Miris Čežnje

utorak, 19.11.2019.

Inat

Danas je prvi dan da štrajkam.
Kako to, pa ne traje li štrajk već mjesec dana?

Traje. Od toga sam izgubila ravno tri.
Tad sam to doživljavala samo kao potpis na papiru.
Učenika ionako nije bilo u školi, pa nisam ni mogla raditi.

Zašto sad? Zato jer je više toga na kocki.
Zato jer vidim svu mržnju usmjerenu prema nama.
A vidim i svu ljubav. Zajedništvo. U meni se budi inat.

To je na kocki. Nije na kocki 6,11%.
Ne želim ulaziti u to zaslužujemo li to.
Postoje bolji, postoje lošiji profesori.

Neki profesori su promijenili tok mog života.
Neki su me inspirirali i ohrabrivali kad sam stala.
Neke od njih danas zovem kolegama.
Neobično je, to zatvaranje kruga.


Čak i predajem nekoj njihovoj djeci.
Možda će baš netko od njih krenuti tim putem.
Možda... Ne štrajkam sad za sebe.

Štrajkam za sve dobre ljude koji su me učili.
I koji su me odgajali. I koji se bore.
Štrajkam za sve dobre ljude koji će tek poučavati.

Meni je možda ovo zadnja godina u školstvu.
Emocionalan i psihički zahtjevan posao.
Poziv koji nikad ne staje. Moji razlozi.

Ali ipak danas štrajkam. Za bolje sutra.
Da naš, dosad tih, glas čuje.
Štrajkam za znanje. Za vrline. Za ljubav.

19.11.2019. u 18:23 • 17 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------