24

srijeda

listopad

2018

Jedinstvenost

U kojem to trenutku točno ljudi odustanu od toga da budu jedinstveni?

I dalje sam promatrač izvana, a ljudi su mi stalni izvor čuda. Sposobni za toliko toga lijepog, plemenitog; jednako sposobni za nanijeti puno nepravde i boli.

Valjda imam profesionalnu deformaciju da u svemu vidim potencijal.

Naučila sam se da me nepravda više ne boli, no reagiram na nju kad je vidim. Itekako reagiram. Pogotovo ako je usmjerena prema slabijem.

No, ono što me najviše boli je kad vidim da osoba odustaje od sebe. Svede samu sebe na praznu ljusku, prestane rasti i propada... Uklapa se u sve društvene norme, naravno. Jer, što će reći obitelj, što će reći selo... Zadovoljava forme.

U njezinoj praznini odjekuju očekivanja. Živi bez da išta voli. Živi bez da se ičemu veseli.
Utapa se u masi... Postaje njoj sasvim nalik. Isti ili ista, zato jer ne zna bolje.

Odustaje. Radnje postaju automatizam. Osjećaji postaju nepoznanica. Ali forma ostaje zadovoljena.

Kad to točno ljudi zaborave da jesu čudo?

Događa li se to već odgojem, negdje u odrastanju, negdje kad kreću u samostalni život?
Nakon godina razočaranja? Kad?

Kad zaborave da imaju toliko toga divnog za dati?
Kad zaborave da su jedni i jedini?

<< Arhiva >>