04

utorak

rujan

2018

25.7.2017.

Uvijek sam htjela biti drukčija. Još kao dijete. Dobar dio mog mladog odraslog života. Sad mi se to čini smiješno.
Bilo me strah da se utopim u masi. Doduše, ni danas nisam ljubitelj mnoštva. Niti me mnoštvo voli.
Ali nije me više strah.

Dok pišem djeliće svoje priče, ne činim to zato da budem posebna.
(Cijelu priču vjerojatno nikad neću zapisati.
Mada me povremeno proganja. U bljeskovima.)

Pišem ovo zato jer se osjećam puno. Izbacujem riječi iz sebe. Dopuštam im da teku. Tko zna, možda nekoga i taknu???
Na ovaj način sređujem svoj divni mali kaos.

Odustala sam od velikih riječi. Čuvam ih za posebne trenutke.

Odustala sam od toga da budem tajanstvena. Vjerojatno je to bio trenutak kad sam iza sebe ostavila taštinu.
Nalazim sreću u običnim stvarima. U življenju ljudskim životom. U toplini osmijeha dragih ljudi. U zagrljaju u kojem bih mogla ostati zauvijek.

Dugo sam se zvala "ljudskim bićem u nastajanju". "Izgubljenom dušom."

Ne namjeravam prestati s radom na sebi. Ali nisam više izgubljena. Daleko sam došla od onog prvog koraka. I iako ne znam kamo idem, nije me strah.

Hrabro kročim u nove trenutke. Pa makar me ti trenutci nosili u masu. Jer tamo, tamo ću biti okružena dragim licima.
Nimalo drukčija, ali ništa manje posebna.
Ljudsko biće.

<< Arhiva >>