Miris Čežnje

ponedjeljak, 30.09.2019.

Sastavljanje slike

Gledam kako se komadići slažu.
Razbijena slika poprima oblik.
Oštri fragmenti se udružuju.
Zjapeće pukotine cijele.

Gledam kako se komadići slažu.
Forma postaje poznata, ali nova.
Po prvi puta uočavam sve boje.
Lelujave pokrete kistom.

Uočavam svu njezinu ljepotu.
Uočavam svu svoju okrutnost.
Jer ja sam je, davnih dana
Razbila u milijun sitnih dijelova.

30.09.2019. u 08:00 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.09.2019.

404

Tražim odgovarajuću ritam sekciju za objavu broj 404.
Većina mojih tekstova ima glazbenu pozadinu.

Zašto ritam sekcija? Zašto ne melodijska?

Zato jer mi glazba u pozadini služi kao metronom.
Usklađujem tipkanje po tipkovnici sa ritam sekcijom.

Melodiju sama dodajem, tražeći prave riječi.

Dugo već hvatam prikladne harmonije.
Slažem ih gotovo koliko ih i razlažem.

Melodija i ritam postaju jedno, pa se rastaju.

Dugo već želim postati harmonija.
Razlažem se gotovo koliko se slažem.

Melodija i ritam postaju jedno, pa se rastaju.

I riječi koje izviru plešu u trenutku,
Samo da bi u idućem času pale.

Ipak, još uvijek sanjam o harmoniji.

Kad moj ritam, ritam mog srca
Pronađe pravu melodiju i riječi.

29.09.2019. u 09:53 • 13 KomentaraPrint#

subota, 28.09.2019.

Nijanse modre

Jutro započinje uz određene note bluesa...

Budim se na njegovoj strani kreveta.
Jutro u nijansama modre.

Nekako se modra nameće
Sivilu jutarnjeg neba.

Palim cigaretu.
Jesen u zraku...
Jutarnja hladnoća...
Voćke počinju bacati svoje ruho.

Uvlačim dim.
Osjećam kako me ispunjava.
Izdišem...

Osjećam se nekako u nijansama modre.
Od one najtamnije,
Pa sve do one zadivljujuće intenzivne.

Modro... Modro za modra
Ljetna neba.
Modro... Modro za dubine mora...
Modro...Modro za dubinu moje duše.

28.09.2019. u 10:35 • 12 KomentaraPrint#

petak, 27.09.2019.

27.9.2019. Uspavanka

Spavaj, ljubavi.

Osjecam da su ti oci teske
I da tiho tones u oblake snova.

Obavijam se tvojim mirisom,
Slusam lupkanje tvog srca.

Spavaj... cuvat cu strazu ove noci
Da ti nista ne remeti san.

Da mogu izbrisala bih bure
Izbrisala sve nemire...

Ali ja sam bura i ja sam nemir
Duboko, duboko pod povrsinom.

I ja ih znam... zato pusti da te cuvam
Ove i svih noci, sve dok sam tvoja

Sve dok postojim.

27.09.2019. u 22:37 • 10 KomentaraPrint#

401 (Objavljenih)

Sasvim slučajno je ovo broj 401.

Od preosjetljivog djeteta koje je željelo spoznati Ljubav do preosjetljive odrasle osobe koja shvaća da ništa ne zna o Ljubavi.
I da je to sasvim u redu. Jedan je to od misterija Svemira za kojeg je bolje da tako ostane. Neke tajne nisu za otkrivanje.
Tu su da nadahnjuju, izazivaju čuđenje, gotovo strahopoštovanje. I nadam se da će tako i ostati.

Dakle, dugo sam tu. Računam, nekih 13 godina. Statistika bi mi rekla točan datum i vrijeme. Bilo je proljeće.
A ja sam bila učenica te iste škole u kojoj sam danas profesorica. Nekad vidim sebe u svojim učenicima.
Vidim to kao zatvaranje kruga. Iako znam da moj put u jednom trenutku skreće s elegantnog luka.

Čini nepravilnu krivulju u područje kaosa. U kaosu sam zapravo naučila najviše.
Sva znanja koja sam stekla do tad, srušena u trenutku. Iz tog vremena imam tek odsjaje.
Čudno, ali zbilja se ne sjećam. Sjećam se samo kako sam lutala i bila iscrpljena.

Duboko nesretna. Tražila sam prave stvari na krivim mjestima.
I krive stvari na pravim mjestima.
I krive stvari na krivim mjestima. Učila sam. Učila sam brzo. I naučila sam...

Osoba koja sad piše ima veoma malo dodirnih crta s djetetom koje je počelo pisati.
Osim ljubavi prema riječima. Urođenoj znatiželji. Neke stvari jednostavno nadrastemo.
Neke ljude jednostavno nadrastemo. Kad napravimo taj korak dalje, a oni ostanu...

Kad se osvrnem, shvaćam da je taj korak dalje bio nužan. Ne žalim.
Žalim samo što tom preosjetljivom djetetu nitko nije rekao da ne žuri.
Da ima strpljenja. Da ionako nikad neće spoznati... Neka samo uživa u putu.

Neka voli, koliko može. Neka ne izgubi pojam o dobrom i lijepom...
Neka nikad ne napusti nadu... Nikako.
I neka se nikad... Apsoulutno nikad... Ne prestane čuditi svijetu.

27.09.2019. u 19:09 • 10 KomentaraPrint#

Zbogom, auticu

Nazvali smo ga Antikrist.
Razlog je bio da ispusta crnu dusu kad se pali.
Glasan je, tresnja i lupkanje u svakoj voznji.
Uz to je visoko nepouzdan.
Dva sudara je izazvala njegova nestabilnost.
Uz to, vise puta sam zakacila suvozacku stranu na ogradu.
Prakticki je bio nevoziv.
Ali nedostajat ce mi.

To je auto u kojem sam naucila voziti.
Znala sam tocno sto koja buka znaci.
Lupkanje u prednjem dijelu znacilo je da moram mijenjati brzinu. Nisam ni morala gledati brzinomjer i mjerac okretaja, on mi je sam govorio.

Srastao je nekako s mojim karakterom.
Isto tako dozivljavam sebe.
Ispustam crnu dusu kad se budim.
Turbulentna sam.
Na nepouzdanosti i stabilnosti radim.
Skrsim se svako malo.
Imam svakakvih kvarova, ali ipak idem.

Da, nedostajat ce mi. Ne samo auto.
Nego njegov karakter.

27.09.2019. u 07:05 • 23 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.09.2019.

Strah

Postoji malo stvari kojih me iskreno strah.
Vecinu sam ih nadrasla.

Primjerice, strah od igli i ostrih predmeta.
Prilicno visoko je kotirao na listi.
Negdje tamo s 18 godina uhvatio me inat.
Postala sam dobrovoljni davatelj krvi i ostala sve dok mi to nije bilo izricito zabranjeno zbog lijekova.

Danas sam se srela sa jednim uplasenim stvorenjem.
Jos je mlada. Ali ima strah od doslovce svega.
Ne mogu zamisliti kako je zivjeti tako.
U vjecnom strahu. Svakog dana, svakog trenutka.

Ne znam kako pomoci.
Pokazati joj da je svijet lijep.
Pokazati joj da nekad moras riskirati.
Izaci van svoje zone komfora.

Napraviti taj korak.
I shvatiti da hrabrost nije odsutstvo straha, nego nacin na koji se s njime nosis.

26.09.2019. u 11:57 • 22 KomentaraPrint#

Kisna

Ulicom koju sam prolazila nebrojeno puta odjekuju tihi udarci mojih gleznjaca. Stiscem se pod kisobranom. Promatram odsjaj ulicnih svjetiljaka u lokvicama i mokrim kamenim plocama.

Jesen je tu. Miris vlazne zemlje i promocenog lisca. Osjet dodira prohladnog povjetarca. Bas kao davnih jeseni kad sam istim putem prolazila kao srednjoskolka.

Tada jos nisam znala diviti se ljepotama malih stvari. Uvijek ocekivala nesto veliko. Sva djeca imaju to cudjenje, a s vremenom zaborave...
Ponovno sam naucila... Cuditi se i diviti se.
Ostati zaprepastena ovim prekrasnim trenutkom.
Ostati zaprepastena ljepotom Jeseni.

26.09.2019. u 07:02 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 25.09.2019.

Gubitak anonimnosti

Jedan od minusa profesorskog posla jest gubitak anonimnosti. Nikad ne znas kad ces naici na nekog ucenika, sadasnjeg ili bivseg, nekog od roditelja ili kolega.

Nije da imam neke ekscese u javnosti, cesto su cak ti susreti pozitivni, no ipak volim svoju privatnost. Koje jako cesto nemam.

Volim biti anonimus. Valjda dio moje povucene prirode. Iako me se jako lako uoci. Visoka sam, naglasenih oblina, kratko osisana. Oblacim sako na Conversice. Zracim pomalo cudno. Sve u svemu, tesko me promasiti.

Danas su bila dva takva susreta. Jedna bivsa ucenica me srela na putu s kave. Izgleda tako odraslo, vec dvije godine pohadja fakultet. Malo smo pricale. Zapalile cigaretu. Kaze mi da joj je sad neobicno pusiti sa mnom. Razumijem je.

Nakon skole sam otisla u ljekarnu podici terapiju. Sad, podizem set od 5 kutija, od koje su tri antipsihotici, jedna anksiolitik, a jedna lijek koji se koristi za Parkinsa.
Naletim tamo na majku jedne od svojih ucenica. Radi bas u toj ljekarni.

Sad, nije mi neugodno pricati o svojoj bolesti, ali poslovno skrivam cinjenicu da sam bolesna. Zapravo, skrivam dijagnozu kao zmija noge. Majka ucenice se prema meni odnosi profesionalno i toplo. Ipak mi nije ugodno.

Voljela bih da sam u takvim situacijama zbilja anonimus. Ali znam da to nikako vise ne mogu biti.

25.09.2019. u 13:41 • 15 KomentaraPrint#

Kava

Spadam u kategoriju nepopravljivih kavoljubaca.
Nekad u toj mjeri da je zovem gorivom.
Pogotovo ako je u jednadzbi i cigareta.
Tada svi moji sustavi rade na nikotin i kofein.

Tako i ovog jutra. Pusim cigaretu dok ispijam kavu.
Na stepenicama ispred kuce.
Upijam svjezinu jutra. Ovaj dan se cini dobar.

Barem je takav njegov pocetak.
Dolazim na posao, pijem kavu.
Kopiram materijale, spremam kemikalije.
Vodim eksperimentalni sat.
Znam tocno sto trebam reci i uciniti.
Djeca danas dobro usvajaju materiju.
Zavrsavam sat i odlazim u zbornicu.

Dok ovo pisem, salica kave je s moje desne strana.
Jos je vruca i isparava. Sam miris mi je dovoljan da me podigne. Ispijam gutljaj.

Ovo ce biti dobar dan.
Pogotovo ako bude jos kave.

25.09.2019. u 10:28 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 24.09.2019.

Uzor

Ja nisam uzor. Ne bih to trebala biti, u normalnim okolnostima.
Previše stvari sam učinila krivo.

Malim odmakom od života kojeg sam živjela do desetak godina jedini dobar savjet koji mogu dati toj djeci je da ne budu kao ja.
Ni u kojem slučaju.

Do prije desetak godina bila sam druga osoba.
I imala sam sve. Zaručnika, fakultet koji je išao jako dobro, uređivali smo stan...
Naizgled savršeno. Nije bilo.

Činila sam jako glupe stvari zbog ljubavi.
Postala sam žrtvom same sebe. Jer sam sve morala odraditi na razini na kojoj nisam mogla.
Zanemarivala sam zbog toga ljude koje volim.

Zanemarivala sam sebe.
Svijet se urušavao oko mene, a ja sam bila tamo zamrznuta, prestrašena...
Mislila sam da gubim sve što mi je važno u životu. I gubila sam.

Izgubila sam sve. Izgubila sam sebe.
Našla sam se na dnu... U bolnici na nekoliko mjeseci.
Pušila sam previše. Do ničega mi više nije bilo stalo.

I nisam se borila. Predala sam se.
Bez borbe. Utonula.
Ne znam kako sam preživjela tu godinu.

Valjda samo zahvaljujući dragim ljudima koji me nisu ostavili kad sam ja ostavila njih.
Bila sam sebična. I bila sam slaba.
Ali tvrdoglava.

Milijun puta sam čula neki dobar savjet i njemu se odupirala.
Tek kad sam pala, shvatila sam da taj put vodi u samouništenje...
Tek tad sam se počela boriti... Prekasno.

Desetak godina kasnije, učim ljude da budu jaki, a sama to nisam bila.
Učim ljude da slušaju sebe i okolinu, a da sama to nisam.
Učim ljude da vole, a sama to nisam.

Kad mi netko kaže da sam uzor, cinično se osmjehnem.
Čisto zato jer znam cijelu priču oko toga kako sam ja postala ja.
Put je bio popločen boli i greškama.
Došla sam do ove točke, da.
Ali nikako ne bez posljedica.
Nemojte ni slučajno odabrati taj put...

24.09.2019. u 14:11 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.09.2019.

Inkluzivna pedagogija

(Nešto čime se bavim u slobodno vrijeme, a da nema veze s ovim blogom... Pišem i o sustavu obrazovanja.)

INKLUZIVNA PEDAGOGIJA

Važnost inkluzivne pedagogije nikad nije bila više izražena nego u modernom svijetu i društva. Ideje koje su se kroz povijest razvijale u društvu obuhvatile su i instituciju škole kao odgojne i obrazovne ustanove, samo u novom svjetlu. Sve više se uvažava ideja individualnosti svakog djeteta te potrebe da se svakom djetetu omogući pristup svim aspektima modernog školovanja, školovanja koje je okrenuto učeniku i njegovim potrebama.

Moderna škola nije samo prostor u kojem će učenik steći znanja i vještine, nego i stavove, vrijednosti i odnos prema radu, školi, profesorima i školskom osoblju te drugim učenicima. Upravo u svim tim aspektima modernog školovanja u izražaj dolazi inkluzivna pedagogija. Učenje da je u središtu odgojno-obrazovnog procesa učenik, s cijelim svojim intelektualnim, emocionalnim i kreativnim kapacitetima. Različitosti između učenika, na bilo kojem planu bile, umjesto prepreka se smatraju izazovom i načinom da se odgojno-obrazovni proces ne samo tog učenika, nego čitavog razreda i škole, obogati i postane jedno vrijedno iskustvo za sve koji u njemu sudjeluju. Najčešća potreba za primjenom inkluzivne pedagogije javlja se najčešće kod dvije grupe učenika. Prva grupa su učenici s posebnim potrebama, bilo nadareni ili s poteškoćama u učenju. Druga grupa su učenici s različitim društvenim podlogama, bilo socijalnim, društvenim, vjerskim i drugim. Posebno ću se osvrnuti na obje grupe učenika i objasniti zašto smatram da je kod njih najvažnija primjena inkluzivne pedagogije i kako inkluzivna pedagogija može obogatiti njihovo iskustvo, iskustvo ostalih učenika, nastavnika i škole.
Učenici s posebnim potrebama, bilo nadareni ili s poteškoćama, često imaju osjećaj izolacije od ostatka razreda. Spomenula sam ih u istoj skupini zato jer objema skupinama podjednako treba pristup koji će ih umjesto izdvajanja više uključiti u školu i širu zajednicu. Prepoznavanje individualnosti svakog učenika i njihovih potreba te postupanje u skladu s njima veoma je važno. Pritom izdvajanje učenika može izuzetno štetno djelovati na njihov daljnji razvoj, pogotovo u toliko osjetljivoj dobi u kojoj su učenici. Umjesto da ih se izdvaja, njihove prednosti i vrline se mogu prepoznati i uklopiti u cjelokupan odgojno-obrazovni proces, dok se na područijima u kojima su slabiji također može raditi uklapanjem u školu i širu zajednicu, zajedničkim radom, otkrivanjem pristupa koji učeniku i široj zajednici najviše odgovara. Često je to rad u obliku radionica, rad u grupama, rad kroz igru, kroz školske i razredne projekte i drugo. Pritom bi se u takve oblike rada trebalo uključiti ne samo učenika, nego i njegovu cjelokupnu sredinu (ostale učenike, profesore i ostale službe škole, obitelj učenika).
Prema teoriji višestrukih inteligencija, svaki profesor bi trebao prepoznati vrline pojedinih učenika i razreda kao grupe i u skladu s njima razvijati daljnji odgojno-obrazovni proces. Svaki učenik ima u sebi potencijal da svojim radom i trudom, te vrlinama obogati i upotpuni nastavu.
Druga grupa koju sam izdvojila su učenici s različitim društvenim podlogama, bilo socijalnim, društvenim, vjerskim ili drugim. Učenici iz ove skupine se često osjećaju nedovoljno uklopljeni u nastavu i društvo, te se često osjećaju izdvojenima, a upravo bi svojim jedinstvenim identitetom i drukčijom perspektivom mogli uveliko obogatiti iskustva drugih učenika, nastavnika i škole. Upravo u procesu globalizacije dolazi sve više do kontakata između pojedinaca s različitim podlogama i životnim pričama. Ponovo inkluzivna pedagogija dolazi kao odgovor kako najprikladnije postupati. Rad na razvoju osjećaja zajedništva u različitosti, te uklapanjem ideje da je svaki učenik individua sa svojom jedinstvenom i neponovljivom pričom koja može pridonijeti društvu ne dokidajući svoj identitet.

Zaključila bih ovaj osvrt s prepoznavanjem važnosti inkluzivne pedagogije kao odgovora na izazove modernog društva, kao pristupa koji učenike vidi kao individue, te u različitostima koje posjeduju upravo vidi bogatstvo našeg društva, a nikako ne prepreku. Primjena inkluzivne pedagogije često zahtijeva više truda i angažmana od strane svih sudionika, no u konačnici dovodi do potpunijeg iskustva školovanja i razvoja učenika koji su svjesni svojih posebnosti, ali i pripadnosti u čitavom kontekstu društva.

Literatura:
Priručnik „Inkluzivni odgoj i obrazovanje u školi“ autora doc. dr. sc. Goran Livazović Dalida Alispahić Enisa Terović, Jordan studio, Sarajevo
„Izazovi integriranog odgoja i obrazovanja“ autorice Dejane Bouillet, Školska knjiga, Zagreb

23.09.2019. u 20:42 • 11 KomentaraPrint#

Jesen

Stigla je s prvim kapima kiše.
Miriši na polja kukuruza,
Skoro pred berbu.

Ima okus slatkog grožđa,
Ali pod kaputom i oštri sjeverac.
Oblači se šarenim ruhom.

Samo da bi se sasvim ogolila
U nijanse smeđe i sive.
Varljiv je duh te jeseni.

Ipak, stigla je, prolijevajući kiše.
Šušteći žutim, suhim lišćem.
A ja joj tiho želim dobrodošlicu.

23.09.2019. u 12:32 • 14 KomentaraPrint#

Jutarnja

Budim se. Na njegovoj strani kreveta, jasno.
Jutarnja hladnoća nastupila je čim je on otišao na posao.

Volim se stisnuti uz njega kad dođu tmurni jesenski dani.
Zato jer se osjećam toplo. I u tijelu i u duši.

Palim cigaretu dok pijem kavu vani na stepenicama.
Udišem zrak zasićen dahom Jeseni.

Brojim obaveze za danas. Gledam što mogu riješiti.
Sastavljam dnevni plan. Redovito sastavljam dnevne planove.

Obično ih i ostvarim. Međutim, danas stavljam još jednu stavku.
Osjećati se dobro. Osjećati se sretno i ispunjeno.

Često to izostavim iz dnevnog plana, pa se moram podsjetiti.
Danas će biti dobar dan, osjećam to.

23.09.2019. u 07:59 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.09.2019.

Tremor

Gubim finu motoriku. To je jedan od glavnih razloga zašto sam pred nekoliko godina napustila svoj drugi hobi, crtanje.
Ne mogu povući normalnu crtu. Rukopis mi je katastrofa. Ipak, već se dugo nisam tresla.
Dogodilo se u najgorem mogućem trenutku, na ručku kod muževih roditelja. Koji ne znaju za moju terapiju.

Uprla sam sve snage da baratam vilicom. Koncentracija i samokontrola. Nije bilo dovoljno.
Ne znam jesu li opazili. Ispričala sam se i izašla van na cigaretu.
Zapaliti za vrijeme napada tremora je jednako smišljanju znanstvene fantastike.
Ljudi nisu svjesni koliko malih kretnji treba napraviti da bi se zapalila cigareta.
Malo sam se tresla. Računala sam na nikotin, obično umanji treskanje dovoljno da izgledam normalno.
Trebala su tri komada dok moje ruke opet nisu postale moje ruke.

Dok ovo pišem, osjećam napetost u mišićima. Ali barem ih sad imam pod kontrolom.

Nekad se zbog cijele priče osjećam bespomoćno. Mrzim se osjećati bespomoćno.
Moj život već osam godina reguliraju različite kemikalije. Koje moram uzimati. Doživotno.
Držim se u remisiji zadnjih 6. Bojim se da više nisam u remisiji.

U svakodnevici trošim užasno puno energije da izgledam normalno. Većina ljudi ne opazi.
Izgledam neobično, ali moja odstupanja od normalnog nisu takva da se ljudi zabrinu.
Moja bolest je nevidljiva. Neopaziva.

Ne želim nositi tu stigmu. A ipak je nosim, zajedno sa svima sebi sličnima.

22.09.2019. u 18:36 • 14 KomentaraPrint#

subota, 21.09.2019.

Ovisnost

Palim cigaretu.

Neki ljudi meditiraju.
Neki ljudi mole.

Ja palim cigaretu. Gotovo svaki put kad sam dovedena do prezasićenja.
Da objasnim, ja sam ultraintrovert.
Svaka interakcija s ljudima me umara, koliko god banalna bila.
Palim cigaretu i procesiram informacije.

Dobra sam u procesiranju informacija potpomognuta nikotinom.

Sad, prezasićenje može biti različitog tipa.
Nekad me i pozitivni osjećaji bole. Neobično, ali je tako.
Čisto zato što pola mojih sustava ne radi kako bi trebalo.
Preosjetljiva sam. Nestabilna.

Zato palim cigaretu. Sasvim mirno, uvlačim dim.

Postajem na trenutak neranjiva.
Slagalica se slaže. Svijet ima smisla.
Svemirom još vladaju zakoni fizike.

Zvijezde još uvijek sjaje. Baš kao i žar koji držim u ruci.

Bilo je milijun trenutaka u kojima sam mislila prestati.
Bojim se. Bojim se da neću moći funkcionirati.
Utonuti u besmisao. Postati ranjivija.

Dajem žrtvu na oltar samodestrukcije.

Svjesna sam toga u potpunosti.
Znam dobar dio kemijskih spojeva u njoj.
Znam koliko ih je kancerogeno.

Ipak, na tren, samo na tren, kad zapalim...
Čini mi se kao da opet živim.

21.09.2019. u 18:57 • 19 KomentaraPrint#

petak, 20.09.2019.

Naših 5 mjeseci

Ove retke pišem napola s njegove strane kreveta.
Uvijek kad ga nema naginjem na njegovu polovicu. Nekako mi utješno miriše. Na njega.

Za tjedan dana bit će 5 mjeseci otkad smo jedno drugom rekli "Da".
Zapravo, nismo rekli da. Razmijenili smo zavjete. I tako sam postala i službeno njegova.

Naša priča nije neka prevelika bajka, ali je naša. Samim time i prekrasna.
Čovjek bi očekivao od mene neku veliku romantiku, ali naši trenutci su posebni po tome što su drukčiji.

Nema nekih velikih izjava ljubavi, tek kratko "Volim te" pred san. I poljubac.
Nekad mi je to dovoljno da preživim neke od svojih najtežih noći.

Nekad ga gledam dok spava. Onako, sav topao, neobrijan, raščupanih obrva.
Djeluje mi tako mirno. To mi daje snage da nastavim dalje. Da živim.

Nekad kad me uhvati faza se pitam žali li što me vjenčao.
Nisam lagana osoba za suživot. Promjene raspoloženja znaju biti prilično burne.

Kad mi se svjetlo u očima ugasi, kad više ne osjećam, kad me nema.
On ni ne zna da sam njemu dala isključivu moć da me vrati nazad u život.

Ne zna ni koliko me lako može povrijediti. Zaboravi...
Nekad čak postane okidač koji moj mrak samo čeka...

Znao je od početka, neke stvari mu nikad nisam skrivala.
Sad mi je nekad teško izreći. Zato pišem. Pretačem misli u riječi...

Znam da će ih prije ili kasnije pročitati.

20.09.2019. u 19:02 • 15 KomentaraPrint#

Velike riječi

Ne volim "velike" riječi.
Nije da ih ne znam. Kroz dva desetljeća svog školovanja naučila sam ih i previše.
Nešto kroz slušanje, nešto kroz čitanje, nešto kroz istraživanje.
Naučila sam ih, da. Ali ih koristim samo kad je nužno.

Ne, nikako ne volim "velike" riječi.
Posebno one koje zvuče šuplje.
Kao da nema ničega iza njih.
Posebno kad se koriste da pokažu nekome da je lošiji.
I da je manje vrijedan.

Ne koristim "velike" riječi ako zbilja ne moram.
Koristim malene, poznate, otkrivene.
Nekad pune sunca i boja.
Riječi poput ljubav i sreća i mir.
Svega nekoliko slova. Naizgled razumljiva svima.

Zapravo su tek one najteže dokučive.
Što je nekome ljubav?
Što je nekome sreća?
Što je nekome mir?

Milijardu različitih odgovora na tri jednostavna pitanja.
To su prave velike riječi.
One koje dirnu u srce.
One koje izvuku osmijeh.
One koje pravilno izgovorene taknu ljude u dušu.

20.09.2019. u 16:32 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.09.2019.

Savršena

Veći dio svog mlađeg života provela sam misleći da moram biti savršena.
Zreliji dio mene potpuno jasno shvaća da je to nemoguće postići.
Dio mene se još uvijek vrti oko tog jednog te istog paradoksa.

Ja sam jedna od osoba koja jako dobro skriva svoje nesavršenosti.
Recimo, nikad me nećete u javnosti vidjeti bez šminke ili u kombinaciji odjeće koja ne odgovara.
Isto tako me na poslu nikad nećete naći nespremnu na bilo što da mi taj dan nabaci.
Spremam se gotovo opsesivno. Trošim na to jako puno vremena.
Nikad ne kasnim. Dolazim ranije i predviđam nepredvidivo.

Nisam rođena kao plavokosa i plavooka krhka djevojčica.
Nebo me stvorilo kao masivnu brinetu tamnih očiju.

Ali sam rođena s nečim drugim. Užasno brzo procesiram informacije.
Ako je smatram bitnom, izvrtit ću je u mozgu u tisuću varijanti.
Nekad i više. Vizualizirat ću je do boli sve dok je ne shvatim.

Karta je to na koju odavno igram. Još od početka mog dugog obrazovanja.
Shvatila sam da sam brža od ostalih u razredu još u osnovnoj.
Predviđala sam pitanja profesora i odgovarala prije nego su formirali pitanje.

Čisto zato jer sam mogla. Jer sam mislila da moram biti bolja.
Da moram biti savršena učenica.

U gimnaziji sam se našla u razredu superodlikaša.
Moj odgovor na to je bio još brže procesiranje informacija.
Išla sam na državna natjecanja i iz prirodnih i društvenih znanosti.
Ali to mi nije bilo dovoljno. Jer nisam bila savršena.

O godinama koje su uslijedile još uvijek nisam spremna pisati.
U osnovnim crtama, otkrila sam ljubav i zbog nje učinila nekoliko krivih koraka.
Sve se urušilo. Cijeli taj sistem, cijela ta slika...

Našla sam se kao prazna olupina nečega nedefiniranog.
Kao odraz u slomljenom zrcalu. Tek nakon svoje 24. godine sam se počela slagati.
I evo me sad, kako pokušavam napraviti odmak od svega.

Vidjeti što sam sve zapravo radila iz ljubavi prema tome,
A što iz ljubavi prema ljudima koji su od mene tražili nemoguće.

----------------------------------------------------------

Često tako u razredu tražim one izgubljene.
One koji misle da moraju biti nešto...
Često im pričam bajke.
Ne one o princezama i "živjeli su sretno do kraja života".

Drago dijete, ne moraš se truditi da budeš savršeno.
Ti to već jesi.
Pogledaj se dobro.
Nekoliko generacija zvijezda je umrlo da bi ti živjelo.
Unatoč svim vjerojatnostima koje to sprječavaju,
Ti postojiš. Ti živiš. Dišeš. Misliš. Osjećaš.

Misliš da nisi čudo?

Ti si savršeno.
Ti si savršen.
Ti si savršena.

19.09.2019. u 18:23 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 18.09.2019.

Crtica sa sata

Moja navika je kretati se kad se nađem u razredu.
Ovo nam je uvodni sat. Pokušavam upamtiti nova mlada lica.
Sjećam se sebe u toj dobi. Sad sam dvostruko starija.
Prve bore počet će se skoro ocrtavati, a pitam se jesam li išta naučila.
Pitam se mogu li išta naučiti njih.

Tisuću misli u glavi odjednom se slažu u priču koju im ja neću ispričati.
Morat će otkriti sami. Tu sam samo da ih vodim, podsjećam se.
Oni su ti koji sami moraju naučiti.

Pričamo o atomu danas. Pokušam ih navesti da pojme taj mikrosvemir.
Koliko je neopisivo mali. Da, masa reda deset na minus dvadeset i sedmu kilograma je nepojmljivo malo.
Volumen reda angstrema je nepojmljivo mali.
Za naše iskustvo bazirano na makrosvijetu.
Vodim ih kroz Svemir u njima.

Mnoge odrasle plaši ideja praznine.
Djecu zabavlja kad shvate da su građeni od praznog prostora.
Jezgra atoma deset je tisuća puta manja od elektronskog omotača.
Između je jedno veliko ništa.

I mene je plašila praznina.
Sve dok nisam shvatila ono što djeca instinktivno znaju.
Sve praznine zapravo nisu jedno veliko ništa.
Niti jedno malo ništa.

Praznine su samo prostor za brojne mogućnosti.
Praznine u nama...
Mogu se napuniti divnim stvarima.
Snovima, idejama, osjećajima.

Puštam ih da zamišljaju bez ove digresije o tome kako ispuniti prazninu.
Oni to već znaju.

18.09.2019. u 19:05 • 24 KomentaraPrint#

Ožiljak

Trebalo mi je trideset godina da prestanem bježati. Neobično, ali tek nedavno sam se počela suočavati s tim što me muči. Prihvatila. Uklopila u dnevnu rutinu.
Zadnjih osam godina živim s tom dijagnozom... Iako mogu prvu epizodu datirati na točan datum.
31.10.2001. Dan kad sam postala prokleta. Sasvim prikladno, Noć vještica.

Dan kad sam dobila estetski najgori od svojih ožiljaka, Poprilično ga je teško sakriti u određenim okolnostima. Naime, proteže se preko lijeve strane mojeg vrata.
Bilo je vrijeme kad sam ga mislila maknuti. Sad je u normalnim okolnostima gotovo nevidljiv, osim ako je promjena vremena, kad ga osjećam.
Ili svjetlost padne pod čudnim kutem... Pojavi se jedan rez. Nabori gdje je koža šivana.

Svoje tinejdžerske godine provodila sam misleći da sam zbog toga nekakvo čudovište.
Epizode su postajale učestalije. Po svemu sudeći, ni bez tog ožiljka ne bih izbjegla dijagnozu. Ali bila je onaj prvi okidač.
Godine su prolazile, a ožiljci su se gomilali. Ne samo fizički, nego i emocionalni. Ožiljci na duši.

Njih imam previše, ali ih i previše vješto skrivam. Postala sam majstorica kamuflaže. Osim za one koji me znaju.
Oni i znaju kako mi oči znaju biti prazne. Da odlazim na mjesto gdje ne postojim.
Znaju i kad se vratim. Dočekaju me sa zagrljajem.

U meni još ima svjetlosti. Ne pod određenim kutevima. Pod svim kutevima.
Davno sam dala obećanje Nebu. Da ću paziti na one u mraku.
Obećanje koje namjeravam održati.

18.09.2019. u 16:40 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.09.2019.

8.9.2019.

Zakopala sam duboko u sebi.
U najdublje ponore duše.
Spustila sam se ondje.
Hladno je to mjesto.

Negdje u vječnom ledu
Iskopala sam
Zadnje počivalište
I zakopala.

Kristali leda umjesto ruža.
Ostavila srce
Kao spomenik.
I otišla, lakim korakom.

08.09.2019. u 09:38 • 17 KomentaraPrint#

petak, 06.09.2019.

6.9.2019. / Svjetionici

Tko koga priziva? Bez riječi.
Svjetionici u tami.
Kad nestane zvijezda
I mjesečine.

Ukorijenjeni na istim obalama.
Osvjetljavamo
Neke druge hridi.
Kad nestane zvijezda...

Osuđeni da širimo
Vječno svjetlo
Sve dok sami
Tonemo u tami.

06.09.2019. u 18:30 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.09.2019.

5.9.2019.

Shvatila sam da postoji svjetlo u meni.
Koliko god ležalo pod koprenom mraka.
Proviruje stidljivo. Dotiče me nježno.

Dok tame viču, ono mirno šapuće.
Dok ponori prijete, ono pokazuje put.
Dok mislim da je beznadno, ono tješi.

Postoji svjetlo u meni. Možda tek iskra.
Možda tek plamičak u moru tmine.
Ali zvijezde su ipak najsjajnije u mrkloj noći.

05.09.2019. u 14:20 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 04.09.2019.

4.9.2019.

Koraci odjekuju praznim hodnikom.
Jeka tupo odzvanja.
Pronalazim put u polumraku.
Onaj tracak svjetlosti jos tinja.
Sve dok tinja nisam izgubljena.

Koraci odjekuju praznim hodnikom.
A ja shvacam... svaka vrata vode nekuda.
U neku tocku moje proslosti.
U neku tocku moje sadasnjosti.
U neku tocku moje buducnosti.

Mozda neka vode u ono sto je moglo biti,
U ono sto zamalo nije, u ono sto zelim,
I u ono sto ne zelim. Sad shvacam...
Ovaj hodnik uopce nije prazan.
Ispunjen je koracima mojih prica.

04.09.2019. u 14:05 • 12 KomentaraPrint#

utorak, 03.09.2019.

3.9.2019.

Gledam otkucaje svog srca na papiru.
Jako je to srce. Udara moćno.
Ne znam koliko je veliko.
Toliko je malo ljudi uspjelo
Obuhvatiti u sebe.

I bilo je ranjeno i bilo je slomljeno.
Ali ono i dalje rasipa svoje otkucaje.
Mjeri vrijeme koje prolazi.
Gleda nekim svojim očima.
Šapuće svojim riječima.

Ima svoj mir i svoj nemir.
I svoje ponore i bezdane.
Svoje neosvojene vrhunce.
Promatram kako kuca.
Ono viče dok ja tonem u tišine.

03.09.2019. u 10:17 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.09.2019.

2.9.2019.

Došla je na krilima povjetarca.
Onih dana kad su noći postale duže.
Lepršala na sjenki mjeseca.
Ugasila sunce. Uključila suze.

Koliko se samo puta moram preobraziti,
Samo da joj se sakrijem?
Promijenila sam obličje. Ime.
Odrezala divlje pramenove kose.

A ona me ipak prepoznala.
Možda se samo oči nikad ne mijenjaju.
Poneki ožiljak više ili manje?
Poneki ukradeni smiješak?

I dok znam da me želi samo
Baciti u bezdan, želim...
Vratiti joj isto. Pobijediti.

Zaboraviti. Ostaviti je u onom
Tihom mračnom kutku gdje stanuje.
Skriva se. Taji. Smišlja obmane
Kojima će me savladati.

Danas znam bolje...
Danas joj znam ime.
I znam kako će doći.
Na krilima povjetarca, na sjeni mjeseca.

02.09.2019. u 18:31 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.09.2019.

Pismo

Ponekad su ljudi nepopravljivo slomljeni,
Nije to tvoja krivnja.
Nije ničija.
Nebo tako odredilo valjda.
Ponekad tako s nama slomljenima podijeliš malo svijetla.
I puno mraka.

Kako starim sve manje vjerujem u zlo.
Vjerujem u nedostatak ljubavi.
U nekoj fazi kad usfali...
Pogotovo nama prokletima...
Svašta se dogodi.
Tada se slomimo i slamamo.

Žao mi je što ti se dogodi da se uvijek nađeš na putu...
Na tome križanju određenih osoba.
Očito si osuđen na nas.
Ili mi na tebe.
Tko zna?

Žao mi je što iza sebe ostavljamo spaljenu zemlju.
Okrutna je to strategija.
Ali ne znam koga više boli?
Znajući da povratka nema.

Mislila sam da započinjem novi život, znaš?
I onda se nađem da se opet slomim.
Na gluposti.
Sitnici.
Ničemu.

Ali oboje znamo da je to ništa kod nas gore od nečeg.
Praznina koja odjekuje...
Izobličenu jeku.

Da mi ne možemo biti voljeni.
Ne sad.
Ne nikad.

Da mi ne možemo vjerovati.
Ne sad.
Ne nikad.

Želim napraviti taj korak dalje.
Iskreno.
I onda me praznina počne gutati.

Hoće li biti drukčije ovaj put?
Ne znam.
Nadam se da za tebe hoće.

01.09.2019. u 19:21 • 10 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2019 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------