25.12.2018.

utorak , 25.12.2018.

Znam da nisam pisala nekoliko dana.
Odluka je bila svjesna.

Božić je. Umjesto da osjećam sreću, ili barem mir, dio mene se osjeća slomljeno.
Imala sam nekoliko dana opraštanja zadnjih sati nastave koju sam držala.
Drukčije je otići usred polugodišta nego da ih pustim na kraju kao maturante.
Dvojim se jesam li donijela pravu odluku.

Djeca mi se javljaju danas, čestitaju mi Božić, žele sve najbolje.
Cijela stvar bude još teža. Uzvratim im lijepe želje.
Znam da je bilo vrijeme da odem, samo mi je to očito teže palo nego sam mislila.

Baka mi je operirana jučer. Nadam se da će se brzo oporaviti.
Danas nisam mogla do nje, bila je majka, ali sigurno idem sutra vidjeti je.
Ona je žilava ženica i znam da će se oporaviti.
Ali tužniji su praznici kad je netko od voljenih u bolnici.

Sve to doprinijelo je tome da se sve u svemu osjećam tjeskobno zadnjih dana.
Pijem, uzimam tablete i spavam. Budim se umorna.
Započinjem sve iznova. U krug.

Radim neke korake da se izvučem van.
Gledam nove opcije za posao. Provodim vrijeme s voljenima.
Ali nekako u dubini sebe osjećam da tonem.

Izvući ću se i ovaj put, znam.
Uvijek se izvučem.
Božić je, treba vjerovati u čuda.

<< Arhiva >>