12

srijeda

rujan

2018

11.7.2017.

Sjedim pod zvijezdama, sama. No, kao i zadnjih noći, u mene se uvlači mrak.
Dopuštam. Odavno znam da će manje boljeti ako se ne opirem.
Vježba je to koju ponavljam iz noći u noć.

Zadnjih dana razmišljam o dragoj osobi koju sam izgubila.
Prije nekoliko mjeseci moj djed je otišao u svjetlost.
Vrtim trenutak od prije nekoliko dana. Misa za njegovu dušu.
Sjedim u crkvi i mehanički ponavljam riječi. Prazna.
Molitva već dugo ne pruža utjehu.
Od nekog trenutka davno.
A davno sam zaključila da ni ne mora.

Vjerujem u svjetlost, ali svjetlost mora dalje. Nikad se ne zaustavlja. Ali nikad se ni ne gasi.
Mi smo ti koji trnemo.
Mi smo ti koji stvaramo sjenke.
Budući da noću živim u svijetu sjenki... Odlučila sam se prigrliti ih.

Pomiriti se. Toliko lako reći, a toliko teško ostvariti.
Možda nije nemoguće???

Imam nadu. Nosim u sebi sve lijepe trenutke.
Svaki osmijeh. Svaku lijepu riječ. Svaki tračak svjetlosti.
I sve dok me bude... Zvijezde su ipak na mojoj strani.

<< Arhiva >>