ponedjeljak, 31.05.2021.

Zivot prije

Dijelim svoj zivot na njih nekoliko. Izmedju njih se dogadjalo previse toga nespojivog. Povremeno i duze faze hibernacije u kojima su se rane pretvarale u oziljke.
Bilo je i vremena, puno njih, kad sam bila spremna dici ruke od sebe. Ali nisam. Zakukuljila sam se i cekala.
Razvijala nova krila na mjestu slomljenih.

Cudno, ne sjecam se nekad najgorih faza. Mozda ne zelim ni sjecanjem krociti u taj mrak.
Vrijeme prije prve hospitalizacije mi je jako mutno. Lica u magli. Druge hospitalizacije se uopce ne sjecam.

Probudila sam se tek kad sam se vratila na fakultet. Ponovno uspostavila prijateljstva prekinuta bolesti. Sagradila neku drugu pricu. Zaposila se kao nastavnica. Upoznala svog muza. Dobili nasu Malecku.

Zadnja verzija mene nije kovana u mraku, za razliku od proslih. Nastala je... Kao rezultat godina rada i razvoja. Ima dana koji su stvarno teski. Ali ovog puta nisam ni blizu toga da odustanem. Imam ultimativni razlog Zasto. One koje volim iz dubine srca.


20:35 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 28.05.2021.

Nasumicno (Oluja)

Znam da se ne javljam, ali redovito citam meni drage blogove. Vrijeme je resurs kojega imam sve manje otkad Malecka manje spava. Ovih dana smo bile dosta same zbog radova vani, koji su ukljucivali ostale clanove kucanstva.

Primili smo ovaj tjedan cjepivo. Pfizer. Stariji clanovi u kuci dobili reakciju na cjepivo. Muzu i meni nije bilo prestrasno. Za mjesec dana ide iduca doza. Nadamo se da ce proci blaze za roditelje.

Jucer je ovdje bila oluja. Cudno, ali mene oluje umiruju. Tamni oblaci, divlji vjetar. Pa pljusak. Izasla sam u jednom trenutku na cigaretu, samo da osjetim silinu prirode. Jos jednom nas je opomenula koliko je mocna i koliko smo slabi naspram nje.

Osjecam se... Kao da nesto cekam u nizu dana koji su isti i ispunjeni rutinom. Kao da ce se nesto dogoditi. Ne znam je li to dobra ili losa stvar.

Ako me ceka oluja, znam da sam nakon svake bila samo jaca. Ako me ceka zatisje, iskoristit cu ga da skupljam snagu. Ali da... Nesto dolazi. Prikrada se, ali sam se izvjezbala u tome da cujem korake sjena.

Sto god bilo, tu sam. Jos volim svim srcem. Jos se borim cijelim svojim bicem. Jos sam prisutna. Neslomljena.


16:41 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 21.05.2021.

O parfemu i boci Merlota

Ovo nije romanticni post. Ovo je post o odrzavanju privida normalnosti.

Jucer sam imala posjet... Nakon jako dugo vremena. Moja najstarija prijateljica konacno dosla meni i bebi.
Moram reci da sam se veselila cijeli dan. Cak sam se sredila za tu priliku kad je beba spavala.
Hidratantna krema, minimum sminke, cista majica, kosu skopcala iza onog lijepog rajfa i, naravno, par kapi parfema. Tek toliko da licim na onu sebe koju zna.
Moj muz me gleda i pita se zasto se sminkam za po doma. Parfem i ne osjeti.

Tesko je objasniti da je to moj nacin da se osjecam kao... Ona stara ja?
Prije nego mi je glavna tema dana bila je li beba kakala taj dan i trebam li joj skuhati sljive.

Rijetko imam posjete. Vecina mog prijasnjeg zivota ostala je u Zagrebu. Cijela ekipa, zapravo. Nitko od njih nije ozenjen/udana. Jedan ima dijete koje vidja samo vikendom. I nekad nasi razgovori kao da su iz paralelnih svemira. Njima je tlaka kad moraju duze ostati na poslu jer su isli na 5 kava u toku radnog vremena. Ja sam odspavala jedva 4 sata i probudila me beba koja je zapisala cijeli krevet.

Uglavnom, vratimo se na posjet. Po prvi puta u jako dugo bila sam upitana kako sam ja. U redu sam. Umorno. Izmozdeno. Ali tu sam. Radim najbolje sto znam. Trudim se.
Osjetila sam se normalno nakon jako dugo...
Pricale smo, cugale pomalo...
I tako sam u par sati malo po malo rijesila bocu Merlota (ona je pila pivo), konacno imala odraslo drustvo i... Napunila baterije za dalje.

Dobila sam i poklon za rodjendan. Zakasnjeli.
Parfem znakovitog imena. Soulmate.


09:14 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 19.05.2021.

Nasumicno

Budim se u izmaglici. Zapravo, budi me Beba.
Ovih dana pocinje partijati izmedju 6 i 7 ujutro.
Jos u izmaglici spremam hranicu, mijenjam pelenicu, hranim. Prokuhavam vodu. Stavljam kavu na kuhanje. Tek me miris vruce kave ozivi dovoljno da magla nestane.

Pricam s bebom dok doruckujem. Onda joj palim crtice dok pristavljam kasicu na kuhanje. Steriliziram flasice.
Opet je hranim. Stavljam drijemati.
I tek onda imam trenutak da malo disem.

Prvo gledam poslove, a tek onda postove. Nisam dobila odgovor na nijedan natjecaj za koji sam se javila u zadnje vrijeme. Fali mi raditi. Fali mi financijska neovisnost. Fali mi maknuti se iz kuce na par sati.

Pijem terapiju. Cuvam bebi snove. Uskoro ce se probuditi. Malene okice postaju nemirne. Otvara ih... I trazi me. Ponovno se podsjecam da to malo bice volim vise od svega. Ostavljam umor. Prebacujem se u Mama mod.


10:41 | Komentari (19) | Print | ^ |

utorak, 18.05.2021.

Teoretski

U teoriji savladavam dosta stvari. Svjesna sam da ima puno toga sto ne znam, ali nekako sam jos na putu samousavrsavanja.
Uvijek sam bila vise teoreticar nego prakticar.
Cak i u ucionici, koliko god pokusa izvela s djecom. Jaca strana mi je uvijek bila uciniti slozeno jednostavnim. Ili barem razloziti na niz jednostavnih koraka.

Priznajem da se puno vise trudim oko prakse negoli oko teorije. Nemam tu preciznost i ostrinu koju imam kod teoretskih razmatranja.

Mozda je to zato jer sam vecinu vremena negdje... Ni na nebu, ni na zemlji... Fokus mi je uvijek na detaljima i tu trosim previse energije da bi ih izbrusila do savrsenosti. Iako teoretski znam da savrsenstvo ne postoji.

Ponekad se bojim da u praksi ne znam dovoljno voljeti. Da cijelo moje srce jednostavno nije dosta, kad to ne znam pokazati koliko bih htjela. Trudim se, ipak... Ne samo teoretski, nego i prakticno.


10:00 | Komentari (17) | Print | ^ |

četvrtak, 13.05.2021.

Tko je Gospodar Neba?

Sjedim neku vecer vani uz cigaretu i gledam u nebo.
Pogled mi obuhvaca sjevernu stranu.
Dugo vec su zvijezde slabije, iako zivim na selu. Svjetlosno zagadjenje radi svoje. Nekad se od nas mogla vidjeti Mlijecna staza. Sad je nisam vidjela godinama.

I onda nebo prosaraju Muskovi sateliti, jedan za drugim, nijemo, u nizu. Osoba sam koja je uvijek za napredak, ali mene misli vode u buducnost.
Kad ce nebom prekrivenim smogom umjesto zvijezda nebom kruziti sateliti. Jer nam je zgodno da imamo internet u svakom kutku Zemlje.

Zemljine orbite vec su pune svemirskog smeca, koje smo mi tamo stavili. Pa se pitam...

Kome pripada nebo? Tko je Gospodar Neba?

Moja kcer ce vjerojatno odrastati na planeti na kojoj nece moci vidjeti zvijezde. Ali nebesima ce zato kruziti sve vise i vise sto zivih, sto mrtvih satelita.
U umrezenoj buducnosti...

A ja cu joj pricati kako je to bilo prije... Davno.
O tome kako smo bahato zamislili da smo Gospodari Neba i da smo joj ukrali pravo na pogled na nebesa.
Jer nam je tako bilo zgodno.


10:23 | Komentari (24) | Print | ^ |

srijeda, 12.05.2021.

Znam

Postoje momenti apsolutne jasnoce.
Kad su sve opcije jasne, uzroci i posljedice poznati.
Da, ponekad gledam kako se stvari odvijaju predvidljivom dinamikom.
Ali to mogu samo ako sam vanjski promatrac.

Kad maknem sve zelje, sve tuge, sve sitne radosti... Izadjem van sebe i promatram. To se ne dogadja meni, dogadja se nekom drugom bicu meni nalik.

I onda jednostavno znam.

Znam da su izbori koje sam ucinila kroz zivot bili ispravni i nuzni. Koliko god rana ostavili na meni.
Koliko god trebalo da se od njih oporavim.

Postoje momenti kad maknem tugu i zaljenje, maknem zelje i strasti i ... Tek onda jasno vidim. Vidim da drukcije nije moglo. Ovo je put koji sam odavno odabrala. Sve sto je bilo nakon samo je manifestacija tog izbora.


16:58 | Komentari (13) | Print | ^ |

subota, 08.05.2021.

Osteceni

Mi nismo osteceni.
Nismo ni neokrznuti zivotom.
Godine sibanja u lice.
Godine borbe.
Izbrazdani oziljcima.
Ali mi... Mi nismo osteceni.

Neobicno je kako srce nadje put do srca.
Sretni ljudi ionako ne poznaju dobre price.
Nesvjesni boli i mraka, poznaju samo dane Sunca.

A tek u mraku shvatis sto je vrijedno,
A sto je sjajna, varljiva tricarija.

Dani Sunca nikad nikog nisu pripremili da doista bude Ratnik Svjetla.

Lijepo je gledati svijet nevinim ocima.
Sretni ljudi, znaju samo za spokoj,
Nesvjesni boli i mraka, poznaju samo dane Sunca.

Mi nismo osteceni.
Tek znamo trnovit put
Put koji vodi od duse do duse,
Od Izvora do Konca.
I spoznajemo Ljepotu,
Urezanu u dubine Mora Suza.


20:34 | Komentari (11) | Print | ^ |

petak, 07.05.2021.

U povodu Majcinog dana (Nevidljiv poziv)

Neke Majke donose djecu na svijet. Neke ih primaju u svoje narucje, napustene od onih koji su ih rodili.
Neke Majke zrtvuju sve ono sto su bile do tad da podignu svoje malo bice. Neke uz to bice pokusavaju uskladiti i karijeru. Nijedno od toga nije laksi put.

Ali sve Majke daju svoje srce i dusu, svaki atom sebe da bi to malecko ljudsko bice raslo. I bilo sretno.

Poziv Majke je najbolje obavljen kad je nevidljiv. Kad je dijete gotovo magijom veselo, nahranjeno, uredno. Kad lijepo raste. Istrazuje okolinu ocima bez straha. Jer zna da ga cuva Mama.

Jer... Kako vidjeti broj svih nocnih budjenja, promijenjenih pelenica, obrisanih suza i toplih zagrljaja?
Taj broj nije ni bitan. Jer je nista naspram ljubavi koju Majka osjeca za svoje dijete.

Majka nekad bude umorna. Nekad joj nedostaju ljudi i stvari iz zivota prije. Ali ne zali. Jer je Srce njenog Srca tu, kraj nje.

Svim Majkama, bioloskim ili ne, zelim sretan Majcin dan.
Nisam shvacala koliko zapravo mogu voljeti dok i sama nisam postala jedna od Vas.
Vjerujem da osjecate tu istu Ljubav na pogled svoje maleno (ili malo vece).
Zelim vam... Prije svega snage i strpljenja. Onda nesto vremena da napunite baterije kako god vama najvise odgovara. I najvise, osmijeha vaseg djeteta.


19:52 | Komentari (26) | Print | ^ |

četvrtak, 06.05.2021.

Umor

Vecer je i konacno hvatam nekoliko trenutaka da disem.
Sama. Gledam u zvijezde, napola sakrivene oblacima.
Palim cigaretu i dopustam si biti u ovom trenutku.
Duboko udisem. Prolazi jos jedan dan.

Sad sam oko godinu dana doma, a nikad nisam imala manje vremena za sebe. Cik pauze preko dana. Pola sata pod tusem navecer. I noc.

A noci znaju biti poprilicno cudne. Naime, terapija me brzo savlada i zaspim. Samo to nije normalan san. Konstantno sam u REMu, pricam u snu, pjevam u snu (prema navodima mojeg muza). Znam samo da se budim umornija nego sam zaspala.

Cesto dobijem izvjestaj sto sam sve izvodila nesvjesna. Znam da je to faza, no faza je koja me crpi previse. Preko dana mi smanjuje funkcionalnost, a to me smeta. Jos uvijek sam u stanju objasniti kompleksan kemijski racun (drzim instrukcije povremeno), ali nisam u stanju racunati u glavi. Cudo se dogadja kad dobijem papir u ruke.

Nadam se da je ovo faza, da ce proci skoro... Da cu skoro biti vise u trenutku, a manje u umoru. Gasim cigaretu. Trenutak prolazi, a mene ponovno hvata umor.


21:08 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 03.05.2021.

Kontakt

Nekako se zadnjih dana osjecam prisutnije.
Vremena nikad manje, umora nikad vise...
Glavobolja koja ne prestaje danima.
Ali tu sam. Otvorenih ociju i siroka pogleda.

Nekako se povezujem, sa sobom i drugima.
Usla sam u kontakt s vlastitom proslosti.
I budem ljuta. Budem ponekad i tuzna.
Ali pomirim se. Oprostim. Sebi i drugima.

Bol koju sam prosla, dijelom je moja krivnja.
Ali ne mogu je vjecno nositi u sebi.
Pustam je da me preplavi. Dozivim je.
A onda je saljem na dugo putovanje.

Tamo gdje vise nije vezana uz mene.
Nego postaje dio proslosti, zaborava.
Rane cijele, oziljci i dalje ostaju.
Nosim ih s ponosom. I dalje...

Sve sto sam prosla odjednom ima
I smisao i svrhu i cilj. Umjesto da zalujem
Nudim zagrljaj. Boljelo je. Proslo je.
I sad opet mogu voljeti iz dna srca.


17:25 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>