Novi početak

ponedjeljak , 03.09.2018.

Jutro me dočekalo u zasjedi. Još malo... Mrvicu. Mrvičicu. Ali ipak se dižem s prvom svjetlosti, prije alarma. Skuhana kava je još topla. Tata je dovoljno obziran prema mojim jutarnjim mutnoćama da mi je pripremi prije nego odlazi na posao. Osjećam na tome duboku zahvalnost. Sjedam na stepenice, pušim i pijem kavu dok se pronalazim.

Danas je prvi dan škole. Vrtim u sebi prethodnu školsku godinu. Zaključujem da je bilo jako puno lijepih događaja. Smiješim se.
Spremam se i vozim na posao. Jedan dio rute vodi kroz polja. Jesen je njima već zavladala, kukuruzi zlate pod slabim jutarnjim suncem. Bljeskaju se kapljice na njihovim listovima.

U zbornicu dolazim prva i kuham još jednu kavu. Pijuckam i postižem zen. Volim biti ovdje tako sama i skupljati misli prije nego krenem na sat. No, danas ne predajem. Danas je samo uvodni za sve učenike u velikoj dvorani. Ulazim u dvoranu, a moj razred mi maše čim sam prošla vrata. Odlučujem uvodno provesti s njima.

Oni su maturanti. Iduće godine kročit će u odrasli svijet. A ja ih ipak vidim kao djecu. Djelomično zato jer se tako i ponašaju. Tako razigrane duše nisam još srela. Preko ljeta su mi u grupu slali snimke kako pjevaju. Narodnjake. Većina ih nema sluha. Ipak me obradovalo. Nažalost, zbog različitih komplikacija, nisam mogla na maturalno putovanje s njima. Oni su učinili da se osjećam kao da jesam.

Vraćam se u zbornicu i pijem još jednu kavu. Rješava se raspored (treća verzija, nekako slutim da nije ni ta finalna) i kolege profesori me pozivaju na zajedničko druženje navečer. Meni je to malo neobično jer se uvijek držim po strani. Odlučujem se dati si šansu da se družim s njima. I pristajem.

Dolazim doma i ulaskom u sobu shvaćam da sam cijelo jutro bez terapije i da me u nijednom trenutku nije ulovila kriza. Možda pisanje o stvarima koje su me proganjale ipak pomaže. I tako... Dozvoljavam si novi početak, no ne odričem se svoje prošlosti. Znajući da mi je ona dala ovaj trenutak.

<< Arhiva >>