introverted, occasionally leo https://blog.dnevnik.hr/astigospe

četvrtak, 22.08.2019.

TANKE GRANICE

Izuzetno je tanka granica između odnosa u kojem vas vaš partner dočekuje doma i ponosi se onime što je napravio, bilo to da je skuhan ručak ili pospremljena cijela kuća pa mu vi uzvratite pozitivnom povratnom informacijom pa stojite zagrljeni nad tom čistom prostorijom i između odnosa u kojem vaš partner godinama radi jednu te istu stvar, gore navedeno, nebitno bila u pitanju pospremljena kuća ili skuhani ručak, a vi kao i svako ljudsko biće ne možete baš 76i put stajati s jednakom dozom oduševljenja jer danas jednostavno nije taj dan - pa to dovede do toga da živite u partnerstvu s nekime tko je odlučio sve preuzeti na sebe, kao i u početku i iz istog razloga kao i na početku - zbog vas kao zajednice, ali će se pritom o tome žaliti, gušiti vas, kao publiku jer niste onaj jedan dan zapljeskali kada je bilo potrebno i sljedeće što znate je da se nalazite u odnosu u kojem jedini toksizam izaziva vaš partner i to ponajviše za sebe.
Zato jer baš taj jedan dan, nismo se osjećali kao da bi trebali poklicati opranom podu u kupaoni.

Očekivanja su ubila mnoge ljude, sigurna sam u to, no najviše se ubijamo upravo ovako. Očekivajući da ćemo biti popraćeni metaforičkim pljeskom svaki put kada nešto učinimo za sebe, nekoga, njih je ono gdje se gušimo. Popratne reakcije koje dobijemo zamijenjujemo za osobne kritike ne shvaćajući kako je percepcija zasebna i veoma različita u svih ljudi, često razljuljana emocijama, stavovima te osobe koja percipira.

Oznake: ODNOSI partnerstvo, ljubav, očekivanja, predrasude, psihologija čovjeka, psihologija ličnosti, psiha, razumijevanje, shvaćanje, voljeti, brak, veza, obitelj, toksičnim, čišćenje, pospremanje stana, mozgranje, forum, Osjećaji, granica, kuća, logika, razmišaljanje, ISTINA, Publika, ručak, skuhano, ljubavni odnosi, suprug, supruga, djeca, djeca i mladi, mladi biraju, mladi ne znaju, croata, knjiga, memoari, rock and roll, relationships, Love and world peace, books, reading, čitanje, hvala, Thanks, percipiranje stvarnosti, ljudsko iskustvo, ljudska egzistencija, ljudska komunikacija, ljudska glupost, ljudska jad i bijeda, partneri, razum ego, ego, egoist, sebičan, ljubav bez kalkulacija, mladi ljudi, psihoanalitičar, ljudskost, egzibicionizam, Ljudsko lice, LJUBAV BEZUVJETNA, umjetnost današnjice, emocije, stavove, odluke, pozitivne emocije, kritike, Osobno mišljenje, godine i snovi

22.08.2019. u 12:43 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 14.06.2019.

Istinski sretna

Mislim da bi ovaj tekst mogli nazvati i nekakvim nastavkom na onaj s vezama i prekidima.

Istinski sam sretna i dugo sam razmišljala da li želim uopće ovo podijeliti javno jer što više sreće objavljujem to se više grizem za jezik zbog kivnih dušebrižnika no...
Smatram da smo luka jaka i stoga ću pisati...
Kao dijete, kćer psihički bolesne majke od malena čuvam tajne najbolje i s godinama razumijem sve više. No, također kao jedno takvo dijete oduvijek sam imala problem s tuđim prihvaćanjem stanja moje majke. Prije nego se potrgate reći mi kako je to glupo jer se radi o MOJOJ majci - jeste imali dijete u pubertetu? Zdravi ili bolesni, u tim adolescenskim godinama najviše ne volimo starce i za sve su nam krivi.
No kako je pubertet lagano popuštao i kako je smisao počeo puniti moju balavu glavu tako su se i razlozi te zabrinutosti promijenili.
Morate me shvatiti, nije imalo lako percipirati sam sebi koliko je drugima bolest moje majke čudna, pogotovo ak u guzici imaš svega 17 godina.
Više me nije zabrinjavalo kako ona izgleda i hoće li me osramotiti već sam počela voditi brigu o tome da ju drugi zbog doze nerazumjevanja ne povrijede.
Rano sam došla na to bojno polje na kojem još uvijek stojim primajući metke hladnoće koje ispucavaju svojim grdim pogledima i došaptavanjem. Naučila sam se nositi s time i ako mogu, svuda želim ići s njom jer želim da ju drugi vide nasmijanu, funkcionalnu, sretnu. Pa ju vodim na pivu ili kavu. I smijem se najglasnije jer želim te uprte oči uvjeriti koliko ona nije bolest koju ima.
No, kao dijete jednog takvog roditelja vi i odrastate. Krenete na taj put u kojem gradite život za sebe, za svoju drugu, novu obitelj jednoga dana...
U mojoj glavi je to bilo nemoguće. Razmišljajući koliko sam metaka popila bila sam uvjerena kako je nemoguće za mene naći jedan čvrsti odnos u kojem će me partner podržavati i razumijeti sav teret koji nosim sa sobom. Još jedna stvar koju vas molim da shvatite- jedno je kada ti psihički bolesna osoba ne smeta, no drugo je kada imaš dovoljno snage zapravo se oko takve osobe i angažirati.
Svi prijašnji odnosi nikada nisu bili dovoljno zreli da bih uopće dopustila da se baš bilo tko približi mojoj obiteljskoj situaciji. Većina odnosa , bilo intimnih ili prijateljskih, dubokih ili površnih... Većina tih ljudi nikada ne bi mogla biti podrška već više kao posprdni waste of time.
Pola tih ljudi je stanje moje majke uzimalo kao nekakav podatak u cilju zajebancije sa mnom.
Meni osobno, stanje moje majke nikada neće biti zajebancija jer borba s njenom bolesti je često borba za život. Njen i moj. Osjećala sam se izgubljenom i samom, posebno kada ste vas dvije jedine u obitelji koje razumiju jebenu težinu koju ta bolest ostavlja. Partner kojeg sam imala u tim udarnim godinama između 15e pa kroz početke 20ih ne samo da nije bio dovoljno jak za sve to nego se zbog straha pomiješanog s neispravnim načinom voljenja distancirao. To je normalna reakcija nekoga tko jednostavno ne zna. Nije sramota i nikada ga neću kriviti zbog toga, stari, znam da ti nije bilo lako.
No, s takvim situacijama shvatiš i što znači ta riječ "partnerstvo". Pa to partnerstvo koje imaš trenutno i završiš. Život me ispalio u nekakvom nevjerovatnom smjeru...
Nedugo nakon prve životne prekretnice kao takve, od samog početka osjećala sam to nešto. To nešto gdje pripadam i gdje me se prihvaća objeručke. Polako sam počela dijeliti životne detalje bez osjećaja srama, a on me samo promatrao, slušao i slomio se. Ne jednom i ne zbog straha jer ne zna kako se nositi s time već se slomio jer je u tom trenu osjetio moju težinu i bol. "Stara, jebote, fakat ti nije lako. Ti si prejaka ljubavi, samo ne znaš to. Ali ja sam tu da te podsjetim." - To se zove ispravan izbor riječi.
Nekome tko je svjestan težine koju nosi i kako s njom funkcionirati, nekome takvome takve riječi znače puno.
Moja izgubljenost i čvrsto držanje poda na kojem stojim su bile dvije jedine stvari koje su se događale u mom životu. Nikada nisam maštala kako ću voditi život s nekim i kako ćemo ga graditi zajedno, već sam uvijek kalkulirala kako ću jednom kada se zaljubim toj istoj osobi morati objasniti i približiti situaciju u kojoj se nalazim. Bojala sam se jesam li prevelik zalogaj samo zbog toga...
Sav taj strah i tajne koje su preteške za podijeliti ih često su bile glavne blokade bilo kojeg mog odnosa. Kada se družite s nekim nakon nekog vremena osjetite ako je ta osoba na ikoji način suzdržana od vas. Ako vam nešto ne govori iako se očito nešto događa.
Moje povjerenje se uvijek gubilo i rijetko kad sam ga uspjela vratiti. Tako sam se i naučila da ljudi odlaze, jer, na kraju, nisam im imala što dati osim laži i izmotavanja.
No, imajući kraj sebe njega, koji me hrani svojim razumjevanjem, koji je moj malj kada ja svoj ostavim doma... Imajući takvu osobu kraj sebe od mene iziskuje rad na nama i meni samoj.
Imajući kraj sebe osobu koja moju majku ljubi i kada ja nisam u blizini za mene znači oslobođenje iz okova prešućivanja i rzanja zubi svaki puta kada me ona boli.
I zbog toga sam sretna kao što prije nikada nisam bila. Napokon mogu imati otvoren, čisti odnos s nekime tko nije pobjegao kada je sve saznao.
Do sada sam postigla jako puno. Bavila sam se i bavim se stvarima koje volim. Svoja sam osoba, jaka sam i borim se no, ovaj odnos koji imam je jedno od mojih većih postignuća. Ta luka koju smo izgradili ljubavlju jedno prema drugome, ta zajednica koja je samo naša - to, to je moje najveće postignuće koje mi je uvijek bilo toliko daleko i nemoguće.
Istinski sam sretna jer znam da više nisam sama. Nisam sama u svojim strahovima, posramljenim situacijama i panikama.
Osjećam njegove ruke kako me guraju u smjerovima u kojima ne znam sama.
Pronašla sam nekoga to me ne usporava dok teglim svoj život već je spreman preuzeti sav taj teret u bilokojem trenutku.

Image and video hosting by TinyPic


Oznake: veze, partnerstvo, ljubav, razumjevanje, psihičk, obitelj, borba, realnost, život, ispovijesti, teen, adolescencija, sram, anksioznost, izgubljenost, prekidi, prihvaćanje, Bolesti i poremećaji, majka, istinska sreća, napokon, snaga, prijateljstva, smisao

14.06.2019. u 23:27 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 19.03.2019.

SEBE VOLIM

Kad voliš sebe onda voliš i druge.
Voljeti druge ili pak voljeti sebe znači razumijeti, prihvaćati i kao takvo gledati s poštovanjem.
Zaista, jedna od najtežih stvari ikad mi je naučiti voljeti se.
Jer tek kad sam se zavoljela dovoljno shvatila sam kako zapravo ljubomora nije dio mene.
Kad sam našla ljubavi još malo za sebe odjednom sam izgubila poriv da naudim drugima. Verbalno i fizički.
Tek kada sam iskopala sebi svoju ja prestala sam biti uvrijeđena tuđim perspektivama koje nisu bile kao moje.
Kada sam počela grliti i ljubiti sebe onako kako bih htjela da me drugi grle i ljube... tek tada sam i ja bila spremna uzvratiti im taj zagrljaj i taj poljubac.
Kad voliš sebe uravnotežen si. Shvaćaš cijelinu i shvaćaš svoju vrijednost. A tek kada znaš koliko vrijediš sposoban si u životu za sebe odabrati ispravne stvari. Ljude i trenutke.
Al’ lako se izgubimo u toj silnoj ljubavi pa jedan dan krene po krivu i eto ga!
Zagubimo se u zakašnjelom računu za vodu, zaflekanim hlačama dok smo tokom pauze jeli krafnu s pekmezom ili manjku love. Postanemo mali ogorčeni trolovi. I sve se vrati. I ljubomora, zavist, agresija...
Toksični vampiri. Nekad to potraje pa naletiš na gospođu koja te uči posao koji ti radiš već 40 godina, a ona je nekad prije tek par i pritom je ljuta.
Na tebe. “Nemojte vi meni govoriti, ja sam radila taj posao.”
Stoga, u borbi protiv nas, toksičnih vamp-trolova, hajmo se svako jutro buditi s pomisli kako nas očekuje jedan divan dan.
Pa i kad to ne bude u inat tome vi glumite da je! Najdivniji! Budimo zaljubljene budale u dan što nas čeka. Svaki dan. Cijeli tjedan. I vikend.
I volimo se.
Svoje mane, svoje greške, svoju smotanost i krivu narudžbu koju smo primili.
Ako se neću nasmijati ja oko tvoje razlivene pive, tko će prvi?
...



Oznake: SELF-LOVE, ljubav, iskrenost, odnosi, Attachments, HUMOR I SAMO HUMOR, priroda ljubavi, ljudi

19.03.2019. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 12.03.2019.

Žene, feminizam i sranja

Planirala sam napisati kako ne volim žene. To je idejno bila početna rečenica mog teksta, no pišući par dana u međuvremenu sam na svoje mišljenje dobila samo negativan odbljesak. ..
I zbog toga sam odlučila, žalosno ali istinito, većina vas moj prvi, originalni tekst ne bi prihvatile.
Htjela sam se dotaknuti dana žena i feminizma, no u procesu sam naučila jednu stvar... Prosjetljive smo da bismo mogle prihvatiti prosti tekst.
Da, jesmo. Jeste. I ovo je napisala žena.
No, svejedno sam odlučila jednu origninalnu rečenicu upotrijebiti;
Niti prava, niti feminizam nisu tu da bi ti imala razloga biti ogorčena kuja.
Već, jebeno suprotno.

Zaista sam htjela pobliže objasniti svoj pogled na sve to, no svaki put kada bih i krenula feministica bi me napala optuživajući me kako se ili „hvatam teme“ jer mi je sad baš zgodno ili vjerovatno samo mislim kako nešto imam za reći. Ili moja vjerovanja ne valjaju. Ili ne znam. Nisam pročitala. Proučila. Jebote, šta sve nisam!!!
Napale feministkinje svoju!
A ja sam, zatupljena mislila kako žene koje se zauzimaju za to da se njihova delikatnost i snaga prihvate to stvarno i imaju u sebi, no sve mi se više čini kako je feminizam postao klub.
Imaš mengu?
Malo si ogorčena?
Imamo pravu stvar za tebe – feminizam!
Tu ćemo mrziti ono što je nama mržnje vrijedno i podizat ćemo tu ljestvicu.
Pritom ćemo pokazati kako smo zaista kao nezavezane krave, hvatat ćemo se na tu temu jer NITKO nema pravo imati drugačije mišljenje i mukat ćemo na njih. Javno i javnije.
Mukat ćemo toliko dok ne odustanu, a kad to mukanje zamijene za dramu... E, to vam dođe kao da ste crnu rekli da je prljav pa je sigurno zato crn. Takvu reakciju dobijete.
Iskreno, ne čudim se zašto muški dio smatra kako posao na mjestu voditelja u užareloj tvrtci bolje pristaje muškarcu. Jer, teško je ne povezati mukanje s mogućim živčanim ispadom.

Zašto nikada na šalteru niste naletjeli na nadrkanog frajera? Pa kad ih nema...
A ove što su niz godina pokazivale kako zapravo ni taj posao na šalteru nisu zaslužile., e one će bit te koje podižu hajku kako gore u uredima rade samo muške face.
A to što ti dobiješ 3000kn za izdrkavanje, ispijanje kave i 65% krivo odrađenog posla, neka to. Uskraćena si sestro, nisu ti dali ured.

Ma mi znamo što mi možemo, znamo mi koliko smo jake, a i znaju svi oko nas, ali džabe kad nas vodi većina koja je povedena osobnim stajalištima.

Pa se tako bojim feminizma, ja, vi i oni koji to ne smiju reći.
Bojim se tih žena i njihovih reakcija na jedno žensko mišljenje.

Oznake: feminizam, dan žena, žena, prava, ženska prava, sranje, bullshit, ISTINA, Osobno, ženke, muškarci

12.03.2019. u 12:10 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 25.02.2019.

Šta je s tim ponedjeljkom?!

Ideš u školu, što je vjerujem većini bila jedina ali i najteža obaveza... Kriva!
Pa slažeš raspored i pišeš zadaće cijeli tjedan, a na kraju toga svega čekaju te dva slobodna dana u kojima ak' si kao ja, zadaću pišeš tek u nedjeljeu navečer.
Ako si taj tjedan bio ujutro ti imaš čak i pola petka što se tad ubrajalo jednako kao i cijeli dan jer je petak bio jedini dan u kojem imaš samo 4 sata. Većinom...
Kakva sloboda! Mogu sve, stignem i igrat igrice, pa ću van, moram nazvati Ivanu... odjednom snop mogućnosti.
To sve se nastavi i u srednjoj, iako tamo imaš potpunu slobodu. Zamislite moj izraz lica kad mi je laž za markiranje prvi put prošla!
No u srednjoj vikendima već cugaš i misliš da si odrasla osoba pa se na kraju devastiraš do te mjere da ti treba cijela nedjelja i mooožda pola ponedjeljka, onako za spavanje...
I nastavi se i kada nađemo posao. Jer tek kada imamo obitelj, odrasli život koji smo toliko silno htjeli kao klinci i posao uz to sve, uf, jebote... tek tada smo u nekakvom zatvoru.
I svaki krvavi vikend koji dočekamo u agoniji napornog tjedna, svaki nam je bitan.
A krivo razmišljamo, jebote.
Jer se ponašamo kao i ja u osnovnoj iz početka teksta. Sve, sve ćemo, guramo, samo nedjeljom možemo većinu stvari, a zapravo... Zapravo ne iskoristimo vrijeme. Štoviše, nismo ga svjesni.
Automatski smatramo kako zaista, imamo samo dva slobodna dana u tjedu.
Postoje ljudi poput moje stare, ona ne pere veš nedjeljom. Nema veze što se pod „oprat veš“ smatra stisnut gumb. Ona ga ne pere. Vođena religijskim stavovima, smatra kako je uključivanje veš-mašine u struju i uključivanje pranja veša nepotreban posao koji se ne mora obaviti na taj dan.
Onda u nedjelju navečer, sjećam se, ja bih znala doći iz grada blatnjava s obzirom da sam samo na svojim martama mogla nositi 3,5kg na svakoj...
Onda bi u nedjelju navečer bila lagano isfrustirana gledajući hrpu koja se skupila u toku dana i pol valjda.
Ljuta na veš. I na mene.
I sve čiji god da je veš bio prljav.
Neću lagat, ja za vrijeme vikenda skupim previše mašina za oprat. Jer doslovno pauziram. Sve.
Vikend je, jebote!
Da, moš mislit...
Već u samo jutro nedjeljno imamo taj pritisak iznad glave- ko da osjetiš obaveze kak ti dišu tu kraj uha, em je depresivna ta nedjelja, em je svima napeta.
Krivo to radimo. Umjesto da se budimo s nekakvim set-upom kako je nedjelja još jedan dan za totalno opuštanje u kojem ne samo da se možemo pripremiti za nadolazeći dan nego se možemo kompletno preklikat.
Samo kad bi se prvo sjetili tako razmišljati.
Al' mi smo navikli, kad je kiša ne valja, kad sunce zapeče – svi na hitnu trče zbog tlaka.
Tako i nedjelja.
Da ih imamo 5 i dva radna dana svejedno bi tako razmišljali.
Nemoš ti čovjeku objasnit pa mrzi ponedjeljak i cijeli koncept tog dana.
I Mirjanu na poslu jer ti ide na kurac.
I onu što se smješka, a samo si cigarete kupio.
I zato jer nisi sposoban shvatit da ti je naporan današnji dan jer ti to želiš.
Ma, bježi daj, mi volimo mrzovoljna jutra tako da nam kave za vrijeme pauza ipak nečemu služe – da me slušaš kako nisam spavala, da te slušam kako mrziš ponedjeljak i radni tjedan.

Oznake: Ponedjeljak, radni tjedan, depresija i svašta nešta, školski dani, odrasli svijet, vikend, nedjelja, ne znam, hedonizam

25.02.2019. u 22:45 • 0 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 11.02.2019.

O tebi

Tek u kasne sate imam ponešto o tebi za reći...

U iste one kasne sate kada nježno

rukom prolaziš kroz moja bedra,

provjeravajući jesam li

još tu.

Oznake: ljubav, poezija, nesanica, erotika, sigurnost

11.02.2019. u 04:59 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.01.2019.

ŽENE I MUKE PO JAVNIM WC-ima

Žene i javni wc.

Nitko ne priča o tragedijama koje su stvarne i događaju se svaki dan.
Kad ženu stisne mjehur, a jedina stanica za to je nekakav javni wc tu počinje prava operacija.

Ako ste mlada žena kao i ja onda najvjerovatnije jedine maramice koje imate su one iskorištene u desnom džepu jakne, a to stvara dodatni problem u ovakvim operacijama jer ponekad, školjke budu toliko unakažene da i paket maramica ne može spasiti stvar.
Nije šala kako nam na odmet nisu jaki listovi i općenito mišići u nogama, jer zaista ne sjećam se kada sam zadnji put sjela na wc, a tiranski stajati po školjkama dok se njihov rub kliže, ma kakvu god obuću nosili – šanse za polomljenim kukom su velike.
No osim što je glavni dio takav, nakon što izađete iz kabine osjećajući se kao Wonder Woman treba oprati ruke. Nismo životinje i higijena nam je na prvom mjestu, iako se kabina u kojoj sam bila ne može naći na toj listi... Pa želiš oprati ruke, k vragu, ja ih želim oprati samim ulaskom u nekakav javni wc. E, ali nema sapuna, pjene, a nema ni tu papira. Od dvije puhalice za sušiti ruke radi – pogađajte – nijedna! Oh, slatki živote! Podovi su još gori. Na podu ima papira, o koliko ga samo ima! Mokrog, zaljepljenog, prljavog i hrpa čistog koji je valjda nekome ispao tijekom operacije... Papir je za obrisati sebe, ne pod!!!
I onda ispred ogledala srama stojimo mi, žene koje jako dobro znamo što smo morale učiniti kako bi privilegijski olakšale svoj mjehur, stojimo i pogledavamo se. Nikad to nisu razmijenjene riječi već zaista pogledi srama. Eventualno netko promrmlja očito. Nikad nitko u povijesti mog mokrenja u javnim wc-ima nije tražio nekoga maramicu jer kad ju i imaju, rijetko ju daju, zato jer zaista, ponekad paket maramica ne može ukloniti barem pola štete nastale kroz čitav dan ženskih mjehura.
Nakon što obaviš i pogled srama i izađeš iz wc-a mokrih ruku u lažnoj nadi da su čiste jedino što ja čekam je da dođem doma i bacim se pod tuš.
Pričam o zaista zeznutim održavanjima wc-a. Ovdje se radi o supermarketima u kojima baš obitelji provede najviše vremena.
Mnogi od vas se nađu primoreni svoje dijete odvesti u jedno takvo mjesto, a takva mjesta su zaista zadnja u koje bi dijete trebalo koračat.
No nije samo to, žene su podložne bakterijama i virusima. Nevjerovatno je koliko se izlažemo obavljajući jednu sitnicu bez koje ne možemo živjeti.
Ne želim ni započinjat s brojkama mogućih bakterija koje jedva čekaju neku toplu guzu da sjedne.

Zašto pišem o tome? Zato jer se nadam da će ovo malo otvoriti oči, što i onima koji održavaju te wc-e što damama koje ga na početku unakaze.
Zapamtila sam riječi jedne drage gospođe koja čisti Mali Kaptol – „baš bih voljela vidjeti kako to obavljaju doma.“ I mene zanima, da li se pomokrite i po onom tepihu koji imate da vam grije stopala?
Koliko dugo čekate prije negoli počnete luditi jer suprug, sin ili netko treći nije stavio novu rolu papira?
Koliko vam bijes poraste kada suprug ne podigne dasku i ostavi kap?
A koliko vam bijes tek poraste kada dijete još nije naučilo pustiti vodu?
E, sad, moguće da sve žene koje sam u ovih par pitanja nabrojala riješavaju svoju frustraciju i ono čime se bore doma – u javom wc-u osjećaju dovoljno jaku buntovnost da ostave iza sebe neuredno misleći u glavi, „Mario, ovo je za tebe i tvoju ne podignutu dasku“ u nadi da se ispušu kako ne bi živčani slom dobile doma baš pred Mariom.
A moguće je da se i same boje bakterija pa pokušavaju tu operaciju učiniti što bezbolnijom sa što manje dodira kože od keramičku posudu. U svakom slučaju, nered se napravi i do 15h već imaš dva wc-a koji su zatvoreni i obilježeni listićem papira na kojem piše „WC NE RADI“.
Stoga u nadi da vas upozorim na vaše, svoje i svačije zdravlje – pazite kako mokrite, gdje to radite i kako iza sebe ostavljate kabinu.





28.01.2019. u 19:29 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2019  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

introverted, occasionally leo


Linkovi