Disordo schizotypicus...

nedjelja , 02.09.2018.

... stajalo je na otpusnici. Uz već poznatu tešku, povratnu depresiju. Bila sam tad u ranim dvadesetima. Četveromjesečno slaganje terapije. Svakih nekoliko tjedana rotacija lijekova. Mnogo pokušaja, mnogo pogreški.
Znala sam da sam bolesna puno prije. Depresija me pratila kroz dobar dio mladog života. Gotovo da mi je postala stalni suputnik.
S njom sam se mogla pomiriti. Emocionalna stabilnost mi nikad nije bila jača strana.

Ali imala sam nešto što me uvijek spašavalo. Imala sam svoj um, za kojeg sam mislila da me drži pod kontrolom. S lakoćom je rješavao probleme koji su drugima bili nerješivi. I tako sam se našla pred najvećim problemom do tad. Moj um više nije bio samo moj. Dijelila sam ga sa svojom najnovijom dijagnozom. Uselila se u tišini i čekala...

Prije tog trenutka, baš u tim ranim dvadesetima, imala sam sve. Imala sam osobu za koju sam bila gotovo sigurna da me voli. Studij je išao jako dobro i volonirala sam na jednom našem institutu. Imala sam riješeno stambeno pitanje. Za financije nisam brinula.
U sebi sam propadala godinama. Čudno je kako ljudi ne mogu vidjeti koji osmijeh je iskren, a koji je tek fasada koja je tu da zavara. Ni najbliži nisu ni slutili. Plač pod tušem je bila redovita stvar sve dok suze nisu presahnule. Nekoliko godina mučnina prije svakog od ispita kojeg sam polagala. Mršavila sam. Tijelo je odbijalo hraniti se. Noći sam provodila pod zvijezdama paleći jednu cigaretu za drugom. Nisam spavala danima.

A potom sam utonula u čisti mrak. Praznina u meni je zjapila tako, otvorena. Nije bilo više ničega čime bih je mogla popuniti. A zbilja sam je trudila popunjavati sa svim i svačim. Izvana sam djelovala gotovo blještavo. Sva u bojama, vatreno crvene kose, hiperaktivna.
U sebi sam se čudila kako sam uspjela preživjeti još jedan dan.

Antidepresivi koje sam do tad uzimala nisu djelovali. Sve dok jedne noći nisam pobjegla od tog prošlog života. Nekoliko dana kasnije, završila sam na liječenju. Oduvijek sam imala tu sposobnost da me nađu ljudi koji su na nekoj prekretnici ili u boli. Sad sam se našla okružena njima. Uvijek sam bila uz osobu kojoj je tad bilo najteže. Što me vuklo u još veći ponor.

Slabo se sjećam vremena tamo. Kod mojih čuvara postoje tekice iz tog vremena. Nisam imala snage otvoriti ih.
Psihoterapije i grupne terapije nisu davale nikakvog učinka. Napravili su mi pretrage i našli neobičnu moždanu aktivnost. Valjda ih je to usmjerilo da me skinu s antidepresiva i stave na antipsihotike. Promjena nije došla odmah. Trebali su mjeseci uvježbane rutine da barem skupim razbacane komadiće sebe i počnem ličiti na ljudsko biće. Prošli su još mjeseci... Još jedno uštelavanje terapije. I nakon te druge serije osjetila sam se dovoljno spremno da gradim na ruševinama svog života.

Nekoliko godina kasnije, i dalje se borim. Uz pomoć milih i dragih kemikalijica, i dalje sam tu. Živim gotovo miran život. Noći znaju i dalje biti teške, no sad barem znam imena svojih demona. I znam da uvijek mogu zatražiti pomoć.

<< Arhiva >>