jos mjesec dana cu provesti tamo prije otpusta. Sve u intenzivnom radu na sebi.

Nakon pustanja, trebalo je jos jedno bolnicko lijecenje da se dovedem u oblik u kojem sam sad. Uglavnom stabilna s odredjenim oscilacijama. Vratila sam se na fakultet. Diplomirala. Zaposlila se. Udala. Postala majka.

Zivim normalan zivot s nekoliko sitnih razlika. Jedna je da uzimam terapiju i javljam se psihijatrici. Druga je da imam oko za one koji su u problemu. Kao nastavnica, znala sam odmah prepoznati dijete koje treba pomoc. I nikad me taj osjecaj nije iznevjerio.

Nikad nisam rekla da sam i ja nekoc trebala pomoc. Ne zato jer me bilo sram ili strah. Jednostavno, o tome rijetko pricam i to samo s ljudima kojima vjerujem. Bolno je to poglavlje kojega se nerado sjecam.

Je li mi lijecenje pomoglo? Svakako. Je li bilo tesko? Definitivno. Ali tu sam, jos se borim... I da. Ponosim se svojim sitnim pobjedama.


21:35 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>