08

subota

prosinac

2018

Nemam horor priča iz učionice

Zadnjih dana je popularno dijeliti horor priče iz učionice. Sram me reći, nemam nijedne.

Bilo je razreda s kojima je teško raditi, bilo je razreda i pojedinaca s kojima sam se kačila.
Ali nekako sam sve to rješavala s njima u toku. Postavila pravila za sebe i njih.
Uglavnom smo se držali toga. I nekako smo uspjeli prevladati sve to.

Kaže dragi da sam imala sreće s odabirom škola. Možda.
Iako sam jednu godinu odradila i na strukovnoj s "problematičnim" razredom.
Možda se kroz vrijeme razočaraš u sustav i razočaraš u učenike.

Nisam došla još do te točke. Ako imam problema s pojedincem, riješim to s njim.
Ako ne ide, postoje pedagoške službe. Jednostavno je.
Mislim, nema tu neke velike filozofije.

Učenici znaju što očekujem od njih. U svakom trenutku.
Kriteriji i pravila su jasno objašnjena na prvom satu.
Ali jednu stvar još imam. Razumijevanja.

Ja sam nastavnica koju možete zaustaviti na hodniku i popričati s njom o bilo čemu.
Za djecu sam uvijek uzimala vremena. Pogotovo za one koji su u problemu.
A problema sam se naslušala svakakvih.

Možda je u tome stvar. Toliko se školstvo udaljilo od učenika da smo si sad neprijatelji.
Kao što sam rekla, nemam horor priča.
Ali imam lijepih. Jučer su mi djeca na prljavo staklo automobila narisala srčeko.

<< Arhiva >>