12.11.2018., ponedjeljak

12.11.2018.

Nekoliko dana nisam objavljivala tekstove zbog intenzivnog učenja. Danas objavljujem iz jednostavnog razloga, obveza koja me priječila da to činim je danas konačno gotova.
Nakon nekoliko tjedana intenzivnog učenja, danas sam položila stručni ispit.

Put definitivno nije bio lagan. Pola godine nakon magisterija slučajno sam se našla pred svojim prvim razredom. Sjećam se i gradiva. Treći razred, dvojezična nastava. Gradivo, tehnički važni metali.
Zapravo je prvi kontakt s učenicima bio dosta dobar. Drukčije od iskustva demonstratora, koje sam stekla na fakultetu.

Te godine učila sam sve gradivo iznova. Uzimala sam sve moguće udžbenike i opsesivno ih čitala. Proučavala planove i programe. Učila se kako gradivo predstaviti da bude barem otprilike zanimljivo. Onda sam još uvijek većinu nastave radila frontalno, uz demonstracijske pokuse.

Iduće godine sam već bila sigurna da se nastavom želim nastaviti baviti. Upisala sam nastavničke predmete na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i metodike na PMF-u. Bilo je fizički i psihički zahtjevno. Od ponedjeljka do četvrtka držati nastavu, petkom i subotom biti na fakultetu, nedjeljom pisati pripreme.

Imala sam sreću da je voljeno biće uvijek pružalo podršku i razumijevanje za moj nedostatak vremena.

I išlo je. Završila sam sve ispite u manje od godinu dana. Stručnu praksu na jednoj varaždinskoj osnovnoj školi. Preko ljeta sam bila bez posla, no jesen mi je pružila drugu priliku u drugoj školi.

Radila sam, napredovala i stečena znanja primjenjivala u nastavi. Ovo mi je druga sezona na toj istoj školi, no nije za stalno. Nedavno sam dobila još jednu školu, tako da se radujem novim iskustvima s novim učenicima.

Danas smatram kao otvaranje jednog novog poglavlja. Dan kad sam službeno postala profesorica. Zbilja volim svoj posao i nadam se da ću ga nastaviti raditi.
Naravno da ima tu jako puno teških dana. Ali puno više je onih dana kad me učenici neočekivano iznenade nekim dobrim pitanjem ili prijedlogom za nastavu. Takva iskustva vrijede svih teških dana.
- 20:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

< studeni, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 14 godina.
Uz povremene pauze.

82299727-2788167594607629-3234909821920608256-o

Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.


----------------------------------