petak, 12.10.2018.

Petak

Petak je. Zapravo najnaporniji radni dan za mene. U rasporedu mi stoji osam sati u komadu. Sad, nekome je osam sati normalno radno vrijeme, ali za mene to znači da osam sati u komadu ne smijem izgubiti koncentraciju, da osam sati moram pričati i da osam sati moram djelovati dobro. Ne znam što mi od toga teže pada.

Dok se još uvijek izvlačim iz svojih čudnih stanja, raspoloženje varira iz trenutka u trenutak. Dok sam na radnom mjestu, to nikome ne smijem dati do znanja. Znam nositi osmijeh koji zapravo ne govori puno. Pod njega strpam sve što me muči u danom trenutku. Nitko se i ne zapita.

Ipak, sve odrađujem. Budim se, pušim, vježbam, pijem kavu. Još pušim. Vozim na posao. Iako je vožnja postala na neki način moja zen aktivnost, jutarnje magle to lagano remete. Stajem na uobičajenom mjestu. Pušim. Dolazim na posao i pijem kavu.

Ali čim ulazim u učionicu, transformiram se. Fokusirana sam na mlade ljude pred sobom i gradivo koje im moram prenijeti. Našla sam lukav način kako da doskočim tremoru, a ujedno i više uključim učenike u nastavu. Uzmem si jednog od njih po satu da mi bude asistent. Zasad funkcionira.

Posao me dosta psihički iscrpi, tako da ležim u sobi i slušam glazbu. Comfortably Numb u pozadini. Nekako se tako i osjećam. Vježbam da se trznem malo.

Večernji poziv s dragom osobom. Nekako me uvijek zna podignuti. Iako, danas se vodi rasprava. Zapravo volim dobru raspravu. Vraćam se u život.

Ipak, noć pada, a noći su duge. Pogotovo ove jesenje noći. Nadam se zaspati danas i ne buditi se do jutra. Nadam se... Iako znam da me čeka nekoliko sati prevrtanja u krevetu.

- 19:48 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 12 godina.
Uz povremene pauze.


Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )



----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.



----------------------------------