Miris Čežnje

Biram

Povremeno mi je teško objasniti kako funkcioniram. Pogotovo Njemu. Nekad mi je dovoljno da zna da ga volim.
Većinu vremena i zna. Nikad mu nisam postavljala zahtjev da me pritom i razumije.

Teško je objasniti zato jer su i bolest i terapija ostavile trag na meni. Odustala sam od iluzije da ću se ikada oporaviti.
Ali zato zadržavam većinu svojih funkcija. Samo na malo drugačiji način.

Vjerojatno nije svjestan da je gotovo sve što danas poznaje na meni zapravo izgrađeno.
Ova osoba koja jesam nije postojala samo prije nekoliko godina. Negdje oko pada sistema, sve u meni je bilo uništeno.

Gubim čak i sjećanja na vrijeme prije. Možda se zato toliko trudim sad zabilježiti.
Negde tad, godinama prije, izgubila sam i dio sebe koji osjeća.

Morala sam birati.

Prepustiti se i propasti ili boriti se. Odabrala sam se boriti.
I gradila sam, mrvicu po mrvicu.

Učila sam se opet razmišljati. Ovaj put na drukčiji način.
Učila sam se opet osjećati.

S jednom ključnom razlikom, upravo s tom da sad biram.

Biram ne prepuštati se negativnim osjećajima.
Biram vidjeti lijepo.
I biram voljeti.

Povremeno zaboravim. Osjećam se preopterećeno.
Ugasim sistem i biram opet.

Taj dio mu se na meni možda čini hladnim. Baš taj dio da mogu odabrati voljeti.
Možda se dio njega boji da ću isto tako kao što sam ga odabrala voljeti jednako i prestati.

Ono što ne shvaća je da kad mu kažem da ga volim, svakog puta dajem i obećanje.
Da biram njega i samo njega, ponovo i iznova.
Sve dok postojim.

30.11.2018. u 21:29 | 14 Komentara | Print | # | ^

Odgovornost

Ovih dana puno razmišljam o odgovornosti.

U svojim mlađim danima bila sam pretjerano odgovorna osoba. Možda sam zato toliko brzo ostarila. Propustila sam zbog toga puno.
Mnoge godine mog života otišle su na obaveze. Uglavnom obaveze koje sam si sama nametnula. Mislila sam biti savršena, za druge ljude.
Danas shvaćam da je upravo to bilo neodgovorno ponašanje od mene.

Činjenje svega mogućeg samo da bi drugi bili sretni nije odgovorno ponašanje. Nije bilo odgovorno prema sebi samoj.

Negdje u svojim ranim dvadesetima sam se slomila. Shvatila sam da ne mogu više. Uslijedilo je nekoliko godina apsolutne samodestrukcije. Odustala sam od sebe, više puta uslijed tih nekoliko dugih godina. Nisam to više mogla podnijeti. Bježala sam. U svakakve priče. Nisam bila u stanju ispunjavati nečija tuđa očekivanja, a svoja nisam imala.

A onda sam se vratila nekoliko koraka unatrag. Doslovce sam se dizala sa stadija djeteta koje sve mora učiti. Ali učila sam i o sebi. I izgradilo se nešto drukčije. Počela sam očekivati stvari od sebe koje nisu bile nametnute i nisu bile tuđe. Bile su moje. Počela sam raditi stvari iz ljubavi.

I namjeravam nastaviti raditi stvari iz ljubavi. Ako ne mogu u nečemu što radim naći išta lijepo i vrijedno, neću to ni činiti. Obećanje je to koje sam dala sama sebi. Obećanje koje ne kršim.

Gledam ovih dana mlade ljude koje skoro napuštam. Bit će teško. Uhvatila sam se ovih dana da se zbog toga osjećam demotivirano. I nekako znam da je vrijeme da moram otići. Prije bih mislila da imam odgovornost prema njima, odgovornost da ostanem, iako to značilo da radim s pola kapaciteta manje.

Moja odgovornost prema njima je da vrijeme koje im dajem zbilja bude vrijedno. Moja odgovornost je da im pokazujem svojim primjerom. Želim da se razviju u jake ljude. U ljude koji znaju koliko vrijede. U ljude koji grade i ljude koji vole. Mislim da je pokazati im to u ovom vremenu koje nam preostaje više znači od onih nekoliko kratkih mjeseci koji bi nam svima došli kao agonija.

I ne mogu to nikako učiniti zbog sebe. Bojim se da bi me to vratilo na put samodestrukcije. Put na kojega nikako ne želim. Ne mogu utjecati na okolnosti koje se događaju u mojoj svakodnevici. Ali mogu i moram utjecati na način na koji ću se nositi s tim. I naravno, za svoja djelovanja stajati cijelim svojim bićem.

29.11.2018. u 21:16 | 6 Komentara | Print | # | ^

Status update 4

Uhvatim se ovih dana da razmišljam o budućnosti. Dugo sam živjela dan po dan. A sad me čekaju neke stvari kojima se veselim i neke druge koje će biti teške. Ali sve je praćeno osjećajem da je točno tako treba biti.

Kaos zadnjih dana se stišava. Trenutci jasnoće sve su duži. Polako dolazim u stanje ravnoteže i na tome sam zahvalna. Kao i na dragim ljudima koji su bili uz mene.

Dakle, u veljači napuštam jednu od svojih škola. Onu u kojoj imam glavninu satnice. Uvjeti koji su mi bili postavljeni i način na koji su mi bili predstavljeni jednostavno nisu bili prihvatljivi. Budućnost glede posla mi je malo neizvjesna, no nadam se otvaranju novih opcija.

Znam da sve da sam i pristala, radilo bi se samo o odgađanju na nekoliko mjeseci. Trenutno sam zamjena tamo, a vrijeme je da si potražim nešto svoje. Tri godine sam po zamjenama, drago mi je da radim, ali ne mogu vječno ovisiti o tome kad će se osoba koju mijenjam odlučiti vratiti.

U te tri godine riješila sam pedagoške predmete i stručni ispit. Iako trenutno ne znam ni hoću li ostati u školstvu. U tom segmentu imam jako veliki upitnik. Vidjet ću sve u mjesecima koji slijede.

Danas sam morala reći svojem razredu da odlazim, bolje je unaprijed znaju nego da jednoga dana samo nestanem. Uvijek će biti moja djeca i bit ću ovdje za njih, iako više ne službeno.

Jedan sretniji događaj čeka nas u travnju. Udajem se. Pripreme polako idu, iako me ne veseli sam dan vjenčanja (to mi više predstavlja stres), veselim se zajedničkom životu s osobom koju volim. Počeo je polako ostavljati ovdje svoje stvari. Kad mi treba nešto utješno, oblačim njegove majice i u zadnje vrijeme nosim njegove papuče po kući.

Puno sam se propitkivala, i sad sam sigurna da je baš to ono što želim. Da je on osoba s kojom želim provesti ostatak života.

Sve u svemu, imam puno nade u dane koji slijede. Nadam se ispuniti ih ljubavi, ljubavi prema mojoj posebnoj osobi, ljubavi prema dragim ljudima koje zovem prijateljima, ljubavi prema mojem poslu i učenicima.

Nekako mi se čini i da me ljubav liječi.

27.11.2018. u 18:43 | 7 Komentara | Print | # | ^

Rukavice

Deset godina intenzivno radim s kemikalijama. Imala sam već svakakve kemijske opekline po sebi, trovala se svim i svačim. Uvijek sam radila bez rukavica, bez obzira koliko agresivna kemikalija bila.
Moje kute su obično nakon pranja bile sve u rupama. Ali nikad nisam imala trajnije posljedice.

Sjedim kod doktorice s poprilično ružnim osipom na obje ruke. Razmišljam od čega bi moglo biti. Isključila sam sve faktore što se tiče kućanstva. Istina je da sam i promijenila prehranu, ali to na zdravije i znam da povrće kojeg jedem nema pesticida (iz maminog vrta, jel). Ostaje mi faktor posao. Radila sam sa svim i svačim prošli tjedan. Od soli metala pa do organike. Ali nikad nisam imala alergijsku reakciju, čak i na puno teže stvari.

Prošli tjedan je ujedno i bio jako stresan, pogotovo s ovim zadnjim događajima. Zadnjih nekoliko mjeseci sam zapravo pod kontinuiranim stresom. Uvijek bude nešto i koliko god dobro funkcionirala u takvim uvjetima, ostavlja to traga na meni. Previše si sve uzimam k srcu. Starim.

Ulazim kod doktorice. Pokazujem joj ruke. Na sreću, ništa zarazno. Dermatitis. Antihistaminici će srediti stvar. Ispada da je kombinacija stvari oko mojeg posla. Kaže, preosjetljivost na kemikalije nekad može biti inducirana stresom. Pita me želim li bolovanje. Odbijam.

Vjerojatno ću se morati naučiti raditi u rukavicama. I "u rukavicama". Nekad nema drugog načina. Pijem antihistaminik i tabletu za smirenje. Nadam se da će proći u neko skorije vrijeme.

26.11.2018. u 16:06 | 9 Komentara | Print | # | ^

Principi

Neću pisati o konkretnoj situaciji koja se dogodila, oni koji trebaju znati, znaju.

I dalje sam u onoj fazi kad točno znam što trebam i kad trebam.
Čak i kad se čini da stvari idu tako da mi otežaju život.

Situacija danas je zahtijevala da idem kontra svojih principa.
Kratkoročno bi to značilo da dobivam izvjesnu korist.
Nisam išla. Nisam mogla.

Dugoročno bi to značilo da gubim pravo na samostalnost odlučivanja.
Živim i radim po pravilima nekog drugog.
Možda bi mlađa verzija mene razmislila.

Ali nisam. Odluka je bila trenutačna.
Spremna sam živjeti s posljedicama.
Kažem, život će mi privremeno biti otežan.

Mogu se pomiriti s tim.
Nikako se ne bih mogla pomiriti sa izdajom sebe.

22.11.2018. u 19:55 | 7 Komentara | Print | # | ^

Nekoliko misli

Stvari se neobično slažu. I dalje. U svakom trenutku točno znam što trebam učiniti i sasvim dobro predvidjeti ishod. Nakon nekoliko godina apsolutnog kaosa, to mi dolazi kao osvježenje.

Ne kažem da problema nema. Naravno da ih ima. Ne samo mojih. Ali s njima se mogu efektivnije nositi.
Povremeno sam umorna. Ali nikad ne dolazim do one točke odustajanja.

Mirujem. Skupljam snagu. Postajem jača. I onda djelujem.
Spremna sam dati ono najbolje od sebe. Ali u pravim trenutcima i za prave osobe.

To je taj filter koji prije nisam imala. Rasipala sam samu sebe za stvari koje ću shvatiti da su nebitne.
Za ljude koji to nisu znali ni prepoznati ni cijeniti.

Danas sam svjesna da zapravo nisam poklon da se dajem.
Moje vrijeme, moju pažnju i ljubav treba zaslužiti.

Svi oni koji su ostali ovih dugih godina, kroz mrak i hladnoću, to definitivno jesu.
I zato ih smatram svojim posebnim bićima.

Malo nas je, ali tu smo.

22.11.2018. u 08:57 | 8 Komentara | Print | # | ^

Zima

Polja su počela mirisati na zimu. Zapuhao je sjeverac.
Zapravo jedva čekam prvi snijeg.

Zime ovdje znaju biti nemilosrdne, ali prekrasne.
Zapravo, jedno od meni dražih godišnjih doba.

Sive oranice i livade presvuku se bijelim ruhom.
Drveće umjesto golih grana na svjetlosti presijava bijele kristaliće.

Inje slika neobične slike na prozoru.
Ali ja se ne osjećam hladno.

Osjećam se kao da i ja dobivam novo ruho.
Odnosno, moja duša.

Odmarajte, polja i oranice, tako zaogrnuta.
Spavajte... Do zraka sunca proljeća.

18.11.2018. u 15:47 | 16 Komentara | Print | # | ^

Potencijal

Nakon puno godina nalazim se točno tamo gdje se osjećam sretno sama sa sobom.
Dugo sam mislila da jedino što mogu očekivati je barem neki privremeni mir.

Nisam sretna jer imam sve što hoću, nikako.
Niti zato što su stvari krenule točno onako kako sam sanjala.
Krenule su sasvim drugim smjerom.

Sretna sam jer nakon dugog vremena vidim potencijal u svemu.
Što imam temelje na kojima mogu graditi jednu lijepu priču.

Probudilo se nešto u meni, nešto novo, nešto što nisam imala prije.
Upravo u trenutku kad sam odustala od toga da očekujem.

Život nije nešto što se događa od sna do sna.
Život je nešto za što se treba boriti. Mirno i strpljivo.

A svaki dan daje mi novi razlog. Uviđam nove puteve kojima treba kročiti.
Nije me više strah. Nisam više slomljena. Ja sam biće koje gradi.

15.11.2018. u 21:40 | 10 Komentara | Print | # | ^

On

On tvrdi da nije romantičan.
Ipak, svako jutro me dočeka poruka da me voli i da mi želi lijep dan.
Nikad neće predložiti da gledamo romantičan film.
Ali će me zato držati u zagrljaju nakon neke od mojih bura.

On tvrdi da me smetaju njegove šutnje.
Ali, ipak se i u njima osjećam sigurno i voljeno.
Kad imam neku veliku obavezu, pitat će se jesam li je uspjela riješiti.
Bit će tu uz mene u svakom trenu.

Meni ni ne trebaju ljubavne pjesme.
I ne treba mi cvijeće svakog dana. Ne trebaju mi velike riječi.
Treba mi osoba koja će me voljeti i koju ću voljeti
Čak i u tišini i u šutnji.

13.11.2018. u 19:28 | 10 Komentara | Print | # | ^

12.11.2018.

Nekoliko dana nisam objavljivala tekstove zbog intenzivnog učenja. Danas objavljujem iz jednostavnog razloga, obveza koja me priječila da to činim je danas konačno gotova.
Nakon nekoliko tjedana intenzivnog učenja, danas sam položila stručni ispit.

Put definitivno nije bio lagan. Pola godine nakon magisterija slučajno sam se našla pred svojim prvim razredom. Sjećam se i gradiva. Treći razred, dvojezična nastava. Gradivo, tehnički važni metali.
Zapravo je prvi kontakt s učenicima bio dosta dobar. Drukčije od iskustva demonstratora, koje sam stekla na fakultetu.

Te godine učila sam sve gradivo iznova. Uzimala sam sve moguće udžbenike i opsesivno ih čitala. Proučavala planove i programe. Učila se kako gradivo predstaviti da bude barem otprilike zanimljivo. Onda sam još uvijek većinu nastave radila frontalno, uz demonstracijske pokuse.

Iduće godine sam već bila sigurna da se nastavom želim nastaviti baviti. Upisala sam nastavničke predmete na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i metodike na PMF-u. Bilo je fizički i psihički zahtjevno. Od ponedjeljka do četvrtka držati nastavu, petkom i subotom biti na fakultetu, nedjeljom pisati pripreme.

Imala sam sreću da je voljeno biće uvijek pružalo podršku i razumijevanje za moj nedostatak vremena.

I išlo je. Završila sam sve ispite u manje od godinu dana. Stručnu praksu na jednoj varaždinskoj osnovnoj školi. Preko ljeta sam bila bez posla, no jesen mi je pružila drugu priliku u drugoj školi.

Radila sam, napredovala i stečena znanja primjenjivala u nastavi. Ovo mi je druga sezona na toj istoj školi, no nije za stalno. Nedavno sam dobila još jednu školu, tako da se radujem novim iskustvima s novim učenicima.

Danas smatram kao otvaranje jednog novog poglavlja. Dan kad sam službeno postala profesorica. Zbilja volim svoj posao i nadam se da ću ga nastaviti raditi.
Naravno da ima tu jako puno teških dana. Ali puno više je onih dana kad me učenici neočekivano iznenade nekim dobrim pitanjem ili prijedlogom za nastavu. Takva iskustva vrijede svih teških dana.

12.11.2018. u 20:11 | 11 Komentara | Print | # | ^

Svrhovitost

Prije samo nekoliko godina moj život nije imao neki cilj. Priznajem to. Svaki dan mi je bio isti. Utapala sam samu sebe u nekim svojim pričama, no moj život nije imao svrhu.
Bila sam prazna i izgubljena.

To se pogotovo odrazilo one godine kad sam završila studij. Polaganje diplomskog ostavilo me praznu. Prije sam barem imala nešto sa čim sam se mogla okupirati, privremeno. Živjela sam od ispita do ispita, učenje, trema, polaganje. Kad više nije bilo ispita za polaganje, praznina je zjapila još veća.

Odlučila sam raditi na sebi. Nije bilo lako. Zapravo je najgore biti suočen sam sa sobom i u sebi vidjeti ništa. Ali gradila sam. Polako.

Nekoliko mjeseci napornog rada kasnije, dogodilo se nekoliko stvari. Upoznala sam Njega. Osobu za koju danas živim. Nešto kasnije, zaposlila sam se u svojoj prvoj školi.
Srce je odjednom bilo prepuno. Novi izazovi su bili preda mnom, nešto sasvim novo.

Tri godine kasnije, i dalje učim. I dalje je novo, svakim danom iznova. No, dogodila se još jedna stvar. Dobila sam jasan cilj. Dobila sam svrhu.

Ja sam osoba koja voli. I ja sam osoba koja uči i poučava, odgaja mlade ljude i dijeli svoja znanja. Ovo je život s kojim ne samo da se mogu pomiriti, nego ga mogu živjeti, ispunjena.

07.11.2018. u 18:04 | 8 Komentara | Print | # | ^

San

Počela sam spavati.

Još uvijek ne normalno, no ne budim se toliko polomljena kao mnogo drugih noći.
Noćne more još nisu stale, možda se samo bolje nosim s njima.

Možda ljubav liječi. Nekoliko puta sam zaspala njemu u zagrljaju. Moje sigurno mjesto.
Osjećam se toplo i voljeno. Osjećam mir.

Ima nešto u tome kako miriše. Kako isijava toplinu. U ritmu njegovog disanja i otkucajima njegovog srca.

Smiri me u trenu.

Sve bure koje se vrte u meni, stanu. Utihnu.

Nakon puno lutanja, nekako znam. Doma sam.

04.11.2018. u 18:30 | 10 Komentara | Print | # | ^

Nastavnička priča

Ima dana kad je ovaj moj nastavnički posao poprilično stresan. Pogotovo zato što je priroda posla takva da moram stalno biti u interakciji s drugim ljudima, što meni kao introvertu teško pada.

Ali ima i onih dana kad sam iskreno zahvalna što mi se otvorio ovaj nastavnički put. Ovo je jedan od tih dana. Dakle, sve ostale škole spojile vikend, no za nas je dan bio radan.
Prije nekog vremena palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro održati radionicu. Ništa komplicirano, malo kuhinjske kemije. Računala sam na to da polovice svih razreda neće biti, a s maksimumom od 14 učenika po razredu sasvim dobro baratam.

Dakle, ovog tjedna sam se uhvatila pripreme. Skupljala reagense i uzorke iz kućanstva. Pripremala. Pisala skripte. Puno je truda uloženo, no danas su se vidjeli rezultati. Djeca su radionicu lijepo prihvatila, marljivo su izvodili pokuse, slikali one atraktivnije i sve u svemu dobro smo se zabavili, a nešto i naučili.

Bilo je svega šarolikog, a posebno su me se dojmili oni obično "življi" razredi koji su se stvarno uhvatili posla i prošli baš svaki pokus koji im je ponuđen. Prvašići su bili malo nesigurni, što zapravo i nije neobično, no i oni su sasvim dobro slijedili procedure.

Danas je jedan od onih dana kad sam ponosna na svoju djecu. Morala sam se pohvaliti njima, jer su se danas stvarno iskazali.

02.11.2018. u 17:16 | 11 Komentara | Print | # | ^

Put kroz vrijeme

Neobično kako neki ljudi mogu vratiti sjećanja na vrijeme koje sam mislila da sam zaboravila. Baš u vrijeme nastanka ovog mojeg novog obličja.

Kasna jesen 2015., negdje u vrijeme kad sam upoznala Njega. Detalji o toj jeseni s vremenom su blijedili. Gotovo nemilosrdno. Mislila sam da sam ih zauvijek izgubila.

Jedan sasvim slučajan razgovor, i prisjetila sam se vremena koje je prethodilo upoznavanju moje prave osobe. Rane jeseni 2015. bila sam izgubljena.

Završila sam fakultet i nadala se zaposliti što prije. Bila sam naivna. Kasnije ću doznati da se pročulo za moju dijagnozu i time su mi mnoga vrata automatski zatvorena.

Ipak, još uvijek u toj fazi, postojalo je mnogo nade.
Kako je vrijeme prolazilo, nada je kopnila.

Ne samo glede posla. Bila sam uvjerena da nikad neću naći osobu koja će me voljeti takvu kakva jesam. Trpiti moje ponavljajuće epizode. Biti uz mene i biti moja snaga kad je nemam.

Iz čiste dosade, tri dana sam bila na aplikaciji za online dejtanje. Trećeg dana sam pukla i pobrisala je.
Nije da je falilo kandidata, ali je falilo pravih kandidata.

Mali broj onih zanimljivih je dobio moj kontakt, između ostalog i On.

Ironija situacije je da sam uskoro počela izlaziti, ali ne s njim, nego s njegovim šefom. Ispalo da nije osoba za mene.

Tako da sam uopće imala fobiju izaći s Njim. Ali jesam. Neočekivano, ali ispalo je jako lijepo. Izgledalo je kao da je osoba koju vrijedi zadržati.

Kroz vrijeme, postao je osoba s kojom hoću graditi budućnost.
Postao je osoba koju iz dna srca volim.

Te zime, zaposlila sam se u školi. Odlučila naučiti voziti.
Odlučila ne puštati Nadu ikad više.

01.11.2018. u 18:31 | 17 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 12 godina.
Uz povremene pauze.


Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )



----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.



----------------------------------