četvrtak, 06.05.2021.

Umor

Vecer je i konacno hvatam nekoliko trenutaka da disem.
Sama. Gledam u zvijezde, napola sakrivene oblacima.
Palim cigaretu i dopustam si biti u ovom trenutku.
Duboko udisem. Prolazi jos jedan dan.

Sad sam oko godinu dana doma, a nikad nisam imala manje vremena za sebe. Cik pauze preko dana. Pola sata pod tusem navecer. I noc.

A noci znaju biti poprilicno cudne. Naime, terapija me brzo savlada i zaspim. Samo to nije normalan san. Konstantno sam u REMu, pricam u snu, pjevam u snu (prema navodima mojeg muza). Znam samo da se budim umornija nego sam zaspala.

Cesto dobijem izvjestaj sto sam sve izvodila nesvjesna. Znam da je to faza, no faza je koja me crpi previse. Preko dana mi smanjuje funkcionalnost, a to me smeta. Jos uvijek sam u stanju objasniti kompleksan kemijski racun (drzim instrukcije povremeno), ali nisam u stanju racunati u glavi. Cudo se dogadja kad dobijem papir u ruke.

Nadam se da je ovo faza, da ce proci skoro... Da cu skoro biti vise u trenutku, a manje u umoru. Gasim cigaretu. Trenutak prolazi, a mene ponovno hvata umor.


21:08 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>