O učenju

utorak , 04.09.2018.

Vjerojatno nikad neću prestati učiti. Zabavljam se knjigama, koliko god ih dobro znala, uvijek će biti nedovoljno.
Ima još toliko toga za otkriti... Nije se to mijenjalo puno od djetinjstva.

Neka djeca su voljela igrati različite igrice. A ja sam se verala po drveću. Kao mršavo, raščupano dijete. S knjigom u torbici. Tražeći najbolju granu na kojoj ću provesti idućih par sati. Čitajući.

Naslovi su se mijenjali kroz godine. Od prvih dječjih naslova, preko više od polovice naše školske knjižnice. Tinejdžerska ja voljela je krimiće i znanstvenu fantastiku. Gotovo punoljetna ja se zaljubila u filozofiju. Punoljetna ja je gutala izborne naslove s liste fakultetske literature.

Uvijek sam željela znati više. Dok me standardno gradivo dosađivalo, u svojem malom odabranom svijetu knjiga zadovoljavala sam potrebu da otkrijem. Obuhvatim ovaj svemir barem još mrvicu.

Danas, međutim, proučavam gradivo koje ću predavati u idućoj školskoj godini. Začudim se koliko detalja ima, a koje još uvijek moram istražiti. Ovo mi je treća godina u nastavi, a ja se osjećam kao početnica. Dobar je to osjećaj. Osjetim lagano oduševljenje kad razjasnim još jedan takav detalj. A još veće kad mi se na njega otvori mnoštvo novih pitanja.

Često razmišljam o svojim učenicima, novim i starim. Pitam se koji će od njih upitati baš to pitanje koje otvara cijeli mali svemir. Ponekad to bude iznenađenje. Ali takva iznenađenja volim.

Najljepši trenutak u ovom poslu je kad se u naizgled nezainteresiranom djetetu upali ta iskra. I pita baš jedno od takvih pitanja.
Da je po mome, u imeniku bi postojala rubrika "Znatiželja". (Prosvjetari će reći da postoje Bilješke, one kod mene jesu prisutne i opširne, ali nije to to.)

Jedno mjesto, posebno za one željne da otkriju i obuhvate. Za one koji pitaju prava pitanja.

<< Arhiva >>