10

ponedjeljak

kolovoz

2020

Individua?

Oduvijek sam voljela jake individue. Možda sam i željela biti jedna od njih. Samouvjerena. Samodostatna.
U toj namjeri, intenzivno sam se bavila samotnjaštvom. Dijelom i iz straha.
Kad si udaljen od svih, nitko te ne može povrijediti. Ne može ti netko trebati.
Ne može nestati iz tvojeg života kad ti je najpotrebniji.

Na moju sreću, uvijek sam se mogla zatvoriti u svijet brojaka, jednadžba i riječi.
Imala sam i poprilično razvijen svijet mašte, mašte koja me mogla odvesti u najneobičnije svjetove.
Ipak, uvijek sam ovisila o nekome. Nisam praktična osoba i svakodnevne sitnice su mi nekad nemoguće misije.

Jednom sam shvatila da istinska individualnost nije zatvaranje. Pogotovo ne iz straha.
Produkti smo našeg okruženja. Htjeli, ne-htjeli, interakcije s njom su neizbježne.
Koliko god veličali sliku usamljenog junaka, prava veličina pokazuje se u odnosu s drugim ljudima.
Koliko smo spremni izaći iz vlastite zone komfora. Otvoriti um i srce.

Najljepše i najveće spoznaje imala sam upravo u interakciji ili nakon interakcije s bližnjima.
Najveću snagu crpila sam iz izvora ljubavi koju sam s njima dijelila.
Moju dušu, ako je imam, spasili su dragi ljudi s kojima sam prošla puno lijepih, ali i teških trenutaka.

I to nikad neću zaboraviti. Pod cijenu da nikad ne postanem jaka individua.


Razlog

Obično relativno brzo pronađem odgovor na pitanje "Kako?". Znam gdje potražiti informacije. Kombinirati ih u smislen odgovor.
Mehanika stvari je zapravo manji problem. Bilo svakodnevnih sitnica, bilo relativno kompleksnih pitanja.
Odgovor na pitanje "Zašto?" puno je teže naći.

Mislim da je odgovor na naša pitanja "Zašto?" uvelike individualan. Ne ovisi samo o osobi, nego i o okolnostima, trenutku.
Iskreno ne vjerujem ljudima koji tvrde da su odgovorili na to pitanje. Još manje dok nude univerzalan odgovor.
Jedan koji bi trebao odgovarati svima. Čisto zato jer smatram da nešto takvo ne postoji.

Bilo je puno jutra u kojima sam se budila i tragala za svojima "Zašto?". Tražila sam neki motiv, pokretačku snagu...
Odgovor koji je nosio vrijednost postojanja toga dana. Osobama s kliničkom depresijom potrebni su jasni motivi i odgovori.
Ovaj mi je uvijek izmicao. Ponekad sam ga mogla dotaknuti, ali nikad obuhvatiti.

Izmicao se toliko vješto da sam mislila da je zapravo neuhvatljiv. Da sam osuđena na besmisao.
Da zapravo u ovom svijetu malo što ima smisla i razloga. Upadala sam u opći kaos.
A onda sam se jednog jutra probudila i zaključila da zapravo nije bitno.

Tu sam. Postojim. Možda svijet i je kaotičan. Možda i ja jesam kaotična. Ali dano mi je toliko potencijala...
Dišem. Krećem se. Imam sposobnost stvaranja. I to je sasvim dovoljno.
Napravit ću idući korak samo zato jer mogu. Možda će se činiti besmislen, ali će biti korak u nešto.

Korak po korak, riječ po riječ... Šarena tabletica za šarenom tableticom... Stvari nisu dobile smisao.
Ali nešto je izgrađeno. Jedan život. Nešto novo. Drukčije. Osobni mali svijet.
U kojem odgovor na pitanje "Zašto?" uopće nije bio potreban.

Ipak, s vremenom sam naučila da su naši razlozi uvijek duboko osobni... Nikako apstraktni.
Moji razlozi su... Umjesto ljubavi s velikim LJ onaj trenutak pred san...
Kad držimo jednog drugog za ruku i prije spavanja kažemo jedno drugom da se volimo.

Naša mala obitelj u nastajanju. To biće koje skoro dolazi na svijet.
Zatim, puno dragih lica koja su neizostavan dio ove cijele priče...
Osjećaj ispunjenosti nakon što sam naučila sebe ili nekoga nešto novo...

Ukalupljivanje svih tih malih trenutaka u riječi. Dijeljenje.
Polagano otvaranje svijetu. Iskreno se veselim svemu tome...
To je pravi odgovor na svako moje pitanje "Zašto?". Moji razlozi.

08

subota

kolovoz

2020

Emocionalno pražnjenje

Budim se iz popodnevnog sna. Počela sam spavati po danu. I noći. Treba mi neko vrijeme da vratim sve funkcije.
Čekam da motorika ponovno počne raditi. Dižem se i kuham kavu za sebe i muža. Pijemo kavu i jedemo čokoladni kolač.
Nekako je sve mirno. Ne radi se o uobičajenom zatišju koje na kraju ostavlja osjećaj napetosti zbog moguće oluje.

Osjećam neki čudni spokoj. Kao da je sve točno kako treba biti.
Život iz kojeg ne želim bježati. Budućnost kojoj se veselim.

Gledam kako je svaki dan jači. Iskreno se radujem i ponosna sam na svaku stvar koju odradi sam.
Pomalo mi i pomaže sad u kućanstvu. Budući da sam sad već poprilično okrugla, dobro mi to dođe.
Godine sam prije provela u pitanjima volim li doista. Sad sam posve sigurna.

Neobično je to znati. Ne pitati se. Prepustiti se uživanju u sitnicama koje nosi dan.
Nakon puno oluja, ovo zatišje djeluje tako umirujuće.

Mislila sam da mi trebaju oluje. Iskreno. Da mir nikako ne može biti pokretač i motiv.
Da za pravi pomak i stvaranje trebam nemir i komešanje. Sad kad je sve utihlo, shvaćam...
Jedini pravi pokretač, jedini pravi motiv, ljubav je sama.

04

utorak

kolovoz

2020

Visedimenzionalna bica

Ne, ovo nije tekst o posjetiocima iz druge dimenzije. Ovo je tekst o nama samima.

Lako je svesti svijet na crno-bijelo i ljude na samo jednu karakternu crtu. Toliko lako da za nase kapacitete bude ravno intelektualnoj lijenosti. Pa ipak smo skloni tome.
Rjesenje je najlakse naci kad je problem jednostavan. I postali smo toliki majstori u svodjenju na jednostavno da zapravo ne vidimo pravu prirodu stvari i ljudi.
A ona nije ni jednostavna ni uredna niti je moguce svesti je na jednu ili nekoliko rijeci.

Postala je sramota reci "Ovo je komplicirano." ili "Ovo ne razumijem.". Postajemo strucnjaci za sve, posebno za ljude. Vrhunski psiholozi. A ne razumijemo ni nas same, nase vlastite pomake ni motive.

Eto, sami smo sebi najveci problem. Po obicaju.
Ali samo ako hocete tako na to gledati.

Iskrenije bi bilo reci da smo sami sebi vrhunski izazov. Zagonetka. Pitanje na koje ne postoji jedinstven odgovor.

Visedimenzionalno bice.

Bice sa umom koji, doduse, jest sasvim prirodan, ali je sposoban za naizgled natprirodna otkrica.
Bice sa spektrom emocija koji varira od onih najljepsih, najboljih i najplemenitijih do najnizih i najruznijih.
Bice sa tijelom koje je zamrseni, ali vrlo efikasni bioloski stroj...
Jos uvijek nismo proniknuli u sve nase tajne.

I sve to u jednom pojedincu. Tebi. Meni.

Zasto bi se trebali pretvarati da smo posebnije od posebnijeg, natprirodni, svemoguci ili nepogresivi?
Kad u svojem cijelom bicu imamo pojave koje su nalik cudu, vecem cudu koje je ikad zamisljeno?

Pomirimo se s tim da ni mi, ni nasi voljeni i nevoljeni nisu samo jedna crta. Jedna dimenzija. Jedna rijec.

Ne uzimajmo ni sebe ni njih zdravo za gotovo.
Svi smo mi i cudo i zagonetka.

Ucimo. Otkrivamo. Osjecamo.

Mi smo visedimenzionalna bica.

03

ponedjeljak

kolovoz

2020

Osobni razlozi

Ne namjeravam više mijenjati svijet. Ne znam ima li u meni snage za takav poduhvat.
Radim sitne pomake u svom mikrokozmosu. Sasvim dovoljno.
Nekad mi se čini da je taj zadatak podjednako težak.

Ne zavaravam se više da imam velike i plemenite pobude.
Preživljavanje je ionako uvijek bilo stvar instinkta.
Jednako kao i samodestrukcija.

Tražim, još uvijek tražim... Neki smisao. Ne univerzalni.
Osobni. Pokušavam shvatiti što me to pokreće.
Vlastiti unutrašnji mehanizam.

Znam da ću se kroz vrijeme mijenjati. I mijenjam se.
Prije sam vjerovala u rast kroz revoluciju.
Sad gledam vlastitu polaganu evoluciju.

Moji ciljevi još uvijek su isti. Prepoznati ljepotu.
Osjećati čuđenje. Ogrnuti se u Ljubav...
Sve u svemu, svi moji razlozi su...

Duboko osobni.

01

subota

kolovoz

2020

Strah od prazine

Postoji malo stvari kojih me uistinu strah. Ne zato jer sam nešto osobito hrabra. Nego zato jer strahovi koje imam obično nadvladaju one koji mi se čine sitnim i trivijalnim.
Nemam problema s raznim životinjicama, visinom, skućenim prostorima, oštrim predmetima.
Imam problema s tim da moji voljeni pate. Ali danas neću pisati o tome. Pisat ću o strahu koji je vezan za izmjene mojih stanja.

Strah me praznine. Mislim da bi u ovoj fazi bilo pošteno reći da me strah s pravom. Bila sam u njoj dovoljno dugo da znam koliko je opasna.
Prošlo je dugo od davne jeseni, a još više od davnijeg ljeta kad sam odlučila živjeti. Da, imala sam odluku pred sobom. I svjesno sam napravila taj korak.
Prije te velike odluke, nisam bila živa. Ili barem, egzistirala negdje na granici živog i neživog.
Psihički, emocionalno, pa čak i fizički. Osjećaj je bio nalik polaganoj smrti i promatranju vlastita propadanja.

Čudno je kad izađeš van sebe, u prazninu. Odsutstvo misli. Odsutstvo osjećaja. Vegetiranje.
Teško je i opisati stanje osobi koja to nikad nije iskusila. Osobi koja jest, ne moram objašnjavati.
Svaki pomak, u bilo kojem smislu, zahtijeva ogroman trud.
Praznina ne bira što će progutati.
Zavuče se baš u svaku poru, u svaku stanicu...
Zavuče se u svaku priliku za sretnu misao.
Zavuče se u samo srce ljubavi.

Nije to stanje u kojem mogu niti želim živjeti.
Ali je stanje u koje povremeno zapadam.
I kojega se iskreno bojim.

Ne znam kako sam se izvukla zadnjih nekoliko puta.
Ali znam što je bio poticaj.

Izvukla sam se zato jer sam odabrala disati.
Izvukla sam se zato jer sam odabrala živjeti.
Izvukla sam se zato jer sam odabrala voljeti.

I to je odluka koju iznova moram donositi svakog jutra. S otvaranjem očiju ujutro.
Znam zašto živim. Isto tako, znam i zašto me strah.

31

petak

srpanj

2020

Nisam svemoguća

Bojim se da lagano dolazim do svojih fizičkih limita.
Tj. Barem do limita koje imam u ovom obliku.
Umaram se brže. Loše spavam. Bole me mišići.
Ali kad netko pita, u redu sam. Odgovaram sa smiješkom.

Mislim da sam si stavila previše obaveza kroz dan.
Trudim se rasteretiti sve ostale, jer smo svi pod opterećenjem.
Dižem se u 6. Kuham kavu, spremam. Rješavam stvari u gradu.
Pomažem s ručkom. Još spremam. Pazim da mi muž ima sve što treba.
Perem podove jer nisam stigla ujutro. Nosim radnicima vode za ruke.
Gledam imaju li dosta hladnih sokova i usput spremam njihov stol.
Nakon ručka, vozim muža na RTG ruke. Perem veš na ruke.
I kad konačno uhvatim trenutak da mirujem, ne mogu.

Još imamo za odraditi večeru, pomoć mužu s večernjom higijenom.
I onda još jedna noć. Ujutro nove obaveze.
U principu, zato slabo pišem. Ili nemam vremena ili sam iscrpljena.

Bojim se priznati sama sebi da tako dugoročno neću moći.
Bojim se reći da ne mogu.
Da sam umorna.
Da mi treba predah.

Mi si nikad nismo dozvoljavali slabost.
I većinu vremena mi nije teško.
Osjećam ljubav.

Ipak, gledam samu sebe kako posustajem.
Kako tremor postaje jači.
Kako bolovi postaju intenzivniji.

I znam da ću trebati par dana stati.
Tek toliko da se malo oporavim.

Eto, priznajem. Nisam svemoguća.


29

srijeda

srpanj

2020

Prioriteti

Osjećam da događaji zadnjih nekoliko tjedana ostavljaju traga na meni.
Njemu će ostati ožiljak za uspomenu, a meni... Ponovno trenutak slaganja prioriteta.
Možda sam ponovno malo ostarila... Mrvičak. Naučila još jednu lekciju o odgovornosti.

Još prije koju godinu razmišljala sam je li bilo krivo što sam stavila obitelj ispred karijere.
Ne za njih. Nego za osobni razvoj. Znam da to zvuči sebično. Ipak, priznajem.
Razmišljala sam o doktoratu. Ne zbog titule. Nego u cilju samousavršavanja.

Moji sistemi zahtijevaju stalan protok informacija. Inače nisam dobro.
Počinjem vrtjeti svu negativu koja mi se ikad dogodila. Godine taloženja.
Ipak, ovih zadnjih tjedana... Shvaćam da je ostanak u obrazovanju bio dobra odluka.

Dobila sam nekoliko stvari koje su mojim kolegama na fakultetu luksuz.
Jedno od njih je prostor i vrijeme. Prostor za razvoj po vlastitim pravilima.
Vrijeme koje mogu posvetiti stvarima i ljudima koje volim.

I... Nikad nisam intenzivnije učila nego ovu zadnju godinu. Otkrivala.
Promišljala. Shvaćala koliko sam dosad sve dotakla tek površno.
Ogrebala površinu. Sad sam mogla regulirati i opseg i dubinu spoznaje.

Kako sam sad par mjeseci doma, otkrila sam i da zapravo volim kuhati.
Da obavljen posao u kućanstvu može ostaviti osjećaj ispunjenosti.
Da ne mora sve nužno biti samo frustracija. Zadatak obavljen, koliko god sitan.

Zadnjih dana mi je jasno da nikako ne bih mogla posvetiti se ljudima koje volim,
Samo da sam odabrala taj drugi put. I s zadnjim događajima, da sam slučajno
Nekoga od njih izgubila... Ne bih si to oprostila. Nikako. Nikada.

Vjerojatno tad ne bi bilo ni odluke da donesemo na svijet našu malu srećicu.
Bojim se roditeljstva. No, sad mislim da se mogu nositi s tim.
Vjerojatno je sve (nove) mame i tate strah. Želim joj pružiti sve najbolje...

Čudno je kad vidiš svoj život, nakon prijeđenog velikog raskrižja.
I vidiš da je svaki korak do sad bio ispravan. Koliko god boljelo...
Nema žaljenja. Nema osvrtanja. Znam koji su prioriteti.

28

utorak

srpanj

2020

Dva puta tristo metara

Čekamo večer da se spusti Sunce. Imamo muke po tenisicama (i on i ja).
On malo razbijen, ja već poprilično okrugla.
Šetamo do mosta male rijeke što teče iza našeg vrta.
Sveukupna duljina rute: dva puta tristo metara.

U proljeće smo radili po 7 kilometara gotovo u komadu.
Ali sad nam ova kratka šetnjica predstavlja daleko veću pobjedu.

Prije dva dana prvi put smo odhodali tu sitnu rutu. Uz stajanja.
Jučer smo je prvi put odhodali u komadu.
Rijeka je nabujala do te mjere da se gotovo prelila po poljima.
Jučer je vodostaj pao, na sreću stanovnika sela.

Pričamo o sitnicama. Vraća se osjećaj normalnosti u svakodnevicu.
Znam da ne voli to što se u sitnicama mora pouzdati u mene.

Ali doista ga ne vidim kao opterećenje, nego kao osobu koju volim.
I koju čuvam iz ljubavi. Koju ću uvijek čuvati...
Zapravo sam beskrajno ponosna na svaki njegov korak.
Idemo prema oporavku. Svakog dana je sve jači.

Dok hodamo jedno uz drugo, ruka u ruci... Znam da bih s njim
Išla svukud. Zasad, pobjeda je i dva puta tristo metara.

26

nedjelja

srpanj

2020

Konačnost i potencijal

Jedan dio mene vjerojatno će uvijek vjerovati u beskonačnost i savršenost.
Dio mene koji vjeruje u bajke. Dio mene koji još uvijek idealizira.
Za potrebe onog drugog dijela mene, beskonačnost i savršenost nisu prihvatljivi koncepti.

Nikad nisam bila osobito praktična osoba u svakodnevnom životu, no postoji radna i aktivna verzija mene.
Verzija koja zahtijeva kontinuirani rad i samousavršavanje.
Odustala sam od toga da mijenjam ljude oko sebe i situacije na koje ne mogu utjecati.
No, na sebi radim. Tiho i strpljivo. Gotovo nitko nije svjestan da je većina mene zapravo konstrukcija.
Kotačići koji su ondje zato jer sam vlastoručno sastavila mehanizam koji može funkcionirati.
Vidite, dio mene koji vjeruje u bajke nije u stanju samostalno voditi normalan život.

Onaj drugi dio mene sposoban je napraviti milijardu kombinacija i izabrati prihvatljivu opciju.
No, to zahtijeva puno mojih resursa i kapaciteta, tako da sam prisiljena žrtvovati bajke u korist praktičnosti.
Neki dan, sasvim slučajno, shvatila sam da nema ničeg praktičnog u beskonačnosti i savršenosti.
Odnosno, da se radi o konceptima koji samo otežavaju život. Pa sam ih se odlučila riješiti.

Zapravo, davno sam već naslutila jednu stvar koja me muči više od praktičnosti tih dvaju koncepata.
Savršenost ne dozvoljava prostora za daljnji osobni rast.
Koja je motivacija osobe koja u određenom trenutku ima već sve ostvarene kapacitete?

Mnogi bi na to rekli da je motivacija takve osobe ljubav, no to nije odgovor koji me zadovoljava.
Jer, ljubav dostiže svoje vrhunce tek kad je nesavršena, kad je suočena sa svim ljudskim manama...
Kad je u nemogućim situacijama... Nikako ne onda kad je potpuno "ispunjena".
Mislim da je savršenost zapravo kraj ljubavi.

Sličan problem imam s konceptom beskonačnosti. Zamislite da imate sve resurse, sve kapacitete i sve vrijeme ovog svijeta.
Meni je ta ideja upravo zastrašujuća. Posebno vremenska dimenzija problema.
Previše prostora za prazan hod. Previše lagano dolazi do zasićenja.
A i opet je tu to pitanje, kad postignem beskonačnost, što dalje?
Koja bi bila motivacija mog idućeg koraka?

Mislim da sam najviše i najbolje od sebe dala tek kad sam bila ranjena i sputana i nesavršena.
Kad sam bila u trenutcima boli. Kad sam bila svjesna koliko sam ograničena i konačna.
To su bili trenutci u kojima sam osjetila Ljubav. U kojima sam bila najviše sposobna dati Ljubav.
To je bio trenutak mog najvećeg potencijala.

Postoje ljudi koji misle da su savršeni i bezgranični. Postoje, ali iskreno, gledam ih s nepovjerenjem.
(Zapravo većinu ljudi gledam s nepovjerenjem, ali to je druga priča.)
Čisto zato jer jednu stvar ne mogu razumjeti...
Motivaciju za idući korak.
Sposobnost da iskažu Ljubav.

Postoje ljudi koji su ograničeni i konačni i ranjivi. Ljudi koje boli.
I koji u toj boli rade upravo nevjerojatnu stvar.
Oni vole. Žive stvaran život, a ne bajke.

To su ljudi koje nazivam Prijateljima.

<< Arhiva >>