Miris Čežnje

subota, 30.11.2019.

Subota/Promišljanja

Zaspala sam unatoč pulsirajućoj glavobolji. Još negdje oko 21.
Oči su se samo sklopile i ugasila sam se.

Sanjam čudne snove. Ali ipak me ne plaše.
Budim se u 3 sata ujutro za prvu jutarnju.
Palim cigaretu. Sređujem misli.

Koliko god zadnji dani bili naporni, puno sam naučila.
Prvo, naučila sam da dostojanstvo nema cijenu.
Naučila sam da pridružiti se višem cilju nije loše.
Naučila sam stati. Ne srljati u neke zaključke.
I naučila sam da treba više paziti na voljene.

Ima nešto egocentrično u introvertiranosti.
Sami smo u svojim mislima, zatvoreni.
Ne puštamo druge dovoljno blizu...
Dovoljno blizu da nas promijene.

Možda sam ovih dana izgubila dio svojeg egocentrizma.
Prvo, pridružila sam se masi u ovom štrajku.
Mene je inače strah mase. Strah me da se izgubim.
U jednom rijetkom trenutku, osjetila sam zajedništvo.

Cijela ova situacija s Voljenim isto je otvorila oči.
Shvatila sam koliko se dragi ljudi brinu za mene.
I da se ja moram brinuti za njih barem jednako.
Ako ne i više. Jer to zaslužuju.

Rijetki su ljudi kojima otvoreno pokazujem ljubav.
Obično su to tihi i indirektni znakovi.
Htjela bih to promijeniti. Da znaju uvijek.
I da nikad ne zaborave.

Eto, ovo su zaključci noćnog sređivanja misli.
To su promjene koje se trenutno događaju.
Mali koraci... Uz puno truda.

30.11.2019. u 11:08 • 18 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------