Miris Čežnje

petak, 31.08.2018.

15.10.2017.

Jedno od nekoliko buđenja ove noći. Palim cigaretu. Navika koje se pokušavam riješiti. No, uvijek mi tih nekoliko minuta dođe kao mala meditacija.

Začudi me u zadnje vrijeme količina unutrašnjeg mira koju trenutno uživam. Nekih davnih noći vrtila bih film svih grešaka koje sam ikad počinila. Ne i ove noći.
Ali odvrtila sam svojih više od 27 godina mozaika trenutaka.
Nisam očekivala takav rezultat.

Umjesto žaljenja zbog toga što sam učinila, a što nisam, u svijest mi se upisalo nešto drugo.
Vidjela sam tok i vidjela sam razvoj. Sve se odjednom učinilo smislenim. Svaki moj korak do tog trenutka.
Jesam li patila??? Jesam. Bilo je dana, a možda i godina tame. Preživjela sam.
Ali ne neokrznuta.

Kažu da junak uvijek pobjeđuje na kraju. Budući da nisam junak, najbolji rezultat koji sam mogla očekivati bi bilo izjednačeno.
A istina je da i jest izjednačeno. Točno onako kako je Svemir zamislio. Savršeno.

Ja sam osoba koja voli. Kad bih morala izdvojiti svoju glavnu karakteristiku (neki bi rekli i vrlinu), to bi bilo to.
Nekad se sjetim svih onih lica koja sam voljela. Sad znam da koristiti ovdje prošlo vrijeme ne odgovara sasvim istini, jer nikad nisam prestala voljeti. Samo se ta ljubav preobrazila u jednu drugu vrstu ljubavi.
I u duboku zahvalnost. Za sudjelovanje u ovoj priči.
Za tu sličicu u mozaiku mojih sjećanja. Bila ona lijepa ili ne.
Za ovaj trenutak, kad upisujem rezultat.
Izjednačeno je. I ja sam konačno u ravnoteži.

31.08.2018. u 17:24 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.08.2018.

17.8.2017.

Ležim u sobi i mirno upijam tišine.
Nešto me čeka. Sve ono što trebam učiniti...
Sve ono što trebam biti.

Nekad mi se noću javljaju moji prošli životi.
Znam da nijednog ne mogu vratiti.
A znam da i ne želim.

Moja mala povijest bježanja.

Voljela bih reći da je tako bilo najbolje.
Iz dna srca.
Ali bilo je nešto drugo.

Dugo sam mislila da je to bio jedini način da preživim.
Ali nisam. Preobrazila sam se.
Ne zato jer nekad neki svjetovi postanu premali.
Nego zato jer koliko god dugo živjela u njima,
Postanu strani.

Nakon puno godina, na starom mjestu...
Osjećam se kao da je sve novo.
Nisam zaboravila.
Nikad neću.

Voljela sam.
Mislila sam da sam vidjela smrt jedne ljubavi.
Ali nisam. Ljubav se preobrazila.
Ne zato jer je postala premala.
Ne zato jer je počela sjati tamnijim sjajem.
Nego zato jer mi je postala strana.

I evo me sad.

Volim.
Sigurno više nego sam ikad mogla.
Da nisam živjela te živote,
Možda bismo se i mimoišli.
Možda bismo mi bili strani,
U nekom drugom životu.

Ali tu smo.
I tu sam.
I tu želim ostati.
Zauvijek.

30.08.2018. u 22:39 • 8 KomentaraPrint#

Iluzija o ljubavi

Voljela sam. Možda je ta ljubav stigla na krive adrese?

Teško je zapravo pisati o vremenu o kojem gotovo da nemam sjećanja.
Imam ove zapise, to je gotovo jedino što mi je ostalo.
Treba ti naslikati Ljubav? Naslikat ću ti Ljubav. Prosipat ću riječi u Beskraj.

Dugo vremena ovdje sam ostavljala zapise isključivo o ljubavi. Pisane za nekog.
Nakon nekoliko godina odmaka, pitam se koliko je zapravo toga bilo stvarno.

Što šesnaestogodišnja verzija mene zna o ljubavi?
Ona sanja. Mašta. Ne poznaje pravo lice boli.
Želi bajku. Traži savršeno.

Što osamnaestogodišnja verzija mene zna o ljubavi?
Čini joj se da gradi jedan novi svijet. Sama se sebi čini odraslom.
Ali ne poznaje odgovornost, ne poznaje žrtvu.

Što dvadesetogodišnja verzija mene zna o ljubavi?
Slama se pod teretom snova za koje shvaća da su neostvarivi.
Uči se što je bol i odgovornost i žrtva.
Boji se. I bježi. Krišom, usred noći.

I eto me sad. Svjedočila sam smrti Ljubavi. Nekoliko puta.
I da, ja sam bila kriva.
Svaki put. Preuzimam tu krivnju na sebe.
Zato jer... Nisam znala voljeti. Znala sam slikati Ljubav.
Risati je u najljepšim bojama.
Ali nikad je nisam znala gledati u oči.
I nikad nisam znala dati sebe, cijelu i potpunu. Dijelom zato jer nisam bila potpuna.
A dijelom zato jer nisam bila spremna primiti u srce osobu onakva kakva jest.
Previše sam voljela Iluziju o Ljubavi.

Je li nešto drukčije ovaj put?
Želim vjerovati da sam naučila, ali najbolje što mogu jest reći da učim.
Ne tražim više bajke, ali sam sretna kad se dogodi trenutak koji je čaroban.
Još uvijek postoje dijelovi mene koji su napola slomljeni. Ne skrivam ih.
Sposobna sam dati najbolje i najgore od sebe. Jedino tako mogu.

Lišena iluzija, gledam te u oči.
Ne želim da postaneš samo još jedan moj zapis.
Želim da budeš moja Stvarnost i moje Zauvijek.

30.08.2018. u 16:43 • 13 KomentaraPrint#

srijeda, 29.08.2018.

12.12.2017.

Stvari se najbolje poslože kad nemaš plan.
Kad ne razmišljaš o rezervnim opcijama.
Kad je jedina verzija života koju možeš zamisliti upravo ona koju živiš.
Ne radi se o odustajanju od snova i tihog pokoravanja sudbini.
Radi se o životu u kojemu živiš trenutke punog srca.

Ne radi se o traženju lijepog i vrijednog.
Radi se o pronalaženju istog.
Ponekad na najneobičnijim mjestima.

Zadnje godine su mi možda bile najbolje.
Bilo je tu dragih ljudi i lijepih događaja, novih lica i novih mjesta.

Bilo je i mnogo toga teškog...
No u nijednom trenutku nisam došla ni na rub odustajanja od onog što volim.
Možda bi stara verzija mene pobjegla.
Možda bih se uplašila. No ne i osoba kakva sam danas.
Danas se suočavam. Danas ne bježim.
Danas imam nade. Danas živim.
U najboljoj verziji priče koju gradim.

29.08.2018. u 18:44 • 7 KomentaraPrint#

Prvi radni dan

Rano jutro. Vozim onu rutu koju znam srcem. Jedan dio te rute vodi do voljenog, međutim, ako se produži dalje kroz sela. Ja skrećem za polja dok mi svjetlost jutarnjeg sunca obasjava lice. Ne smeta mi. Talking Heads svira u pozadini. Lupkam po volanu i pjevam.

Znam da će raspoloženje splasnuti nakon sjednice. Više me umara tih par sati sastančenja nego cijeli dan u nastavi. I to sa življim razredima.
Držim se po strani, pomalo usamljenički. Odgovara mi to. Ne želim biti voljena od svih, nego samo od onih koji to zasluže.

Ali moram priznati da samo mjesto ima neke čari. Istog trena kad se nađem tamo osjetim neki duboki mir. Možda zbog prirode same škole, a možda jer je tako skriveno, skrovita mala oazica širokog neba... Uglavnom, većinu svojih pauza provodim vani na nekoj klupici. Samo upijam...

Začudo, sjednica mi ne pada teško... Mrzit ću svoj entuzijazam kroz par tjedana. Imam zadatak. Imam zaduženja. Vratilo mi se mnoštvo starih lica i poneka nova. Veseli me otkrivati kako da ih navedem da barem ne mrze moj predmet. Ili da ga smatraju kompliciranim, kakav je opći dojam.

I tako... Prvi (neslužbeno) radni dan prošao je sasvim uspješno. Vidim puno potencijala, a to mi je oduvijek bilo bitno.
Ne koliko jest nešto divno, nego koliko može biti divno.


29.08.2018. u 17:04 • 7 KomentaraPrint#

7.11.2017.

Vrijeme je da budem odrasla osoba. Ili ipak???

Kad proživiš neke stvari prerano, možda je bolje vratiti se korak unatrag?
Korak u što, pitam se. Toliko stvari se promijenilo.
I moj povratak na ovo staro mjesto možda i nije povratak.
Prvi put sam ovdje u svojoj najnovijoj inkarnaciji.

Ovo je novi život. Nova priča.
Nova prilika da napravim nešto drukčije.

Ne sjećam se sebe s 18.
Doduše, znam što se događalo te godine.
Bila je to velika godina.

Godina kad sam odlučila prestati biti dijete.

Zaručila sam se, prvi put.
Otišla sam. Zaposlila se. Počela studirati.

U istoj toj godini odustala sam od dijela svojih snova.
Godinama koje su slijedile bilo ih je sve manje i manje.
Sve dok nisam prestala sanjati.
Sve dok nije došla praznina.
(Postoji puno stvari kojih me nije strah.
Praznina nije jedna od njih.)

Ne sjećam se noći kad sam otišla.
Postoji priča.
Nije se dogodila meni.

Vraćala sam se godinama.
Lagano napuštala sjene.
U jednom trenutku osmijeh je postao iskren.
U jednom trenutku sve je postalo stvarno.
I u tom trenutku sam opet bila dijete.
Bezbrižna. Znatiželjna. Sigurna.
I nije me bilo strah.

Želim se sjećati sebe sa svojih nepunih 28.
Kao osobe koja taj trenutak želi zadržati.
Kao osobe koja šara svoju priču najljepšim bojama.
Koja ne zaboravlja.
Koju nije strah.
I koja je, usprkos svemu, još uvijek dijete.

29.08.2018. u 12:51 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 28.08.2018.

2.1.2018.

Previše sam dobra u zaboravljanju.
Međutim, postoji vrijeme vrijedno pamćenja.
Koliko god vrijeme u kojem su ta sjećanja stvorena bila bolna.

Ostavila sam puno toga iza sebe i rekla "više nikad".
A onda se uhvatim da radim baš to...
Tvrdeći da je sad drukčije.

Dugo sam bila uvjerena da više ne mogu voljeti.
Da u meni više nema ništa ljubavi vrijedno.
I da ne mogu, stvarno više ne mogu...

I tako se nađem da volim više nego ikad.
I da to sad više i nije ljubav vezana na osobu.
To je ljubav koja se prelijeva izvan granica mog bića.

I nju sad želim zadržati. Zapamtiti.
Ne pitati se hoće li mi ikad biti vraćena.
Znajući da je ona jedino i samo tako vječna.

28.08.2018. u 21:51 • 11 KomentaraPrint#

Kraj ljeta

Nakon tri mjeseca ganjanja snova i pisanja pjesma mutnim jutrima i dugim noćima stigao je dugoočekivani mail. "Želiš li se vratiti?"
Mail je od moje ravnateljice. Toliko draga osoba, gotovo je teško za zamisliti. Vjerujem da je jedna od onih koja bi srce dala za svoje učenike. Blaga, a opet pronicljiva. Osoba koju mogu cijeniti po veličini njezine duše.

Vjerojatno zna da se želim vratiti. Odgovaram u trenu.
Škola je jedna od onih gdje se učenici ne promatraju samo kroz ocjene. Radila sam na više njih u kojima je baš suprotnost.
Nalazi se daleko od grada, obavijena parkom, širokim poljima i modrim nebom.

Moram priznati da mi i nedostaju moji učenici. Nekad nije bilo lako s njima. Nekad sam razmišljala danima što i kako ću s njima. Mladi ljudi, na pragu zrelosti. Kažem, na pragu, jer povremeno padnu preko tog praga i tada ih vidim kao razigranu djecu. Iako sam samo 10ak godina starija od mojih najstarijih učenika, pokazuju poštovanje. Nekad slušaju moje savjete, nekad ne. Ali i to su čari mladosti.

Moj predmet nije vezan za moje pisanje. Nekako sam ta dva svoja života uspjela održati odvojenim. Ali i u njemu ima jako puno poetičnosti. Jako puno inspiracije...

I tako, puna nade, pristajem.
Vraćam se na svoju školu.
Profesorica K.

28.08.2018. u 12:40 • 10 KomentaraPrint#

Reci mi

Vraćam se iz svojih samotnih lutanja.
A ti želiš da podijelim priču.
O čemu da ti pričam danas?

Izvlačim se iz mraka, snena.
Polako postajem ljudsko biće.
Malo samo nedostaje... Tako malo.

Obilježena sam znakom Mjeseca.
Osuđena da živim u polusvijetu.
Znam da zvuči nestvarno.

Ali jesam li ikad bila stvarna?
Ulovim se da previše maštam.
Ulovim se da lovim snove.

Znam da još uvijek to mogu.
Ako želiš boje, dočarat ću ti boje.
Znaš li kakav osjet ima modro?

I pričat ću ti o davnim bitkama
Koje ipak svake noći izgubim.
Sve dok mi ne ponestane riječi.

Znaš, dok tražiš da podijelim priču,
Čitam iz očiju sve priče o Tebi.
Ipak... Ispričaj mi jednu priču.

Kakvi su tvoji snovi? Tvoje boje?
Tvoja lutanja i čuđenja i bol?
Kakva je tvoja priča? Reci mi.

28.08.2018. u 09:43 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.08.2018.

14.11.2017.

I ponovo na ukletom mjestu (pod tim sam mislila ovaj blog), godinu dana nakon. Bilježnice sam razdijelila osobama za koje sam zaključila da će biti dobri čuvari. Ovo su zapisi s onog drugog bloga, kojeg ću zatvoriti. I mala obavijest: konačno sam stigla odgovoriti na komentare pod pripadajućim postovima, žao mi je da nisam ranije.

Postoji jedno mjesto gdje čuvam svoje stare riječi.
Smatram ga pomalo ukletim.
Postoje i bilježnice koje nisam otvorila godinama.

Nisu riječi te koje želim izbrisati.
Duge tišine i beznadne praznine???
Ostatci nedoživljenih trenutaka.
Pepeo spaljenih slova.

I zato se neću vratiti. Nemam čemu.
I dalje mi se čini kao da stalno pišem isti tekst.
Priča je drukčija. Možda malo više boja ovaj put.
Godinama sam sebe slikala u nijansama tame.

Teško je pobjeći navici. Možda je vrijeme da stvorim novu.
Voljeti više. Smijati se više.
Možda naći više lijepog. Više dobrog. Više sreće.

Zatvaram stranicu jednog dana s osmijehom.
Zatvaram stranicu ovog posebnog dana s ljubavi.
(Za sve one kojima pišem ovu stranu.)
Za sve one neispisane priče... Za sve one nerečene riječi.

27.08.2018. u 23:03 • 11 KomentaraPrint#

27.12.2017.

Povremeno me prožme osjećaj da sam sve to već proživjela.
U svojih gotovo 28 godina i nekoliko različitih života u njima.
Neki događaji su bili sasvim ponovljivi.
Neka lica susretala sam u više verzija, međutim, toliko nalik...

Zaustavim se tad i razmišljam...
Je li ova priča koju živim već negdje zapisana???
Mogu li je ovaj put barem mrvicu izmijeniti???
Dodati neki detalj??? Dodati neku novu boju???

Nekad me gotovo strah.
Nekad uhvatim samu sebe da u tim poznatim licima pokušavam nastaviti ono što je bilo... Nezdrava navika, znam.
Još uvijek se ne mirim da sam neke stvari zauvijek prošla.

No, u zadnje vrijeme umjesto straha u ovakvim trenutcima dolazi i neki tihi mir.
Nije to mirenje sa sudbinom.
I dalje pokušavam sagraditi nešto novo.
Ali kad me uhvati taj osjećaj ponavljanja kao da sad znam...
Sve je u redu. Ovdje sam, gdje i trebam biti.
I ovdje sam sa svrhom.

27.08.2018. u 19:29 • 8 KomentaraPrint#

Ako poželiš...

Ako poželiš sa mnom podijeliti
Jedan trenutak. Tu sam.
Oduvijek sam bila.
Dijelit ću s tobom trenutak.

Zaboravit ću tko sam.
Zaboravit ću da su
Godine bile nemilosrdne.
I bit ću tu. S tobom.

Ako poželiš sa mnom
Podijeliti sreću. Tu sam.
Za tebe ću izvući
Najljepši osmijeh. Iskren.

I smijat ćemo se zajedno
Kao djeca. Onako, iz srca.
Igrat ćemo igre neznane.
Valjati se u travi. Tu sam.

Ako poželiš sa mnom podijeliti
Bol. Pa bol valjda razumijem.
Neće više biti samo tvoja,
Ako mogu uzet ću je na sebe.

Zaboravit ću tko sam,
Da su godine bile nemilosrdne.
Zagrlit ću te svom snagom.
I bit ću tu. Oduvijek sam bila.

27.08.2018. u 17:03 • 12 KomentaraPrint#

Jutro me dočekuje nespremnu

Jutro me dočekuje nespremnu. Koliko ono buđenja ove noći? Svakako previše. Gledam u polupraznu kutiju cigareta. Definitivno previše. Znam da snovi nisu bili lijepi. Krevet mi izgleda kao bojno polje. A gotovo da i je. Mjesto gdje se svake noći borim sama sa sobom.

Ruke te traže i duh tvoje topline još leluja... Na tvojoj strani kreveta. Uvijek spavam na tvojoj strani kreveta. Omatam se dekom i zamišljam da je to tvoj zagrljaj. Pokušavam na tren zadržati tu iluziju. Zamišljam...

Jutro je ipak okrutno. Ali dočekivala su me i gora jutra. Dižem se i kuham kavu. Jaku. Gorku. Baš kako volim. Potom sjedim na stepenicama dok je pijem. Jesen je u zraku. Polja se počinju šarati njenim bojama. Lagani vjetar pjeva njenu pjesmu. Gotovo kao da je najavljuje. Tiho i dostojanstveno.

Skupljam snagu da se nosim s ovim danom. Rukom prebirem po svojim ožiljcima. Znakovi mojih minulih bitaka. Sjećanja na mnoge su već nestala, ali ostaju tu, uporno. Govore mi da ako sam preživjela njih, mogu preživjeti i ovo jutro... Koliko god me okrutno dočekivalo u zasjedi.

U redu je. Priča ovog dana može početi.

27.08.2018. u 03:40 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.08.2018.

Tražim pjesmu

Tražim pjesmu.

Ne pokušavam opisati Nas.
Ti nećeš biti samo
Jedna od mojih priča.

Znam da čitaš ove zapise.
Znam da si ovdje
Nalazio tragove mojih ljubavi.

Voljela sam. Praznim srcem.
Prolazila sam svijetlo i mrak.
Borila sam se. Padala.

Tražila sam. Prave riječi.
Dok su noći bile duge,
I hladna jutra u magli.

Tražila sam... Tebe.
Tvoj zagrljaj. Tvoj mir.
I neću ni pokušati...

Tu sam da volim.
Bilo svijetlo ili mrak,
Ili hladna jutra u magli.

I nikad neću moći opisati.
Zato, još uvijek tražim pjesmu.

26.08.2018. u 21:18 • 8 KomentaraPrint#

6.3.2018.

Ne sjećam se dana kad je bol otišla. Prošli su životi od trenutka kad sam shvatila da živim. A zaboravljanje je u međuvremenu postalo moja jača strana.
Ne sjećam se ni dana kad sam shvatila da dišem, da sam tu i da tu ostajem. Ostavila sam sve iza sebe.

U bljeskovima mi ponekad dođe sjena onog osjećaja kada sam znala da radim nešto pogrešno. Da ću daljnjim koračanjem tim putem samo povrijediti one koje volim.
Nije to bio trenutak otkrića. Godine rušenja i građenja, i rušenja ponovo...

I sad sam tu.
Suočena. Budna. Svjesna.
Događaju se ponekad padovi. Nekako ih ponosno nosim. Iz svakoga naučim ponešto. Vratim se jača.
Događaju se i trenutci sreće. Njih sad čuvam kao nešto dragocjeno.
Ali ono što nikad nisam imala do sad je dubok osjećaj mira.
Koliko god se površina komešala... Znam da će biti u redu.
Što god bilo. Prihvaćam.

Prihvaćam i činjenicu da se možda slomim opet. Možda je me s tim prihvaćanjem bol i ostavila.
A možda je samo postala dio mene. Neizbrisiv i nedjeljiv.
Vrijedan koliko i svaki moj trenutak sreće.

26.08.2018. u 19:02 • 6 KomentaraPrint#

subota, 25.08.2018.

Neke stvari nadrasteš (2.12.2017.)

Neke stvari nadrasteš.
Nažalost, i neke ljude.

Sitne taštine, potrebe za dokazivanjem.
Potrebu da te svi vole.
Potrebu da sve što poželiš bude tvoje.
Spremna sam sve to ostaviti iza sebe.

Tamo i pripada.
No, svoje male tuge...
Njih zadržavam.

Nosim ih gotovo s ponosom.
Znajući da su me izgradile.
Nekad se noću sjetim svih onih ljudi
Koji su gradili moju priču.

Neki od njih više nisu sa mnom.
Nisam ja birala.
Ipak, ponekad se osjećam krivo.
Krivo što sam otišla.
Krivo jer nisam našla prave riječi.
I što je vrijeme kad sam mogla reći zbogom
Prošlo zauvijek.

I sad ih moram nositi vječno.
Duboko u sebi.

Postoje stvari koje učiš.
Učiš se zahvalnosti.
Učiš se poniznosti i ponosu u istom trenu.
I učiš se prepoznati pravi trenutak.
Prave riječi. Prave ljude.

25.08.2018. u 16:27 • 11 KomentaraPrint#

petak, 24.08.2018.

Razbacane misli (Oluja)

Oluja je došla iznenadno. Puštam vjetru da me nosi pod sivim nebom.
Dok munje šaraju nebom, prve kaplje mi padaju na dlan. Sklanjam se.

Uzimam cigaretu iz tajne zalihe i s gorčinom zaključujem da nisam uspjela.
Ipak, već prvi udah ispunjava me nekim neobičnim mirom.
Koga zavaravam? Ti trenutci u vatri i dimu gotovo mi dođu kao meditacija.

Potom se zatvaram u sobu. Prebirem po svojim zapisima kroz godine.
Nisam se mijenjala. Umirala sam i gradila se ponovo.
Gotovo da više i nemam dodirnih crta s osobom koja sam bila.

Nekako i ne žalim za njom. Bila je slaba. I bila je sebična.
Previše sklona lakim rješenjima. Neodlučna.
Zaluđena idejom savršene ljubavi bez spremnosti da je gradi.

Voljela bi ovu oluju. I ples munja i prve kaplje na dlanu.
Divljala bi s njom, a potom se slomila. Valjda je to drukčije.
Više ne divljam. Sad samo tiho doživljavam. Stapam se.

Moje suze se sad moraju zaslužiti. Previše su rasipane.
U ovom životu spremna sam graditi. Mirno i gotovo strpljivo.

I ponekad... Samo ponekad... Ne dozvoljavam si divljati s olujom. Postajem oluja.

24.08.2018. u 21:01 • 8 KomentaraPrint#

Kontrola (Dobro sam)

Sjedim u hodniku jedne naše bolnice. Srce mi zna svaki puteljak oko nje. Ružine grmove i onu kapelicu gdje sam provodila večeri.

Vrijeme je za predstavu. Nisam osoba koja voli pričati. Zapravo, imam vještinu da u najmanje izgovorenih riječi prenesem ono što je bitno.
"Dobro sam".

No, ne govore to riječi. Kroz godine sam shvatila da liječnik nikad neće vjerovati tome kad je izgovoreno.
Što povlači pitanja koja zamaraju.

Ne, to "dobro sam" zapravo govori zapravo pomno posložena predstava.
Duga kosa je oprana, poluskopčana i gusti, smeđi pramenovi slijevaju mi se niz ramena. Haljina kraljevski plave boje. Minimalno šminke, ne da sakrije, nego da naglasi ono što na sebi smatram lijepim. Bitnije od svega, imam smiješak smišljen samo za tu priliku. Kao da me bure nikada nisu takle. Kao da nisam umorna od borbe.
Koji uvjerava. "Dobro sam."

Znam da doktorica na meni traga za onih nekoliko šifri koje mi pišu u kartonu. Navikla je gledati ljude kroz to jedno slovo i nekoliko brojeva.
Dok se ne mirim s tim da budem slovo i broj.

Ljudsko sam biće. Povremeno se moram boriti jače nego inače. Povremeno su mi dani mučenje od jutra. Povremeno me pokrije taj teški ogrtač mraka.
Ali živim. Još u meni ima nečega za dati. Još uvijek gledam u nebo.

Kako to staviti u šifru?

Postoji li šifra "Sanjarka"? Postoji li šifra "Neslomljena"?

Odgovaram na uobičajena pitanja. S minimalno riječi.
Doktorica mi se smiješi.

Dobro sam.

24.08.2018. u 15:31 • 7 KomentaraPrint#

Breza

(*S mojeg drugog bloga)

Iz vremena kojeg se neću sjećati povremeno se pojavi koje lice. Sasvim neočekivano. Noćas je to bila Breza. Breza s nježnim rukama i plahim očima. Breza koja je znala sanjati. Čak i kad su njeni snovi bili nedostižni. Nosila ih je ponosno.
Pitam se gdje li je sada. Jednog dana je nestala. Bez oproštaja, ali možda i bolje tako. Bez obećanja da ćemo se ikad više vidjeti.
Kad s nekim djeliš svoje najteže trenutke, znaš. Vezani ste za život i to vrijeme nikad ništa neće izbrisati.
Pisala sam joj priču o njoj i Jablanu. Pitam se je li ga na kraju uspjela pronaći. Jesu li se sreli u zagrljaju??? Jesu li konačno našli svoj mir???
Život ih je označio ožiljcima. Više nego li je označio mene. Godine su ostavile traga na Brezi.
Možda je se zato sjetim. Jer u njoj vidim što sam mogla biti da sam samo napravila koji korak više na onom mračnom raskrižju.
Ali nisam. Postala sam nešto drugo.
U nekom drugom životu, Brezo. Umjesto toga prošaptat ću za tebe jednu molitvu. Znam da bi ti to puno značilo, puno više nego meni. Da konačno nađeš svoj mir, ma gdje to bilo.

24.08.2018. u 01:12 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.08.2018.

Modro

Kiša je počela padati iz sunčanog neba.
Šuškanje razmočenog lišća.
Ali nebo i dalje ostaje modro.

Povremeno tako krenu i suze.
Tiho, bez glasa, iznenadno.
Ali nebo i dalje ostaje modro.

Pronalazim ljepotu u tim kapima,
Blistaju mi na otvorenom dlanu.
Dok se sunce skriva iza oblaka.

O, toliko noći, dugih i hladnih.
Bez suza. Bez zvijezda.
Neka... Nebo i dalje ostaje modro.

23.08.2018. u 16:26 • 5 KomentaraPrint#

Jutro

Jutro me dočekalo s pregrštom oprečnih emocija.
Još sam tu. Teški snovi i još teže buđenje.
Ali osjećam se jače. Možda više prkosno.

Znam da iz ove točke nema povratka.
Znam... Ali ovog puta nisam zarobljena.
Ovog puta je moj odabir. Gotovo utješno.

Ne smatram se izgubljenom, iako lutam.
Znam točno kuda me vodi ovaj tok...
Sklapam oči. Znam, sve je u redu.

23.08.2018. u 11:56 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 22.08.2018.

23.8.

Večer je, a ja sam se othrvala potrebi da odem u dućan i kupim kutiju cigareta. Napola ponosna na sebe. Nije da me muči fizička potreba za cigaretom, nego praznina... Ali praznina je valjda uvijek bila tu. Zašto da je kamufliram dimom i proglasim je nečim što me ispunjava, kad imam toliko toga lijepog čime bi je mogla popuniti.
Večeras, možda knjigom. Razgovorom s ljudima koje volim. Dobrim dokumentarcem.

Što se zadnjeg posta tiče, nije pisano u ljutnji. Mislim da u meni i nema nečega što se više može ljutiti. Pisano je iz dubokog razočaranja, što je vjerojatno gore.
Učinila sam što sam morala da preživim. Nije da se žalim na krajnji ishod. Krajnji ishod me vodi u ovaj život... U ovu verziju sebe koju gotovo da volim.
Zahvalna sam, negdje duboko u sebi. Na svemu.

Što me dovodi do ovog života i načina na koji se on složio. Unatoč sebi i svim preprekama koje sam si postavila, završila sam fakultet. Radim posao koji isprva nisam očekivala da ću voljeti, a sad ga obožavam.
Profesorica sam u stvarnom životu. I nekako to sad smatram svojim pozivom. Približiti nešto što se činilo nedokučivo i tajanstveno. Otkriti nešto novo. Osvijestiti da se uvijek može bolje, da je život stalna izgradnja i da se ne treba obeshrabriti niti kad se padne. Tad pogotovo ne.

I, kao što se može zaključiti iz nekih prijašnjih postova, imam osobu koju volim. Koja ima zagrljaj koji bih mogla zvati domom. Koja zna utišati moje bure.
Mislim da je zaslužio bolje, ali kad već tako hoće... Njemu sam spremna dati svoje Zauvijek. Udajem se za njega na proljeće.
Neobično je. Bila sam zaručena prije, ali nedostajao mi je taj dio... Uvijek sam bila sama i svoja, unatoč ozbiljnosti veze. A sad se lagano učim kako biti "Mi".

A sad je vrijeme za terapiju... Pisat ću o tome jednom, no cijelo razdoblje otkad se liječim je postalo suviše bolno da ga se sjećam. Zato sam najbolja u zaboravljanju. :)

22.08.2018. u 20:33 • 15 KomentaraPrint#

Zar me ne poznaješ?

Eto, godina dvanaest. Previše.
Ili premalo? Dosad bi trebao znati.
Kažeš, s malo riječi sklapaš sliku.

U redu. Pojmi ovo. Sklopi sliku.
Bila je zima, i bila sam sama,
I za mene je postojao samo bol.

Gdje si bio ti? Gdje je bio
Barem poziv. Poruka? Nešto.
"Tu sam. " Bilo bi dovoljno.

Ali sad kažeš da je lako
Biti zaboravljen. Da, lako je.
Lako je pustiti nekoga u mraku.

Sklopi sliku, ako se usudiš.
Mislim da je riječi dovoljno...
Nisi ni pitao jesam li dobro.

I sad kad sam na rubu
Neke druge sudbine, javljaš se.
Nemoj tražiti to od mene.

Ako hoćeš da kažem
Da mi je žao, reći ću oprosti.
Ali evo ti riječi. Sklopi sliku.

22.08.2018. u 18:10 • 8 KomentaraPrint#

Zbogom, cigarete...

Pušač sam skoro 10 godina. Kronični. Ulovim se često kako palim jednu cigaretu za drugom, po automatizmu. Obavijam se vatrom i dimom, jer to znam najbolje.
Zapravo ne znam zašto sam počela pušiti. Stres na fakultetu? Dosada? Pomalo i buntovništvo?
Onda je došla praznina koju je bilo lako puniti dimom. U početku. Dok još nije postala čisti bezdan.

Zapravo imam dugu povijest samodestrukcije. Moje tijelo lagano ulazi u mod ranih tridesetih. Nemam više onu eksplozivnost koju sam imala prije tek koju godinu.
Previše neprospavanih noći. Previše alkohola. Previše cigareta uz neprospavane noći i alkohol.

Nedavno sam počela usvajati neke zdravije navike. Svakodnevne duge šetnje. Prilagodba prehrane (moram priznati i da sam oblija nego prije koju godinu).
Vrijeme je da i cigaretama kažem zbogom. Možda uspijem. Možda ne.

Ono što se je promijenilo u tih zadnjih 10 godina je da prvi put imam i nešto nade. Gradim budućnost koju mogu živjeti umjesto da se utapam u prošlosti.
Ostavljam staru sebe tamo gdje i spada. A s njom, idem ostaviti i taj relikt prošlosti. Znam da mogu bolje.

22.08.2018. u 11:43 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.08.2018.

Normalan život

Mislim da me dani dijele od normalnog života. Mislim, normalnog u mjeri koliko to može biti. Ipak sam ja u pitanju.

Jesen se lagano šulja okolo. Još uvijek se skriva u popodnevnoj žezi. Ali mene ne može zavarati.
Mirišem je u zraku. Dok šećem poljima. Možda je i tražim. Ljeto je trajalo predugo.
Noći postaju duge i hladnije. Dok zvijezde trepere nad mnom. Znam da je tu.

Pitanje je samo kuda će me put nositi. Povratak ili neko novo mjesto?
Neki novi ljudi? Neki novi izazovi?

Gotovo da osjećam nestrpljenje. U istoj mjeri kao i nostalgiju.
Dobila sam danas jedan lijep podsjetnik zašto uopće radim što radim.
Nikakav spektakl, ali upravo mi takve stvari navuku osmijeh na lice.

Još sam tu. Još ima u meni žara. Još...
Još uvijek želim i još uvijek imam u sebi toliko toga za dati.
Još uvijek mogu graditi snove.

I dok odbrojavam zadnje nestvarne dane, znam da će mi nedostajati.
Ali uvijek se mogu skloniti... Uvijek mogu pobjeći u maštu.
Negdje među zvijezdama, ali čvrsto ukorijenjena u zemlju.

20.08.2018. u 16:19 • 10 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.08.2018.

Na groblju

Večernje sunce ne posustaje.
Prolazim kroz labirint poluusahnulih čempresa.
Put znam... Lijevo, pa ravno do kapelice.
Kome li ja to dolazim? Zašto?
Osobi koje više nema.

Nisam čak ni sigurna
Vjerujem li u vječnost.
Ipak, nedjelja navečer.
Priča uvijek skoro ista.

Baka nosi svijeće i stručak cvijeća.
Rukom riše križ nad grobom.
Ja ostajem negdje u kutu.
Osobe koju sam voljela ovdje nema.

Osoba koju sam voljela
Ne bi htjela cvijeće, ni svijeće.
Ni znak križa. Htjela bi da živimo,
Životom častimo one što su otišli.

19.08.2018. u 21:46 • 6 KomentaraPrint#

Ti

Budim se na tvojoj strani kreveta. Ne sjećam se da sam zaspala.
Topli duh tvojega mirisa još lagano leluja oko mene. Tebe nema tamo.
Ipak, ne želim prekinuti čaroliju. Još malo da i taj privid sačuvam tu...
Ne otvaram oči. Koža kao da upija tvoje dodire.
Znam da će skoro i to nestati. Rasplinut će se i ja ću morati otvoriti oči.
Ipak, još malo... Mrvicu...

Otvaram oči. Kosa mi se u snu raspustila i sad se gusti pramenovi slijevaju po jastuku.
Mičem je s lica, no tvrdoglavo se vraća.
Rekao bi da izgledam kao vještica. Tvoja bruha.

Sjećanja na noć koja je prošla.
Tebi bih zbilja mogla dati svoje Zauvijek.
Možda me ti možeš sačuvati.
Možda s tobom mogu ostati.

Nekako rasplineš moj unutrašnji mrak.
S tobom je osmijeh iskreniji, puniji.
Pred tobom ne nosim maske.
Ipak, nikad nisam bila ovako ranjiva kao sad kad sam s tobom.

Lako je sagraditi zid. Imala sam cijele labirinte u neko prošlo doba.
Lako je zatvoriti srce. Učinila sam to bezbroj puta.
Lako je zavući se u mrak i vatru i dim.

Ali što onda? Sama znam da sam cijenu svoje samoće platila.
Suzama, kad su mogle teći. Čistom boli kad nisu.

Zatvaram oči. Dozvoljavam si još malo da me tvoj duh obavija.
Tu si... Negdje duboko pod mojoj kožom.
Tu sam. Tu sam da te volim.

19.08.2018. u 15:35 • 4 KomentaraPrint#

subota, 18.08.2018.

Buđenje

Buđenje je došlo ranije nego inače. Otvaram oči, bolno svjesna da ove noći neće biti nešto previše sna. Palim cigaretu. Nekad su gotovo sve moje priče tako započinjale. Barem one najbolje. Ali ne večeras.
Treba mi povratak u stvarnost. Trebaju mi obaveze. Treba mi zdrava doza stresa. Ali, meni je oduvijek trebalo puno. Puno više nego što sam spremna priznati.

Deset godina mlađa verzija mene bi rekla da joj samo treba ljubav. Ali ta verzija je mrtva i pokopana. Baš negdje kad se ugasila i ona moja prva ljubav. Kad sam se suočila s činjenicom da, koliko god to željela, neke stvari ne mogu trajati vječno. Nekako nisam bila razočarana. Imalo je smisla. Ni svjetlost nije vječna, na kraju krajeva.
( A opet, uhvatim se da želim zauvijek i da zurim u zvijezde. Ne znam jesam li naivna ili budala. )

Postojalo je vrijeme kad sam ispisivala stranicu za stranicom, sad smatram, besmislicama. Postojalo je vrijeme kad sam mislila da sam shvatila sve. Valjda je dio odrastanja prihvaćanje vlastite ograničenosti.
Željela sam biti više. Željela sam biti posebna. Nije mi bilo bitno koju cijenu moram za to platiti.
A onda me počeo rezbariti život. Neke godine su bile baš nemilosrdne. Ili sam bila nemilosrdna sama prema sebi?

Rezultat je u svakom slučaju isti. Nisam više ni nalik ljudskom biću koje sam bila.
Ali nije sad vrijeme za priču o prošlosti.
Jer, u ovom životu prošlosti nemam. Samo duhove minulih života.
Sjećanje na davna buđenja. Iskidane slike, više nisam sigurna jesu li izblijedile ili potamnile.
Zavući ću se u mrak. Obuhvatiti noć. Obaviti se vatrom i dimom. Jer to znam najbolje.

18.08.2018. u 01:21 • 5 KomentaraPrint#

petak, 17.08.2018.

Korak po korak

Korak po korak.

Zadnji traci sunca obasjavaju rijeku.
Osjećam kako dani postaju kraći.
Osjećam kako ljeto umire.

Korak po korak...
Negdje... Jata divljih ptica.
Diraju nebo. Ja zurim u tlo.

Ako se ikad više vinem nebu,
Znam da povratka nema.
Ovdje moram ostati.

Ipak, dozvoljavam si jedan pogled
Prema zvijezdama. Tu je dom.
Tamo ću stići. Jednom.

Korak po korak.

17.08.2018. u 21:55 • 1 KomentaraPrint#

Buđenje

Buđenje.

Dok otvaram oči, san izmiče tako brzo.
Paučinasta sjećanja blijede.
Tko sam i kako sam se našla tu?

Duboka čežnja za povratkom.
Gubim jedan cijeli svijet.
Zaboravljam. Odlazim i nestajem.

Nalazim se ponovno u vatri i dimu.
Tiho se prisjećam. Tražim.
Ima li se uopće što za naći?

Toliko noći pod zvijezdama,
a nisam ni nimalo mudrija.
NImalo jača. Još uvijek...

(Nadam se.)

Možda nađem tebe.
Tvoj mirni osmijeh.
Tvoje tople ruke.

Podsjeti me ako zaboravim.
Nađi me ako se izgubim.

17.08.2018. u 04:06 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 14.08.2018.

Neznani Prijatelju

Zanima li me gdje si sad?

U istoj mjeri koliko tebe zanima gdje sam ja.
Koliko je to, odredi.
Neznani prijatelju...

Koliko je bora išaralo ovih zadnjih nekoliko godina?
Ne trebaš mi reći. Nekako znam.
Ne pitaj me.

I ne traži Zašto tamo gdje ga nema.
Ostao si u onom životu...
Kojeg sam odlučila zaboraviti.

Znam da zvuči gotovo okrutno.
Ali ne tražim te.
U ovom životu smo stranci.

Iako ponekad... Samo ponekad...
Tiho prošapćem molitvu za tebe.
Gdje god da jesi.

14.08.2018. u 17:32 • 3 KomentaraPrint#

petak, 10.08.2018.

Ne vraćam se

Postoje mjesta na koja se ne vraćam.
Nekad su značila puno... Previše.
Nekad su ona bila dom.

Sad prepuna sjećanja koja želim zaboraviti.
Pa čak i ona koja su se tad činila lijepim.
Moram dalje. Prošlo je.

Nema više mostova prema njima.
Nisam ih srušila.
Srušio ih je teret svih onih trenutaka.

Protekle su rijeke suza ispod njih.
I odnijele sve... Odnijele mene.
Nasukale me na neznane obale.

Ne previše živu, ali prkosnu.
Prošli su životi. Ne osvrćem se...
Umjesto toga gledam u zvijezde.

Osjećam Sad dok tiho prolazi.
Ogrćem se u Mir. Pronalazim Lijepo.
Možda ranjivija, ali nimalo manje prkosna.

10.08.2018. u 17:06 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 07.08.2018.

Noći postaju duže. Buđenja je opet previše. Obavijam se vatrom i dimom. Najbolje što znam.

Dugo nisam s nekim dijelila svoje noći.
Sad se ne mogu priviknuti da ti nisi tamo.
Tvoja strana kreveta.
Kad te nema,spavam na njoj, tražeći sigurnost tvoje topline.

Puštam lagano onu ideju sebe, same i svoje, zauvijek.
Uskoro ćemo biti "Mi".

Znam da to do sad nisam mogla.
Sve i kad sam voljela, zadržavala sam taj jedan dio...
Govorila sam da samo želim zaštititi od onog mračnog dijela sebe. Govorila sam da je tako najbolje.

Sjećam se sebe pred desetak godina.
Koliko samo stvari nisam znala.
I bila sam sebična. Priznajem.

Ovo je prvi put da između mene i nekog ne postoji zid.
Često me plaši ideja da sam izložena.
Ranjiva.
Ali pred tobom se valjda mogu slomiti.
Vjerovat ću ti na riječ.

Vjerovat ću da i kad noći postoje najduže, mogu potražiti tvoj zagrljaj. I da ću tamo naći svoj dom.

07.08.2018. u 21:32 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2018 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Miris Čežnje: Dnevnici jedne Ljubavi i Utočište za Izgubljene Duše...


Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici:
Na ovom blogu već 13 godina.
Uz povremene pauze.



Ovdje ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.

(Ako netko osjeti potrebu pisati mi
Kontakt je: athropa@gmail.com )


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------