28

nedjelja

listopad

2018

Status update 2

Budim se iz popodnevnog drijemanja, na tabletama, naravno. Noć je bila preduga i nisam se osjećala baš najbolje. Umor me sustiže.

Ovih dana osjećam se nekako zasićeno. Možda i prezasićeno. Puno sadržaja, mješavina oprečnih osjećaja u meni, puno svakakvih misli... Ako se želim ugasiti barem na malo, moram za to uzeti tabletu.
Ali i to je valjda u redu.

Sad pijem kavu u krevetu i slažem se. Stanje općeg kaosa. Izvana djelujem mirno.

Imala sam nekoliko napornih dana na poslu. 5 dana glasnice nisu radile kako spada. Što je bilo sasvim u redu u manjim razredima u kojima je lakše održati kontrolu, ali s razredima od 28 učenika se bilo teško nositi.
Uz to, razred kojemu sam razrednica je opet malo previše veseo.

Shvaćam ih s neke strane. Imaju 18 godina, cijele dane provode u školi jer im je raspored pretrpan i treba im nešto da im se to učini izdržljivijim. No, dobivam puno pritužaba na njih i nešto moram poduzeti.

Dobila sam termin za stručni ispit. Imam dva tjedna sad da učim, pa konačno opet na taj usmeni. Esej i sat sam prošla (sat uz spontani aplauz učenika u razredu). Pala sam na pravilnicima.

Teško mi je učiti stvari koje su mi nezanimljive. Pravilnike ionako gledam kad nešto trebam iz njih, ne shvaćam zašto bih odredbe morala znati napamet.

Što se tiče ljubavi, još uvijek mi je glavni motiv i pokretač. Imam sreće biti s osobom koja ima dovoljno topline i razumijevanja za moje mušice.

Toliko o tome. Ovo je samo bilo nekoliko misli o tome gdje sam i što radim. Nažalost, neću stići redovito izbacivati tekstove ni odgovarati na komentare. Nadam se da razumijete.

24

srijeda

listopad

2018

Jedinstvenost

U kojem to trenutku točno ljudi odustanu od toga da budu jedinstveni?

I dalje sam promatrač izvana, a ljudi su mi stalni izvor čuda. Sposobni za toliko toga lijepog, plemenitog; jednako sposobni za nanijeti puno nepravde i boli.

Valjda imam profesionalnu deformaciju da u svemu vidim potencijal.

Naučila sam se da me nepravda više ne boli, no reagiram na nju kad je vidim. Itekako reagiram. Pogotovo ako je usmjerena prema slabijem.

No, ono što me najviše boli je kad vidim da osoba odustaje od sebe. Svede samu sebe na praznu ljusku, prestane rasti i propada... Uklapa se u sve društvene norme, naravno. Jer, što će reći obitelj, što će reći selo... Zadovoljava forme.

U njezinoj praznini odjekuju očekivanja. Živi bez da išta voli. Živi bez da se ičemu veseli.
Utapa se u masi... Postaje njoj sasvim nalik. Isti ili ista, zato jer ne zna bolje.

Odustaje. Radnje postaju automatizam. Osjećaji postaju nepoznanica. Ali forma ostaje zadovoljena.

Kad to točno ljudi zaborave da jesu čudo?

Događa li se to već odgojem, negdje u odrastanju, negdje kad kreću u samostalni život?
Nakon godina razočaranja? Kad?

Kad zaborave da imaju toliko toga divnog za dati?
Kad zaborave da su jedni i jedini?

Status update

Izgleda da su se bure u meni stišale. Neobičan je osjećaj, taj mir nakon prošle epizode. Doduše, pojačana mi je terapija, preventivno. Usporava me, ali sve svoje obaveze bez problema odrađujem.

Još uvijek ne spavam normalno, no tu ne vidim problem. Doduše, pušim previše po noći. Pokušavam se držati prosjeka od jedne cigarete po satu, ali često mi to ne uspijeva.

Noći su duge i hladne. Zamatam se u dekicu i zamišljam da je On kraj mene. Lijepa je to misao. Još uvijek mi zadnja večernja i prva jutarnja poruka znaju biti ono što će me držati kroz noć ili dan.

U školi je sve u redu. Glasnice mi zadnjih dana pucaju, ulovila sam neku prehladu. Ali moji učenici imaju obzira za to. Rješavaju zadatke, rade plakate, imamo nešto i prezentacija. Čak im ni rezultati ovog zadnjeg ispita ni nisu toliko loši. Naravno, ocjene su od 1 do 5, u prosjeku solidna trojka.

Spremam stručni i dalje. Za to trošim većinu svojih budnih noći. Puno je pravilnika i sve je vrlo slično. Ipak, nadam se prolazu.

Neki ozbiljniji tekst ću napisati skoro. Lijep dan želim svima!

22

ponedjeljak

listopad

2018

Noćna buđenja

Noćna buđenja nikad nisu lijepa. Gledam koliko sati još trebam čekati do jutra. Predugo. Tražim odgovarajući dokumentarac uz kojeg ću se pretvarati da spavam. Tako već nekoliko noći.

Beskrajna prevrtanja po krevetu. Ako i zaspim, snovi znaju biti čudni. Nekako me nije strah više. U meni nastaje neki novi mir. Sve je u redu.

S vremena na vrijeme me uhvati osjećaj da se stvari odvijaju točno kako bi trebale. Ne znam to objasniti. Niz mojih malih trenutaka slaže se u širu sliku.

Niti tanke, paučinaste mreže mog života. Sa svim lijepim i ružnim, s ljudima koje volim i koje mimoilazim, sa svim sitnicama koje me usrećuju i rastužuju.

Sve je točno kako bi trebalo biti. Pa čak i ova noćna buđenja. Uzimam si vremena za razmišljanje. Za disanje. Za osjećanje duboke zahvalnosti. Za osjećanje ljubavi.

18

četvrtak

listopad

2018

Plamičak

Sjedim vani na stepenicama i upijam večernju hladnoću. Palim cigaretu i gledam u nebo. Kiša je pala večeras, no sad se oblaci počinju razmicati i pojavljuju se prve zvijezde.
Mala svjetla u velikoj daljini.
Tako se nekako i osjećam.

Izvlačim se iz dvotjedne epizode. Na trenutke je zbilja bilo loše. Ne onako kako zna biti kad pogodi svom svojom silinom, no bilo je u mjeri da se ne izvlačim neokrznuta.
Još uvijek sam slaba i krhka.

Ali... I negdje u tmurnim nebima moje duše javljaju se prve zvijezde, stidljivo, između oblaka.
Pali se plamen u meni. Ok, još je plamičak, ali tu je.
Voljeni mi je jučer rekao da blistam.

Brišem si tugu iz očiju skupljanjem lijepih trenutaka i čuvanjem duboko u sebi. Mnogi dragi ljudi, od kojih neki ovo čitaju, zaslužni su za to.
Jedno veliko hvala za sve njih.

Za ovaj plamičak, malo svjetlo u daljini... Nadu.

17

srijeda

listopad

2018

Usputni zapis

Dan sam provela radno. Kao što sam pisala, za vrijeme sezone ispita malo je teško uhvatiti vremena za ostaviti ovdje zapise.

Ovaj tjedan mi se čini sasvim izdrživ. Gotovo da se dobro osjećam. Volim se okupirati stvarima, manje vremena imam za crne misli. Počela sam spavati. Podočnjaci ispod očiju se povlače.

Mršavim. Ali to namjerno. Pazim da u prehrani dobivam sve što mi treba, ali sam reducirala porcije i gotovo izbacila prerađene ugljikohidrate. Ne pijem. Pivce nisam dirnula, sad već deseti dan.

Vježbam redovito. Dva, nekad i tri puta dnevno. Trbuščić se ravna i učvršćuje. Trebat će vjerojatno mjeseci predanog rada da se vratim u formu i na kilažu koju sam imala prije. Ali napredujem.

Prošla sam sve materijale za stručni ispit. Sad ih prelazim drugi put. Čak i nije toliko strašno, samo su mi sve te odredbe u pravilnicima jako slične, pa mi ih je teško zapamtiti. Moja memorija nije ono što je bila prije terapije. Nadoknađujem to logikom.

Uz to, sastavljam testove, u radu je četvrti po redu danas. 6 razreda mi piše ispit u iduća dva dana. 2 su već pisala, jedan je razočarao malo, jedan oduševio. U prosjeku, i nije toliko loše.

I tako... Napisat ću ozbiljniji tekst kad ludilo s ispitima završi. Također ću posjetiti sve svoje drage blogere.
Tipkamo uskoro!

15

ponedjeljak

listopad

2018

Uz kavu

Učim se uživati u sitnicama. Nekad je zbilja malo dovoljno da podigne dan.

Jutro sam provela u školi. Počela je sezona ispita. Danas ih je pisao jedan od mojih manjih razreda, ocjene su bile pozitivne, ali ne baš i blistave. Ali barem manje ispravljanja za mene. Shvaćam da kemija nekome nije prioritet u životu, pa za prolaz i ne tražim puno. Osnove snalaženja u gradivu. Za više ocjene tražim i određene razine razumijevanja i povezivanja.

Sat vremena pauze provela sam u parkiću oko škole. Samo disala, čak ni cigaretu nisam zapalila. Jesen je lijepa ovdje na sjeveru. Drveće je počelo mijenjati boje. Sjedila sam na klupici i upijala jutarnje sunce. Više mi to odgovara nego biti zatvorena u zbornici.

Sastavila sam popis stvari koje moram riješiti. Čini mi se sasvim izvediv. Ove godine čak uspješno balansiram poslovni i privatni život. Pronalazim vremena za sebe i ljude koje volim. Zapravo je stvar samo u organizaciji. Konačno je došao na naplatu onaj trud koji sam uložila zadnjih godina. Materijali za nastavu su praktički svi spremni, samo ih prilagodim razredu kojem predajem.

Uskoro izlazim na stručni ispit. Učim po noćima, kad najbolje razmišljam. Na proljetnom roku riješila sam esej i sat, moram sad samo usmeni. Nažalost, tremaš sam. To me pokopalo zadnji put. Ali osjećam se spremnije sad nego prvi put kad sam izlazila.

Sad pijuckam kavicu i osjećam se nekako mirno... I tako... Ovo je bilo par misli uz kavu.

14

nedjelja

listopad

2018

Nadoknađivanje

Mnogo stvari sam propustila kao mlada osoba. Godinama sam bila zakopana u knjigama i stvarni život me zapravo plašio. Kao što sam spomenula u jednom od prethodnih postova, dugo doba izolacije možda je ostavilo traga na meni.

Ne mogu reći da nisam imala društvo. Imala sam, iako sam uvijek bila jedna od povučenijih. Samo mislim da nikad nisam našla osobu koja će me poznavati u dušu. U srednjoj školi počela sam imati svoje prve teže epizode. Bilo je teško objasniti, pa sam jednostavno prešutjela. Nikad se nitko nije zapitao jesam li u redu.

Bila sam sklona sanjarenju. Budući da sam onda, kao i danas, smatrala da je ljubav najjača pokretačka sila, bila sam zaslijepljena svojom prvom ljubavi. Bilo je gotovo kao u bajci. Ipak, nije me to uspjelo popraviti. Dalo mi je mjesto u koje sam bježala, bez rješavanja problema.

Dana kad sam navršila 18 godina, on me zaprosio. Još nisam završila srednju školu tad. Prvi problemi u našem odnosu počeli su se javljati već tada. Naime, te godine pozvana sam na dva državna natjecanja, od kojeg sam jedno i osvojila. Nije mu se sviđalo što idem, a još manje ljudi s kojima sam se družila tamo. Nikad nisam izdala njegovo povjerenje, ali on se ponašao kao da jesam.

Iste godine upisala sam studij, a on je odlučio da ne želi da budem u studentskom domu. Vjerojatno najveća greška koju sam napravila jest pristala da živimo zajedno. Živjela sam u zlatnoj krletki. Odustajala sam od stvari koje sam voljela. Epizode su postajale sve jače i češće. Kad se njegova baka razboljela, odlučila sam paziti na nju. Što je značilo održavati dva kućanstva i brinuti se za osobu koja je mjesecima znala biti prikovana za krevet. Bilo je previše za mene, ali trajalo je godinama.

Godinu kad smo se razišli, znala sam da ne mogu više poprilično jasno. Bježala sam u neke svoje priče, koje njemu nisu bile razumljive. Mislim da nije htio shvatiti. Bila je proljetna noć kad sam otišla, na rubu pucanja. Blijeda sjena sebe. Nekoliko dana kasnije, završila sam na liječenju.

Po prvi puta srela sam ljude koji su vidjeli kroz moje boje. Prepoznali da velik dio mene pati, a ostatak je toliko zagušen da više nije funkcionirao. Ponašala sam se gotovo dječje tad. Godine odgovornosti su me slomile i vratila sam se korak unazad. Danas shvaćam da sam to morala proći.

Bila sam svakodnevno okružena patnjom, ali naučila sam kako je usmjeriti prema oporavku. Trebala su dva bolnička liječenja da me se skrpa i da se napravi terapija koja djeluje. Dvije duge godine nisam bila među živima, lutala sam u polusvijetu. Ali i rasla.

Nakon te dvije godine, vratila sam se na fakultet. Toliko stvari sam morala nadoknaditi. Ne toliko gradivo, jer sam učila iz bolnice. Nego sam ponovno morala naučiti otvoriti se svijetu i pustiti ljude u njega. Nebo mi je donijelo drage ljude koje danas zovem prijateljima. Na kraju sam završila fakultet s visokim uspjehom, no zbog mojeg stanja bilo je malo vjerojatno da ikad nađem radno mjesto koje sam željela.

Godine kad sam dobila diplomu, zaposlila sam se u školi. Tu priču znate. Kroz te mlade ljude kojima sam predavala, i ja sam se ponovno naučila biti mlada osoba. Rasla sam s njima. Učila s njima. Postajala sve sličnija današnjem svojem obličju.

I te iste godine upoznala sam budućeg muža. Toplina koju sam dobivala od njega i razumijevanje kojeg je uvijek imao za mene dali su mi još snage i motivacije da radim na sebi. Danas tek shvaćam koliko mi je to nedostajalo. Još uvijek nadoknađujem neke svoje godine. No, dolazim do trenutka kad ću se konačno stići. I reći, točno sam tu gdje želim biti.

13

subota

listopad

2018

Ožiljak

U zadnje vrijeme ubrzano gubim sjećanja. Možda zato gotovo opsesivno izbacujem tekstove. Neke stvari ne želim zaboraviti.
Međutim, bliži se moje ukleto doba godine. Imam i specijalan dan koji mi je najgori.

Čudno, sjećanja koja ostaju obično su traume. Mislim da sam bila sretno dijete. Po slikama, barem. Imala sam kosu ošišanu na kratko, bijeli BMX i igrala sam nogomet s bratom i dečkima iz ulice. Nikad nisam bila tipično žensko. Barbike mi nisu bile na listi prioriteta. Ali bilo je zato penjanje po stablima, gradnja kućica u šumarku i pecanje riba u riječici iza kuće.
Naravno, kao svako živo dijete, vraćala sam se doma sva blatna i izgrebana. Baš kako bi dijete i trebalo.

U školi sam bila bistra. Pokazivala sam dar za matematiku i pisala svoje prve tekstove. Čitala sam puno. Rano sam počela čitati, sasvim spontano. Knjige sam nosila sa sobom na drveće. Uzverala bih se bliže nebu i satima visjela na grani i samo čitala.

Mislim da je svima u školi bilo jasno da sam poprilično drukčija. Ako si curica koja ne nosi rozo i ne sanjariš o tome kako ćeš jednog dana biti frizerka, to za tebe nije dobra vijest u mojoj okolini. Tu je bila i određena doza zavisti jer sam sve zadatke u školi rješavala naizgled bez truda.

U pubertet sam ušla rano, s 10 godina. Tijelo se počelo dosta naglo mijenjati. Do tih 10 godina možda sam više nalikovala dječaku. U roku jednog ljeta već sam bila poprilično razvijena. Te jeseni, kad sam krenula u peti razred, jedne večeri baš poput ove, na vratu sam opipala kvržicu.

U početku se nisam nešto puno obazirala. Sve dok kvržica nije počela bujati. Kad sam došla do doktora, već je bila veličine kokošjeg jajeta. Moji su me pokušali poštediti od briga koje su im se javile. Ali osjetila sam. Hitna punkcija, pa lijekovi. U školi sam sve češće nosila dolčevitke i izbjegavala tjelesni, samo da dolčevitku ne moram skidati.

Kvržica je rasla i dalje. Nakon niza pregleda, liječnici su zaključili da je treba izrezati. Operacija će, rekli su, biti problematična jer je blizu žili kucavici. Bio je 31.10. kad sam operirana, na živo. Liječnici će tek kasnije shvatiti da meni trebaju daleko više doze analgetika da više ne osjetim bol. Osjetila sam svaki potez skalpela.

Tri sloja šavova trebala su da pokriju rupu u kojoj je bila kvržica, toliko se duboko usadila. Sjećam se noći u bolnici. Činila mi se strašno dugom. Išuljala sam se iz sobe i u kupaonici skinula zavoj. Ono što sam vidjela me zgrozilo više od same kvržice. Cijela moja lijeva strana vrata bila je crvena i prekrivena crnim šavovima.

Nakon izlaska iz bolnice, nisam dugo ostala doma. Brzo sam se vratila školi i učenju i dolčevitkama. Međutim, djeca kao djeca, bila su poprilično okrutna. Do tad sam bila drukčija, a od tad su imala i fizički znak na meni da sa mnom nešto nije u redu. Osjećala sam se kao čudovište.

U godinama koje su uslijedile, ožiljak je cijelio i blijedio, no još ga i dan danas nosim. Lijeva strana vrata još uvijek ima trag te jeseni prije 17 godina. A mislim da i psiha. Trebale su duge godine da uopće prihvatim ideju da bih se nekome mogla sviđati. Dok su djevojke mojih godina doživljavale svoje prve ljubavi, ja sam se ukopavala u samoću i bijeg tražila u knjigama.

Nekad još imam noćne more da me režu. Imam i taj defekt da ne vjerujem ljudima kad mi kažu da sam im lijepa. Ipak, više ne nosim dolčevitke. Svoj ožiljak nosim gotovo ponosno.

12

petak

listopad

2018

Petak

Petak je. Zapravo najnaporniji radni dan za mene. U rasporedu mi stoji osam sati u komadu. Sad, nekome je osam sati normalno radno vrijeme, ali za mene to znači da osam sati u komadu ne smijem izgubiti koncentraciju, da osam sati moram pričati i da osam sati moram djelovati dobro. Ne znam što mi od toga teže pada.

Dok se još uvijek izvlačim iz svojih čudnih stanja, raspoloženje varira iz trenutka u trenutak. Dok sam na radnom mjestu, to nikome ne smijem dati do znanja. Znam nositi osmijeh koji zapravo ne govori puno. Pod njega strpam sve što me muči u danom trenutku. Nitko se i ne zapita.

Ipak, sve odrađujem. Budim se, pušim, vježbam, pijem kavu. Još pušim. Vozim na posao. Iako je vožnja postala na neki način moja zen aktivnost, jutarnje magle to lagano remete. Stajem na uobičajenom mjestu. Pušim. Dolazim na posao i pijem kavu.

Ali čim ulazim u učionicu, transformiram se. Fokusirana sam na mlade ljude pred sobom i gradivo koje im moram prenijeti. Našla sam lukav način kako da doskočim tremoru, a ujedno i više uključim učenike u nastavu. Uzmem si jednog od njih po satu da mi bude asistent. Zasad funkcionira.

Posao me dosta psihički iscrpi, tako da ležim u sobi i slušam glazbu. Comfortably Numb u pozadini. Nekako se tako i osjećam. Vježbam da se trznem malo.

Večernji poziv s dragom osobom. Nekako me uvijek zna podignuti. Iako, danas se vodi rasprava. Zapravo volim dobru raspravu. Vraćam se u život.

Ipak, noć pada, a noći su duge. Pogotovo ove jesenje noći. Nadam se zaspati danas i ne buditi se do jutra. Nadam se... Iako znam da me čeka nekoliko sati prevrtanja u krevetu.

10

srijeda

listopad

2018

Zdrav život

U nedjelju kad me Urbana Amazonka odlučila virtualno išamarati jer sam bila "bed Ftič", odlučila sam promijeniti nešto. Najočitija stvar koja je baš iskakala je bila koliko zapravo nezdravo živim.

Ok, volim jesti poprilično kaloričnu hranu. Pijem na redovnoj bazi. Pušim koliko mi pluća dozvole. Zalijevam se kavom. A sve to na terapiji koja takve stvari ne tolerira.

Udebljala sam se puno. Nisam ni otprilike okrugla, ali na određenim djelovima sam poprilično zaobljena. Genetika mi je dala visinu i figuru pješčanog sata (onda kad je održavam). Koštanu strukturu koja može nositi puno, a da se to toliko ne vidi. Ipak, nisam bila zadovoljna sama sobom.

Kalorična hrana i alkohol su otišli prvi, već od nedjeljnog ručka. Iako sam u vječnoj strci, sad si uzmem vremena da skuham sama večeru, koja se bazira obično na povrću. Pivce nisam taknula od nedjeljnog ručka.

Počela sam s tjelovježbom. Zasad trbušnjaci, leđnjaci, čučnjevi, sklekovi, istezanja. I to radim gotovo opsesivno. Nisam mirna dok ne napravim 100 trbušnjaka u seriji. U trajanju jedne Toolove pjesme (Tool mi služi kao soundtrack za vježbanje).

Cigarete su idući korak. Zasad sam ih reducirala do neke mjere. Dvije kutije od ljeta sam smanjila na kutiju, a želim biti ispod toga, pa prestati. S kavom ne znam kako ću. Kava je moje pogonsko gorivo. :)

Odustala sam od nade da ću ikada biti skinuta s terapije, iako mi ona najviše utječe na zdravlje. Prije nekoliko tjedana za vrijeme sata sam uočila da mi se tremori ruku vraćaju. Akineton i dalje izbjegavam, ali je pitanje koliko dugo ću moći. Rado bih se skinula sa svega, iskreno rečeno. No, stanje mi nije ni otprilike stabilno.

I tako, mijenjam ono što mogu mijenjati.

Moj posao

Kad sam završila fakultet, nisam isprva namjeravala raditi na školi. Po struci sam magistra i nadala sam se poslu u laboratoriju. Mislila sam da bi to više odgovaralo mojoj naravi. Sama, s kemikalijicama. Bez tolike interakcije s ljudima.

Nekoliko mjeseci je prošlo nakon diplome, nekoliko razgovora kasnije i sasvim slučajno jedna draga osoba naleti na oglas. Moja bivša škola. Traži se nastavnica kemije. Isprva sam se dvoumila teško. Nisam znala kako ću stati pred učenike i poučiti ih nečemu. Ipak, javila sam se.

Nekoliko dana kasnije dobila sam poziv. Oduševljeni su mojim životopisom. Žele da dođem na razgovor i tamo. Vjerojatno su mi koljena klecala na tom razgovoru. Školu sam jako dobro znala i znala sam koje kriterije ima. Moram napomenuti da sam imala do tad nešto iskustva kao demonstrator na fakultetu, ali ni otprilike toliko koliko bi mi trebalo da sama svakodnevno organiziram nastavu, činilo mi se onda.

Ipak, strpljivo sam odgovarala na pitanja. Začudila sam se kad su me odabrali. Praktički u par dana sam prošla put od ideje da radim u laboratoriju do ideje da radim u školi. Bio je to neobičan put.

Idući ponedjeljak, stala sam pred svoj prvi razred. Ponavljala sam cijeli vikend gradiva koja ću predavati. Pokušavala sklepati neku pripremu. Informirala se o tome kako bi nastava trebala izgledati. Puno toga nisam znala, kasnije ću shvatiti koliko posao u školi nije samo prenošenje znanja i vještina, nego ima i tu ljudsku dimenziju, odgoj. Ipak, trudila sam se.

Kao što sam rekla, način na koji funkcioniram nisu javni nastupi. Ipak, te prve satove sam donekle pobijedila taj strah. Čak sam uspostavila dobar kontakt s učenicima. Zavoljela sam svoj posao. Danas se ne mogu zamisliti da radim nešto drugo.

Iduće jeseni, upisala sam pedagoške predmete na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naučila sam puno o pedagogiji, didaktici i psihologiji nastave. Kvaliteta nastave se dizala. Otkrivala sam nove načine nastave (kod nas je jako aktualna kemija otkrivanjem), eksperimentirala i ispalo je divno iskustvo.

Tri godine od tog dana, i dalje sam u nastavi. Znam da svi smatraju kako je ovo lagan posao, puno slobodnog vremena, dugi praznici... Nije. Radi se o pripremama do kasno u noć, ispravljanju testova u svakoj slobodnoj rupi, brojnim administrativnim aktivnostima, stalnim edukacijama. Redovito radim daleko iznad propisanog radnog vremena.

A i tu je ta komponenta da nastavnik ne prestane biti nastavnik izlaskom kroz vrata škole. Nastavnik ste 24 sata dnevno. Pogotovo sad kad sam i razrednica. Milijun problema koji se trebaju riješiti. Ipak, posao je to koji nikad ne bih mijenjala sad. Posao koji volim.


09

utorak

listopad

2018

Komunikacija

Za osobu koja ovoliko puno piše, moram priznati da poprilično loše komuniciram. Držim se po strani, onako usamljenički. Nekako mi to odgovara. U tišinama se najbolje osjećam.

Međutim, vrijeme mi je da se priviknem na činjenicu da nisam više sama. Da postoje ljudi koje moje tišine ili par stvari koje kažem u afektu mogu povrijediti.
Naime, sklona sam taloženju. Brutalno sklona. Sitnica po sitnica i dolazim do granice pucanja.
Pogotovo u fazi spuštanja. Lako me povrijediti. Suviše lako. A ja se ogrčem tišinom. Jer, tišina mi djeluje utješno. U tišinama sam neranjiva.

Ovih zadnjih tjedana kako smo bili na tečaju, moj zaručnik i ja smo shvatili da do sad zapravo nismo kvalitetno komunicirali. Moram priznati da je veći dio krivnje za to bio na meni. A i oboje smo takvog, šutljivog karaktera. Često nam i ne treba mnogo riječi.

Međutim, jučer je on inicirao razgovor da si kažemo što nas smeta. Znam da mu moje izmjene faza svakako nisu lake. Dvije veze su mi pukle baš za vrijeme izmjene faza. Obje zato što sam drugu osobu tjerala od sebe. Njemu sam počela raditi isto. Znam da ga je to povrijedilo.

I ja sam mu ispričala neke stvari koje su mučile mene. Inače to ne radim. Kažem, taložim sve dok ne dođem do granice pucanja. Ne radi se o nekim velikim stvarima, ali ipak su me boljele. Obećali smo raditi na tome.

I tako... Počinjemo s novim pojmom za mene. Komunikacija. Obećajem da ću ovaj put biti otvorenija.
I ne obavijati se šutnjom više.

08

ponedjeljak

listopad

2018

Urbana Amazonka

Nakon nekoliko dana utapanja u samosažaljevanju, sasvim iznenadno, nađe me moja Urbana Amazonka. Povremeno mi netko treba opaliti virtualnu šamarčinu da bih se malo prodrmala.
Ona to veoma efikasno radi.

Izmjenjujemo poruke brzinom svjetlosti. Zadnji mjeseci su joj bili osobito teški. Zdravstveni problemi, prekid od osobe koju je voljela, problemi s nalaženjem posla. Ali ne da se ona. Uvijek sam se divila tako jakim ljudima. "Neš ti meni", kaže. Uz prijetnju opscenostima ako nastavim biti jadna.

Takvu je poznajem i volim. Upoznale smo se taman kad sam se vratila na fakultet nakon liječenja. Nekako smo si sjele na prvu. Bile smo totalne suprotnosti. Njezina pričljivost sasvim je lijepo upotpunjavala moju šutljivost. Jedna je od osoba koju svi poznaju u Carstvu Žute Cigle (naš fakultet).

Koliko smo samo kava popile i cigareta popušile zajedno u Rupi. Kaže, Rupa nije ista bez nas. Počela se unutra muvati svakakva ekipa. Većina nas starih je otišla dalje. Ona svejedno zna hodočastiti u Rupu.

Uglavnom, u razgovoru nekako smo podigle jedna drugu. Obećala sam joj da neću pipkati pivce, a ona je meni obećala da neće pipkati čokoladu. Voli čokoladu više nego ja volim pivce.

I odlučile smo učiniti nešto za sebe. Zadnjih godina sam se jako opustila fizički, a sad je i ona zbog zdravstvenih problema. Odlučile smo natjerati jedna drugu da zdravije živimo.

Obećala je posjetiti, ali to se lažemo već godinama da hoćemo. Tek ovog proljeća sam je prvi put posjetila nakon dvije godine laganja da će to biti skoro. U vanrednim prilikama. Zagrlila me i gotovo plakala od sreće. Postoje ljudi kojima ne moraš biti prostorno blizu da bi bili blizu srcem.

07

nedjelja

listopad

2018

Isti san

Tjednima već sanjam isti san.
Budim se. Umorna. Smrvljena.
Kao da mi nešto reže dušu.

Poznati krajolici, sad strani.
Poznata su lica sad prijeteća.
Ostajem sama. Strah me.

Noć pada nad mojim selom.
Navlači se koprena magle.
A ja se obavijam hladnoćom.

Ranjena sam i treba mi dom.
Toplina. Ipak, ne nalazim je.
Osjećam svoj zadnji dah.

I tako se budim, u praznoj sobi.
Tražim svjetlo i toplinu i utjehu.
Razlog da se borim ponovo.

Tjednima već sanjam isti san.
Ponekad pronađem snage...
Snage u nadi. Snage u ljubavi.

05

petak

listopad

2018

Posebni ljudi

Vjerojatno kad je Nebo biralo koje ću sposobnosti imati, nije mi dalo neke koje sam priželjkivala. Čak ni one u kojima sam se godinama osjećala jako. Tek nakon raspada sistema shvatila sam koliko sam bila slaba.

Ali jedna jedina sposobnost ostala je netaknuta sve ove godine, kroz sve moje faze, kroz svjetlo i mrak.
Dalo mi je sposobnost da vidim posebne ljude. Da ih osjetim i da uvijek budu blizu.
Možda da učim od njih. Tako to vidim danas.

I tako sam kroz godine izoštrila sposobnost da upoznajem posebne. Neki su bili blizu prostorom, a neki blizu srcem. Zapravo, nije se ni radilo o upoznavanju. Radilo se o prepoznavanju. Zbog tebe sam, dakle, tu, sad, na ovom mjestu, u ovo vrijeme. Prepoznavala sam dijelove sebe u njima. Činilo se kao da ih poznajem oduvijek.

Neki od njih pomogli su mi da prođem mrak. U sebi imam puno mraka. Nekima sam od njih, poučena mrakom, pomogla da izađu iz njega. Nikad nije bilo nekog osobitog pravila. Učila sam sve više o ljudima. Učila sve više o sebi.

I shvatila sam, puno ljudi je slično, jedno drugom nalik. Pogotovo u današnje vrijeme. Svi se trude biti isti, ne odstupati puno od onog što god u tom trenutku bilo moderno da se smatra normalnim. Spremni su riskirati svoju jedinstvenost, samo da budu dio mase. Dio kolektiva. Mase me oduvijek bilo strah.

I shvatila sam da postoje drukčiji, posebni ljudi. Ljudi koji nose srce u dlanu. Ljudi koji, unatoč strahu i boli, rade iznimne stvari. Usude se biti drukčiji. Biti svoji. Upravo takve ljude sam pronalazila kroz sve ove godine i bili su dio ove moje neobične priče.

Neopisivo sam zahvalna na tome. Na svim dragim ljudima od kojih sam učila. Koji su mi dozvolili da budem dio njih, njihovog života i dio njihove priče.

04

četvrtak

listopad

2018

Moje dvoje zaruke

Novijim posjetiocima ovog bloga sigurno je poznato da se uskoro udajem. Ono što im nije poznato da sam bila i zaručena prije. Prošlo je desetljeće od onda. Ovo je priča o mojim dvojim zarukama.

Bila sam mlada. Imala sam šesnaest kad smo se upoznali. Bila je to moja prva prava veza. I kao sve prve ljubavi, osjećaj je bio neopisiv. On je imao dvadeset u trenutku upoznavanja. Već prve večeri kako smo se upoznali, rekao mi je da me voli. Zapravo, govorio je sve što sam htjela čuti.
Sunce je sjalo za nas i ta jesen je bila beskrajna. Bilo je to vrijeme prije negoli je bolest napala svom svojom snagom. Voljela sam i bila sam sretna. On mi se činio gotovo savršen. Anđeo. Prve dvije godine nosio mi je ruže svaki put kad bismo se sastali. Sve mi se činilo kao neka vrsta bajke.
Dvije godine kasnije, na moj osamnaesti rođendan, zaprosio me kod dvorca na jezeru. Sve je bilo savršeno. Tog ljeta uselila sam se kod njega jer sam krenula na studij u njegovom gradu, a on nije mogao dozvoliti da njegova zaručnica živi u domu. Živjeli smo u kući nalik palači. Godinama kasnije, shvatit ću da sam živjela u zlatnom kavezu.

U međuvremenu sam doživljavala svoje prve jače epizode. Mislim da nije htio vidjeti činjenicu da propadam. Bježao je u svoje vlastite svjetove, ostavljajući me da se borim sama.
Njegovoj baki je zdravlje u međuvremenu jako počelo slabiti. Počela sam se brinuti za nju. Nije mi bilo problem, ali je loše utjecalo na moje zdravlje. Povremeno mogu osjetiti nečiju bol, a sad sam svakodnevno bila okružena boli. Moji sustavi u ranim dvadesetima nikako nisu bili prilagođeni za to.
Bježala sam i ja u neke svoje priče. Tražila nešto što će me izvući. Na kraju nisam našla. Manje sam spavala, mršavila sam (gotovo nisam jela) i plač pod tušem je postao redovita stvar. Sve dok suze nisu stale.

Kad sam imala dvadeset i dvije, jedne travanjske noći, otišla sam zauvijek. S nekoliko stvari u torbi, autostopom do svojeg brata. Svega nekoliko dana kasnije, po prvi puta sam završila u bolnici. Dolazio me posjećivati. Ali sve što je moglo voljeti u meni je do tog trenutka umrlo.

U međuvremenu je bilo nekoliko priča, no s današnje perspektive, nisam bila sposobna da volim. Bila sam ruševina, sebi nimalo nalik. Trebale su godine da se vratim.

Nekoliko godina nakon, upoznala sam sadašnjeg. Sasvim neočekivano mi je ušao u život. Mislim da nije ni on očekivao da ćemo jednog dana doći do te faze. On je bio tako... Očito nesavršen. Ali imao je u sebi dovoljno topline da mi rasvijetli bilo koji mračan dan. Upoznali smo se upravo kad sam izlazila iz jedne teže epizode. Bila je zima kad smo otišli na svoj prvi spoj. Sjećam se kako se dvojio hoće li mi dati poljubac za oproštaj ili ne. Bilo mi je to jako slatko. Željela sam ga zadržati te večeri čim duže, jer sam osjetila nešto s njim što već nisam dugo. Ispunjavao me mirom.

Prošlo je još nekoliko godina. To su bile uglavnom svijetle godine, što se dijagnoza tiče. Dvije i pol godine nakon našeg prvog spoja, zaprosio me. Na svoj tipičan način. Nakon ćevapa i luka, na parkingu, s premalim prstenom. Nije ni kleknuo. Ali u njegovom glasu i pogledu bilo je nešto iskreno. I ja sam iskreno odlučila biti s njim zauvijek.

I tako je došla ova jesen. Mislim da je tek ove jeseni postao svjestan koliko moja bolest može biti jaka, iako je od dana prvog znao o čemu se radi. Prije nekoliko dana bila sam spremna otjerati ga od sebe da me ne gleda kako propadam. Uglavnom zbog njega, ali djelomično i zbog sebe. Iz onih prvih zaruka još uvijek nosim izvjesne boli. Strah me da opet ne proživim istu priču. No, on je odreagirao sasvim suprotno. Umjesto da bježi, suočava se sa mnom. I to mi znači daleko više od ne znam kakve bajke.

I to su to dvije priče... I obje su priče o ljubavi.

03

srijeda

listopad

2018

Dovoljno je malo

Dovoljno je malo da me oživi.
Jedan iskren osmijeh.
Jedan topao zagrljaj.
Jedan poljubac pun ljubavi.

Dovoljno je malo...
Kad lutam sama u mraku,
Pruži mi ruku. Stisni me sebi.
Ne puštaj me da tonem.

Dovoljno je sasvim malo.
Zauzvrat ćeš dobiti
Moju ljubav. Moj osmijeh.
Moj zagrljaj. Moj poljubac.

I više neću lutati sama.
Hodat ćemo zajedno,
Novim, nepoznatim putem.
Rukom pod ruku. Kao jedno.

02

utorak

listopad

2018

Miris Čežnje

Budim se na njegovoj strani kreveta. Prije alarma. Hladni jutarnji zrak i lagano udaranje kapi kiše o prozor. Motam se čvršće u deku. Još uvijek je mrak.

Još uvijek sam omamljena lijekovima od večeri prije. Razbila sam se u milijune komadića.
Oštrih. Bodu mi dušu. Nemilosrdno.

A ipak, novo jutro donosi nadu. Još sam tu. Još uvijek mogu voljeti.
Mrak u meni još uvijek nije pobijedio.

U jednom trenutku sam bila na rubu odustajanja. Od svega. Od nas.
Stisnula sam se tada na njegovu stranu kreveta. Tražila njegovu toplinu.

Pronašla sam na jastuku zalutale čestice njegovog mirisa.
Bilo je dovoljno da se podsjetim da još mogu čeznuti. Za njim.

01

ponedjeljak

listopad

2018

Promatrač

S vremena na vrijeme, kad budem u fazama spuštanja, mogu izaći van sebe.
Promatram se izvana. Gledam tu stranu osobu.
Odraz toliko sličan mojem, a opet, ima crte koje ne prepoznajem.

Kad bi netko objektivan gledao moj život, vjerojatno na prvu ne bi rekao da nisam u redu.
Sve svoje obaveze odrađujem redovno.
Mogao bi vidjeti da radim posao koji volim. Da imam osobu koju volim.

Međutim, ta ista osoba mogla bi vidjeti i koliko cigareta popušim dnevno.
Koliko mi šalica kave treba da se uopće ubacim u pogon.
Koliko puta se noću probudim, slomljena.

Povremeno tako imam istu noćnu moru. Postoje dvije ja.
Postoji ja koja želi živjeti i voljeti. Pronalaziti lijepo.
Postoji i druga ja. Lice joj je izbrazdano ožiljcima.

Prijeti mi da će me proždrijeti cijelu.
Nalazi me uvijek na istom mjestu.
S vremena na vrijeme ipak uspije pobijediti.

Znam da je uvijek tu i uvijek čeka.
A ja se svaki put iskreno nadam...
Da će osoba koja može voljeti dobiti bitku.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>