Jeka tisine
četvrtak, 19.09.2019.
Savršena
Veći dio svog mlađeg života provela sam misleći da moram biti savršena.
Zreliji dio mene potpuno jasno shvaća da je to nemoguće postići.
Dio mene se još uvijek vrti oko tog jednog te istog paradoksa.
Ja sam jedna od osoba koja jako dobro skriva svoje nesavršenosti.
Recimo, nikad me nećete u javnosti vidjeti bez šminke ili u kombinaciji odjeće koja ne odgovara.
Isto tako me na poslu nikad nećete naći nespremnu na bilo što da mi taj dan nabaci.
Spremam se gotovo opsesivno. Trošim na to jako puno vremena.
Nikad ne kasnim. Dolazim ranije i predviđam nepredvidivo.
Nisam rođena kao plavokosa i plavooka krhka djevojčica.
Nebo me stvorilo kao masivnu brinetu tamnih očiju.
Ali sam rođena s nečim drugim. Užasno brzo procesiram informacije.
Ako je smatram bitnom, izvrtit ću je u mozgu u tisuću varijanti.
Nekad i više. Vizualizirat ću je do boli sve dok je ne shvatim.
Karta je to na koju odavno igram. Još od početka mog dugog obrazovanja.
Shvatila sam da sam brža od ostalih u razredu još u osnovnoj.
Predviđala sam pitanja profesora i odgovarala prije nego su formirali pitanje.
Čisto zato jer sam mogla. Jer sam mislila da moram biti bolja.
Da moram biti savršena učenica.
U gimnaziji sam se našla u razredu superodlikaša.
Moj odgovor na to je bio još brže procesiranje informacija.
Išla sam na državna natjecanja i iz prirodnih i društvenih znanosti.
Ali to mi nije bilo dovoljno. Jer nisam bila savršena.
O godinama koje su uslijedile još uvijek nisam spremna pisati.
U osnovnim crtama, otkrila sam ljubav i zbog nje učinila nekoliko krivih koraka.
Sve se urušilo. Cijeli taj sistem, cijela ta slika...
Našla sam se kao prazna olupina nečega nedefiniranog.
Kao odraz u slomljenom zrcalu. Tek nakon svoje 24. godine sam se počela slagati.
I evo me sad, kako pokušavam napraviti odmak od svega.
Vidjeti što sam sve zapravo radila iz ljubavi prema tome,
A što iz ljubavi prema ljudima koji su od mene tražili nemoguće.
----------------------------------------------------------
Često tako u razredu tražim one izgubljene.
One koji misle da moraju biti nešto...
Često im pričam bajke.
Ne one o princezama i "živjeli su sretno do kraja života".
Drago dijete, ne moraš se truditi da budeš savršeno.
Ti to već jesi.
Pogledaj se dobro.
Nekoliko generacija zvijezda je umrlo da bi ti živjelo.
Unatoč svim vjerojatnostima koje to sprječavaju,
Ti postojiš. Ti živiš. Dišeš. Misliš. Osjećaš.
Misliš da nisi čudo?
Ti si savršeno.
Ti si savršen.
Ti si savršena.
| < | rujan, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.