Miris Čežnje

petak, 29.11.2019.

29.11.2019.

Sjedimo u čekaonici ispred kirurgije, On i ja.
Gotovo tri sata za jedan manji zahvat.
Njemu zapelo staklo u nogi, pred nekoliko mjeseci.
Nije ni shvatio dok oteklina nije počela rasti.
Došlo je vrijeme da se to izvadi.

Zaključujemo da smo možda trebali ponijeti sendviče.
I sokove. I kavu. Jer praktički kampiramo tamo.
Ljudi ulaze preko reda. Liječnici malo ulaze, malo izlaze.
U čekaonici dvadesetak ljudi, od kojih barem 10 čeka zahvat.

Naručeni smo u 12:00, dolazimo na red malo prije 15.
Zahvat prolazi dobro, ali njegova noga je još pod lokalnom.
Pokušavam manevrirati da budem oslonac za njegovih 120 kila.
Ali nisam ni ja mrvica. Mjerim gotovo 180 cm, kilažu neću priznati.

Nekako sam ga spakirala u auto, sad treba voziti.
Ne volim voziti kad sam pod stresom. Ipak, vozim.
Sigurno sam skoro skrivila barem dvije-tri saobračajke.
Dolazimo doma u komadu, On, ja i auto.

Osjećam nekakav neobičan umor zadnjih dana.
Slabo spavam. Puno pušim. Pijem puno kave.
Standardno. Dozvoljavam si tu malu dozu autodestrukcije.
Da bih mogla nešto konstruktivno. Graditi.

Osjećam da je vrijeme za nekakvu promjenu.
Bilo kakvu. Mislim da bih i prihvatila i da ide na gore.
Samo ne želim hibernirati. Skupljam snage.
Danas mi je On ipak bitniji od mojih turbulencija.

29.11.2019. u 16:48 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------