O braku

srijeda , 16.10.2019.

Udala sam se iz ljubavi.

Znam da zvuči neobično, ali sam čin vjenčanja mi nije previše značio.
Obećala sam mu ljubav i vjernost daleko prije toga.

Svadbu sam jedva preživjela. Nisu pirovi za introverte.
Strašno, ali tri četvrtine svadbene večere sam provela na terasi.

Udala sam se znajući sve njegove mane i vrline.
Otvorenih očiju. Ipak, ponekad me oduševi. Ili razočara.

Za razliku od svih mojih ljubavi prije, nisam se udala za iluziju.
Nije bila savršena ljubav. Volim ga nesavršenog.

Volim ga i kad mi slučajno okine epizodu.
Nije još naučio da to može i poslije me čuva u zagrljaju.

Voljela bih da se ponekad vidi kroz moje oči.
Jedan je od rijetkih ljudi kojima otvoreno pokazujem ljubav.

Iskreno i iz dna srca. Znam da mu nije lako sa mnom.
Teška sam i nestabilna. Raspoloženje varira od neba do dna.

I on ipak ostaje. I ja ipak ostajem. Ostajem njegova.
Ne zato jer sam obećala. Nego iz ljubavi.

Tražim previše

utorak , 15.10.2019.

Možda tražim previše.

Ili premalo, iz kojeg kuta to pogledali.

Nekad sam tražila savršenstvo.
Trenutke istinske ljepote.
Uvijek je bio taj neki detalj,
Koji bi je u trenu zasjenio.

Zatim sam tražila ljubav.
Pronalazila sam je.
Bila je divna i bila je bolna.
Trenutci smijeha, trenutci suza.

Tražila sam mir. Još uvijek...
Još uvijek ga tražim.
U ljudima. U sebi.
Jedna stvar koju ne pronalazim.

Nigdje i nikad. Spoznala sam
Savršenstvo. Ljubav. Mir.
Njihova čar nije u vječnosti.
Nego u trenutku. Prolaznosti.

Dijelimo vrijeme koje imamo.
Ovdje, u ovom tijelu,
U ovome svijetu.
Dijelimo riječi i tišine. Zagrljaje.

Odustala sam od traženja.

Prepuštam se. I tek tada nalazim.

Bol

nedjelja , 13.10.2019.

Mirno uzimam ibuprofen dok u donjoj čeljusti osjećam pulsirajuću bol.
Upaljena šestica. Otvorena i čeljust oko nje rezana.
Računam vrijeme kad moram popiti antibiotike. Pa probiotike. Pa standardnu terapiju.
Gubim se ponekad u tom računu.

Sa standardnih 6 tableta dnevno sam došla na 13 do 15.
Ovisno o tome koliko boli. Smršavila sam, iako moram jesti prije svake runde tableta.
Razlog je to što ne pijem. U slobodno vrijeme sam veliki ljubitelj pive.

Osjećam se, sve u svemu, poprilično jadno.
Jesen je tu, a s njom i dan u kojem sve polazi krivo.
Da, imam specijalan dan koji trošim tako da se osjećam grozno.
Nešto kao praznik, pobožno ga slavim svake godine.

Vrtim u glavi sve greške koje sam učinila putem.
Neke stvari si nikad neću oprostiti.
A neke stvari nikad neću oprostiti drugima.
Jednostavno nemam tih kapaciteta.

Jučer sam u kadi imala napadaj tjeskobe.
Odjednom, kao da mi je netko oduzeo sve čemu se imam veseliti.
Na nekoliko minuta do sati nakon toga osjećam samo tugu.
Obavija me i davi. Nestaju riječi. Rastačem se.

Voljela bih da sam jača. Voljela bih da ne osjećam to.
Voljela bih da sam opet zdrava, potpuna osoba.
Ipak znam, Pandorina kutija u meni je davno otvorena.
I zatvorena. Nada je sama ostala u tami.

9.10.2019.

srijeda , 09.10.2019.

Stvari se misteriozno slažu.
Uvijek sam se pitala kako, a nikad nisam dobila odgovor.
Nekako se uvijek nađem na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Znam prave stvari. Mogu prave stvari.

Čudno je, ali tako manevriram životom zadnjih godina.
Na temelju slučajnosti. Na temelju toga da sam tu.
Uostalom, i ovi tekstovi... Nije da ih ciljano pišem.
Sjednem za tipkovnicu i oni nastanu.

U dahu. Nekoliko minuta pisanja.
Nikad nisam vagala. Tražila riječi. Došle su.
Isto tako, prepoznajem krivo.
Znam koje akcije su mi odbojne. Njih ne mogu raditi.

Ograničena sam pravilima igre koje ni sama ne znam.
Barem ne do trenutka kad odigram neku kartu.
Povučem potez. Uvijek nekako znam
Je li bilo ispravno ili sam pogriješila.

Jednom sam dala obećanje Nebu.
Zbilja jesam. Nastojala sam ga se držati.
Ono će čuvati one koje volim kad ja neću moći.
Zauzvrat ću paziti na izgubljene, neobične, poput sebe.

I našla sam ih i bila sam uz njih.
Obično bi se našli na nekom raskrižju,
Na račvanju rijeke, na prekretnici života.
Podijelili taj trenutak i rastali se.

Znam da je neobično, ali i ja sam neobična.
Možda nije na meni da se pitam.
Možda točno tako treba biti.
Jednostavno, stvari se misteriozno slažu.

7.10.2019.

ponedjeljak , 07.10.2019.

Gdje to pripadam?

Često se vrtim i dolazim baš do tog pitanja.
Pripadamo li uopće nekud i nekome?

Često se uhvatim osjećajući se samo
U punoj prostoriji. Usred vreve.

Usred prostorije ljudi koje volim.
Palim cigaretu, ubijam vrijeme.

Vrijeme ne prolazi. Samoća ne prolazi.
Možda tako treba biti. Prihvaćam.

Možda se ne znam prepustiti.
Vjerovati. Uvijek mi treba taj razlog.

Osjećam da gubim razloge.
I svejedno prihvaćam.

Zakapam svoje male tuge.
Zakapam tišine i samoće.

I znam... Ne pripadam.

Ona

petak , 04.10.2019.

Ona je jedna od najjacih ljudi koje znam.
Hrabra kad se svi drugi uplase.
Brza na umu, brza na jeziku.
Ona je sve ono sto ja nisam.

Njena prividna neranjivost nasuprot mojoj ocitoj krhkosti.
Znam da je moguce povrijediti je samo zato jer je poznajem. Znam i koliko brzo se dize nakon toga.

Njen bljesteci ekstrovertizam nasuprot moje tihe introvercije. Svatko je zna i ona zna svakog.
Tesko ju je promasiti, a jos teze zaboraviti.

Upoznale smo se jednog jesenjeg jutra zbog cigareta i kave. Vratila sam se na fakultet nakon dvije godine pauze. Zbog nje sam izdrzala do kraja.

Nekako smo unatoc svojim ocitim razlicitostima prepoznale da smo zapravo iste.
Dvije duse koje zivot nije mazio.
S razlicitim pricama, razlicitim karakterima, ali istom dusom.

Dijelile smo ljubav prema znanosti, dobrim ljudima i kvalitetno provedenom vremenu.
Shvatile da se zapravo odlicno nadopunjavamo.
Postale smo sestre.

Godine su nas drzale daleko, ali tu u kljucnim trenutcima.

Ona ce danas doktorirati. Zelim joj da bude hrabra i jaka, kako ona zna. Da bljesti, kako ona zna.
Zelim joj svu srecu, mojoj dragoj sestri.

Dobro jutro

četvrtak , 03.10.2019.

Mokrim ulicama odjekuje lupkanje mojih cizmica.
Lisce je pocelo gubiti svoje jesensko ruho.
Hladni vjetar zavlaci mi se pod sako.

Palim cigaretu, iako kasljem.
Pluca su mi teska.
Hvatam taj udah dima i opet je sve u redu.
Prehladu lijecim nikotinom.
Paradoksalno, ali djeluje.

Ulazim u svoj stalan kafic.
Malo je to mjesto u povijesnoj zgradi.
Konobarica samo pita: "Uobicajeno?".
Potvrdno odgovaram.
"Uobicajeno" je jaca produzena s malo mlijeka.
Bez secera jer ne volim slatko.

Pijuckam kavu i palim cigaretu.
Osjecam se malo slabo, ali funkcionalno.
Mozda da djeci zadam neki grupni rad?
Razmisljam i dolazim do zakljucka da je ideja dobra.

Planiram danasnji radni dan.
Moglo bi biti ili odlicno ili katastrofalno.
Nekako racunam na ovo "odlicno".
Udisem... Skupljam snage.
Da, bit ce dobro.

U prolazu

utorak , 01.10.2019.

Danas sam nekako iscrpljena.
Tek trecina satnice odradjena, a osjecam se umorno.
Stara terapija nikotinom i kofeinom malo podize dan.

Sjedim na kavi u pauzi i udisem dim.
Promatram prolaznike s jedne terase.
Uzurbano prolaze nekim svojim poslom.
Nitko se nije ni osvrnuo i opazio da je nebo danas neobicno modro.

Ljudi koji ovdje zive zaborave da prolaze kroz jedne od najljepsih ulica ovdje gore na sjeveru.
Ni ne shvate koliko povijesti im ti zidovi pricaju.
Jer zure. Nekim svojim poslom.

Je li nekad stvarno problem zastati, udahnuti, otvoriti oci i srce ljepoti?

Tad shvacam.
Na putu do ovdje sam i ja zurila.
Umorna. Nisam digla pogled.

Tek kad sam zastala shvatila sam koliko je lijepo.
Smijem se sama sebi.
Mozda bih trebala slusati vlastiti savjet.

Sastavljanje slike

ponedjeljak , 30.09.2019.

Gledam kako se komadići slažu.
Razbijena slika poprima oblik.
Oštri fragmenti se udružuju.
Zjapeće pukotine cijele.

Gledam kako se komadići slažu.
Forma postaje poznata, ali nova.
Po prvi puta uočavam sve boje.
Lelujave pokrete kistom.

Uočavam svu njezinu ljepotu.
Uočavam svu svoju okrutnost.
Jer ja sam je, davnih dana
Razbila u milijun sitnih dijelova.

404

nedjelja , 29.09.2019.

Tražim odgovarajuću ritam sekciju za objavu broj 404.
Većina mojih tekstova ima glazbenu pozadinu.

Zašto ritam sekcija? Zašto ne melodijska?

Zato jer mi glazba u pozadini služi kao metronom.
Usklađujem tipkanje po tipkovnici sa ritam sekcijom.

Melodiju sama dodajem, tražeći prave riječi.

Dugo već hvatam prikladne harmonije.
Slažem ih gotovo koliko ih i razlažem.

Melodija i ritam postaju jedno, pa se rastaju.

Dugo već želim postati harmonija.
Razlažem se gotovo koliko se slažem.

Melodija i ritam postaju jedno, pa se rastaju.

I riječi koje izviru plešu u trenutku,
Samo da bi u idućem času pale.

Ipak, još uvijek sanjam o harmoniji.

Kad moj ritam, ritam mog srca
Pronađe pravu melodiju i riječi.

<< Arhiva >>