Astronomija i slično

17.04.2006., ponedjeljak

AUSTRALSKI ODGOVORI NA GLUPA PITANJA

Pitanje iz Velike Britanije: Puše li ikad vjetar u Australiji? Nikad nisam na televiziji vidio da tamo pada kiša, pa me zanima kako biljke uopće uspijevaju...
Odgovor: Mi sve biljke uvozimo potpuno izrasle i onda sjedimo i gledamo ih kako umiru.

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći vidjeti klokane na ulici?
Odgovor: Ovisi o tome koliko ste popili.

Pitanje iz Švedske: Želim pješice prijeći razdaljinu od Pertha do Sydneyja. Mogu li pritom pratiti željezničku prugu?
Odgovor: Svakako, to je samo 3000 milja, ponesite si malo više vode...

Pitanje iz Švedske: Je li u Australiji sigurno trčati po grmlju?
Odgovor: Znači, točno je ono što se priča o vama Šveđanima...

Pitanje iz Italije: Od vitalne je važnosti da doznam imena i adrese koje mogu kontaktirati u svezi prepariranog dikobraza.
Odgovor: Nećemo dirati u ovo.

Pitanje iz Velike Britanije: Ima li u Australiji bankomata? Možete li mi poslati popis svih bankomata, ako ih ima, u Brisbaneu, Cairnsu, Townsvilleu i Hervey Bayu?
Odgovor: Od čega je vaš zadnji rob umro?

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi dati neke informacije o utrkama nilskih konja u Australiji?
Odgovor: A-fri-ka je veliki trokutasti kontinent južno od Europe. Au-stra-li-ja je onaj veliki otok usred Pacifika na kojem nema... ma, nije bitno. Svakako, utrke nilskih konja održavaju se svakog utorka navečer u Kings Crossu. Nudistima ulaz besplatan, dođite goli.

Pitanje iz SAD-a: U kojem smjeru je sjever u Australiji?
Odgovor: Okrenite se prema jugu i onda skrenite za 90 stupnjeva. Kontaktirajte nas kad stignete ovamo i poslat ćemo vam ostatak uputa.

Pitanje iz Velike Britanije: Smijem li unijeti beštek u Australiju?
Odgovor: Zašto? Samo jedite prstima, kao i mi.

Pitanje iz SAD-a: Možete li mi poslati raspored koncerata Bečkih dječaka?
Odgovor: Au-stri-ja je ona simpatična državica koja graniči s Njemačkom, koja je... ma, nije bitno. Svakako, zbor Bečkih dječaka pjeva svakog utorka navečer u Kings Crossu, odmah poslije utrki nilskih konja. Dođite goli, za nudiste je besplatno.

Pitanje iz Francuske: Imate li vi u Australiji parfeme?
Odgovor: Ne, MI ne smrdimo.

Pitanje iz Amerike: Razvio sam novi proizvod, izvor mladosti. Možete li mi reći gdje bih ga u Australiji mogao dobro prodati?
Odgovor: Svugdje gdje su se Amerikanci okupili u većem broju.

Pitanje iz Velike Britanije: Mogu li u Australiji nositi cipele s visokom petom?
Odgovor: Vi ste britanski političar, je li tako?

Pitanje iz Italije: Možete li mi reći na kojim mjestima u Tasmaniji ima mnogo manje žena nego muškaraca?
Odgovor: Da, u gay-clubovima.

Pitanje iz Francuske: Slavite li vi u Australiji Božić?
Odgovor: Samo na Božić.

Pitanje iz Njemačke: Ima li u Australiji samoposluživanja i može li se mlijeko kupiti tijekom cijele godine?
Odgovor: Ne, mi smo miroljubiva civilizacija veganskih lovaca i skupljača. Mlijeko je protuzakonito.

Pitanje iz SAD-a: Molim da mi pošaljete popis svih liječnika u Australiji koji raspolažu serumom protiv ugriza zvečarki.
Odgovor: Zvečarke žive u A-me-ri-ci odakle VI dolazite. Sve australske zmije su neotrovne, potpuno bezopasne i lako ih je pripitomiti.

Pitanje iz SAD-a: Imam pitanje o jednoj poznatoj životinji iz Australije, ali sam zaboravio kako se zove. To je neka vrsta medvjeda koja živi na drveću.
Odgovor: Zovu se skočimedvjedi. Tako ih zovu jer skaču s grana i pojedu mozak onom tko prođe ispod njih. Možete ih odbiti od sebe tako što ćete se politi ljudskom mokraćom prije nego što krenete u šetnju.

Pitanje iz SAD-a: Bio sam u Australiji 1969. na dopustu iz vojske, i htio bih stupiti u kontakt s curom s kojom sam se viđao dok sam bio u Kings Crossu. Možete li mi pomoći?
Odgovor: Da, ali još uvijek ćete ju morati plaćati po satu.

Pitanje iz SAD-a: Hoću li moći razgovarati na engleskom u većini mjesta koja planiram posjetiti?
Odgovor: Da, ali ćete ga prvo morati naučiti
- 17:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.01.2006., petak

MARS

Na pitanje koji je planet najpoznatiji na noćnom nebu većina će odgovoriti Mars. Taj mlađi Zemljin brat zbog svoje hrđave površine i na noćnom nebu ima crven odsjaj. Vrlo je teško bilo istraživati Mars pa tako i njegov pravi sastav tla i atmosfere.

Sastav tla je sličan Zemljinom, no naravno postoje i neke različitosti. Glavni sastojak je dakako kisik (O2) koji je zastupljen 50 %. Spojevi u tlu su većinom kremen (SiO2) i limonit (Fe2O3•H2O). Limonit i daje crvenu boju Marsovoj površini. Ostali elementi su silicij (Si) kojeg ima 21 %. Sljedeći je element željezo (Fe) sa 13 %. Slijede Magnezij (Mg) i Kalcij (Ca) sa oko 4 % te aluminij (Al) i sumpor (S8) sa 3 %. Sumpor je mnogo zastupljeniji nego u Zemljinom tlu dok je kalij (K) slabije zastupljen, a natrija (Na) je vrlo malo. Većina stijena su silikatne, no mnogo površinskih stijena bogato je željezom te liče na minerale hematita i magnetita te i one daju crvenkastu boju površini planeta. Što se tiče golemih ravnica na Marsu, one su nastale izlijevanjem lave iz četiri veća i nekoliko manjih vulkana.

Kora Marsa debela je 100 km i vrlo je bogata silicijem i aluminijem, dok ima vrlo malo magnezija. Plašt je pak većinski sazdan od feromagnetskih silikata. Sastav jezgre nije poznat no vrlo vjerojatno se sastoji od željeznog troilita tj. željeznog sulfida. Slabo magnetsko polje upućuje na to da Mars nema jezgru od tekućeg nikla i željeza, a neki znanstvenici smatraju da Mars ni nema uopće željeznu jezgru.

Marsova se atmosfera po sastavu značajno razlikuje od sastava Zemljine atmosfere jer je najzastupljeniji ugljikov dioksid (CO2). Tlak atmosfere je puno niže vrijednosti od onog na Zemlji. Temperature su gotovo 320 dana ispod ništice. CO2 ima 95.32 % dok su ostali elementi dušik (N) sa 2.7 %, argon (Ar) sa 1.6 % i kisik sa 0.13 %. Još ima i vodene pare (0.03 %), ugljikovog monoksida (0.07 %), dušikovog oksida (0.01 %), neona (0.00025 %) te kriptona, ksenona, ozona i metana no u zanemarivim količinama. U najvišim slojevima atmosfere postoji vodik (H2) vjerojatno nastao raspadom vode. Marsova atmosfera vrlo je tanka i još k tome rijetka što se pripisuje slabom magnetskom polju zbog kojeg Mars teško zadržava atmosfere i često Sunčev vjetar sa Marsa odnosi dijelove atmosfere.

Vodena para na Marsu je vrlo zanimljiva pojava. Vodu na Marsu još i danas traže i nisu sigurni ima li je u tekućem agregatnom stanju. Većina je vode u ledu zarobljenom među stijenama. Vodena para se ponekad zaledi tvoreći oblake ledenih kristala. To se najčešće događa iznad vulkana. Ipak ponekad se vodena para i kondenzira u maglu iznad velikih nizina poput Valles Marineris i Hellas Planitia.

Zimi kad se temperature spuštaju i do -150 °C ugljikov dioksid prelazi u čvrsto stanje pa se tada tvore polarne kape sazdane od tog plina, prašine i vodenog leda. Polarnih kapa ima i ljeti no one su većinom vrlo male u odnosu na zimske periode.

Metan je na Marsu vrlo nestabilan. Traje samo 100 godina i mora se obnavljati. Vulkanizam je jedini poznati način obnavljanja. Neki znanstvenici vjeruju pak da metan obnavljaju anaerobni mikrobi ili metanogeni koji stvaraju metan iz vodika i ugljikovog dioksida.
Pronalazak vodika u atmosferi potkrijepio je teoriju da su se nekad na Marsu nalazili brojni oceani i kanali.


Phobos i Deimos

Mars ima dva prirodna satelita koji vjerno kruže oko samog planeta. To su veći Phobos i manji Deimos, u prijevodu Strah i Užas. Nije poznato podrijetlo no smatra se da su zalutali asteroidi. Po toj tezi spadaju među asteroide C-tipa – onih koji su bogati ugljikom. Po gustoći se može utvrditi da nisu sazdani od punog kamena već od mješavine kamena i leda. Površina obaju satelita posuta je brojnim kraterima.

Phobos je kao satelit veoma taman. Procjenjuje se da je Phobos proživio 99 % svoga vijeka i da će za 50-100 milijuna godina vjerojatno pasti na Mars. Satelit je prekriven slojem prašine debljim od jednog centimetra što znatno utječe na temperaturu, a samim time i na brže hlađenje i grijanje tla. Krateri na satelitu tamni su zbog nepoznatog materijala koji je udario u satelit
. Za tu se tamnu tvar smatra da je najtamnija tvar su Sunčevom sustavu.

Phobos slabo ispušta i plin sa površine. Točan sastav tog plina nije poznat no vjeruje se da je vodena para pošto voda lagano isprava na slaboj gravitaciji. Istraživanja daju naslutiti da na satelitu postoji metan u tragovima i spojevi kisika i željeza. Osim ugljika rasprostranjen je silicij.

Deimos je također prekriven tamnim kraterima kao i Phobos. Njegovu površinu čini sloj regolita debljine oko 100 metara. I Deimosova gustoća je mala. Gravitacija ovog tijela ne može zadržati krhotine koje su lagano izbačene sa njegove površine. Na planetu uz ugljik postoji i željezo u spojevima i kao čista tvar te silicij i magnezij.
- 23:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MALO O MJESECU

Mjesec – prirodni satelit

MJESEC je Zemljin prirodni satelit. On kruži oko svoje osi i oko Zemlje, pa kažemo da je on njen vjerni pratitelj. Mjesec je i jedno od najvećih nebeskih tijela (nakon Sunca, osam planeta, i satelita Ganimeda i Titana) Mjesec je veći od Plutona koji je najmanji planet Sunčeva sustava. Star je kao i Zemlja - 4,6 milijardi godina, no on je beživotan, bezvodan i bez zraka. Na Mjesecu trag koji su ostavili astronauti ili kotači nekog njihovog vozila ostat će još oko 100 milijuna godina. Bliža strana uvijek je okrenuta prema Zemlji tako da Mjesec Zemlji uvijek pokazuje samo jednu svoju stranu. Na vidljivoj strani Mjeseca nalaze se tzv. mora. Mjesečeva su mora zavale skrutnute lave. Smatra se da su nastala prije više od milijardi godina. Neka mora na vidljivoj strani Mjeseca su More oblaka, More vlažnosti, More plodnosti, More tišine, Ocean oluja… Neka mora na nevidljivoj strani Mjeseca su Mare Smithii, Mare Australe, Mare Ingenii. More tišine najpoznatije je more na Mjesecu, a Mare Orientalis jedna je od najvećih Mjesečevih zavala, stvorena udarcem golema meteorita. Na nevidljivoj strani Mjeseca ima više kratera i krševitija je od vidljive strane. Mjesec uzrokuje morske mijene mora i oceana na Zemlji razvlačeći vodene površine.


Podaci o Mjesecu

Starost 4.6 milijardi god.
Promjer 3476 km
Prosječna udaljenost od Zemlje 384 400 km
Trajanje obilaska oko Zemlje 27.3 dana
Trajanje okreta oko vlastite osi 27.3 dana
Površinska temperatura Od – 155°C do 105°C


Misije na Mjesec

Na površini Mjeseca nalaze se brojni krateri. Do 1998. godine astronomi su mislili da je Mjesec suh, ali je satelit Lunarni promatrač otkrio led skriven u dubokim kraterima na južnom polu. Amerikanci su se natjecali sa Rusima u slijetanjima na Mjesec. Prvi brod s ljudskom posadom je na Mjesec sletio 1969. godine, a bio je to američki Apollo 11 sa posadom koju su činili Neil Armstrong, Edwin Aldrin i Michael Collins. Sletjeli su u More tišine, a zadnji put kad je ljudska noga stupila na Mjesec bilo je sa Apollom 17 sjeverno od Mora tišine. Američki Apollo 6 puta se spustio na Mjesec, a ruska Luna 8 puta.


Mjesečeve mijene

Mjesec, okrećući se oko Zemlje, prima svijetlo od Sunca pa se na Zemlji vide samo njegovi osvijetljeni dijelovi – kažemo da su to Mjesečeve mijene ili faze. Mjesec ima četiri glavne faze: Mlađak, Prva četvrt, Uštap, Druga četvrt. Ostale faze su faze između glavnih i nazivaju se Mjesečevi srpovi.

mlađak, srp, prva četvrt, srp, uštap, srp, zadnja četvrt, srp



Mali Mjesečev rječnik

U ovom su malom rječniku navedena imena nekih objekata sa Mjeseca i ostale pojave vezane uz Mjesec te njihovo objašnjenje.
1. ANTROZIT – tip stijene nađene na Mjesecu na višim visinama
2. APOGEJ – točka Mjesečeve orbite oko Zemlje kada je od nje najviše udaljen
3. BAZALT – tip stijene nastao od lave pronađen na u nižim predjelima Mjesečeve površine
4. BREČA – složena stijena nađena na Mjesecu oformljena od malih komadića različitih materijala
5. FAZE – vidljive promjene kroz koje Mjesec prolazi prouzrokovane promjenom kuta pod kojim ga Sunce osvjetljava , gledano sa Zemlje
6. MORE – površina na Mjesecu koja je niska, tamna i načinjena od tokova lave
7. PERIGEJ – točka Mjesečeve orbite oko Zemlje kada je od nje najmanje udaljen
8. POLUSJENA – svjetliji dio sjene koja nastaje od difuzne svjetlosti u području oko rubova objekta
9. POMRČINA SUNCA – zaklanjanje svjetlosti Sunca kad se Mjesec postavi između Sunca i Zemlje
10. PUN MJESEC – Mjesečeva faza kad se Mjesec nalazi na suprotnoj strani Zemlje u odnosu na Sunce i prima svjetlost preko cijelog lica stvarajući puni svijetli krug na nebu
11. SATELIT – tijelo koje se nalazi u orbiti nekog drugog tijela u svemiru
12. SELENOGRAFIJA – znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem Mjesečeve površine
13. SJENA – tamniji, središnji dio sjene, obično u obliku stošca


Zanimljivosti o Mjesecu

SVJETLOST – svjetlosti je potrebno oko jednu minutu da bi stigla od Mjeseca na Zemlju
KRATERI NA MJESECU – preko 500 000 kratera na Mjesecu vidljivo je sa Zemlje
KRATER AITKEN – krater Aitken koji se nalazi na tamnoj strani Mjeseca ima 2250 kilometara u promjeru i 12 kilometara je dubok, što ga stavlja na prvo mjesto u čitavom Sunčevom sustavu

RAČUNALO U APOLLU – današnje prosječno stolno računalo jače je desetak puta od računala korištenog u Apollu za spuštanje čovjeka na Mjesec

- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MIJENE

Mijene

Mijene ili faze su promjene nekog tijela u prividno drugi oblik, ili u neki drugi vidljivi oblik. Danas poznajemo Mjesečeve mijene, Morske mijene, Planetarne mijene i sl. No mi ćemo govoriti o Mjesečevim i morskim mijenama. Mijene se događaju postupno. Sve mijene su na neki način povezane. Npr.:Mjesečeve mijene su povezane sa morskim i planetarnim mijenama i sl.


Mjesečeve mijene

Mjesečeve mijene ili faze su nam najpoznatije. Mjesec ima 8 mijena. Mjesečeve mijene su mlađak, prva četvrt, uštap, zadnja četvrt. Faze između glavnih zovu se Mjesečevi srpovi. Te mijene utječu na morske mijene, ali i na planetarne mijene jer se ponekad znade dogoditi pomrčina Sunca tako da Mjesec i Sunce se nalaze na istoj točki koja je vidljiva s neke Zemljine točke. Pomrčina Sunca može biti djelomična, potpuna i prstenasta. Pomrčina Mjeseca događa se kad se Zemlja, Sunce i Mjesec nalaze na istom pravcu, ali tako da se mjesec prema suncu nalazi iza Zemlje i Zemlja tad na Mjesecu stvara sjenu.

mlađak srp prva četvrt srp uštap srp zadnja četvrt srp



Morske mijene

Morske mijene imaju dva stanja – oseka i plima. Morske mijene nastaju kad je gravitacijsko privlačenje Mjeseca najjače na strani Zemlje koja je Mjesecu najbliža te kad je privlačenje najslabije, dakle od strane Zemlje koja je Mjesecu najdalja. Budući da Zemlja nije savršeno čvrsto tijelo, ona se razvlači po liniji koja spaja Mjesec i Zemlju. Na Zemljinoj površini uočavamo dva ispupčenja, jedno u smjeru Mjeseca, a drugo po istoj zamišljenoj liniji na suprotnoj strani. Oceani su rjeđi od tla pa je efekt plime i oseke najočitiji na oceanima. Zemlja rotira puno brže nego što se Mjesec pomiče u svojoj orbiti, pa se ispupčenje oko Zemlje giba otprilike jednom dnevno što daje dvije velike plime na dan. Osim Mjeseca na plime i oseke djeluje i Sunce. Dakle plima je promjena kod koje je razina mora visoka, a oseka je promjena kod koje je razina mora niska. Razina mora se mijenja jer gravitacijske sile Sunca i Mjeseca ''razvlače'' vodene mase.
- 23:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MALA TIJELA SUNČEVA SUSTAVA

Prirodni sateliti

Prirodna nebeska tijela koja kruže oko nekog planeta nazivaju se PRIRODNI ili PLANETARNI SATELITI. Riječ satelit dolazi od latinske riječi satelitos što znači pratilac. Oni vjerno kruže oko nekog planeta. U Sunčevom sustavu ih je mnogo, a najveći prirodni sateliti su Ganimed, Titan, Callisto i Mjesec. Ganimed i Callisto kruže oko Jupitera, Titan oko Saturna, a Mjesec oko Zemlje. Neki prirodni sateliti Sunčeva sustava su: Charon, Titan, Triton, Ganimed, Titania, Oberon.


Ganimed, Titan, Callisto i Mjesec

Četiri najveća prirodna satelita u Sunčevom sustavu su Ganimed, Titan, Callisto i Mjesec. Ganimed i Callisto su Jupiterovi prirodni sateliti, Titan je Saturnov prirodni satelit, a Mjesec je Zemljin prirodni satelit. Mjesec su ljudi već uspjeli posjetiti, ali Ganimeda, Callista i Titana još nisu, a vjerojatno još dugo i neće. Vjeruje se da na Titanu postoje litice od krutoga metana i rijeke od tekućeg. Da Ganimed ne kruži oko Jupitera bio bi kvalificiran kao planet. Callisto je sličan Merkuru.


Mjesec

Podaci o Mjesecu
Starost 4.6 milijardi god.
Promjer 3476 km
Prosječna udaljenost od Zemlje 384 400 km
Trajanje obilaska oko Zemlje 27.3 dana
Trajanje okreta oko vlastite osi 27.3 dana
Površinska temperatura Od – 155°C do 105°C

MJESEC je Zemljin prirodni satelit. On kruži oko svoje osi i oko Zemlje, pa kažemo da je on njen vjerni pratitelj. Mjesec je i jedno od najvećih nebeskih tijela (nakon Sunca, osam planeta, i satelita Ganimeda i Titana) Mjesec je veći od Plutona koji je najmanji planet Sunčeva sustava. Star je kao i Zemlja - 4,6 milijardi godina, no on je beživotan, bezvodan i bez zraka. Na Mjesecu trag koji su ostavili astronauti ili kotači nekog njihovog vozila ostat će još oko 100 milijuna godina. Mjesec, okrećući se oko Zemlje, prima svijetlo od Sunca pa se na Zemlji vide samo njegovi osvijetljeni dijelovi – kažemo da su to mjesečeve mijene ili faze. Mjesec ima četiri glavne faze: Mlađak, Prva četvrt, Uštap, Druga četvrt.


Kometi

KOMETI ili možda REPATICE? To su uglavnom tijela koja se gibaju oko Sunca. Definicijski, KOMET je tijelo došlo izvan Sunčeva sustava, u blizini Sunca razvija rep dulji od 100 mil. km. Kometi se ne okreću u ravnini s ostalim planetima, već po nekoj izduženoj putanji. Dolaze daleko iza Plutonove staze, od tzv. OORTOVOG OBLAKA koji je im e dobio po nizozemskom astronomu Jonu Oortu. Sastavljeni su od leda i stijenja zaostalog iz rođenja Sunčevog sustava. Neki kometi se približe blizu Suncu jednom i zovu se NEPERIODIČNI KOMETI, a neki više puta i zovu se PERIODIČNI KOMETI. Kad se približe Suncu razvijaju plin koji gori te tako izgledaju kao repatice, rep kometa uvijek je okrenut na suprotnu stranu od Sunca. Neki kometi mogu se približiti Zemlji te ih možemo vidjeti golim okom, a u prošlosti se komet očitovao kao navjestitelj velikih katastrofa. Neki kometi: Halley, Encke, Mrkos, Ikeya, Seki… Halleyev komet se vraća u središte Sunčeva sustava svakih 76 godina. Najčešći komet koji se poja vljuje svakih 3,3 godine jest Encke. Najsjajniji poznati komet 20. stoljeća bio je Day Light Comet. Veliki komet je komet koji se pojavio 1843. godine, imao je rep dug 330 mil. km. Njime bi se Zemlja mogla omotati 7000 puta. On će se u središte Sunčeva sustava vratiti tek 2356. godine.

Asteroidi

ASTEROIDI su mala nepravilna nebeska tijela u Sunčevom sustavu. Ta tijela kruže između staza Marsa i Jupitera, no neki putuju Jupiterovom putanjom. Asteroidi izgledaju zvjezdoliko, ali možemo ih nazvati planetoidima. PLANETOIDI su nazivi za malene planete. Neki asteroidi zalutaju vrlo blizu Suncu pa neki i izgore. Prvi otkriveni asteroid zove se 1 CERES, a nakon njega otkriveni su 2 PALLAS, 3 JUNO, 4 VESTA. Otpočetka otkrivanja ljudi su im davali imena ispred kojih je obavezno bio broj. Do 2005. god. je otkriveno više od milijun asteroida. Asteroidi u sunčevom sustavu uglavnom kruže Asteroidnim pojasom između Jupitera i Marsa. Neki se asteroidi približavaju Zemlji. Sudari asteroida sa Zemljom ostavljaju velike tragove poput širokih kratera u Arizoni promjera 1 kilometar. No asteroidi su bogati sirovinama i kemijskim elementima i spojevima zbog čega bi se moglo razviti svemirsko rudarstvo. Asteroid 243 IDA ima svoj prirodni satelit DACTYL. 1 Ceres je najveći poznati asteroid, promjer mu je 930 km, kad bi bio položen na Zemlju prekrio bi Francusku. 4 Vesta je najsjajniji asteroid. Asteroid 2304 zovu još i Mr. Spock, prema liku iz TV serije Zvjezdane staze.


Meteori

Što su meteori? Na prvi pogled ne znamo. Ali sjetimo se koliko smo puta vidjeli ''zvijezdu padalicu''? Tada nismo razmišljali koje je pravo ime tim tijelima koja padaju nego nam je na pamet odmah palo: pada zvijezda. Ali vrijeme je da saznate što je to zapravo. Astronomi te ''zvijezde padalice'' nazivaju METEORI. Meteori su mala tijela građena od međuplanetarnog materijala. Vjeruje se da su nastali od kometa i asteroida koji su se raspali izazvani nekim sudarom ili sličnim. Meteori se često u svom kruženju oko Sunca sudaraju sa Zemljom. Meteori se kreću brzinom od oko 70 kilometara u sekundi pa prilikom ulaska u zemljinu atmosferu jednostavno izgaraju i to najčešće u kratkotrajnom bljesku. Takav bljesak promatrač na Zemlji vidi kao ''zvijezdu padalicu''. Meteori su objekti malih razmjera no katkad se nađe i poneki veći komad. Meteori često nastaju kada Zemlja presiječe put kometu. Tada prašina kometa ili krhotine upadaju u zemljinu atmosferu. Meteori se često u svemiru grupiraju u meteorske potoke. Takvi se meteori nazivaju meteoroidi. Zemlja često prolazi kroz takav potok i meteoroidi upadaju u atmosferu i izgaraju. Tada ih zovemo meteorima. Veći meteori koji ne izgore u atmosferi u potpunosti padaju na Zemlju i njih zovemo meteoritima. Točka iz koje prividno dolaze meteori naziva se radijant. Zemlja točno u određenim razdobljima prolazi kroz meteorski potok tako da se radijant određenog potoka vidimo uvijek u istom zviježđu na nebu. Prema zviježđu u kojem se prividno nalazi radijant meteorski potoci dobivaju ime. Ponekad Zemlja prođe kroz gusti meteorski potok i tada u jednom satu u atmosferu upadne i više stotina meteora pa taj događaj nazivamo meteorskom kišom. Najčešći meteorski potoci su Kvadrantidi, Perzeidi i Geminidi. Perzeidi postižu maksimalno 200 meteora u satu, Kvadrantidi 120, a Geminidi 110. Ostali meteorski potoci su Liridi, Orionidi, Leonidi, Eta akvaridi i Južni delta akvaridi te drugi slabije uočljivi. Vrlo sjajni meteori nazivaju se bolidi. Najstariji meteoriti su ugljični hondriti i oni su često stari oko 4,55 milijardi godina. Najveći meteorit (meteor koji je pao na površinu Zemlje) leži u Grootfonteinu u Namibiji. Taj se meteorit naziva Hoba i dug je 2,75 metara, dok mu masa iznosi 59 tona. Jedini meteorit ubojica ubio je psa 1911. god. u jednom egipatskom mjestu po imenu Nakhla.


Transneptunijanci i Kentauri

KENTAURI su nebeska tijela slična malenim asteroidima i kreću se između Jupiterove i Neptunove staze. Prvi otkriveni Kentaur zove se CHIRON, a do 1998. godine ih je otkriveno 7. Iza Neptunove staze nalazi se Kuiperov pojas, područje u kojem je do 1998. godine otkriveno 60 malenih tijela – TRANSNEPTUNIJANCI. I Kentauri i Transneptunijanci malena su tijela i nisu lagano uočljiva teleskopima. Može se reći da su ta tijela jedna od najnovijih vrsta tijela u Sunčevom sustavu.
- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MJERNE JEDINICE U ASTRONOMIJI

Veličina planeta i udaljenost od Sunca

Od najmanjeg PLUTONA do najvećeg JUPITERA. Na nekim kartama planeti su veličinom veći ili manji od drugih nego inače. Tako je i Sunce gotovo na svim kartama manje nego što bi trebalo biti, no to je normalno jer bi polovicu neke karte zauzelo Sunce. Planeti po veličini od najmanjeg do najvećeg: Pluron, Merkur, Mars, Venera, Zemlja, Neptun, Uran, Saturn i Jupiter.
Najmanja udaljenost nekog tijela od Sunca zove se PERIHEL, a najveća udaljenost naziva se AFEL. Npr. Najmanja udaljenost ili perihel Merkura od Sunca iznosi 46 milijuna kilometara, srednja udaljenost iznosi 57.9 milijuna kilometara, a najveća udaljenost ili afel iznosi 70 milijuna kilometara.


Astronomska jedinica

ASTRONOMSKA JEDINICA (AJ) je mjera za udaljenost koja se koristi u astronomiji i ne pripada SI sustavu mjernih jedinica. Astronomska jedinica iznosi koliko i srednja udaljenost Zemlje od Sunca.
1 AJ = 149 597 890 km


Svjetlosna godina

SVJETLOSNA GODINA (gs, ly) je mjera za udaljenost od zvijezdi i drugih udaljenih objekata u svemiru. To je udaljenost koju svijetlost prođe za godinu dana krećući se brzinom od 300 000 km/s. Svjetlosna godina ne pripada SI sustavu mjernih jedinica.
1 gs = 9 461 milijardi km


Parsek i paralaksa

PARSEK (pc) je osnovna jedinica za mjerenje udaljenosti u svemiru.Danas ju jako potiskuje uporaba svjetlosnih godina. Tu mjeru koriste astronomi i astrofizičari. Parsek je mjera za udaljenost zvijezde čija godišnja paralaksa iznosi 1 kutnu sekundu. Godišnja PARALAKSA je kut pod kojim se s neke zvijezde vidi Zemljina putanja oko Sunca.
1 pc = 30 828 milijardi km = 3.2588 gs
Promatramo li zvijezdu s dva kraja Zemljine putanje opazit ćemo da je promijenila položaj u odnosu na najdalje zvijezde. Tu promjenu kuta zovemo PARALAKSOM. Pomoću paralakse možemo izračunati udaljenost zvijezde. Najpoznatija takva mjera je zvjezdana paralaksa. Nju je moguće odrediti promatrajući njen pomak kroz 6 mjeseci – tzv. kut beta. Prvo mjerenje zvjezdane paralakse izveo je njemački astronom i matematičar Friedrich Wilhelm Bessel 1838. godine. On je mjerio udaljenost zvijezde 61 Labud i odredio da iznosi 6 gs. Pritom je pogriješio samo za 6%. Paralakse je sve manja i teže ju je izračunati što su zvijezde udaljenije. Najudaljenije zvijezde kojima danas možemo izmjeriti paralaksu su zvijezde u nakupini Hijade u zviježđu bika čija je udaljenost oko 46 pc. Uz ovu paralaksu koriste se još i kinematička, statistička, sekularna, ekspanzijska i slične. Kinematička paralaksa koristi se za mjerenje gibanja zvjezdanih nakupina.


Crveni pomak

Brzinu zvijezde prema nama ili od nas možemo odrediti pomoću analize njezina svijetla. Astronomi će crveni pomak tražiti u tamnijim linijama koje nastaju zato što plin u njenoj atmosferi upija svijetlo tonova crvene boje. Ako zvijezda miruje u odnosu na Zemlju promatrač vidi tamne apsorpcijske linije u njezinim stvarnim valnim duljinama. Ako zvijezda bježi od Zemlje, valne joj se duljine izdužuju, apsorpcijske linije se pomiču i postaju crvenije jer idu prema crvenom dijelu spektra kod valnih duljina.
- 23:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SLUČAJ ROSWELL

Tragovi rušenja NLO-a

Svi smo upoznati s tim da je postojala mogućnost da nas posjete vanzemaljci. Naime, priča se da se u noći 2 srpnja 1947. godine blizu mjesta Roswell, na jugoistoku američke savezne države New Mexico srušio NLO. Te noći rančer Mac Brazel čuo je tijekom oluje glasan tresak. Sljedećeg je jutra sa dvojicom radi provjere stada ovaca otišao na polje. Imao je što i vidjeti, polje je bilo puno krhotina koje su se protezale oko kilometar i pol od sjeverozapada prema jugoistoku. Na sjeverozapadnoj strani bio je usječen jarak dug 100 metara i širok 3 metra. Većinu krhotina činio je vrlo lagan mutno-sivi metal, tanak poput papira, ali nije ga se moglo savinuti, zapaliti ni slomiti. Brazel je skupio nekoliko krhotina i odnio ih na ranč. 6. je srpnja prijavio otkriće šerifu koji je obavijestio zrakoplovnu bazu Roswell gdje je bila smještena 509. bombarderska ekipa. Njen zapovjednik, pukovnik William Blanchard, poslao je obavještajnog časnika, bojnika Jessea Marcela i satnika Sheridana Cavitta da istraže Brazelovu priču. Vojna policija došla je u šerifov ured i zaplijenila sav materijal kojeg je tu ostavio Brazel te ga odnijela u bazu. Nakon toga ostaci su prebačeni do Washingtona. Marcel i Cavitt ostali su na ranču i proučili komad metala. U ponedjeljak 7. srpnja Marcel je zakoračio na polje puno krhotina. Marcel je ondje pronašao još i izuzetno lagane trake. Bile su kratke, ali ni njih se nije moglo saviti. Znao je da ovi materijali nisu pripadali nikakvim zemaljskim letjelicama. Ujutro 8. srpnja Marcel je o svojim otkrićima obavijestio Blancharda. Blanchard je naredio da se u javnost izda priopćenje o dijelovima srušenog letećeg tanjura. No već nakon nekoliko sati vojska je izdala u javnost priopćenje da se radio o meteorološkom balonu. Nakon toga sve krhotine su spremljene u hangar u bazu. Istog dana vojnici su otpratili Brazela u novinsku agenciju da promjeni svoju priču. Brazel je tad izjavio da je krhotine našao 14. lipnja, ali da se ispočetka nije obazirao na njih, sve dok nije čuo priču o padu NLO-a. Kad se 15. srpnja vratio na ranč, dugo nije htio ništa o ovome reći. Još 8. srpnja pronađeno je i drugo mjesto pada četiri kilometra udaljeno od prvog. NLO-analitičari su procijenili da se NLO na drugom nalazištu sudario s tlom i odbio na prvo nalazište. Drugo nalazište pronašao je građevinar Barnett. On i još četvorica ljudi tvrdili su da su ondje našli metalni mutno-sivi objekt promjera 8-10 metara i u njemu 4 patuljasta tijela veličine između 120 i 150 centimetara s velikim kruškolikim glavama i malim tijelima te tankim rukama i nogama.. imali su dva oka ali nisu imali kose ni ušiju. Koža im je bila ružičasto-siva, a bili su obučeni u jednodijelna siva odijela. Neka su tijela bila izvan objekta, a neka u njemu. Vojska je odmah odvela civile s tog mjesta i rekla ima da o tome ništa ne pričaju. Bernettov se iskaz ne može smatrati jako pouzdanim jer se do njega došlo preko prijatelja kojima je on to ispričao oko 1950. godine. Postojali su i drugi iskazi, oni od vojnika koji su ondje bili, a potkraj života su svojoj djeci priznali da se radilo o NLO-u. Mrtvozornik iz Roswella, Glenn Dennis, otišao je 9. srpnja otišao k sestri iz bolnice koju je poznavao i ona mu je rekla da se radilo o vanzemaljcima te mu ih je čak nacrtala na prazan papir recepta. Kasnije je preseljena u Englesku i ondje poginula u automobilskoj nesreći.


Opet dokazi

Teza o meteorološkom balonu je prihvaćena, a slučaj je ostao zatvoren za javnost i ufologe do 1979. godine. Te je godine Jesse Marcel prekršio zavjet šutnje i ispričao svoju ulogu u priči. Neki misle da je to rekao da ne bi ušao u povijest kao neznalica koja ne zna razlikovati meteorološki balon od letećeg tanjura. Roswellski slučaj su nakon Marcelove izjave intenzivno istraživali Stanton Friedman, Kevin Randle i Don Schmitt. Randle i Schmitt trebali su materijal za svoje knjigu Povijest padova NLO-a. Ustanovili su da je vojska na radaru četiri dana promatrala neidentificirane leteće objekte na nebu južnog New Mexica. U noći 4. srpnja 1947. godine, jedan je objekt s radarskog zaslona nestao 50 do 70 kilometara sjeverozapadno od Roswella. Ti su istraživači pronašli oko 200 svjedoka koji su tvrdili da su bili uključeni u pronalaženje i rad s materijalima nađenim na mjestu pada. 1994. godine senator Steven Schiff iz New Mexica pokrenuo je službenu istragu o incidentu. U to je vrijeme administracija predsjednika Clintona liberalizirala pristup tajnim dokumentima. Schiff je prvo poslao upit Ministarstvu obrane, a ono ga je uputilo u Nacionalni arhiv u Washingtonu. Tamo mu je rečeno da ne postoje nikakvi dokumenti. Opet je pisao Ministarstvu obrane i opet je upućen u Arhiv. Kad je shvatio da ga birokracija šeće, pokrenuo je kongresnu istragu, koja će potrajati devet mjeseci. Ustanovljeno je da su svi dokumenti iz tog razdoblja uništeni, ali nitko nije mogao reći tko ih je uništio niti po čijem nalogu. Američko zrakoplovstvo je konstatiralo da su pokraj Roswella vjerojatno pronađeni ostaci tada tajnog eksperimentalnog balona MOGUL. Engleski biznismen Ray Santilli je 1995. godine navodno došao u posjed navodno vojnog filma sa snimkama autopsije izvanzemaljaca pronađenih u Roswellu. Zrnata crno-bijela snimka prikazuje dva liječnika pod maskama kako vrše autopsiju na patuljastom šetoprstom humanoidu. Santilli tvrdi da je, tražeći snimku Elvisa Presleyja stupio u kontakt sa snimateljem koji je nekad služio u američkoj vojsci, ali je htio ostati anoniman. Navodno je 1947. god. dobio naređenje da ode u Roswell. Tamo je snimio čišćenje terena od ostataka srušenog letećeg tanjura i autopsiju nekoliko izvanzemaljaca. Nekoliko kalema vrpce je u tajnosti sačuvao, i nakon 50 godina ih ponudio Santilliju za 100 000 dolara. Santilli je dobio dvije snimke autopsije. Jedna se odvija u šatoru, a druga u nekoj operacijskoj dvorani. Mnogi su ljudi povjerovali u autentičnost filma. Godinu dana kasnije, tehničar iz Hollywooda obznanio je da je on napravio lažno tijelo izvanzemaljca da bi se dodatno potpirila mašta javnosti. Svjetska je javnost priču o Roswellu otkrila 1997. godine. Te se godine obilježavala 50. godišnjica slučaja, a mediji su željeli ''svoj dio kolača''. Sve novinske agencije te sve američke i mnogo stranih televizijskih postaja počele su istraživati slučaj Roswell. Američko zrakoplovstvo u javnost dalo izjavu da su svi koji su vidjeli tijela izvanzemaljaca zapravo vidjeli lutke padobranaca korištene u eksperimentu. No uskoro su se pojavili dokazi da su se takve lutke koristile tek od 1952. godine. Nekoliko istražitelja je 1999. godine pomoću visokorezolucijskih skeniranja i uvećanja proučavalo fotografije snimljene u uredu generala Rameyja 8. srpnja 1947. godine. Na jednoj takvoj fotografiji s meteorološkim balonom general u ruci drži presavijeni papir. Navodno je riječ o memorandumu na kojem su istražitelji uspjeli pročitati: ''…žrtve iz olupine…'', ''…poslano u Ft Worth,Tex.'', ''…izrazito povjerljive operacije…''. 2003. godine kabelska televizija ''Sci Fi Channel'' angažirala je skupinu arheologa sa sveučilišta u New Mexicu da na mjestu pada potraže preostale tragove. Rezultati istraživanja prikazani su u dokumentarnim serijama. Prvi je prikazan u travnju 2003. godine. Arheolozi su navodno otkrili tragove neobičnih metala, ali se još čekaju izvještaji laboratorijskih ispitivanja.
- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.01.2006., četvrtak

- 20:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.01.2006., nedjelja

ZVIJEZDE I GALAKTIKE

Zvijezde

ZVIJEZDE su užarena nebeska tijela koja grade galaktiku a građene su od vodika. Vodik prostor zagrijava reakcijom u helij. Neke zvijezde su veće, neke manje. Naša najbliža zvijezda zove se SUNCE, ona je i središte našeg Sunčevog sustava. U našoj se galaktici nalazi oko 100 milijardi zvijezda. Neke zvijezde: SUNCE, ALPHA CENTAURI A i B, PROXIMA CENTAURI, SIRIUS A i B, WOLF 385, MERAK, DUBHE, a ima ih još bezbroj. Zemlji najbliža zvijezda nakon Sunca zove se Proxima Centauri koja je od nas udaljena 4.2 svjetlosnih godina. Sirius se smatra najsjajnijom zvijezdom vidljivom sa Zemlje. Zvijezdama su imena davali još stari Babilonci, Grci i Rimljani, a i danas koristimo ta imena. Zvijezde pripadaju sustavima sa jednom, dvije, ili više zvijezda. Tako naprimjer sustav Mintaka u Orionu sastoji se od tri zvijezde dok u Kastoru u Blizancima ima šest zvijezdi. Sunce je zvijezda koja se u svom sustavu nalazi sama, ali zato ima gomile djece – planete, komete, asteroide, prirodne satelite i brojna druga tijela. Zvijezde nastaju iz maglica, a umiru često eksplozijom. Supernova je eksplozija neke zvijezde. Najsjajnija poznata supernova je SN 1006 koja je buknula u travnju 1006. god. Jasno se vidjela i danju. Energija što je svake minute izluči supernova jednaka je svoj energiji što bi je Sunce izlučilo za 9 milijardi godina. Zvijezde se dijele prema zagrijanosti. Zvijezde glavnoga niza su zvijezde koje središnji dio svog života provode kao smeđi patuljak (1000°C), crveni patuljak (2800°C), žuta zvijezda (5500°C), bijela zvijezda (10000°C), plavo-bijela zvijezda (16000°C) ili plava zvijezda (24000°C).


Općenito o galaktikama

Galaktike su one velike svjetleće mase u svemiru. Mi ih tako baš i ne primjećujemo, jer ih često vidimo kao zvijezde na nebu. Galaktike su ogromne nakupine zvijezda koje na okupu drži njihova gravitacija. Galaktike mogu biti u raznim oblicima: eliptična, spiralna, spiralna s prečkom, nepravilna galaktika. Spiralna galaktika izgleda kao disk. Ima dva ili više spiralnih krakova i sastavljena je od gusto zbijenih zvijezda koje se okreću oko galaktičkog središta. Naša galaktika – Mliječna staza također je spiralna. Spiralna galaktika s prečkom ima ravnu središnju prečku na čijim su krajevima počeci spiralnih krakova. Središnja prečka koja je sazdana od milijardi zvijezda također se okreće. Eliptična galaktika je posebna jer su sve zvijezde u njoj stvorene u isto vrijeme. Te galaktike raznih su veličina. Kanibalaska galaktika podvrsta je eliptične. Ova vrsta galaktike toliko je masivna da svojom golemom gravitacijom doslovno ''guta'' druge manje galaktike. Nepravilna galaktika nema određen oblik ali u pravilu su malene. U njima se stalno rađaju nove zvijezde i bogate su prašinom i plinom. Kvazari su jaka galaktička središta dalekih galaktika. Sjajnija su od prosječne galaktike. Kvazare energijom opskrbljuju goleme crne rupe. Najdalji nam objekt u poznatom svemiru je kvazar PC1247 + 3406 koji je od nas udaljen 13.2 milijardi svjetlosnih godina. Njegov sjaj jednak je sjaju 200 galaktika.

Podaci o Mliječnoj stazi
Starost Oko 11 milijardi godina
Broj zvijezda 100 milijardi
Promjer 100 000 gs
Najveća debljina 20 000 gs
Debljina kod Sunca 700 gs
Vrijeme obilaska Sunca oko galaktičkog središta 240 milijuna godina


Rođenje i razvoj masivne zvijezde

Sve zvijezde počinju život kao silni oblaci prašine. Taj tamni oblak plinova i prašine tzv. molekularni oblak. Urušava se pod djelovanjem gravitacije postajući sve gušći. Dijelovi oblaka skupljaju se u grude – protozvijezde. Protozvijezde se zagrijavaju i postaju sve gušće. Počinju se okretati i izravnavaju se u disk. Pokreću se nuklearne reakcije. Preostala prašina se skuplja i pretvara se u planet ili ju otpuše snažan zvjezdani vjetar. Zvijezda stupa u glavni niz u kojem provode glavninu života. Veće zvijezde troše brže vodik pa im je i vijek kraći. Kad se u zvijezdi potroše zalihe vodika, zvijezda se počinje širiti, a u jezgri se helij pretvara u ugljik. Vanjski slojevi blistaju crvenim žarom. Zvijezda se pretvara u crvenog velediva ili supergiganta i proždire okolne planete. Njena jezgra ugljik fuzijom pretvara u željezo. Prestaje se proizvoditi energija i zvijezda se snažno urušava pod vlastitom masom. Skupljanje jezgre izaziva silnu eksploziju – supernovu. Zvijezda se razleti i pritom zasvijetli kao milijarda Sunaca. Jezgra se u sebe uruši za samo jednu sekundu.

Smrt zvijezda

Zvijezda svoj život u glavnom nizu završava ili u eksploziji supernove ili kao planetarna maglica. Ovisno o svojoj veličini, zvijezda poprima jedan od tri moguća oblika, pretvara se u bijelog patuljka, neutronsku zvijezdu ili crnu rupu. Kad se planetarna nebula tipične zvijezde raziđe u svemir, iza nje ostaje samo vrlo gusta jezgra – tzv. bijeli patuljak. Neutronska zvijezda nastaje urušavanjem ostataka supernova zvijezda. Potom nastaje najgušće moguće stanje materije. Neutronske su zvijezde tako guste da njihova materija veličine glavice pribadače ima masu veću od milijun tona. Preostale neutronske zvijezde zovemo pulsarima. On odašilje snopove zračenja. Crna rupa je područje silne gravitacije što okružuje točku beskonačne gustoće tzv. singularitet. Ništa pa čak ni svijetlost ne može proći kroz rub crne rupe.

NAJSVJETLIJE ZVIJEZDE
Zvijezda Vrsta Udaljenost (gs)
Sunce Žuta zvijezda 0.0
Sirius A Bijela zvijezda 8.6
Canopus Bijeli velediv 200
Alpha Centauri A Žuta zvijezda 4.3

NAJBLIŽE ZVIJEZDE
Zvijezda Vrsta Udaljenost (gs)
Sunce Žuta zvijezda 0.0
Proxima Centauri Crveni patuljak 4.2
Alpha Centauri A Žuta zvijezda 4.3
Alpha Centauri B Narančasta zvij. 4.3
- 19:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

1 DAN NA ZEMLJI

Meteorska kiša

Radijant je točka iz koje prividno dolaze meteori. Meteorska kiša je pojam kad iz meteorskih potoka padne nekoliko stotina meteora. Meteorski potoci dobivaju ime prema zviježđu gdje im se nalazi radijant. Najpoznatiji meteorski potok su Perzeidi koji svoj maksimum aktivnosti imaju 11. kolovoza svake godine. Tada ih noću možemo vidjeti 50 do 60 u svakom satu.


Gibanje tijela na Zemlji

Gibanje tijela izbačenog sa Zemlje ovisit će o brzini izbacivanja. Kod brzina manjih od 7.9 km/s, tijelo će pasti natrag na Zemlju. Ako je brzina između 7.9 km/s i 11.2 km/s tijelo će kružiti oko Zemlje i postati njen satelit. Ako je brzina veća11.2 km/s tijelo će napustiti Zemlju i otići u svemir.


Dijelovi Zemljine atmosfere

Površina Zemlje prekrivena je zemljom, biljem i vodom. Promotrite slojeve Zemljinog omotača! Ozonski sloj je najgornji sloj Zemljinog omotača. Kao što vidite na tabeli slojeva Zemlja ima 4 atmosferska sloja + Ozonski sloj. Egzosfera je izvanzemaljski sloj i ne nalazi se u Zemljinom omotaču. Prostor tog sloja možemo već nazivati i svemirom.


Dijelovi Zemljine unutrašnjosti

Zemlja se sastoji od: JEZGRA > PLAŠT > KORA
Unutarnja jezgra, pretpostavlja se, izgrađena je od metala, vanjska je jezgra vjerojatno građena od tekuće metalne mase. Plašt se nalazi od 1000m do 2900m ispod Zemljine površine. Čine ga tri djela: gornji plašt, srednji plašt (astenosfera) i donji plašt (mezodfera). Veći dio plašta je užarena žitka magma. Kora može biti kontinentska, oceanska i prijelaznog tipa. Kora i gornji plašt čine litosferu koja je otprilike debljine oko 100 km.


Efekt staklenika

Efekt staklenika je najprepoznatljiviji na planetu Veneri koja ima jako gustu i neprozirnu atmosferu. Sunčevo svijetlo koje se probija do površine Venere pretvara se u toplinu. Gusta Venerina atmosfera izgrađena od plina CO2 (ugljičnog dioksida) ne propušta toplinu u obliku infracrvenih zraka van atmosfere. To je razlog zašto je na Veneri jako vruće, a da nema te guste atmosfere vjerojatno bi već živjeli na njoj. Danas meteorolozi pretpostavljaju da će efekt staklenika biti i na Zemlji te da bi se za nekoliko stotina godina najveći otok Greenland, koji se sastoji od leda, mogao otopiti pa bi se površina mora mogla povisiti što bi bilo opasno za neke pomorske države Zemlje.


Zanimljivosti


Bušotina = ubod iglom

Da je Zemlja veličine kokošjeg jajeta, najdublja bušotina ikad izbušena na njoj ne bi probila ni ljusku jajeta.


Brojimo: 1,2,3…

Prosječna galaktika ima 100 milijardi zvijezda – kad bismo ih brojali 3 u sekundi, taj bi nam posao potrajao 100 zemaljskih godina.


Iz Meksika u Tursku pod zemljom

Kad bi čovjek jednoliko kopao bez odmora rupu brzinom od 1 m/min trebalo bi mu 24 godine da stigne na njenu drugu stranu.

- 19:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda

AUSTRALIJA

UKRATKO O GOSPODARSTVU AUSTRALIJE

Povijest Australije ponajprije je započela ovčarstvom i proizvodnjom svjetski poznate vune. Australija ima gomilu farmerskih gospodarstava u kojima se uzgajaju ovce i gdje farmeri ubiru novce. Australija se stoga ubraja u velike izvoznike poljoprivrednih proizvoda. S preko 125 milijuna ovaca prva je zemlja u svijetu. Australije je i velik izvoznik pamuka, šećera i žitarica pa tako i hrane. Najvažniji riječni sustav svakako je Murray-Darling-Murrumbidgee. Zbog dolina ovih velikih rijeka poljoprivreda je ovdje vrlo razvijena. Pustinje se također pokušavaju pretvoriti u pašnjake kopanjem arteških bunara. Takvi dijelovi nazivaju se australske prerije. Podno Velikog razvodnog gorja na zapadnoj strani nalazi se veliki arteški bazen. Suvremena Australije veliki je izvoznik golemih količina ruda. ''Zlatna groznica'' u 19. stoljeću potaknula je otvaranje niza rudnika. Danas Australija izvozi veoma kvalitetne rude: rudače ugljena, željeza, zlata, boksita, olova, urana, srebra, cinka, aluminija itd. gotovo jedno cijelo stoljeće Australija se spominjala kao ''pustinjski plašt zlatnog ruba''. Danas se Australija ubraja među najrazvijenije zemlje svijeta.


UKRATKO O KLIMI AUSTRALIJE


Australske obale izrazito su povoljne i ugodne za život. Australije je prepuna različitih klima – ''svijet za sebe''. Najsjeverniji dio Australije nalazi se u tropskom pojasu. Ti dijelovi imaju monsunsku ili tropsku kišnu klimu s dosta padalina u ljetnom razdoblju od prosinca do ožujka. Ovaj dio Australije često stradava od olujnih vjetrova zvanih ''Willi Willes''. Najpogodnija klima nalazi se u južnim, jugoistočnim i jugozapadnim dijelovima Australije. Australci imaju poznatu uzrečicu koja opisuje tu klimu: ''To je klima svih blagodati, klima po mjeri čovjeka''. Zapadni dio je područje pustinja i naziva s zapadna australska ploča. U središtu Australije gdje vlada pustinjska i polupustinjska klima nalaze se rezervati za Aboridžine. Najjužniji dio Australije nalazi se na jugoistoku. To je Tasmanija, otok čiji je zapadni dio zbog ugodne klime i posebne raznolikosti flore i faune proglašen dijelom UNESCO—ve Svjetske baštine.

- 19:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GEOGRAFSKI POLOŽAJ I EKONOMSKO STANJE AUSTRALIJE

Australija je najmanji kontinent po površini i broju stanovnika, ali zato šesta država po veličini, no slabo je naseljena. Smještena je između Indijskog i Tihog oceana. Naziv potječe od grčkih riječi Terra Australis što znači Južna Zemlja. Klima je tropska, suptropska i stepsko-pustinjska, sa malo padalina. Australija se sastoji od šest država i dva autonomna teritorija. Države: New South Wales, Victoria, Queensland, Tasmania, South Australia, Western Australia; teritoriji: Northern Territory, Australian Capital Territory.
Australija je visoko razvijena industrijsko agrarna zemlja, među deset najrazvijenijih zemalja u svijetu. Dohodak po stanovniku je 20 650 USD. Australska valuta je australski dolari iznosi preko 4 kn.
Cjelokupno stanovništvo izuzev 140000 starosjedilaca Aboridžina, su doseljenici ili potomci doseljenika, Nepismenost u Australiji iznosi samo 1 % i to su uglavnom starosjedioci koji još uvijek žive načinom života kakvim su živjeli prije dolaska Engleza i ostaklih naroda.
- 19:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

REGIONALNA PODJELA AUSTRALIJE

Australski savez obuhvaća šest federalnih država:
1. Kraljičina zemlja - Queensland - druga po veličini država Australije, poznata kao ''The Sunshine
State'', ukupna dužina obale iznosi 7400 km.
2. Novi Južni Vels - New South Wales - 800 000 km2.
3. Viktorija - Victoria - najmanja kopnena država Australije - 227 600 km2, samo za 608 km2 manja
od Velike Britanije, poznata kao ''Garden State'' zbog najblaže klime.
4. Tasmanija - Tasmania - najmanja i najjužnija država Australije - 67 800 km2, čini 0,88 posto
Australije, smještena 240 km južno od Viktorije od koje je odvojena
Bassovim prolazom. Obuhvaća i otočja King, Furneaux, Hunter i Macquarie.
5. Južna Australija - South Australia - treća po veličini država Australije - 984 000 km2, čini
12,79 posto površine Australije.
6. Zapadna Australija - Western Australia - najveća država Australije - 2 525 500 km2, čini 1/3
površine Australije. Dužina obale iznosi 12 500 km.

Zatim uz tih 6 država sastoji se i od dva autonomna teritorija:
1. Sjeverni Teritorij - Northern Territory - površina je 1 346 000 km2, čini 1/6 ukupne površine
Australije.
2. Teritorij glavnog grada Australije - Australian Capital Territory - 31 km2.

Pod upravom Australije nalaze se i okolna otočja - Lord Howe (dio g Južnog Velsa), Norfolk, Cocos, Christmas, Coral Sea, Ashmore, Cartier, Heard, McDonald i Australian Antarctic Territory.

Stanovništvo i privreda država Australskog Saveza koncentrirani su u primorju kontinenta. Međutim svaka država obuhvaća i veliki dio rijetko naseljene unutrašnjosti sa pojedinačnim, prostorno razasutim privrednim centrima. Državne granice su geometrijski pravilno povučene u vidu sasvim ravnih linija zato jer veličina prostora i mala populacija nisu davale povoda ni za kakve teritorijalne sporove na kontinentu.



NASELJA

Australija je uglavnom naseljena samo po periferijama. Dublja, sušna unutrašnjost nije uopće naseljena. Tipično je za Australiju da u gradovima živi 85% cjelokupnog stanovništva. Stanovništvo izvan gradova rasuto je po poljoprivrednim i stočarskim farmama. Sela nema. Svako veće naselje od nekoliko stotina stanovnika ima funkciju provincijskog gradskog centra, (škole, trgovine, banke, bolnice) slično kao i u SAD-u. Najveći gradovi su Sydney, Melbourne, Canberra, Perth, Brisbane, Alice Springs, Darwin, Hobart.

- 19:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

VODE AUSTRALIJE

U Australiji ima malo rijeka s obzirom na površinu kopna. Najveća australska rijeka je Murray, nju slijedi Darling, i za njom slijedi Murrumbidgee. Riječni sustav Murray-Darling-Murumbidgee čini vodom najbogatiji riječni sustav i glavni je sustav za navodnjavanje. Murray je duga 3490 km i ulijeva se u Indijski ocean na južnoj obali Australije.
U suhom pustinjskom zaleđu odmah iza Velikog razvodnog gorja nalazi se veliki arteški bazen. U ovom području postoje velike prirodne zalihe podzemne vode koju iskorištavaju mnogobrojni poljoprivrednici kopajući arteške bunare. Arteški se bunari koriste za navodnjavanje oranica a isto tako i za navodnjavanje livada i pašnjaka.
U Australiji su česta suha korita za vrijeme sušnih razdoblja. Najveće jezero je Eyre prema kojem su usmjereni tokovi mnogih rijeka i potoka. Ovo jezero ujedno je i najveća depresija u Australiji. Ostala veća jezera su McDonaldovo, Torensovo, Gardnerovo, Amadeus itd.
- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RELJEF AUSTRALIJE

Australija je najniži kontinent po nadmorskoj visini. Čak 40% njene površine ima nadmorsku visinu manju od 200 m. Najveći dio kontinenta pripada starom kopnu Gondavi. Za Australiju je karakteristična monotonija prirodnog pejzaža. To je zemlja ravnica, ako se izuzme istočni planinski obod. Australski Kordiljeri (Australske Alpe, Plave planine, Kosciusko) su stare gromadne planine, gotovo su identične Uralu po visini, rudnom bogatstvu i pravcu pružanja. Najviši vrh je Mont Kosciusko - 2400 m u južnom dijelu Kordiljera. Njihov značaj je u šumskom bogatstvu, zimskom turizmu i hidrografiji. Strmo se dižu sa obale, a blago se spuštaju prema umutrašnjosti u Središnju australsku nizinu koja se pruža preko cijelog kontinenta, od zaljeva Carpentaria na sjeveru do Velikog Australskog zaljeva na jugu. Veliko razvodno gorje najpoznatije je gorje u cijeloj Australiji. Čitav ostali dio kontinenta se nastavlja na tu nizinu prema zapadu, ondje se nalazi jednolična Zapadna australska visoravan tj. ravna dolina iz koje pojedinačno izranjaju planinske gromade – Musgrave i Macdonnellovo gorje.
Čitava unutrašnjost Australije vrlo je jednolična i naziva se Death Heart, jer veliko prostranstvo u centralnom dijelu Australije zauzima pustinja protkana rijetkim trnovitim žbunjem. Dakle, na tim ogromnim površinama pružaju se ravnice sa blagim, neprimjetnim nagibima. Putnik prolazi na stotine kilometara, a da nigdje na horizontu ne ugleda nikakvu planinu ni uzvišenje. Željeznica Adelaide - Perth presijeca ravnjak Nularbor na potezu od 531 km u potpuno ravnoj liniji, bez i jednog zavijutka.
Australska je obala slabo razvedena, kao i obala svih južnih kontinenata. Nešto je više razvedena sjeverna obala Australije na kojoj se nalazi jedini pravi poluotok - York koji sa Arhemovom zemljom ograđuje veliki zaljev Carpentaria. Na jugu kontinenta izraziti su Spencerov i Sant Vincent zaljev, a Veliki australski zaljev suviše je prostran i otvoren da bi u pravom smislu riječi predstavljao to ime. Paralelno sa sjeveroistočnom obalom proteže se Veliki koraljni greben. Ovaj greben pruža se od rta York do rta Sandy, u zapadnom dijelu Koraljnog mora i dug je preko 2000 km. Sastoji se od koraljnih otoka ili atola. Bolje su mogućnosti na zapadnoj i jugoistočnoj strani gdje su obale donekle razvedene. Na jugu kontinenta nalazi se jedini veći otok – Tasmanija koji je odvojen širokim Basovim prolazom.
- 19:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

GEOGRAFSKI POLOŽAJ AUSTRALIJE

Australija se proteže od 10° do 45° južne geografske širine (računajući i Tasmaniju) i 113° i 115° istočne geografske dužine. Čitavom svojom površinom nalazi se na južnoj zemljinoj polutci. Obuhvaća kopno Australiju i otok Tasmaniju te mnoge male otoke oko kopna. Sa tri strane Australiju okružuju velike površine Tihog i Indijskog oceana. Jedino na sjevernoj strani nizovima otoka je donekle povezana sa Azijom. Zbog te prirodne izolacije, tj. udaljenosti od drugih kontinenata geografski položaj Australije se karakterizira kao nepovoljan, međutim baš zbog tog položaja u Australiji su se razvile posebne biljke i životinje. Dužina obale Australije zajedno sa svim otocima iznosi 36 735 km. Po površini od 7 704 159 km˛ je malo manja od SAD-a, 24 puta veća od Ujedinjenog Kraljevstva, 14 puta veća od Francuske, a njena površina pokrivala bi 3/4 Europe.
U starom u srednjem vijeku za Australiju se nije znalo, ali se pretpostavljalo da u južnim morima postoji kopno koje bi "održavalo ravnotežu" između kopna i mora na Zemlji. Njega su srednjovjekovni geografi nazivali "Nepoznata južna zemlja" (Terra australis incognita). Otuda ime Australija koje se javlja prvi put u XVI vijeku. Nesumnjivo je da su u nju dolazili Indonežani prije Europljana. Do njenih sjevernih obala doprli su od Europljana najprije Portugalci i Španjolci. Portugalac Luis Vaes de Torres je oko 1588. godine prošao kroz more između otoka Nove Gvineje i poluotoka York - Torresov prolaz. S većim istraživanjima obala Australije počeli su Nizozemci od 1605. do 1606. čiji je moreplovac Abel Janssen Tasman, oplovljavajući je sa sjevera, zapada i juga, dospio na otok za koji je smatrao da je "Terra Incognita". Po njemu je taj otok i dobio ime Tasmanija. Međutim, imajući u posjedu bogata indonežanska otočja, Nizozemci se nisu zainteresirali za ekonomsko iskorištavanje relativno neplodne i gotovo bezvodne Australije.
Tek ju je engleski moreplovac James Cook podrobnije istražio. Zadatak njegove ekspedicije bio je da se otkrije putanja planete Venere. On je vršio istraživanja od 1768. do 1789., a godinu dana po završetku te ekspedicije poginuo je na Havajima od strane domorodaca. 24. travnja 1770. Cook i njegova flota uplovili su u Botany Bay (Zaljev bilja), mjesto budućeg grada Sydneya i time je otkrivena Australija. Iste godine Kuk je Australiju proglasio engleskim kolonijalnim posjedom. Ona je najprije služila kao zemlja za progon britanskih kažnjenika. 26. siječnja 1788. god. u Botany Bay uplovljava flota od 11 brodova pod zapovjedništvom Arthura Phillipa [290 mornara i redarstvenika, 770 kažnjenika(197 žena)]. Računa se da je u prvih 80 godina u Australiju bilo dopremljeno oko 170 000 kažnjenika. Oni 1788. osnivaju prvo naselje Port Jackson. Kažnjenici su stvorili temelje suvremene Australije, krčili su šume, gradili ceste, dopremali europske biljke (pšenicu, kukuruz i dr.) i životinje (ovce, goveda, konje).
Krajem 18. stoljeća i početkom 19. u Australiju se doseljavaju kolonisti iz Europe, posebice iz Engleske. Sve do sredine 19. stoljeća oni su slabo dolazili, ali sve veći porast industrije u Australiji i gospodarske krize u Europi koje su mnoge radnike u Europi ostavljale bez posla, doprinio je da se zemlja bolje naseljava. 1840. godine ukinut je transport zatvorenika u Australiju. Pronalazak zlata u današnjoj saveznoj državi Victoria potaknuo je veliku imigraciju slobodnih kolonista u Australiju. U doba zlatne groznice " gold rush" od 1850. do 1860. broj stanovnika Australije se povećao sa 437.000 na 1.146.000. Mnogi lovci na sreću nisu našli zlata, ali su ostali u Australiji i pretvorili se u rudare, ovčare, ratare...
Brzom naseljavanju zemlje doprinijelo je i osnivanje stočarskih farmi ovaca koje su davale visokokvalitetnu vunu engleskoj tekstilnoj industriji. Tijekom 19. stoljeća britanska kolonija se proširila na čitav kontinent. U to vrijeme formiraju se mnoge samoupravne kolonije. U oba svjetska rata Australija je ratovala na strani saveznika. Prirodna izolacija pokazala je i svoje pozitivne utjecaje. Ipak treba napomenuti da su se njene trupe borile protiv Japana na azijskom kopnu i Pacifiku, zatim u Europi, Kritu i sjevernoj Africi…
- 19:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KLIMA AUSTRALIJE

Australija je podijeljena na dvije nezamislivo različite površine. Jedan dio je unutrašnjost, a drugi obale. Unutrašnjost Australije gotovo i nije naseljena dok mnogi dijelovi obale vrve ljudima. Najnaseljeniji prostori Australije su istočna obala, jugoistočna obala, jugozapadna obala i otok Tasmanija.
Sjever Australije je tropski sa toplim i stalnim temperaturama tokom cijele godine. Pod utjecajem je sjeverozapadnog ekvatorskog ili ljetnog monsuna koji puše sa Indijskog oceana. Ovi monsuni donose velike količine padalina premda one ostaju najviše samo na granicama kopna dok unutrašnjost gotovo i ne dobiva padaline. Zato je za sjeverni dio karakterističan bujan biljni i životinjski svijet. U sjevernom dijelu Australije srednja temperatura vjetrova najhladnijeg mjeseca - srpnja je 23 C° dok je srednja temperatura najtoplijeg mjeseca siječnja 30 C°. U Australiji godišnje padne oko 800mm - 1000mm kiše, no ima i mjesta sa količinom padalina od oko 1000mm - 1500mm.
Jugoistočna i istočna obala Australije primaju obilne količine kiša. Karakteristični su vjetrovi pasati koji donose 1500mm - 2000mm padalina na godinu. Planinski lanac Velikog razvodnog gorja ne propušta padalinama da prodru u unutrašnjost kontinenta.
Unutrašnjost Australije gotovo je cijela prekrivena pustinjama i polupustinjama. Čak 70 % teritorija prima manje od 500mm vode na godinu, a 40 % manje od 250mm. U središnjim dijelovima Australije godišnja količina padalina iznosi 125 - 250mm. U Australiji ipak nije slučaj gdje padalina nema po mnogo godina kao što je to u pustinjama Namib, Sahari i njima sličnim. Srednja zimska temperatura ovdje iznosi 11 C , a srednja ljetna temperatura iznosi 28 C°.
U Australiji najveće vlažnosti imaju obale, a najmanje pustinje. Glavni razlog tomu su vjetrovi koji dolaze sa mora i oceana.
Jugoistočna obala Australije ima najpogodniju klimu i ondje živi najveći broj stanovništva. Temperature se kreću u sličnim razmjerima kroz godinu. Jugozapadni dio ima sličnu klimu kakvu ima obale Sredozemnog mora. Zato se za klimu ovog područja kaže da je mediteranska. Srednja zimska temperatura iznosi 13 C°, a srednja ljetna 23 C°. Godišnje ovdje padne oko 860mm padalina. Od toga zimi preko pola, a ljeti 13 puta manje.
Najniža temperatura zabilježena u Australiji iznosi -22 C° i to u Charlotes passu, dok je najviša temperatura zabilježene od 40 C° na zapadu Novog Južnog Walesa.
- 19:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

CRVENI KLOKAN

Iako sudeći po imenu, ovi klokani imaju crvenu dlaku, nisu zapravo svi crveni. Mužjaci imaju nijanse crvene boje, a ženke su plavo-sive, iako, oba spola mogu biti crvenkasto-smeđi. Tijelo im je pokriveno kratkom dlakom. Na uskoj glavi nalaze se pokretljive uši, a na prsima kratke i slabe noge s pet prstiju, dok su stražnje noge jake i mišićave s četiri prsta (drugi i treći srasli, a četvrti završava s pandžom). Veličina crvenog klokana je od 0.9 do 2.7m, a težina od 18 do 70kg. Mužjaci klokana nazivaju se "starci", ženke klokana "letjelice", a maleni klokani "veseljaci". Crveni klokani nastanjuju prvenstveno suho, travnato područje centralne Australije i obožavaju otvoreno područje s obiljem grmlja i drveća neophodnih za sklanjanje u sjeni. Imaju dobar vid, ali u pravilu reagiraju samo na pokretne objekte. Savršeno čuju i mogu usmjeriti svoje velike uši u određenom smjeru kako bi akceptirali zvukove. Klokani se kreću skakanjem na zadnjim nogama, koristeći rep kao upravljač i ravnotežu. Dok skaču mogu postići brzinu od 60km/h, a veliki odskok može biti dugačak i do 10 metara. Kad se klokan polako kreće, koristi rep kao pomoćnu nogu dok stoji na stražnjim nogama. Većina klokana mogu svoje zadnje noge pokretati samo odjednom zajedno, a ne jednu po jednu. Klokani bježe pred opasnošću radije nego da se bore, iako ih velika kandža prikačena na zadnju nogu, čini vrlo opasnima! Ove životinje se nalaze u skupinama koje čine porodice tj. "mafiju" koja se može sastojati od 12 do 100 klokana. Iako se sastav porodice razlikuje, obično se sastoji od vladajućeg mužjaka "capo", nekoliko odraslih ženki i mladih. Majke i maleni mogu ostati godinama zajedno. Klokani su sposobni preživjeti visoke temperature tražeći hlad za vrijeme dana i hraneći se po noći. Njihova prehrana sastoji se od zelene trave, lišća i korijenja. Oni cijelu hranu progutaju pa ju kasnije ponovo vrate u usta i žvaču. Klokanima treba vrlo malo vode da bi preživjeli i sposobni su mjesecima biti da je uopće ne piju. Ako se ukaže potreba, kopat će da bi pronašli vodu. Crveni klokani su sramežljive, oprezne i poslušne životinje osim kada se osjete ugrožene. Da bi upozorile svoju porodicu o nadolazećoj opasnosti, ove će životinje lupati po zemlji. Na ovo upozorenje, mladi odmah uskaču u trbuh svoje majke. Iako mužjaci ne brane članove svoje porodice od napada, za vrijeme parenja, oni će se međusobno boriti za svoja prava. Tako će dva mužjaka nastojati izgurati jedan drugog, a ponekad će se osloniti na svoje repove i šutnuti jedan drugoga u stomak sa svojim snažnim, stražnjim nogama. Ženka rađa jednog malenog dugog svega 3 centimetara i smješta ga s ustima u tobolac na trbuhu. Klokani odjednom mogu imati do 3 mladih. Dok jedno upravo odrasta i izlazi iz tobolca, drugi se razvija, a treći embrij je u fazi pauze. U tobolcu se nalaze 4 sise-bradavice i svaka proizvodi različito mlijeko za različiti stupanj razvoja. Sićušan, ćelavi embrij, prihvaća se za sisu majke kroz koju mu ona uštrcava mlijeko. Maleni ostaje u tobolcu 5-6 mjeseci. Nakon toga perioda u potpunosti se razvije i spreman je izići u istraživanje. Lisice i orlovi "pikiraju" na mlade klokane, a dingo čak i na odrasle.
- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DIVLJA AUSTRALIJA

Ovo je pravo istraživanje prirodnih ljepota i čuda Australije. Priroda je na ovom kontinentu, kao i bića koja je naseljavaju toliko specifična i neobična. Australija je najsuši kontinent na Zemlji, ali je i posebno mjesto gdje su se ljudi kroz prošlost stalno naseljavali. Odvojenost od ostalih kontinenata omogućila je nesmetanu evoluciju biljaka i životinja i tako izgradila prava divlja prostranstva. Ovdje žive životinje od šumskih i pustinjskih do morskih i jezerskih. Australija je zemlja zadivljujuće ljepote i raznovrsnih krajolika. Najveći dio kontinenta prekrivaju pustinje. Ali koliko god nam se one činile surovima i beživotnima i ondje obiluje životinjski svijet kojega nismo ni svjesni. Počnimo od zmija. Njih ima dosita mnogo. Najpoznatija australska zmija koja živi u pustinjama je mulga – zmija (Pseudechis australis). Spada među guje. Ima otrovne zube u prednjem dijelu čeljusti. Ovakvih zmija ima 70 vrsta. Sljedeći su gušteri. Australske pustinje obiluju gušterima, posebice, macaklinima, scinkusima i beznogim gušterima. Ove su se skupine najbolje od svih prilagodile životu u sušnim krajevima. Ove vrste ne vide se često u pustinjama jer izlaze samo noću. Bodljikava australska agama dnevno pojede do 7000 mrava, Gušter ogrličar dok smatra da je u opasnosti oko vrata širi šareni ''suncobran'' od svoje kože. Jedan od najbrojnijih australskih scinkusa je i scinkus plava jezika Tiliqua occipitalis occipitalis. Kusorepi scinkus zalihe hrane sprema u svoj rep. Zmijoliki beznogi gušter uglavnom se prehranjuje macaklinima. Na redu je žaba. Najpoznatija australska pustinjska žaba je žaba svejed. Jede sve. Iz zemlje izlazi nakon jakih pljuskova. A račići? Račići žive u slatkovodnim barama i poznate su tri vrste – Estheria lutraria, Branchinella australiensis i Triops australiensis. Žive kratko i za vrijeme kišnog razdoblja. Ugibaju dok voda ispari, no njihova jaja mogu godinama izdržati visoke sušu i temperature. Poznat je i pustinjski škorpion. Njegove su nastambe spiralne rupe u tlu duboke 1 metar. Takve rupe dopiru do trajno vlažnog tla pa u toj rupi škorpion ostaje za dnevnih vrućina. Noću hvata kukce. U pustinjama ima i klokana. Klokani svoje dušikove spojeve, umjesto da izbace mokraćom, recikliraju i tako sprječavaju rasipanje vode na odstranjivanje otrovnih dušikovih spojeva iz organizma. Vrsta štakor – klokan svoj rep koristi dvonamjenski. U njemu pohranjuju masnoće, ali služi im i za prenošenje materijala potrebnog za izgradnju gnijezda. Tobolčarski miš jede kukce, ptice, guštere i glodavce, no često je i sam plijen ptica grabljivica. Debelonogog tobolčarskog miša nalazimo skupa sa ostalim vrstama diljem Australije, a specifičan je po svom čupavom repu. Ptice također žive u pustinjama. Najpoznatija je australski sokol, a vjerojatno i najljepša. Lovi manje tobolčare, gmazove i manje pustinjske ptice. Vodu dobiva iz organizma plijena. Uz australskog sokola tu živi i sivi sokol. Zar smo biljke preskočili? Nismo. Sad ćemo o njima. Kako se pješčane australske pustinje većinom sastoje od usporednih grebena tako se biljni svijet razvija između tih grebena, a trava na vrhovima grebena. Najčešće biljne vrste u pustinji su: pustinjski hrast, mulga, trava, papuanski eukaliptus, čajevac i slani grm te pustinjski grašak. Osim ovih životinja i biljaka ovdje žive i neke rjeđe životinje poput dinga, penjaša i emua.
- 19:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET AUSTRALIJE

Australija – zemlja nesmetanog razvoja biljnih i životinjskih vrsta. Australija je od pradavnih vremena odsječena od ostalih kontinenata. Zato se u njoj razvio biljni i životinjski svijet koji se znatno razlikuje od onoga na ostalim kontinentima. Mnoge su se vrste sačuvale do današnjih vremena. Mnoge od njih živjele su i prije mnogo stotina milijuna godina. Australija je upravo zbog sačuvanosti ovog biljnog i životinjskog svijeta nazvana "Zemljom živih fosila". Na ovom odvojenom kopnu razvila se najznamenitija šuma ovdje - šuma eukaliptusa. Grane ovog drveta vertikalno su okrenute prema suncu. Lišće eukaliptusa hrana je za endem Australije – koalu. U Australiji postoji oko 650 vrsta eukaliptusa. Australija je i dom za mnoge druge rijetke biljke kao što su scrub (zakržljalo patuljasto drvo u polupustinjskim predjelima), spinifex (suha trava sa suhim korijenjem uglavnom u pustinjama), različite akacije (imaju krošnju u obliku kišobrana) i mnoge druge. U močvarnim predjelima i mnogim plićacima na sjeveru kontinenta nalaze se šume mangrove.
Životinjski svijet Australije odlikuje se bogatom raznolikošću vrsti. Jedan od simbola Australije je najpoznatiji tobolčar na svijetu - klokan. Ima ih oko 40 vrsta, a najpoznatije su crveni klokan, sivi klokan, valabi. Crveni klokan dostiže masu i od 150 kg. Njegovo je meso veoma ukusno. Živi u stadima (20-30 klokana). Poznat je i po tome što može skočiti i preko 3 m u visinu i 8-10 m u daljinu. Ovaj klokan također za sat vremena može prijeći put od čak 50-60 km. Rep mu je ubojito oružje, jer udarcem može usmrtiti i čovjeka. Ovdje žive i već spominjane koale - sisavci slični medvjedu, no ne spadaju u tu skupinu niti imaju zajedničke pretke. Koale su biljojedi koji se hrane eukaliptusovim lišćem. Jedna od posebnih vrsta je i ptica trkačica – Emu. Emu naraste oko 1,5 m. Zbog zakržljalih krila ne može letjeti no zato su mu noge veoma razvijene. Nalazi se u unutrašnjosti Australije. Hrani se travom, voćem i insektima, a svija gnijezda na zemlji. Australija je dom za preko 160 vrsta zmija, od toga preko 100 otrovnih. Najpoznatija australska pustinjska zmija je zmija mulga. Ovdje postoji više od 50 vrsta papagaja. Jedna od karakterističnih životinja ovog odvojenog svijeta je divlji pas dingo. Psi su obično žute boje. Na najvećem Australskom otoku Tasmaniji živi životinja crni koljaš ili tasmanijski đavo. Ova životinja dužine je oko 1 m, ima gusto crno krzno sa bijelim pjegama, kratke noge, oči su sitne i a uši okruglaste. Crni koljaš je neukrotiva životinja, a hrani se drugim životinjama. Ovdje prebiva i jedna od najneobičnijih životinja na svijetu – čudnovati kljunaš. Sisavac (ne ptica) koji nese jaja. Zatim su tu zečevi, lisice, razne ptice, penjaši, krokodili, gušteri, pauci, kljunati ježak, divlje svinje koje su velika napast za stočare (njih se pokušava iskorijeniti) i sl. Ispred obale savezne države Queensland (to je istočna obala) nalazi se najveći bio-sustav na svijetu – Veliki koraljni greben. Ovaj greben stanište je i sklonište tisućama vrsti morskih biljaka i životinja.
- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

AUSTRALIJA

Na prostranstvima Australije možemo sresti raznovrsnost biljnog i životinjskog svijeta, geografsko-morfoloških oblika, naroda i etničkih zajednica. Srećemo moderne gradove, sa primjesama kolonijalnog, i sa najdužim pješčanim plažama na svijetu...
Prvo novije naseljavanje Australije započelo je 1788. godine. Danas Australija ima oko 19 milijuna stanovnika, sa gustoćom naseljenosti od 3 stanovnika po km2. Europski doseljenici čine oko 95% australskog stanovništva. Većina je britanskog ili irskog podrijetla. Oko 4% su podrijetlom iz Azije i sa Bliskog Istoka.
Starosjedioci, pretežno Aboridžini, čine oko 1% stanovništva. Za Aboridžine se pretpostavlja da su Australiju naselili prije 40 000 godina. I pored činjenice da su bili nomadski ili polunomadski narod, imali su izražen osjećaj za stalno prebivalište, što je pobudilo zanimanje za zemljoradnju. Raslinje su krčili podmećući požare. Pored lova i poljoprivrede, uspješno su upravljali riječnim tokovima. Gradeći brane, dobivali su velike količine vode. Živeći na prostranstvima Australije, Aboridžini su razvili kulturne crte i ekološko znanje koje pokazuje impresivnu adaptaciju na često surova okruženja. Prema popisu iz 1991. godine, oko 240 000 stanovnika se izjasnilo kao Aboridžin. Najviše ih je u Novom Južnom Walesu i Queenslandu. U gradovima živi 85% ukupnog stanovništva. Najnaseljeniji je jugoistočni Queensland. Službeni jezik u Australiji je engleski. Pored engleskog, zastupljeni su jezici etničkih zajednica, kao neki od 200 različitih jezika starosjedilaca. Uslijed međusobnog miješanja i utjecaja, često se sreću osobe koje govore dva ili više jezika.
Klima se u Australiji znatno se razlikuje od područja do područja, ali na kontinentu u cjelini nema ekstremnih klimatskih pojava. Klima je na sjeveru tropska, a na jugu topla. Tropska klima obuhvaća 40% Australije i karakteriziraju je dva perioda: topli i vlažni period u veljači i ožujku sa sjeveroistočnim monsunima; i topli, suhi period sa sjeveroistočnim vjetrovima u ostalom dijelu godine. U centralnoj i sjevernoj Australiji srednje ljetne temperature se kreću od 27° do 29°C. Pustinje centralne i zapadne Australije čine dvije trećine ukupnog teritorija i imaju samo 250mm padalina godišnje.
U južnim su dijelovima izražena sva četiri godišnja doba. Zime su hladne, a ljeta topla. Najtopliji mjeseci su siječanj i veljača, sa prosječnom temperaturom od 21°C, najhladniji mjeseci su lipanj i srpanj, sa prosječnom temperaturom do 10°C.
Na istočnoj obali vrijeme je kišovito cijele godine. Na zapadu i jugu kišu donose zapadni vjetrovi, najčešće ljeti. Osim u rijetkim planinskim dijelovima Australije, snijeg se ne viđa. Sve južne države izložene su toplim, suhim vjetrovima, koji vrlo brzo dižu temperaturu. Na malom dijelu kontinenta zapaža se utjecaj i pojava tropskih ciklona. Australska valuta iznosi preko pola Eura ili preko 4 kune.
- 19:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SPORT I PUSTINJE U AUSTRALIJI

SPORT

Australci su veliki ljubitelji sporta, posebice onih na vodi. 1956. godine Melbourne je bio domaćin ljetnih Olimpijskih igara, a 2000. godine to je bio Sydney. U Sydney u su se osim ljetnih igara održavale i Olimpijske igre za invalide.


PUSTINJE

4/5 Zapadne Australije zauzimaju pustinje s niskim raslinjem. Premda izgledaju beživotne u njima gotovo da vrvi od života. Najčešće su životinje kukci, pauci, škorpioni, zmije, skočimiševi… Najveće pustinje navedene su u tablici.
Ostale veće pustinje su pustinja Tanami, pustinja Pinnacles, Mala Viktorijina pustinja…

- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

STANOVNIŠTVO I GRADOVI AUSTRALIJE

Po naseljenosti Australija bitno zaostaje za drugim državama zbog velike rasprostranjenosti pustinja. Središnji dijelovi Australije rijetko su naseljeni ili uopće nisu naseljeni dok su obalni dijelovi prenapučeni. Otprilike preko 70 % stanovništva živi u gradovima. Najveći dio stanovništva živi u jugoistočnim i jugozapadnim dijelovima Australije jer su ondje uvjeti za život najpogodniji. Većina stanovništva europskog su podrijetla, a samo 1 % čine Aboridžinski narodi i Islanderi.
Svi se australski velegradovi nalaze u ''zlatnom i obalnom rubu Australije''. Glavni grad države New South Wales je Sydney i on je i najveći grad Australije. Njega slijedi glavni grad države Victorije. Sljedeći je Brisbane iz države Queensland, pa Perth iz West Australije. Peti najveći grad je Adelaide iz države South Australije. Glavni grad Australskog saveza je Canberra sa oko 350 000 stanovnika. Sydney je i najstariji grad u Australiji, a njega slijedi Hobart.
Gradovi koji prelaze milijun stanovnika:


Adelaide Perth Brisbane Melbourne Sydney
1 080 000 1 265 000 1 490 000 3 300 000 3 800 000

Ostali veći gradovi su Newcastle, Hobart, Parramatta, Geelong, Wollongong, Townsville, Canberra.

- 19:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ABORIDŽINI

Aboridžini su bili prvi doseljenici u Australiju. Tamo su naselili prije oko 50 000 godina. Sama riječ Aboridžin dolazi od latinskog ''ab origine'' kojem je značenje ''od početka''. Aboridžini su duboko povezani sa zemljom, a vjeruju da su nju i sve živo stvorila mitska bića u zori vremena – tzv. vrijeme snova. Brojna mitska bića oslikana su na raznim stijenama diljem Australije. Aboridžini mitska bića smatraju svojim precima. Sveto mjesto ovog naroda je stijena Ayers Rock koju oni nazivaju Uluru. Uluru je najveća samostojeća stijena na svijetu i danas je mnogo posječena. Aboridžinski narod danas živi u Australiji u raznim rezervatima. Australska im vlada pokušava vratiti oduzetu imovnu tako da će dvije trećine Australije biti pod upravom Aboridžina. Mnogi Aboridžini danas su i školovani ljudi. A mnogi od njih i upravljaju rezervatima i nacionalnim parovima te svetim mjestima Aboridžina. Aboridžini su punopravno državljanstvo dobili 1967. godina i imaju svoj parlament.
- 19:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2006  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi