Moje dvoje zaruke

četvrtak , 04.10.2018.

Novijim posjetiocima ovog bloga sigurno je poznato da se uskoro udajem. Ono što im nije poznato da sam bila i zaručena prije. Prošlo je desetljeće od onda. Ovo je priča o mojim dvojim zarukama.

Bila sam mlada. Imala sam šesnaest kad smo se upoznali. Bila je to moja prva prava veza. I kao sve prve ljubavi, osjećaj je bio neopisiv. On je imao dvadeset u trenutku upoznavanja. Već prve večeri kako smo se upoznali, rekao mi je da me voli. Zapravo, govorio je sve što sam htjela čuti.
Sunce je sjalo za nas i ta jesen je bila beskrajna. Bilo je to vrijeme prije negoli je bolest napala svom svojom snagom. Voljela sam i bila sam sretna. On mi se činio gotovo savršen. Anđeo. Prve dvije godine nosio mi je ruže svaki put kad bismo se sastali. Sve mi se činilo kao neka vrsta bajke.
Dvije godine kasnije, na moj osamnaesti rođendan, zaprosio me kod dvorca na jezeru. Sve je bilo savršeno. Tog ljeta uselila sam se kod njega jer sam krenula na studij u njegovom gradu, a on nije mogao dozvoliti da njegova zaručnica živi u domu. Živjeli smo u kući nalik palači. Godinama kasnije, shvatit ću da sam živjela u zlatnom kavezu.

U međuvremenu sam doživljavala svoje prve jače epizode. Mislim da nije htio vidjeti činjenicu da propadam. Bježao je u svoje vlastite svjetove, ostavljajući me da se borim sama.
Njegovoj baki je zdravlje u međuvremenu jako počelo slabiti. Počela sam se brinuti za nju. Nije mi bilo problem, ali je loše utjecalo na moje zdravlje. Povremeno mogu osjetiti nečiju bol, a sad sam svakodnevno bila okružena boli. Moji sustavi u ranim dvadesetima nikako nisu bili prilagođeni za to.
Bježala sam i ja u neke svoje priče. Tražila nešto što će me izvući. Na kraju nisam našla. Manje sam spavala, mršavila sam (gotovo nisam jela) i plač pod tušem je postao redovita stvar. Sve dok suze nisu stale.

Kad sam imala dvadeset i dvije, jedne travanjske noći, otišla sam zauvijek. S nekoliko stvari u torbi, autostopom do svojeg brata. Svega nekoliko dana kasnije, po prvi puta sam završila u bolnici. Dolazio me posjećivati. Ali sve što je moglo voljeti u meni je do tog trenutka umrlo.

U međuvremenu je bilo nekoliko priča, no s današnje perspektive, nisam bila sposobna da volim. Bila sam ruševina, sebi nimalo nalik. Trebale su godine da se vratim.

Nekoliko godina nakon, upoznala sam sadašnjeg. Sasvim neočekivano mi je ušao u život. Mislim da nije ni on očekivao da ćemo jednog dana doći do te faze. On je bio tako... Očito nesavršen. Ali imao je u sebi dovoljno topline da mi rasvijetli bilo koji mračan dan. Upoznali smo se upravo kad sam izlazila iz jedne teže epizode. Bila je zima kad smo otišli na svoj prvi spoj. Sjećam se kako se dvojio hoće li mi dati poljubac za oproštaj ili ne. Bilo mi je to jako slatko. Željela sam ga zadržati te večeri čim duže, jer sam osjetila nešto s njim što već nisam dugo. Ispunjavao me mirom.

Prošlo je još nekoliko godina. To su bile uglavnom svijetle godine, što se dijagnoza tiče. Dvije i pol godine nakon našeg prvog spoja, zaprosio me. Na svoj tipičan način. Nakon ćevapa i luka, na parkingu, s premalim prstenom. Nije ni kleknuo. Ali u njegovom glasu i pogledu bilo je nešto iskreno. I ja sam iskreno odlučila biti s njim zauvijek.

I tako je došla ova jesen. Mislim da je tek ove jeseni postao svjestan koliko moja bolest može biti jaka, iako je od dana prvog znao o čemu se radi. Prije nekoliko dana bila sam spremna otjerati ga od sebe da me ne gleda kako propadam. Uglavnom zbog njega, ali djelomično i zbog sebe. Iz onih prvih zaruka još uvijek nosim izvjesne boli. Strah me da opet ne proživim istu priču. No, on je odreagirao sasvim suprotno. Umjesto da bježi, suočava se sa mnom. I to mi znači daleko više od ne znam kakve bajke.

I to su to dvije priče... I obje su priče o ljubavi.

<< Arhiva >>