Pustopoljinama zemaljskih sadržaja i ljudske psihe

Vip cafe na cvjetnom trgu je nekad odisao toplim bojama diskretno utkanim u zatamnjenu atmosferu ispunjenu cigaretnim dimom koji mi čak nije niti smetao jer je najčešće dolazio sa stolova koje su zauzimale mlade dame, studentice, uglavnom ispodprosječnih godina i natprosječne ljepote, radi čega bih im štošta bio u stanju oprostiti, a ponešto čak ni ne primjetiti. Danas sam ga prvi put posjetio nakon preuređenja koje je po meni, kao i čitav novi Vip korporativni «image», hladno i užasno pretenciozno, kao da očekuje od korisnika da iz te minimalističke ideje nekakvih nepostojećih fraktala i bijele podloge (tabula raze) izvuče neku duboku pouku; pa ako to korisnici i ne mogu, dozvoljeno im je furati se na taj «image» i odavati dojam da su skužili nešto čega zapravo nema. Bijela praznina Vip cafea koja je tokom sat vremena ostala dobrim dijelom neispunjena mi je ostala pred očima i dok sam teturao prema kući, pored HNK (Čajkovski, Trnoružica) i dalje niz Marulićev trg, pored Ministarstva kulture pa ispod željezničke pruge, kroz Martinovku koju sam prije par godina smatrao elitnim kvartom. Na toj praznoj bjelini se nekako posebno tužno ocrtavalo socijalističko sivilo kuća i dugačkih višekatnica s tek ponekom novogradnjom (opet bijelom) i neboderom kao veličanstvenim spomenikom korporativnoj kurčevitosti koja podrazumijeva laku zaradu gradnjom i iznajmljivanjem ureda u kojima će sjediti nove firme koje isto tako grade i iznajmljuju, i tako dalje, već je jasno kuda to ide. Jedan prijatelj mi je potvrdio da i on često razmišlja o tome kako nam je grad jadan; Preradovićeva je već na sto metara od Cvjetnog trga napuštena i pohabana, a Petrinjska je puna gomila krupnog otpada i nekakvih dućana s trećerazrednom robom. Niti Gajeva nije puno bolja. U posljednjih 20 godina zimske aktivnosti su se premjestile s kvartovskih sanjkališta u kvartovske birtije, a nakon toga u vlastite domove iz kojih malo tko i rijetko kad izlazi jer je hipnotiziran bogatim televizijskim programom i Internet sadržajima, zabavnim filmovima i kompjutorskim igrama. I nije to ništa čudno za nas koji smo i u odsudnim povijesnim momentima uvijek bili lijevo krilo neke velike vojske koje je dvostruko najebavalo: od neminovnih poraza koje čekaju sve veličine, a zatim i od gubitka tuđe ideje za koju smo šutke ginuli. I onda dođe petak i subota, i sva ova razmišljanja se utope u pijanu pjesmu i cviljenje kotača nekakvih starih poštarskih bicikla i kolica koje klošari guraju u vječnoj potrazi za plastičnim flašama koje se mogu zamijeniti za pola ili jednu kunu, ovisno o njihovom volumenu. Bilo to fer ili ne, ipak se ne može reći da svatko nije imao svoju šansu.