7.11.2017.

srijeda , 29.08.2018.

Vrijeme je da budem odrasla osoba. Ili ipak???

Kad proživiš neke stvari prerano, možda je bolje vratiti se korak unatrag?
Korak u što, pitam se. Toliko stvari se promijenilo.
I moj povratak na ovo staro mjesto možda i nije povratak.
Prvi put sam ovdje u svojoj najnovijoj inkarnaciji.

Ovo je novi život. Nova priča.
Nova prilika da napravim nešto drukčije.

Ne sjećam se sebe s 18.
Doduše, znam što se događalo te godine.
Bila je to velika godina.

Godina kad sam odlučila prestati biti dijete.

Zaručila sam se, prvi put.
Otišla sam. Zaposlila se. Počela studirati.

U istoj toj godini odustala sam od dijela svojih snova.
Godinama koje su slijedile bilo ih je sve manje i manje.
Sve dok nisam prestala sanjati.
Sve dok nije došla praznina.
(Postoji puno stvari kojih me nije strah.
Praznina nije jedna od njih.)

Ne sjećam se noći kad sam otišla.
Postoji priča.
Nije se dogodila meni.

Vraćala sam se godinama.
Lagano napuštala sjene.
U jednom trenutku osmijeh je postao iskren.
U jednom trenutku sve je postalo stvarno.
I u tom trenutku sam opet bila dijete.
Bezbrižna. Znatiželjna. Sigurna.
I nije me bilo strah.

Želim se sjećati sebe sa svojih nepunih 28.
Kao osobe koja taj trenutak želi zadržati.
Kao osobe koja šara svoju priču najljepšim bojama.
Koja ne zaboravlja.
Koju nije strah.
I koja je, usprkos svemu, još uvijek dijete.

<< Arhiva >>