14

nedjelja

travanj

2019

Odričem se...

Odričem se svih koje sam voljela prije.
A voljela sam.


Imam prošlost posutu suzama.
Iskidana sjećanja.
Ugasle vatre.

Ne mogu se vratiti,
A ni ne želim.
Osavljam iza sebe.

Korak iza koraka,
Riječ iza riječi...
Smiješak iza tuge.

Nekad sam se pitala
Postoji li ljubav iza ljubavi.
Sad znam.

I tako se odričem.
Tiho, mirno...
Bez žaljenja.

Pogleda u sada.
Ovaj trenutak.
Ovu ljubav.

28

četvrtak

ožujak

2019

28.3.

Dani prolaze. Moj bioritam se neobično uskladio s novim rasporedom.
Budim se prije nego alarm zazvoni.

Palim cigaretu. Na stepenicama, uz šalicu vruće kave.
Jutarnje hladnoće me razbuđuju.

Budući da su zadnjih noći snovi poprilično živopisni, i treba mi to.
Trenutak mira. Prije negoli popijem terapiju, koja će stišati sve u meni.

Povremeno tako znam imati jednu od svojih epizoda. Baš pred buđenje.
Neobjašnjiva tuga. Nekad se provuče kroz cijeli dan.

Odradim nekako posao, dođem doma, popijem tabletu, zaspim.
Snovi ponovo budu živopisni (često ne na dobar način).

Brojim manje od mjesec dana do vjenčanja.
Nekad se pitam može li se on nositi sa mnom.

Nekad se sama ne mogu nositi sa sobom.
Pogotovo kad dođu tuge i kad sjenke plešu.

Znam da me ne može popraviti.
Nadam se samo da ću imati zagrljaj kojemu se mogu vratiti.

Kad sama dobijem bitku sa svojim sjenkama.
Možda ranjena, ali i dalje sposobna voljeti.

23

subota

ožujak

2019

Sjenke

Sjenke su nekako življe ovih dana.

Postoje dani kad zaboravim da su tu, a postoje i noći kad plešu po sobi i kradu mi san.
Pomislila bih da je 7 godina dovoljno vremena da se naviknem na njih.
Ali nije... Svaki put igraju neku novu predstavu.

Dobro me znaju.

Znaju kad je trenutak da se pritaje i promatraju me iz prikrajka.
Znaju kad sam jaka i kad me ne mogu povrijediti.
Isto tako znaju kad je trenutak da izađu iz svojih mračnih kuteva.

Ali i ja dobro znam njih.

Znam da ću izgubiti ako se opirem.
Naišla sam kroz vrijeme bolju strategiju.
Odlučila sam ih prigrliti.

To one ne mogu podnijeti.

Kažem im tiho "Dio ste mene.".
Kažem im da ih ne mrzim i da ih se ne bojim.
Počinju se tad raspršavati.

Znam da promatraju i dalje iz prikrajka.

Ali i ja znam da kad opet dođu, imam oružje protiv njih.
Imam Ljubav. Imam Nadu.
I imam pogled uprt i u najmanji tračak Svjetlosti.

21

četvrtak

ožujak

2019

Odsjaj Mjeseca

Odsjaj Mjeseca na mom dlanu.
Tonem u noć, sasvim tiho, bez zvuka.
Ne bojim se, ne ovaj put...


Krišom ostavljam ovaj zapis.
Borim se i dalje, iz dana u dan.
Radim na sebi. Podižem se.
Postajem jača. Postajem...

Isto ono biće od jučer,
Možda mrvicu mudrije.
Možda trunčicu veća srca.
Možda nijansu bistrijih očiju.

U meni još ima ljubavi.
U meni još ima snage.
U meni postoje svjetovi,
Riječi utkane, neizbrisive.

Ponosno nosim svoje ožiljke,
Znam, nastat će novi...
Nosit ću ih i dalje puna srca,
Vidljive, još ponosnije.

Ostajem ovdje, neskrivena,
s odsjajem Mjeseca na dlanu.
Lice i naličje iste priče...
Tonem u noć, tiho bez zvuka.

Ali ne bojim se, ne ovaj put.

20

nedjelja

siječanj

2019

Pustiti

Vjerojatno najveća promjena koju sam ikad učinila je to da sam naučila pustiti.

Godinama sam se grčevito držala. Nekih ljudi, nekih ideja, nekih mjesta.
Odbijala ići dalje. Možda me bilo strah novog, nepoznatog.

I kad je postalo neizdrživo, ostajala sam. U mraku i strahu. Sama.
Bilo me strah da ako napravim taj jedan drugi korak, raspast ću se.

Neću više znati put. Neću više znati tko sam. Neću više imati dom.
Ipak se jesam raspala. I zaboravila put i dom. I zaboravila tko sam.

Trebale su mi godine da naučim. Voljeti ne znači grčevito držati.
Pronaći se ne znači strogo držati se puta. Dom je nešto što se gradi.

I naučila sam. Naučila sam pustiti. Neka mjesta, neki ljudi i neke ideje,
Nisu ono što te određuje. Mogu biti dio tvoje priče. Nekad mogu značiti sve.

Ali to ne znači da se put neće mijenjati. Da priča neće dobiti novo poglavlje.
Da ljubav znači i dati mjesta i slobode. Tko želi ostati, ostat će.

Tko želi voljeti, voljet će. Neobične staze vodile su me od tog prvog koraka.
I sad sam tu. Nekad me i dalje strah. Ali znam da je i to dio puta. Pustiti.

19

subota

siječanj

2019

Status update 6

Nova lica na staroj školi. Stara lica na staroj školi.
Dobila sam i neke svoje bivše razrede.
Koliko su samo odrasli u ove dvije godine!
Gledam ih kako se razvijaju u divne mlade ljude.

Zapravo sam brzo uhvatila ritam.
Znam točno što i kako. Kao da nisam otišla.
Znam da trebam biti tu u ovom trenutku.
U miru sam sama sa sobom.

Sad znam da je odluka bila prava,
Koliko god bila teška za donošenje.
Neobično je to kako se stvari slože.
Puštam se toku. Učim. Jačam se.

Volim. Volim više nego ikad prije.
Naučila sam ne rasipati ljubav.
Dati je samo pravim osobama.
Puštam se toku. Učim. Jačam se.

12

subota

siječanj

2019

Lica na putu

Neki ljudi su tu da ostanu.
Kroz mojih nekoliko života, mijenjala sam jako puno stvari.
Mijenjala sam sebe u sitne detalje.
Umirala i obnavljala se. Stalno.
Prolazila kroz svijetla i tamna razdoblja.
Skupljala zrake sunca, uvlačila se u mrak.
Ali oni su ostali... Uvijek tu.
Moja konstanta, moja snaga bila je u njima.

Neki ljudi nisu tu da ostanu.
Lica iz pojedinih epizoda.
Neke ću zaboraviti, neke neću.
U određenom razdoblju dijelili smo trenutke.
S nekima duge godine na putu.
Ali nekad odabereš drugi smjer,
Nekad sam put vodi na drugo mjesto.
Možda je i trebalo biti tako.

Duboko sam zahvalna na jednima i drugima.
Bogatstvo duše koje su mi dali,
Meni je neprocjenjivo. Gradili su me,
Gotovo u mjeri kojoj sam gradila sebe.
Nekad je jako teško nekog zadržati,
a ponekad teže nekog pustiti.
Nekad samo otkucaj srca daleko,
Nekad živote daleko, ipak, dio ove priče.

11

petak

siječanj

2019

11.1.2019.

Prošlo je vremena od zadnjeg zapisa. Bavila sam se sređivanjem života. Nije sređen.
Ali barem opet vidim potencijal, nešto divno što tek počinje.

Morala sam stati. Moram priznati da su zadnji sati u bivšoj školi ostavili traga.
Kad sam otišla nisam bila tužna. Bila sam emocionalno iscrpljena.

Možeš li u određenom trenutku dati previše?
Znam da se čini sebičnim tražiti nešto nazad.

Ali tražim. Želim vidjeti pomak. Razvoj. Nešto.
Neki novi korak. Neku novu nijansu. Neki novi ton.

Budući da nisam to vidjela, zatvorila sam se na nekoliko dana.
Smišljala što dalje. Kuda krenuti. Što učiniti.

Skupljala sebe i skupljala snage. A onda su se stvari počele otvarati.
Smisao sam prvo našla u ljubavi. Uvijek će biti moj prvi razlog.

Ljubavi prema voljenom. Prema ljudima bez kojih bi moj život bio prazan.
I shvatila sam da nije bitno što radim. Sve dok to što radim, radim iz ljubavi.

Nekoliko dana nakon toga, dobila sam poziv. Priliku.
Mogu početi ispočetka na jednom starom mjestu.

I tako sam odlučila krenuti svojim putem. Ponovo.
Jedna od posebnih prekretnica. Posebna iz jednog razloga.

Ona u kojoj mogu drukčije, ali bez da uništim sebe u procesu.
Počinjem iznova, da. Ali ostajem ja. I sve moje ljubavi.

26

srijeda

prosinac

2018

26.12.2018.

Još jedan prazničan dan prolazi.

Ne osjećam se praznično. Skrivam se u sobi većinu dana. Izašla sam samo da odem u bolnicu do bake.
Ne, ne očajavam. Niti se zatvaram. Samo skupljam snagu.

Odlučila sam ne rasipati se tamo gdje to ne radi neku razliku, što znači da izbjegavam suvišne interakcije i sitne razgovore.
Čuvam se za trenutke koji jesu bitni. Za ljude koje volim.

Svakakve emocije su mi se miješale u srcu zadnjih dana.
Osjećaj tuge, osjećaj krivnje, osjećaj nemoći.

Ostavljam to iza sebe. To je prošlo i tu ne mogu ništa.
Mogu sad učiniti nešto novo i bolje.

Ali za to prvo moram biti u miru sa sobom.
Tiho gradim taj mir. Trenutak po trenutak.

Postoje stvari koje sam mogla odigrati drukčije.
Ali to je tad bila jedina opcija.

Učim. Još uvijek i uvijek ću...

U ovom kratkom Sad...
Osjećam mir. Postajem tišina.
Puštam da prođe i ne žalim.

25

utorak

prosinac

2018

25.12.2018.

Znam da nisam pisala nekoliko dana.
Odluka je bila svjesna.

Božić je. Umjesto da osjećam sreću, ili barem mir, dio mene se osjeća slomljeno.
Imala sam nekoliko dana opraštanja zadnjih sati nastave koju sam držala.
Drukčije je otići usred polugodišta nego da ih pustim na kraju kao maturante.
Dvojim se jesam li donijela pravu odluku.

Djeca mi se javljaju danas, čestitaju mi Božić, žele sve najbolje.
Cijela stvar bude još teža. Uzvratim im lijepe želje.
Znam da je bilo vrijeme da odem, samo mi je to očito teže palo nego sam mislila.

Baka mi je operirana jučer. Nadam se da će se brzo oporaviti.
Danas nisam mogla do nje, bila je majka, ali sigurno idem sutra vidjeti je.
Ona je žilava ženica i znam da će se oporaviti.
Ali tužniji su praznici kad je netko od voljenih u bolnici.

Sve to doprinijelo je tome da se sve u svemu osjećam tjeskobno zadnjih dana.
Pijem, uzimam tablete i spavam. Budim se umorna.
Započinjem sve iznova. U krug.

Radim neke korake da se izvučem van.
Gledam nove opcije za posao. Provodim vrijeme s voljenima.
Ali nekako u dubini sebe osjećam da tonem.

Izvući ću se i ovaj put, znam.
Uvijek se izvučem.
Božić je, treba vjerovati u čuda.

<< Arhiva >>