Miris Čežnje

nedjelja, 13.10.2019.

Bol

Mirno uzimam ibuprofen dok u donjoj čeljusti osjećam pulsirajuću bol.
Upaljena šestica. Otvorena i čeljust oko nje rezana.
Računam vrijeme kad moram popiti antibiotike. Pa probiotike. Pa standardnu terapiju.
Gubim se ponekad u tom računu.

Sa standardnih 6 tableta dnevno sam došla na 13 do 15.
Ovisno o tome koliko boli. Smršavila sam, iako moram jesti prije svake runde tableta.
Razlog je to što ne pijem. U slobodno vrijeme sam veliki ljubitelj pive.

Osjećam se, sve u svemu, poprilično jadno.
Jesen je tu, a s njom i dan u kojem sve polazi krivo.
Da, imam specijalan dan koji trošim tako da se osjećam grozno.
Nešto kao praznik, pobožno ga slavim svake godine.

Vrtim u glavi sve greške koje sam učinila putem.
Neke stvari si nikad neću oprostiti.
A neke stvari nikad neću oprostiti drugima.
Jednostavno nemam tih kapaciteta.

Jučer sam u kadi imala napadaj tjeskobe.
Odjednom, kao da mi je netko oduzeo sve čemu se imam veseliti.
Na nekoliko minuta do sati nakon toga osjećam samo tugu.
Obavija me i davi. Nestaju riječi. Rastačem se.

Voljela bih da sam jača. Voljela bih da ne osjećam to.
Voljela bih da sam opet zdrava, potpuna osoba.
Ipak znam, Pandorina kutija u meni je davno otvorena.
I zatvorena. Nada je sama ostala u tami.

13.10.2019. u 20:24 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< listopad, 2019 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------