Petak navečer

subota , 15.09.2018.

Sjedimo mi tako za uobičajenim stolom na uobičajenom mjestu. Pijemo uobičajeno piće u uobičajenim (dosta velikim) količinama. Ja pušim, ona jede kroasane. Kupim joj slatko tek toliko da je potkupim da trpi moj duhanski dim. Svaki put se žali da ima miris po dimljenoj šunki nakon izlaska sa mnom.
Obično se nakon sat, dva naše seanse rasplače. Od dima. Danas joj se samo zijeva.

Taj naš ritual traje desetak godina. A znamo se preko dvadeset.
Rijetko smo dijelile školsku klupu, ali smo uvijek bile blizu. U zadnjim redovima. Dvije najviše u razredu. Rasle smo jedna drugoj u inat. Na osnovnoškolskim mjerenjima jednu godinu bi ona bila najviša, a jednu ja. Nekako smo prestale rasti taman kad su nas putevi odnijeli u dvije različite srednje škole. Zaustavile smo se obje na oko 175 cm.

Zapravo smo osim visine i toga da smo obje bile izopćenici imale malo toga zajedničkog. To se pokazalo kao dobitna kombinacija. Simbioza je bila gotovo savršena. Shvatila je jako brzo da sam nesposobna da se sama branim, pa je preuzela ulogu mojeg tjelohranitelja. Zauzvrat je dobila pisane domaće zadaće, referate i povremeno ispite. Mišići i mozak operacije.

A bila je jaka. Mogla je pretući sve dečke iz razreda, ako bi to okolnosti zahtijevale. Nikad nije mogla sakriti da je bijesna. Vidjelo bi joj se na licu.
Ona se s osmijehom sjeća tih dana. Kaže da su joj bili najbolji. Podsjeća me na sve gluposti koje smo izvele zajedno. Moja memorija nije toliko dobra kao njena. Gotovo da nemam sjećanja na to vrijeme.

Ona je jedina osoba, van obitelji, koja me vidjela u svim fazama. Vjerojatno isto tako jedina koja nikad nije odustala od mene, čak i kad sam ja odustajala.
I tako... Brojimo godine koje su prošle i koje su pred nama. Za još puno ovakvih petaka navečer. Za jedno prijateljstvo života.

<< Arhiva >>